"Društvo znanja", šta je to?

Ministar Dragan Primorac voli govoriti o društvu temeljenom na znanju. Jer to dobro zvuči. Čak štoviše, to zvuči nevjerojastno dobro, odlično, baš ono - super! Ne propušta on prozboriti i pokoju o tome kako je znanje danas temeljna vrijednost suvremenog hrvatskog društva. Ministar Dragan Primorac zatim skida svoje uredno ispeglano odjelce i postaje građanin Dragan Primorac, sjeda u auto, odlazi u Čavoglave odigrati nogomet sa svojim dobrim prijateljem građaninom Markom Perkovićem, koji se voli kititi nadimkom Thompson. Voli građanin Dragan Primorac te ugodne trenutke kad, okružen svojim prijateljima iranskog porijekla, može i zapjevati koju o Juri i Bobanu, psovati one komunjare s faksa. Jer, kad opet obuče svoje odjelce, više to neće moći činiti. Ipak, tad je ministar, a ministar, jelte, govori ono što narod voli čuti. Da je Hrvatska temeljena na znanju, recimo.

"Da, to baš ono ful dobro zvuči, gospodine Ministre. Imate moju punu potporu u svezi s time, gospodine Ministre", reče gospodin Načelnik Odjela za potporu ministru u kabinetu, dok zaposlenici Odjela sinhronizirano klimaju glavama.

No, što je to "društvo temeljeno na znanju"? Ta zvonka fraza, čini se, oslobođena je bilo kakvog sadržaja. Potpuno šuplja, odzvanja kad udaraju u nju, odjekuje obuzimajući cijeli puk hrvatski, uljuljkujući

ga u ružičasti san u kojem je sve lijepo, u kojem je sve nježno… Koliko god sam se trudio, nisam uspio naći definiciju tog pojma. Nigdje to nije razjašnjeno. Na toj pojmovnoj razini, "Društvo znanja" je nešto maglovito, misteriozno, obavijeno velom tajni. Zapravo, to je još jedan od mitova što toliko opterećuju naše društvo.

Nedavno je okončana javna rasprava o Nacionalnom okvirnom kurikulumu (NOK), temeljnom dokumentu na kojemu se temelje odgoj i obrazovanje na predškolskoj, osnovnoškolskoj i srednjoškolskoj razini. U njegovom prijedlogu dalo se iščitati, između ostaloga, što bi se trebalo podrazumijevati pod znanjem. Naravno, sve to ima posebnu težinu sada, u kontekstu studentskih prosvjeda što su se proširili cijelom zemljom. Naravno, ni u prijedlogu NOK-a nisam uspio naći ništa detaljnije o "Društvu znanja", na koje se i NOK stalno poziva, kao vrhunaravnom cilju. Dakle, cilj je imenovan, ali ne zna se što to točno znači.

"To odlično zvuči!" lupa šakom u stol ministar Dragan Primorac, istovremeno svojim prodornim pogledom tražeći potporu od strane Načelnika i zaposlenika Odjela za potporu ministru u kabinetu.

"Točno, gospodine Ministre. Odlično zvuči. Dajem Vam svoju puno potporu.", spremno će Načelnik Odbora za potporu ministru u kabinetu.

Dalje prijedlog NOK-a pjevuši: "Znanje kao vrijednost, obrazovanje kao djelatnost i učenje kao proces, postali su temeljni pokretač razvoja hrvatskoga društva". Pa dobro, kvragu! Gdje vam je samo kraj??? Naravno da je svima bjelodano da, suprotno ovoj tvrdnji ispunjenoj optimizmom i elanom, danas svjedočimo kako znanje, obrazovanje i učenje ni približno nisu „temeljni pokretači razvoja hrvatskoga društva“. Sustav vrijednosti, kakav je danas nametnut mladom čovjeku, takav je da među kriterijima uspješnosti nema mjesta znanju i obrazovanosti, nego su se na prva mjesta smjestili sirova gramzivost i što brži prodor u glamurozni svijet lažne elite, a uspješnim ljudima smatraju se oni koji se najbolje snalaze u ovakvoj, machiavellijanskoj borbi za opstanak. Prema tome, gornja tvrdnja, kao i mnoge druge u prijedlogu NOK-a, nisu ništa više od običnog niza floskula. Obrazovni sustav danas, odlučnije nego ikad dosad u novijoj povijesti, mora raditi na temeljnom obratu sustava vrijednosti. Odista, znanju, obrazovanju i učenju treba vratiti dignitet. To se, međutim, neće postići bježanjem od, zapravo vrlo sumorne, istine.

Idemo dalje…

Znanje je „postalo temeljna proizvodna snaga u društvu i glavni uvjet uspješnosti“??? Joj kako je to lijepo! Prekrasno! Baš smo sretni što živimo u ovako divnoj državi, zar ne? Ljudi! Istrčite na ulice, kličite našem prekrasnom Ministru! Neka se zastave vijore, a cvjetne latice neka lepršaju proljetnim zrakom hrvatskim!

