08 rujna 2010

Da li je svijet još uvijek velik ili je postao premalen?

"I to je, dakle, raj...?" uskliknuo je Joža Horvat kad je svojim brodom Besa stigao do arhipelaga Tuamoto. Naime, u tom, jednom od najudaljenijih kutaka svijeta, nije naišao na domoroce iz romantičnih maštarija. Tamo ga je dočekao narod što je već dobrim dijelom zaboravio na svoju tradiciju, koji je preuzeo "blagodati" civilizacije, koje su im nametnuli kolonizatori. Gledao je te ljude što nastanjuju taj atol i prisjećao se kapetana Abela du Petita Thouarsa, koji je 1838. godine cinično zapisao, pišući o polinezijskim urođenicima: "Stvarajući u njima potrebe, postat ćemo im nužni" Tužna je istina da je kapetan Abel bio u pravu. Kolonizatori su Polinežanima zarobili dušu, darujući im bezvrijedne sitnice. Isto su tako, pred nezadrživim naletom zapadne civilizacije, nestajali cijeli narodi diljem svijeta.
Joža Horvat je oplovio svijet tražeći izgubljeni raj. I nije ga našao. Tek tamo negdje, na Novoj Gvineji, naslutio je da se čitav jedan skriveni svijet nalazi tamo negdje, u unutrašnjosti džungle, tamo daleko iza svih cesta što su se izgubile u tom zelenom beskraju. Čitati njegov brodski dnevnik, njegovu kultnu Besu, znači i lutati jednim izgubljenim planetom, što je odavno lišen one privlačnosti daljine, nepoznatog.
Svijet je detaljno pregledan. Sateliti su fotografirali svaki kutak svijeta i danas ljudi masovno putuju virtualnim prostorom Google Eartha ne mičući se iz svoje stolice.
Ipak, privlačnost putovanja nije nestala. Tome svjedoče mnogi putnici, lutalice što i dalje svim mogućim sredstvima putuju svim njegovim duljinama i širinama. Davor Rostuhar nam svojom knjigom "Samo nek' se kreće!" poručuje kako je svijet prepun ljepote, predivnih ljudi, kako mjesta obilježena beskrajnom patnjom, smrću i razaranjem bez obzira na sve to obiluju jednostavnom ljudskom dobrotom.
I Joži Horvatu i Davoru Rostuharu zajednička je strast za putovanjima. No, i jedan i drugi su, putujući svijetom, zapravo putovali labirintom svoje duše, tražeći onog skrivenog, nepoznatog sebe. I svatko od nas krije se negdje, zapreten u dubini nas samih.
Ja nisam ja,
ja sam onaj
što kroči pokraj mene, a ne vidim ga;
kojega, katkada, vidim,
i kojega, katkada, zaboravim.

Onaj što šuti spokojan, kad govorim,
onaj što oprašta, blag, kada mrzim,
onaj što se šeće tamo gdje mene nema,
onaj što će ostati uspravan kad ja umrem.
rekao je španjolski pjesnik Juan Ramon Jimenez. I stvarno, mi sami nalazimo se negdje malo odmaknuti od onoga što ispoljavamo. Ne poznajemo sami sebe, ali samo su neki, oni hrabri i odlučni, spremni otići u potragu za tim nepoznatim sobom. Zato je putovanje, onakvo kakvo su poduzeli Joža i Davor, ono pravo. U usporedbi s time, putovanje u aranžmanu neke turističke agencije jednako je različito koliko se međusobno razlikuju pornografija i erotika.

"Što je ostalo od drevne Polinezije?" pita se Joža Horvat. Analogno pitanje postavlja si i Davor Rostuhar na svom putu Bliskim istokom. I Polinezija i Bliski istok odavno su načeti turizmom, razornim utjecajem civilizacije, koja uništava ono najbitnije, ono stvarno. "Stvarajući u njima potrebe, postat ćemo im nužni", odjekuje svakim kutkom ovog napaćenog planeta. Iza tih riječi krije se razorno djelovanje čovjeka što proždire okoliš, humane kutke unutar gradova, kapetan Thouars se zadovoljno smije gledajući s visoka sve one kolone ljudi u shopping centrima, čije se oči cakle od navale endorfina. Nametnute nas potrebe vode u nezasitnost, a bijeda te nezasitnosti jedna je od većih nepogoda štoi je zadesila ovu našu civilizaciju. Okružujemo se svim tim, zapravo nepotrebnim, stvarima i gubimo svoj vlastiti identitet u svom tom šarenilu, buci, kakofoniji boja, okusa, mirisa, slika što nas bombardiraju sa svih strana. A sićušne detalje, ono što život čini smislenim, ne primjećujemo. Miladin Šobić, kultni kantautor iz Nikšića, u jednoj svojoj pjesmi precizno pogađa:
Izgleda da mnogi žele imati
kola,snažan motor iz Japana,
mjesto lične karte kolor televizor,
ostavit život, gledat ga u retrovizor.
Televizor u većini naših domova zauzima mjesto ognjišta. I tako, više se ne pričaju priče oko ognjišta. Danas je "ognjište" to koje nam pripovjeda.
Ipak, negdje u nama krije se i ono nešto što stalno izbija na površinu. Jednostavnost lijepih gesta, topla riječ, osmijeh, blagi dodir ruke... Duboko u nama, srce i dalje kuca tim istim praiskonskim ritmom. Razumijevanje među ljudima na toj je razini univerzalno načelo, koje premošćuje sve prividne razlike među nama.
Drevna Polinezija je tu, u nama.
Nekima od nas je potrebno putovati kako bi se osjećali kao u svom domu. Nekima je dovoljan nekakav detalj iz njihove okolice. Ali, u svakom slučaju, svi tražimo isto. Neki su uspješniji, a neki nešto manje uspješni u tome.
Beskrajna pučina
Džungla
Zvjezdano nebo
Pustinja
Nepristupačni planinski vrhunci
... nema veze - svugdje se osjećamo kao kod kuće, jer sve smo to zapravo mi sami.