12 siječnja 2018

Kad LuDež utihne


Ljudi dolaze. I odlaze. Svi smo u prolazu.
U jednom kratkom isječku prostora i vremena kao da tek nakratko udahnemo nešto zraka i već nas nema. Negdje so drugdje, neznano gdje. Kažu, u vječnosti. Kažu, glavno je da ostavimo neki trag za sobom. I za svakim od nas ostane nekakav trag. Neki od tih tragova kratko traju i brzo nestaju. Međutim, neki su dugotrajni, kao odjek osoba koja ih je ostavila nastavlja živjeti jednim drugačijim, bestjelesnim životom. S nama su, i traju, sve dok sjećanja konačno ne izblijede, a tekstovi čekaju nekog slučajnog nalaznika.
Rijetki su ljudi, koje nisam osobno upoznao, a čija smrt kod mene izazove nešto više od potrebe da se prisjetim njihovih djela. Kad sam vidio vijest da je umro Predrag Lucić, prvih par sekundi sam nijemo gledao u sliku, potpuno nemoćan da povjerujem u to.
"Predrag Lucić Duje (12.2.1964. - 10.1.2018.) Ljubimo te i vidimo se na nebu. Ne bu.", kaže slika, a Predrag Lucić se na njoj smije, kao da prkosi svemu. Digao sam glavu, pogledao oko sebe i rekao: "Jebote, umro je Predrag Lucić..." Dan je bio tmuran, jedan od onih neobično toplih zimskih dana, kad vlada južina, a teški sivi oblaci pritišću svačiju dušu, i kao da se cijeli svijet cijedi.
Natipkao sam i poslao svijetu: 
"VIva LuDež
Od LuDeži ostaje Dež
a ostaje i smijeh slobode"
Da, ostaje smijeh. Onaj osmijeh na slici istinitiji, nadjačava onaj kobni životni raspon, golo i bezdušno (12.2.1964. - 10.1.2018.). Kao najvrjednije blago čuvam Ferale. Najdraži je to i nikad prežaljeni Feral, jedini tjednik čiji sam svaki broj toliko željno čekao. 1993. godine sam pomagao prijateljima kolportirati, a znao sam u kojem ću kafiću naći Francija i njegovu ekipu: "Feraal! Jedino svjetlo u mraku demokracije!" Veličanstven je to osjećaj slobode! To je nešto što te hrani cijeli život. Komentirajući tu priču, Viktor Ivančić me počastio jednom od najvećih pohvala u mom životu: "Pa ti si Feralov prvoborac!"
Sad se i premijer i HRT s lažnom sjetom prisjećaju Ferala, i sve prijeti jednom hiperinflacijom osjećajnosti. Ma, neka im bude, neka se namire i lešinari, ionako oni ne shvaćaju da tijelo ionako više nije važno. Feralovi tekstovi, Lucićeve pjesme i britki, jezgroviti, hiperprecizni komentari ostaju u nama koji smo jedva čekali svaki novi broj.
Ne mogu danas biti u Splitu na sprovodu. Barem tjelesno ne mogu. Ali Predragovim pjesmama, člancima te njegovim kratkim, jezgrovitim, britkim i hiperpreciznim komentarima je popločen dobar dio puta kojim koračam. I koračat ću do kraja, kao i svi mi koji smo bogu mili, a ni vragu mrski.
Čao, Predraže, Feral živi vječno!
VIva LuDež!