Nego, ovako stoje stvari. Čitanjem cjelovitog teksta prijedloga NOK-a, dolazimo do zaključka da je znanje razlučeno na dvije vrste. Prvo je „živo“, primjenjivo znanje, dok je druga vrsta znanja „tromo“, neprimjenjivo znanje. U prijedlogu NOK-a inzistira se na praktičnom znanju, dok druga vrsta znanja postaje irelevantna, čak i nepotrebna, balastna, nepoželjna. Iako je realna važnost praktičnog znanja, kao niza vještina koje će pojedincu trebati kako bi se snalazilo u suvremenom okruženju, ono samo za sebe nije ništa drugo nego puka tržišna roba. Ona druga vrsta znanja, „tromo“ znanje, jest upravo ono znanje koje vodi k razvoju kritičke misli, koje omogućuje pojedincu kritički odmak, čime će moći propitivati sve aspekte djelovanja, kako svoga tako i svih sudionika u društvu, u kontekstu društva, na opću dobrobit. Prema tome, „tromo“ znanje jest upravo pokretačka sila napretka. Zato bi se upravo tu vrstu znanja, iako ne dovodi do neposrednih gospodarskih koristi, trebalo jasno identificirati kao istinsko znanje, kao pogonsku snagu napretka. Upravo bi se na toj vrsti znanja, na tom „tromom“ znanju, trebalo inzistirati. Naravno, ne umanjujući vrijednost praktičnog znanja.

Tu dolazimo do najhitnije potrebe našega društva (pa i šire), a to je obnova humanizma. Svi, ali baš svi sudionici u procesu obrazovanja moraju djelovati u duhu humanizma. U tom duhu treba jasno ukazati na to da nikako ne smijemo dozvoliti da znanje postane tek roba kojom se trguje ili puka „proizvodna snaga“. Znanje treba biti prvenstveno usmjereno ka čovjeku. Istina, na kraju poglavlja III.1. „Društveno-kulturne i odgojno-obrazovne vrijednosti“ kaže se kakav se odgoj pretpostavlja. Međutim, odgoj prema u tom odlomku zacrtanim idealima zahtjeva humanistički pristup, ne samo u nekim, već u svim predmetima.

A što uopće znači humanizam? On je u novom vijeku nastao iz suprotstavljanja znanstvenika i slobodara dogmatskom svjetonazoru. No, nikako ga ne bi trebalo poistovjetiti s ateizmom. Humanizam se protivi bilo kakvom dogmatizmu, autoritarnosti, šovinizmu, rasizmu, sektaštvu i fanatizmu, a nadahnjuje se sumnjom u sve zasade, tolerancijom spram drukčijih mišljenja, univerzalnošću spoznaje, ljudskom jednakošću i mirotvornosti. To je moralni stav i životni nazor što polazi od samih ljudi i njihove težnje da urede svijet u skladu s dometima stvaralaštva. Prema tome, humanizam svoju povijesnu dimenziju i orijentaciju prema budućnosti (što ga odvaja od bilo kojeg oblika nihilizma ili utopizma). Filozofija humanizma je prije svega otkrivanje cijele ljudske opstojnosti, naših dostignuća i mogućnosti u kontekstu sadašnjeg trenutka povijesti.

Kako bi se ostvario taj cilj, dakle obrazovanje temeljeno na humanističkim načelima, što je temelj za obnovu humanizma, obrazovanje mora nužno biti dostupno svima jednako, naravno u skladu sa sposobnostima svakog pojedinca.Naravno, zato obrazovanje na svim razinama mora biti besplatno.

-----------------
Objavljeno u RegionalExpressu 29. travnja 2009.

Njih se to ne tiče!

Listajući neke novine jučer uz kavu, u kantini našeg najvećeg instituta koji se bavi prirodnim znanostima, naišao sam na jedan komentar studentskog prosvjeda. Kaže: "Ako ne žele plaćati obrazovanje, znaći da ne cijene znanje." Takav jedan odvratni komentar dugo nisam pročitao. Da se razumijemo, većina komentara koji se pojavljuju na raznoraznim forumima i slično ili nemaju veze sa zdravim mozgom ili su dio liječenja osobnih frustracija ili su najprizemniji izljevi mržnje i netolerancije. Ali ovo je čak i ispod te razine. Autor te veleumne izjave potpisao se, naravno, samo nekakvim maloumnim pseudonimom koji mi se, na svu sreću nije zadržao u memoriji.

Usput, slušam dvojicu tzv. znanstvenika, "fizičara", koji raspravljaju o istoj temi. Pa jedan drugome objašnjava onu klasičnu stvar, koja prati svaki oblik aktivizma, a to je "ma to su ti sve lijenčine i neradnici pa im se ne da na nastavu pa sad tamo seru po faksu."

Moji kolege s istog tog instituta, generacija tek nešto starija od studenata, totalno su nezainteresirani. Njih se to ne tiče. Njih nije briga što i oni preskupo plaćaju svoje doktorske studije. Da, to je njihov stav - ne tiče ih se!

