Gospođa u godinama stajala je na izlazu iz dućančića u Teslinoj ulici. Promatrala je povorku nekoliko stotina razdraganih ljudi. Ljudi su nosili zastave duginih boja, šarene balone.
Prijekor se kočio na gospođinom licu. Grčevito je rukom stiskala najlon u svojoj desnoj ruci.
Odjeveni šareno, nasmiješeni, ljudi u povorci su mahali zastavama, zviždukali zviždaljkama.
Lijevom rukom gospođa u godinama obrisala je znoj s čela, tog kasnolipanjskog Zagrebačkog dana.
Duhoviti transparenti promicali su ulicom. Povorka je skrenula prema Trgu. Vrući ljetni dan bio je veseliji nego inače. Šarenilo povorke i njena razdraganost prenosila je jednu lijepu, humanu poruku. Ljubav među ljudima treba biti slobodna. Nitko se ne bi osjećati loše zato što voli neku drugu osobu.
Međutim, gospođa je samo rezignirano promrmljala: „Najstrašnije je što su to sve mladi ljudi!“. Orlovski pogled osuđivao je svakoga pojedinačno u povorci. Istovremeno, oko povorke se zgusnula masa. Promatrala je ta masa šareno društvo što širi ljubav oko sebe. Da – potpuno je to neprihvatljivo. Neprimjereno. U glavnom gradu Hrvatske, još k tome u samom njegovom središtu, širiti poruku ljubavi? Kaj god!
„Ovo je Hrvatskaaargh!“ urlao je pristojni građanin. Masa na Trgu promatrala šutke je promatrala šarenu povorku. Tiha osuda se osjećala u zraku. Skoro se mogla rezati nožem.
Povorka je promicala, sa svih strana okružena kordonom specijalaca. Između razdraganih, ponosnih, hrabrih ljudi i onih prestrašenih, s osuđujućim izrazima lica, promicao je modri zid oklopljenika, oboružanih pendrecima i štitovima.
„Ovo je Hrvatskaaaaaaa! Pederčine! Uaaargh!“ Da, ovo je Hrvatska. Ovo je zemlja u kojoj su ljudi osuđeni na vječito skrivanje bez konca i kraja, ako se slučajno ne uklapa u romantičnu domovinsku sliku u kojoj tzv. čovjek izgara od domoljublja, ispijajući hektolitre piva, napeto gledajući jedanaestoricu najboljih hrvatskih muževa kako, na braniku vječne nam i najdraže domovine Hrvatske, trči za crno-bijelim mjehurom. U toj slici čovjek, hrvatski muž, vodi neartikulirane razgovore s ostalim hrvatskim muževima u kojima uvijek postoje „Mi“ i „Oni“. Hrvatski muž oblači crnu majicu s likom heroja, a ne zločinca ili pjevača MPT ili majicu na crveno-bijele (joj, ne, izvinite, želio sam reći, na bijelo-crvene) kvadratiće, ovisno o prilici. Hrvatski muž prigodničarski se oblači u svoju omiljenu crnu uniformu, koju je hrvatska žena pažljivo, s puno nježnosti oprala, ispeglala i objesila u ormar. Hrvatskom mužu dan je potpuno ispunjen obranom nacionalnih interesa, dok njegova hrvatska žena, mati skrušeno čeka da se njen čovjek vrati kući iz još jednog dana toliko naporne hrvatske svakodnevice. Hrvatski muž urla: „Ovo je Hrvatsaaargh!“ Hrvatska žena, prebirući krunicu među prstima, čeka svoga čovjeka. Nada se da će danas biti dobro raspoložen pa će sve proći samo ispunjavanjem bračne obveze. Kako bi bila sigurnija u takav ishod, skuhala je ona svom čovjeku fini objed, aš ono što on najviše voli. Djeca su već u krevetu – neće mu smetati i pokvariti raspoloženje. Kuća je čista, uredna. Stolnjak je bijel, juha je vruća. Slika Franje Tuđmana poravnata je sa zastavom na zidu. Žena čeka, a njega nema. I nema. Sigurno mu je dan naporan, tužno misli ona. Bit će umoran, najbolje da mu pripremim toplu vodu, sigurno će htjeti da mu operem noge. S treskom se otvaraju vrata, a kuću ispunjava alkoholni zadah: „Jesi vidjela one pederčine, majku im jebem srpsku! Šta je, šta me gledaš? Stavljaj Thompsona!“ I dok iz kazetofona trešti Thompson, ženica pere svome čovjeku noge, a on jede. „Najstrašnije je što su to sve mladi ljudi…“ skrušeno komentira ženica. „Ma sve su to Srbi, jebem im mater! Jesmo se mi za ovo borili?!? Pojačaj taj radio, jebemu, šta si to stišala? Sramiš se što smo Hrvati, a?“ Hrvatski muž ostatak večeri provodi čisteći svojeg kalašnjikova što si ga je zadržao iz rata. Miluje one zareze na kundaku, a misli mu lutaju negdje na bojištu devesdruge. Žena odlazi u sobu, vadi iz ormara hrvatsku zastavu. Sjeća se kako su upravo tom zastavom bili pokriveni one bajne prve bračne noći. Gleda mrlje svoje djevičanske krvi na zastavi. Još su tu, umiruje ju misao. Odlazi još jednom pogledati dječicu. Tomislav i Domagoj spavaju. „Kako su samo narasli!“, misli ona, nježno ih ljubeći u čelo. Petar Krešimir će se vjerojatno uskoro probuditi da ga podojim. Dobro je da je nogomet na televiziji pa imam vremena… A i na vijestima su rekli da su naši dečki tukli te pedere. To će ga smiriti kad čuje.
Šareni ljudi plešu. Smiju se. Uživaju u vrućem ljetnom danu. Ograđeni su, okruženi policijom. Ali njihov smijeh se čuje sve glasnije. Ljubav se prelijeva ulicama grada. Cvjetni trg je još jednom veseo, šaren, okupan Suncem što se smije zajedno sa šerenim ljudima. Mladi hrvatski čovjek, u majici na Thompsona, užurbanim korakom kroči prema šarenom skupu. Unezvjeren je, jer je sam. Nespokojan je, jer njegovih je sve manje. Uznemiren je, jer nigdje ne vidi nikoga. Preostaje mu samo mogućnost napada s leđa. I dok on tako, na krilima domovinskog zanosa, kroči, šareni baloni uzdižu se u modre visine. Mračne sjene uzmiču pred Ljubavlju, Slobodom, Mirom.
