Varšavska - noć poslije

Nekakva pustoš, sablasna tišina vladala je Varšavskom ulicom danas oko 18. Posvuda samo policajci i zaštitari. Ljudi nekako brzo promiču. Tu i tamo netko zastane, malo se ogledava oko sebe, kao da ne vjeruje da više nema kontejnera. Pitaju se čuva li još itko ovu pješačku oazu u centru grada.
Na jednom mjestu nailazimo na puno drvenih krhotina. Tu je uništen Trojanski konj, što je postavljen prije 24 sata. Duž Varšavske su postavljene i nekakve žardinjere, vjerojatno kako bi otežali eventualno postavljanje novih kontejnera. Gledam te žardinjere i mislim kako bi bilo dobro da ih prijavim kao komunalni nered pa da vidim šta će biti.
I sve je u Varšavskoj nekako pretiho, zastrašujuće tiho, tišina je to što guši, što steže grlo, a želim kriknuti, zaurlati od bijesa prema nepravdi, osjećam se silovanim, iako ne i bespomoćnim. Želio sam pozvati ljude da izađu i danas, da se svi zajedno, nas nekoliko tisuća, prošećemo Varšavskom i da to činimo dan za danom. Ipak, bolje je malo stati, razmisliti i vidjeti što je najefikasnije.
Odsutno vrtim trešćicu što sam je uzeo s poda. Komadić Trojanskog konja kojemu obećavam da nije uzaludno žrtvovan. Zvjezdana se igra snijegom što je prekrio klupe. Gledam je i mislim kako uživa i kako sva ta djeca, ali i odrasli, ne smiju izgubiti Varšavsku. Prilazi mi neki dečko s papirom u ruci. Ponadao sam se da će mi uvaliti neki letak, da će me pozvati u daljnju borbu.
"Imate li 5 minuta vremena za anketu o jogurtima?" pita me sa smiješkom na licu. Ja gledam, ne mogu vjerovati, zapravo uopće ne uspijevam smjestiti to njegovo pitanje ni u jedan trenutno otvoreni pretinac. Konačno mu objašnjavam da me sad ne zanimaju jogurti, nego sam došao vidjeti poprište drame kojoj predstoji još nekoliko činova.
"Vi ste sigurno bili jučer ovdje?" pita me bakica u prolazu.
"Da, bio sam..." odgovaram, a bakica pita je li to sad gotovo, nada se da nije, pita kad ćemo opet doći.
"Uskoro", kažem, "i siguran sam da će nas biti još više."
"Javite! Ja sam tu!"
Odlazimo dalje. Policajci stoje zajedno sa zaštitarima, puše i pogledima ispituju prolaznike. Valjda procjenjuju tko bi mogao biti nekakav aktivist. Želio sam im olakšati, reći da jedan upravo razgovara s njima, a sigurno nas ima još. Stiže Ranko Bon. Rukujemo se , a on me pita kakvi su planovi. Još se ništa konkretno ne zna, danas nije bilo sastanka, jer u 17 još nisu svi bili na slobodi, ali vrlo brzo krećemo s daljnjim akcijama.
Lagano hodamo. Zvjezdana se igra sa snijegom, a ja lovim fragmente razgovora koje vode raštrkane skupine ljudi.
"To je bezobrazluk!"
"Nasilje."
"Čista demonstracija sile, ništa više!"
"Sramota, tako postupiti prema tim ljudima.."
"Trebamo se okupiti, pokazati koliko nas stvarno ima!"
Bijes, ljutnja, nevjerojatna napetost lebdi Varšavskom ulicom. Nešto što dugo nisam osjetio.
Ljut, ali i ponosan...
bijesan, ali i optimističan
odlazim
i opet dolazim
i bit ću tu stalno

Ne damo Varšavsku!

Jesmo li svi mi budale?
Jesu li budale svi oni ljudi, koji su bez prestanka danima čuvali Varšavsku ulicu?
Jesu li budale i sve one tisuće ljudi, koji su jučer, unatoč snijegu i hladnoći, izašli na ulicu kako bi iskazali svoje neslaganje s gradskim vlastima? Jesu li to isto i svi oni građani, koji iz bilo kog razloga nisu mogli doći na jučerašnji prosvjed, ali ne žele uništenje pješačke zone?
Jesu li budale i svi oni ljudi što stanuju u Varšavskoj, a podržavali su blokadu donošenjem toplog čaja, kave, hrane, doniranjem struje,... Jesu li budale i roditelji djece osnovne škole Josipa Jurja Strossmayera?
Jesu li budale i svi oni intelektualci iz svih mogućih područja, kako društveno humanističkih, tako i prirodoslovnih, umjetničkih, tehničkih? Svi ti "besposličari", "anonimni" urbanisti, arhitekti, povjesničari umjetnosti, sociolozi, politolozi, pedagozi, glumci, filozofi, kemičari, fizičari, kroatisti, anglisti,...
Da, jesmo, svi smo mi budale, izmanipulirana masa, bezumnici, zarobljenici prošlosti. I da, naravno - svi mi imamo svoj privatni interes u Varšavskoj. Eto, u mentalnom sklopu našeg gradonačelnika i cijele one faune mekušaca i kolutićavaca što ga okružuju. I u mentalnom sklopu onih privatnih investitora, developera i vizionara kojima ta bljedunjava nakupina kima glavom, debljajući se i bujajući na hranjivoj podlozi korupcije.
Tisuće nas koji smo se jučer, unatoč snijegu i hladnoći, okupili u Varšavskoj, jasno smo poručili Gradu Zagrebu, ali i cijeloj Hrvatskoj da NE DAMO VARŠAVSKU! Ne damo Varšavsku, nećemo dopustiti blokadu i krađu pješačke zone. Nećemo dozvoliti da istrgnu samo srce ovoga grada.
Međutim, ono što treba naglasiti jest da se u Varšavskoj ne brani tek jedan mali komadić pješačke zone, nešto što se tiče samo Zagrepčana. Tu, upravo tu se brane pješačke zone diljem cijele Hrvatske. Jer, ako trojanski konj, što stojuje u uredu gradonačelnika, izore tu pješačku zonu, bit će to presedan, kojim se omogućuje uništenje nebojenih pješačkih zona diljem Hrvatske.
Mislim da to ne smijemo dopustiti!
I da, noćas su interventni policajci odveli 20 junaka, koji su izložili svoja tijela stali i stali na branik grada. Ali to nije kraj, ne može sve samo tako završiti. Da sad odustanemo, iznevjerili bi sve te ljude, a i sebe i sve one koji su čuvali Varšavsku i koji su je spremni čuvati do samoga kraja.