Dakle, imamo ovakvu situaciju: imamo postdiplomande i znanstvenike. Oni bi, kao, trebali biti spiritus movens ovoga društva. Jer oni su intelektualci i oni bi trebali biti upravo ti koji će prvi istupati protiv bilo kakvih društvenih nepravdi itd. itd. Ali njih se to ne tiče. Oni imaju svoj posao, koji traje od 9 do 17 i to je to. Izvan tog radnog vremena i izvan ograde Instituta nije na njima da misle.

Nevjerojatne su količine energije potrebne kako bi se te mudre glave uvjerilo kako se BAŠ NJIH TO TIČE! I ne samo to. Tiču ih se mnoge druge stvari, ali oni su uporni u svojem uvjerenju kako ih se ne tiče.

Kad ste početnik, očekujete neku reakciju, naročito od, jelte, vaše generacije koja je mlada i buntovna. Očekujete da zauzmu odlučniji stav prema nekom aktualnom problemu. Onda shvatite da oni i ne mogu zauzeti odlučniji stav, jer jednostavno nemaju stav (što je nužan preduvjet da taj stav možda jednom postane odlučniji). Pokušavate ih bocnuti nekim komentarom, primjedbom, provokativnim pitanjem. Ništa.

Eto… Ti ljudi, koji misle da je posao znanstvenika samo rad na određenom projektu unutar nekog hrama znanja, tužno je što se nazivaju znanstvenicima. Još je tužnije što razumijevanje za bilo koju aktivnost od šireg interesa gotovo isključivo nalazimo izvan okvira naše generacije. Nalazimo je među pripadnicima generacije starije od 50 godina.

Zbog toga me studenti vesele svojim angažmanom. A podršku sam im izrazio i zbog toga, ali i zbog vlastitog uvjerenja da je jedna od važnijih zadaća suvremenog društva dekomercijalizirati obrazovanje.

(Objavljeno u RegionalExpresu 28. IV. 2009.)

Švedska - razbijanje predrasuda

Švedska je tek jedna od onih dosadnih, totalno kultiviranih zapadnoevropskih zemalja. Zemlja vrlo visokog standarda, u kojoj žive totalno nedruželjubivi ljudi.
To su otprilike bile moje predodžbe o Švedskoj.
Međutim, u nekoj brošuri (čini mi se u onom avionskom magazinu, kad sam išao u Japan) sam pročitao kako putovanja razbijaju predrasude. U ovom slučaju to se pokazalo potpuno točnim.

Istina, Švedska jest zemlja vrlo visokog životnog standarda. Međutim, zemlja je to koju je također pogodila aktualna kriza. Ljudi masovno dobivaju otkaze. Poslovi koji su se donedavno smatrali dobrima i stabilnima i tamo postaju nestabilni, a poslovično jake firme, kao npr. Volvo, ozbiljno su uzdrmane i bore se za održavanje stabilnosti.

Nije istina da je Švedska tek jedna od dosadnih, kultiviranih zemalja EU. Priroda je čak i u dijelu gdje smo bili (mjestašce Tibro, 58,5° sjeverne g.š, 14° g.d) dobro očuvana. Istina, šume se intenzivno iskorištavaju, a i poljoprivredne površine su ogromne. Ima i puno industrije, uglavnom drvoprerađivačke. Ipak, uopće nije nikakvo čudo viđati životinje, u vrlo velikim količinama. Čim smo napustili aerodrom Skavsta, dočekao nas je prometni znak, koji upozorava na opasnost od losova što prelaze cestu. Onda smo malo dalje vidjeli neke velike ptice. "Ždralovi", objasnili su nam. Jastrebovi krstare nebom, srne pasu po livadama. Vidjeli smo i losove. I to sve u prirodi.
Šveđani piju vodu izravno iz slavine. I ta voda je ukusnija i od ove naše flaširane vode. To nije problem, jer imaju više od 10.000 jezera (prirodnih), a tlo je takvo da filtrira sve živo. Šveđani se pri eksploataciji vode ne moraju brinuti o posebnom pročišćavanju prirodne vode, trude se samo ukloniti njeno prirodno tamnosmeđe obojanje (a i to zbog minerala otopljenih u jezerima i rijekama. A i taj dio posla obavlja samo tlo).
Jezera su stanište ogromnom broju ptica, a velika je pažnja posvećena očuvanju močvara. Tamo žive i dabrovi, koji su se namnožili do impozantnih više od 100.000. Svako toliko mogu se vidjeti stabla koja su dabrovi oborili snagom svojih zuba. Impozantni losovi trče po livadama. Vukove nismo vidjeli, oni pretežno žive sjevernije. Njhovo je stanje relativno teško, jer im je populacija prilično raspršena, tako da žive u malim zajednicama pa se uglavnom pare bliski rođaci.

Istina, Šveđani su, prema našim mjerilima, nedruželjubivi. Ustvari su samo drukčiji. Imaju problema s uspostavljanjem prvog kontakta. Imaju i problema s organiziranjem druženja (čak i najobičnijih), jer ih oni uvijek moraju organizirati do najsitnijih detalja. Dodatna komplikacija je njihov stav da se ne smiju nametati. "Kako se Šveđani zabavljaju?", pitao sam. "Jako dobro pitanje", uz smijeh mi je rekla sugovornica, koja je rodom iz Pazina.
Naša djeca su bila daleko najbučnija u široj okolici. A nisu bila ništa živahnija nego inače. To je zato što su švedska djeca mirna, vrlo mirna i tiha. Mali Šveđani tiho i mirno sjede u kolicima ili stoje uz svoje tihe i nenametljive roditelje. Objasnili su nam da im se od najranijih dana usađuje nenametljivost i strah od bilo kakvog privlačenja pažnje. Velik broj pedofila bi s jedne strane možda mogao opravdati takav odgoj. Međutim, čini mi se da takav odgoj samo proizvodi nove i nove generacije psihopata.
Ima i iznimki, naravno. Npr. Benny. Benny je balkanac pogrešno rođen u Švedskoj, od švedskih roditelja. Benny je brbljavac, koji ti ne da da dođeš do riječi, čovjek koji o svemu zna sve. Lijenčina koja će dati sve od sebe da izbjegne posao. Kad mu i dođe do mozga da nešto treba poduzeti, onda ode spavati ili odgledati nekoliko filmova. Pa ga prođe. Živi od socijalne pomoći i radi nešto za Ikeu (u sklopu programa socijalne pomoći) za vrlo sitne pare. Kad je počeo raditi dobio je žulj na ruci i na temelju žulja izborio 2 tjedna bolovanja. Zbilja rijetki talent! Sve pare je spiskao na skupe zabavne stvari (kućno kino, plazma TV, laptop,...) i sad otplaćuje kredit pa mu ostaje tek par stotina kruna (nešto manje stotina kuna) za preživljavanje tekućeg mjeseca. Ali Benny je nepopravljiva dobričina, uvijek spreman pomoći, uvijek na raspolaganju kad ti treba netko. Eto, kažem ima izuzetaka.

Dakle, šta da kažem? U Švedskoj je bilo predivno. Skoro smo svo vrijeme proveli u prirodi, gledajući životinje i uživajući u šetnjama šumama i uz bezbrojna jezera. Stvarno mogu reći da su mnoge predrasude razbijene i na tome sam vječno zahvalan našoj prijateljici Mae, ali i Maji i Bennyju.

Napalm Death - koncert (konačni izvještaj)

Isprovociran komentarom jednog čitatelja, ali i obećanjem s kraja ztadnjeg posta, konačno sjedam za kompjuter, kako bi reako nešto o koncertu. Malo sam bio zaokupljen drugim stvarima i nije mi se dalo pisati, ali eto... nestrpljivost čitateljstva raste.
Slušajući "Cruising with Ruben and the Jets", kroz kišu sam kročio k Limbu, gdje me čekalo društvo. Prošao sam ispred KSET-a, da vidim je li se skuplja ekipa. Uvijek mi je zanimljiv taj folklorni aspekt. Promatrati nošnje auditorija, običaje i obredne radnje vezane uz kult banda na pozornici. Sve je po propisu - kožnjaci sa zakrpama Slayer, Obituary,... Zanimljivo, ustvari, kako odjednom, niotkuda, u ovakvim prilikama izranja davno zaboravljena ikonografija. Ljudi cupkaju na hladnoći, piju bambus, čekaju da ih puste unutra.
Mi, za to vrijeme, pijemo pivo u Limbu i razgovaramo o fakultetskoj birokraciji. Karte su nam u džepu.
Međutim, karte ne pomažu. Ne puštaju nas u KSET. Nemamo zelene iskaznice, a bez njih nema ulaza.
"Javite se na šalter 1. Tamo ćete je dobiti."
Pred šalterom 1 čekamo kratki red koji se stvorio. Red nije dug, jer je ekipa već više-manje, digla iskaznice i ušla. Vidimo da na šalteru 2 nema reda pa tamo pitamo za iskaznice, kako bi preskočili red. Uzimaju nam podatke, dobivamo iskaznice. [S birokratske točke gledišta, postupak je prilično neprofesionalan. Da su pravi, vratili bi nas na šalter 1 i još javili kolegama sa šaltera 1 da smo pokušali prekršiti proceduru pa da nam malo zakompliciraju. Na šalteru 1 bismo, zatim, bili upućeni da negdje podignemo formular, kojega trebamo ispuniti i predati na šalteru 1. Tek nakon toga, s potvrdom izdanom na šalteru 1 (koja ima klasu i ur. broj, potpis nadzornog organa, potpis službenika i pečat ustanove), odlazimo na šalter 2, gdje nam izdaju zelenu iskaznicu.] Gledam tu iskaznicu. Na njoj je moje ime, datum rođenja, a na poleđini potpis službenika, koji ju je izdao.
Super. Ulazimo. Ostavljamo kapute u garderobi, uzimamo piće i utapamo se u gužvi. Sven želi ići na gornji dio dvorane. Tamo nas ne puštaju:
"Tu mogu samo oni s narančastom ili crvenom iskaznicom!", kaže jedna službenica.
Što se mene tiče, to je OK, jer mi je ionako uvijek veći gušt pratiti koncert utopljen u gomilu.
Nakon nekog vremena, Napalm Death izlaze na binu, štimaju razglas i koncert kreće. Bolje je reći - kaos se zakotrljao. Odmah, u prvim sekundama, dvorana se pretvorila u amorfnu masu, nešto vrlo dinamično, bez ikakvog reda. Band izgleda odlično. Zapravo, divim se njihovoj energiji, snazi i iskrenosti nastupa. Mislim da netko tko iskreno ne vjeruje u to, ne može raditi stvari kakve rade ovakvi bandovi. Pjevač (na Wikipedii vidim da se zove Marc Greenway) urla, gitara, bubnjevi, bas, sve se pretvara u jednu visokoenergičnu smjesu, koja udara u mnoštvo, prenosi se na ljude, sve je jedno, jedinstveno - sve odlazi kvragu... Ljudi masovno skaču na binu, oduzimaju pjevaču mikrofon, skaču nazad...
I tako, oko sat i pol.
Zašto pišem baš o ovom koncertu? Prvo, zato što mi je najsvježiji. Bio sam na gomili koncerata, ovo je možda jedan od najžešćih, ali ne i najdivljiji. Daleko od toga da je najbolji kojeg sam vidio. Nije ni najdojmljiviji, nit onaj koji će mi promijeniti život. Međutim, to je punokrvni rock koncert, rock'n'roll, onakav kakav treba biti - dakle: žestok, beskompromisan, angažiran.
Dan nakon ovog koncerta, 4. II., umro je Lux Interior, frontman Crampsa. To me baš dobro rastužilo, ali bilo mi je i nekako drago da sam baš dan prije njegove smrti bio na jednom žestokom, dobrom koncertu. Sjećam se Crampsa i njihovog odličnog (preslaba je ta riječ) nastupa u Zagrebu. Bio je to jedan od najboljih, ako ne i najbolji koncert kojeg sam vidio. Luxovo ludilo prenijelo se na sve nas, dok je Poison Ivy sve to pržila svojim nemilosrdnim riffovima, onima kakve može izvesti samo ta perverzna diva u halterima. Lux je bacio svoju pripijenu crnu majicu i pala je baš negdje blizu nas. Petnaestak nas je vuklo taj komad tkanine na sve strane, sve dok ga nismo potpuno raskomadali, dok je Lux skakao sa zvučnika na zvučnik. To je rock'n'roll! Potpuno ludilo.
To će zauvijek ostati u meni.

[Na kraju koristim priliku da odgovorim komentatoru s početka teksta. Mislim da odlasci na koncerte ne mogu nikome naškoditi. To što odlazim na koncerte i što stvarno volim biti koliko-toliko u kakvom-takvom toku, ne znači da ću napustiti ženu i djecu i otići od kuće. Stvarno ne vidim šta je tu problematično i u čemu se zapravo odlazak na koncert Napalm Deatha razlikuje od odlaska na koncert, recimo, Bečke filharmonije. I da - vrlo rado bih pogledao i Iron Maiden. Kažu, oni koji su ih gledali, da taj band, bez obzira na to volite li njihovu muziku ili je ne volite, uživo izgleda sjajno i da im je nastup jako dobar, sigurno među zanimljivijima uopće.]

Šta ću ja, KVRAGU! na Napalm Deathu???

"Napalm Death 3.II. u KSETu?" glasio je Svenov SMS. Oko 3 sekunde mi je trebalo da razmislim. Odgovor je, naravno, bio "Naravno".
Šta ću ja, kvragu! na koncertu Napalm Deatha? Evo, ovako...
Pretpostavljam da nije potrebno predstavljati band kao takav. Ovdje ću samo reći da su imali ogroman utjecaj na scenu o kojoj sam toliko pisao. Konkretnije, oni su utemeljitelji onih ekstremnih pravaca, kao što je grindcore i sl. Kao što sam više puta spomenuo, u prvoj polovici 90-tih, tj. u ono doba koje sam u 18 nastavaka prikazao ranije na ovom blogu, mladom scenom su dominirali bandovi koji su prigrlili taj stil. Svuda naokolo se urlalo u mikrofone, gitare su bile distorzirane koliko su god pedale dopuštale, udaralo se u bubnjeve do iznemoglosti... Humpsi su bili izvan tog toka. Uglavnom, sve je vrvilo dugokosim ljudima u kožnjacima, s majicama Slayer, Sodom, Carcass, DRI, Morbid Angel... No jedan band je uživao poseban, pravi kultni status, a to su bili Napalm Death.
Ja sam tada prezirao te "metalce". Ramonesi su bili vrhunska božanstva, a uz njih su stajali Dead Kennedys, Sex Pistols i sl. (Clash tad još nisam uspio probaviti). Dakle, bio sam bliži punku i, kao pravog pankera, nisam želio ni čuti za Napalm Death i sl.
Tek sam puno kasnije utrošio malo vremena i iz onog grlenog urlanja razabrao antimilitarističke, antirasističke poruke, bijes protiv rasne i spolne diskriminacije. Dakle, nešto što mi nije tako strano. Samo prezentirano na jedan užasno bijesan način. Razumljivo. Bijes mi je potpuno razumljiv. Razumljivo mi je i da bijes ne jenjava, jer svijet u kojem živimo ne samo da je prepun uzroka bijesa, nego se ti uzroci i dalje množe, bez prekida.
Napalm Death sam shvatio. Uostalom, oni su i proizašli iz punka, samo su pomakli granice žestine.
Tri sekunde razmišljanja hoću li ili neću ići na koncert bile su sasvim dovoljne. U te tri sekunde taj band je sposoban zgurati nekoliko stvari ("You Suffer" traje 1,316 s). Dakle, želim ih čuti i vidjeti uživo. Želim vidjeti taj band koji je toliko toga učinio i tako jako utjecao. Želim vidjeti, uostalom, po čemu su oni toliko posebni.


U sljedećem nastavku: naravno, izvještaj s koncerta

Rušenje zida

Sve češće mislim kako se vrlo malo toga može postići mirnim pregovorima. To obično jako brzo divergira u moru birokratskih zavrzlama, gubi se vrijeme, energija, a volja se topi kao led na ekvatoru. Ubrzo ostaneš sam u borbi, više zbog toga jer ti je glupo prekinuti nešto što si sam započeo i u što si uložio toliko energije.
Mislim, dakle, da ako želiš nešto postići, moraš biti kristalno jasan. A kristalno ćeš jasan biti jedino ako poduzmeš neku odlučnu akciju, koja bi možda u drugim prilikama ili u nekom drugom kontekstu zaslužila osudu.
Evo jedne pričice, koja se pojavila u novinama.
U Bujama talijanska škola "Leonardo da Vinci" dijeli zgradu s još dvije škole, u kojima se nastava održava na hrvatskom jeziku (Gospodarska škola i Srednja škola Vladimira Gortana). Za vrijeme ljetnih praznika direktor talijanske škole u Bujama izgradio je zid na granici koja dijeli zgradu. Kaže, učenici su se neometano kretali i nisu mogli u miru pratiti nastavu. Međutim, poruka zida, u kontekstu istarske povijesti, hrvatsko-talijanskih odnosa i novijih događaja (fašističke poruke i sl.), na istarskom prostoru je uznemirujuća i podsjeća na neugodan dio povijesti. Direktor škole "Leonardo da Vinci" zidom je poručio da se neće "smrdljivi Schiavoni miješati s njegovom rasom".
Uznemirujuće, užasno i nepodnošljivo!
Tako su se osjećali i učenici te tri škole, koji žive u prijateljstvu i nije im baš pretjerano bitno tko je kome roditelj. Oni se žele družiti, dijeliti isti prostor, učiti i raditi. Nikakvi zidovi im nisu potrebni. Vidjevši da pregovori neće uroditi nikakvim plodom, učenici su uzeli stvar u svoje ruke i jednostavno srušili zid.
Taj čin netko će osuditi kao nasilan, netko će reći da nije u redu takav način borbe. No, što je nasilje? Čini mi se da je izgradnja ovog zida puno veće nasilje od njegovog rušenja. Jer, zid je izraz segregacije, zid je fizička prepreka slobodnom i mirnom suživotu. Njegovo rušenje je izraz potrebe upravo za tom slobodom. Mogli bismo ići dalje u analizi ovog čina, ali nećemo. Već je to jako lijepo opisao Slavoj Žižek u svojoj knjizi "O nasilju", gdje jasno daje do znanja da je pasivnost puno veće nasilje od vidljivog nasilja.
Zato - BRAVO DJECO!

"Najstrašnije je što su to sve mladi ljudi"

Gospođa u godinama stajala je na izlazu iz dućančića u Teslinoj ulici. Promatrala je povorku nekoliko stotina razdraganih ljudi. Ljudi su nosili zastave duginih boja, šarene balone.

Prijekor se kočio na gospođinom licu. Grčevito je rukom stiskala najlon u svojoj desnoj ruci.

Odjeveni šareno, nasmiješeni, ljudi u povorci su mahali zastavama, zviždukali zviždaljkama.

Lijevom rukom gospođa u godinama obrisala je znoj s čela, tog kasnolipanjskog Zagrebačkog dana.

Duhoviti transparenti promicali su ulicom. Povorka je skrenula prema Trgu. Vrući ljetni dan bio je veseliji nego inače. Šarenilo povorke i njena razdraganost prenosila je jednu lijepu, humanu poruku. Ljubav među ljudima treba biti slobodna. Nitko se ne bi osjećati loše zato što voli neku drugu osobu.

Međutim, gospođa je samo rezignirano promrmljala: „Najstrašnije je što su to sve mladi ljudi!“. Orlovski pogled osuđivao je svakoga pojedinačno u povorci. Istovremeno, oko povorke se zgusnula masa. Promatrala je ta masa šareno društvo što širi ljubav oko sebe. Da – potpuno je to neprihvatljivo. Neprimjereno. U glavnom gradu Hrvatske, još k tome u samom njegovom središtu, širiti poruku ljubavi? Kaj god!

„Ovo je Hrvatskaaargh!“ urlao je pristojni građanin. Masa na Trgu promatrala šutke je promatrala šarenu povorku. Tiha osuda se osjećala u zraku. Skoro se mogla rezati nožem.

Povorka je promicala, sa svih strana okružena kordonom specijalaca. Između razdraganih, ponosnih, hrabrih ljudi i onih prestrašenih, s osuđujućim izrazima lica, promicao je modri zid oklopljenika, oboružanih pendrecima i štitovima.

„Ovo je Hrvatskaaaaaaa! Pederčine! Uaaargh!“ Da, ovo je Hrvatska. Ovo je zemlja u kojoj su ljudi osuđeni na vječito skrivanje bez konca i kraja, ako se slučajno ne uklapa u romantičnu domovinsku sliku u kojoj tzv. čovjek izgara od domoljublja, ispijajući hektolitre piva, napeto gledajući jedanaestoricu najboljih hrvatskih muževa kako, na braniku vječne nam i najdraže domovine Hrvatske, trči za crno-bijelim mjehurom. U toj slici čovjek, hrvatski muž, vodi neartikulirane razgovore s ostalim hrvatskim muževima u kojima uvijek postoje „Mi“ i „Oni“. Hrvatski muž oblači crnu majicu s likom heroja, a ne zločinca ili pjevača MPT ili majicu na crveno-bijele (joj, ne, izvinite, želio sam reći, na bijelo-crvene) kvadratiće, ovisno o prilici. Hrvatski muž prigodničarski se oblači u svoju omiljenu crnu uniformu, koju je hrvatska žena pažljivo, s puno nježnosti oprala, ispeglala i objesila u ormar. Hrvatskom mužu dan je potpuno ispunjen obranom nacionalnih interesa, dok njegova hrvatska žena, mati skrušeno čeka da se njen čovjek vrati kući iz još jednog dana toliko naporne hrvatske svakodnevice. Hrvatski muž urla: „Ovo je Hrvatsaaargh!“ Hrvatska žena, prebirući krunicu među prstima, čeka svoga čovjeka. Nada se da će danas biti dobro raspoložen pa će sve proći samo ispunjavanjem bračne obveze. Kako bi bila sigurnija u takav ishod, skuhala je ona svom čovjeku fini objed, aš ono što on najviše voli. Djeca su već u krevetu – neće mu smetati i pokvariti raspoloženje. Kuća je čista, uredna. Stolnjak je bijel, juha je vruća. Slika Franje Tuđmana poravnata je sa zastavom na zidu. Žena čeka, a njega nema. I nema. Sigurno mu je dan naporan, tužno misli ona. Bit će umoran, najbolje da mu pripremim toplu vodu, sigurno će htjeti da mu operem noge. S treskom se otvaraju vrata, a kuću ispunjava alkoholni zadah: „Jesi vidjela one pederčine, majku im jebem srpsku! Šta je, šta me gledaš? Stavljaj Thompsona!“ I dok iz kazetofona trešti Thompson, ženica pere svome čovjeku noge, a on jede. „Najstrašnije je što su to sve mladi ljudi…“ skrušeno komentira ženica. „Ma sve su to Srbi, jebem im mater! Jesmo se mi za ovo borili?!? Pojačaj taj radio, jebemu, šta si to stišala? Sramiš se što smo Hrvati, a?“ Hrvatski muž ostatak večeri provodi čisteći svojeg kalašnjikova što si ga je zadržao iz rata. Miluje one zareze na kundaku, a misli mu lutaju negdje na bojištu devesdruge. Žena odlazi u sobu, vadi iz ormara hrvatsku zastavu. Sjeća se kako su upravo tom zastavom bili pokriveni one bajne prve bračne noći. Gleda mrlje svoje djevičanske krvi na zastavi. Još su tu, umiruje ju misao. Odlazi još jednom pogledati dječicu. Tomislav i Domagoj spavaju. „Kako su samo narasli!“, misli ona, nježno ih ljubeći u čelo. Petar Krešimir će se vjerojatno uskoro probuditi da ga podojim. Dobro je da je nogomet na televiziji pa imam vremena… A i na vijestima su rekli da su naši dečki tukli te pedere. To će ga smiriti kad čuje.

Šareni ljudi plešu. Smiju se. Uživaju u vrućem ljetnom danu. Ograđeni su, okruženi policijom. Ali njihov smijeh se čuje sve glasnije. Ljubav se prelijeva ulicama grada. Cvjetni trg je još jednom veseo, šaren, okupan Suncem što se smije zajedno sa šerenim ljudima. Mladi hrvatski čovjek, u majici na Thompsona, užurbanim korakom kroči prema šarenom skupu. Unezvjeren je, jer je sam. Nespokojan je, jer njegovih je sve manje. Uznemiren je, jer nigdje ne vidi nikoga. Preostaje mu samo mogućnost napada s leđa. I dok on tako, na krilima domovinskog zanosa, kroči, šareni baloni uzdižu se u modre visine. Mračne sjene uzmiču pred Ljubavlju, Slobodom, Mirom.

Ježevi, vjeverice i ostali u borbi protiv nepravde

Baš me prije par dana opičio onaj roditeljski ponos kad mi je Matko rekao da će u vrtićkoj priredbi glumiti ježa. Ježa kao dramatiziranog lika poštujem i, ono, činilo se da mi sin kreće pravim putem, po šumi širom. Točno sekundu i pol je onda trajalo moje razočaranje kad sam vidio da mu je na kraju oduzeta namijenjena uloga, kako bi postao vjeverica. Sve zbog jednog Marija, koji je isto bio vjeverica, a taj Mario je kul i isto se bori protiv neprijatelja Anteta i Marka iz starije grupe.
Iako nemam ništa protiv vjeverica, dapače... Vjeverice su OK, iako ih ljudi obično doživljavaju kao pitoma stvorenjca, a ustvari su zvjerke koje su u stanju proždrijeti sve i svašta. Jež je ipak veća faca od vjeverice.
Zato, u toj sekundi i pol želio sam kriknuti protiv nepravde učinjene mom sinu. Želio sam vidjeti tko je to, i na temelju čega, dobio časnu ulogu.
Nisam učinio ništa, jer vjeverice su isto OK.

[Na kraju, ako netko želi čitati malo o jednom drugom, stvarnom, ježu, neka baci oko na kita]

Znanosti - prirodne i humanističke

Više puta sam "branio" humanističke znanosti pred napadima elitista iz redova prirodoslovaca. Vrlo je čest stav, naime, kako su prirodne znanosti "bolje" od društvenih, jer u prirodnim znanostima objekt proučavanja podvrgavamo rigoroznoj analizi, primijenjujući stroge prirodne zakone, dok "izgubljeni" humanisti "samo tamo nešto spekuliraju".
Svaki put se iznova čudim kako ti visokoobrazovani prirodoslovci pritom očito ne razumiju nekoliko bitnih stvari. Prva je objekt proučavanja, a druga je (ne)determiniranost pojava.
Kad govorim o objektu promatranja, svima će biti jasno kako su objekti proučavanja u društvenim znanostima puno složeniji sustavi od onih koje proučavamo (u većini slučajeva) u prirodnim znanostima. Čovjek nije jednostavni zbroj biokemijskih reakcija, a ljudsko društvo i ljudsko djelovanje je to još manje.
U prirodnim znanostima određenoj pojavi pristupamo tako da pretpostavimo šta je bitno, a onda te pretpostavljene komponente proučavamo zasebno. Sistem dodatno pojednostavljujemo različitim aproksimacijama. U kasnijoj fazi sve to složimo u cjelinu i onda diskutiramo ono što ne ulazi u zbroj

Svojstvo1 + Svojstvo2 +...+ SvojstvoN

Pod pretpostavkom determinizma, tj. da su svi događaji u Prirodi određeni strogim fizikalnim zakonima i početnim uvjetima u kojima se nalazi sistem ("dajte mi položaje svih čestica i ja ću predvidjeti budućnost Svemira", kako je optimistično rekao, čini mi se, Arhimed), to će vrijediti. Dakle, pod pretpostavkom determinizma, humanistima bi bilo najbolje dobro proučiti fiziku i onda je primijeniti na sve što uočavaju u društvu.
Međutim, početkom XX. stoljeća, kvantna mehanika je slomila klasični determinizam, o čemu sam već govorio.
Društvene znanosti proučavaju, dakle, vrlo složene sisteme pa tu jednostavna primjena fizikalnih zakona nema baš puno smisla. Neke stvari možemo simulirati pa se fizičari i matematičari često zapošljavaju u bankama, burzama,... Mogu se raditi i zanimljivije stvari, kao što je to, recimo, učinio moj prijatelj Dejan Vinković, kad je primijenio teoriju tekućina na socio-ekonomska kretanja [PNAS vol.103 No.51 19261-19265 (2006)].
To sve daje nekakva predviđanja, ali uz mnoge ograde. Radi se o kolektivnim ponašanjima pa su to nešto "lakši" problemi. Predviđanje pojedinačnih događaja u društvu na temelju fizikalnih zakonitosti je besmislen posao. Recimo, ako je, pod pretpostavkom determinizma, sve određeno strogim fizikalnim zakonima, onda bi se trebao moći, npr., izračunati i Ustav RH.
Determinizam je srušen, i to jos davno. Oni koji tvrde da su društvene znanosti "lošije", a prirodne znanosti "bolje", ne uzimaju u obzir bitnu razliku objekta proučavanja i neodređenosti u prirodnim i društvenim pojavama. Ljudi su krajem XIX. stoljeća mislili da su objasnili "uglavnom sve" i da je "fizika došla do kraja". Međutim, srušilo im se tlo pod nogama kad su vidjeli da ne znaju šta bi s atomskim spektrima i sl. Kvantna mehanika je pokazala kako su objekt i subjekt zapravo jedan te isti sustav. Implikacije toga su prilično složene i nema smisla sada ići dalje.