14 prosinca 2017

Termičke metode

Čovjeka može poprilično iznervirati ako mu netko naslovom predavanja obeća jednu stvar, a onda sadržaj predavanja ispadne nešto sasvim drugo. Mene to ne pogodi baš uvijek, ali danas me baš lijepo ubolo u živac. Naslov "Primjena temperaturno programiranih metoda" vrlo je jasan i dao je naslutiti da će predavanje biti posvećeno primjeni temperaturno programiranih metoda, koje su nam jako važne za karakterizaciju materijalvrdi da se a kojima se bavimo.
Čuli smo nešto o primjeni tih metoda, ali uglavnom na anegdotalnoj razini. Zato smo puno toga čuli o uobičajenim termičkim metodama i imali smo dojam da smo se nekim čudom vratili negdje na drugu godinu faksa, kad se uči o instrumentalnim metodama kemijske analize.
Štoviše, za razliku od tečaja na drugoj godini faksa, ovdje smo čuli veliku količinu pogrešnih (ne loše sročenih, nego upravo - pogrešnih!) informacija. Čuli smo, eto, da je površina ispod "pika" DTA krivulje entalpija. A DTA je uređaj koji ima horizontalnu vagu, za razliku od TG-a, koji ima vertikalnu vagu. Čuli smo i da je "sasvim uobičajeno i najjeftinije" napraviti kombinirani TG/DSC uređaj.
Kolika količina pogrešaka, potpuno nedopustivih za nekoga tko tvrdi da se znanstveno bavi termičkim metodama. Pa studenti ne mogu proći ispit iz fizikalne kemije ako ne znaju suštinsku razliku između DTA i DSC-a. DTA je diferencijalna termička analiza, dok je DSC diferencijalna pretražna (skenirajuća) kalorimetrija. U obje metode imamo dvije posudice, od kojih je jedna referentna, a u drugoj je uzorak. No, DTA mjeri razliku temperatura između uzorka i referentne posude i to je podatak koji se prikazuje. DSC mjeri razliku topline koja je potrebna da se referentna posuda i uzorak dovedu na istu temperaturu. To je ustvari razlika u toplinskim kapacitetima. Zato se mjerenjem površine ispod DSC krivulje izravno dobiva entalpija procesa koji se razmatra. Površina ispod DTA krivulje nema nikakvo izravno fizikalno značenje.
To je nešto što kemičari, naročito ako se bave termičkim metodama, moraju znati! Sve drugo izaziva dosta nervoze.

31 prosinca 2016

Kakva godina!

Zaista, kakva je to bila godina!
Teško da se ijedna dosad može mjeriti s 2016. po dinamičnosti. Svašta se u njoj izdogađalo, mnogo dobrih, sretnih i veselih događaja, ali prekrivena je i beskrajnom tugom.
Sigurno je da ću je pamtiti kao vrlo posebnu.



Planinarenje
Sve je započelo oživljavanjem planinarskih aktivnosti uz pridruživanje Planinarskom društvu Grafičar. Redali su se izleti, uglavnom relativno lagani i po stazama kojima sam već ranije, prije mnogo godina, hodao sa svojim društvom dok smo svi još studirali. Upisao sam se i u planinarsku školu, koja je nakon puno godina ponovo pokrenuta u tom društvu, prvenstveno zahvaljujući entuzijazmu Tončija Buličića. Bilo je to stvarno lijepo; ne samo da sam naučio dosta novih stvari i ponovio neke zaboravljene, nego se u toj školi okupila grupa jako dobrih ljudi, zaljubljenika u prirodu, koji će sigurno nastaviti s planinarenjem i postati odlični planinari. Neki su tada zaključili da sam dosta iskusan i, osim što su mi dodijelili priznanje za "najboljeg polaznika škole", predloženo mi je da odem na tečaj za planinarskog vodiča standarda A (za društvene izlete).
Tokom ljeta sam izveo nekoliko izleta, uglavnom po istarskim planinama. Prvo sam vodio društvo na vrh Učke meni jako dragom stazom iz Mošćeničke drage. Naporan, ali prekrasan izlet. Poslije toga sam se dva puta sam prošetao Ćićarijom, a ta dva izleta sam posvetio tati, koji je tada ležao u bolnici.
Planinario sam i sa svojim rođakom Srđanom po srpskim planinama u okolici Valjeva, što je bilo prekrasno iskustvo. Svakako treba češće ići na takve izlete.
Vodički tečaj polazio sam zajedno s Barbarom Mikšić iz Grafičara, a održan je na Kalniku. To je također prošlo u odličnoj atmosferi i sad stažiram do ispita. Jedva smo se izborili da nam Društvo, koje nas je poslalo na tečaj, plati taj tečaj i tu su prvi put došle do izražaja neke stvari koje će malo poslije jako eskalirati.
Htjeli smo promijeniti predsjednika Društva, koji drži tu poziciju već stvarno ptredugo, ali nismo uspjeli, a usput smo upali u Upravni odbor. Već na prvom sastanku došli su do izražaja nepremostivi prijepori, gdje nas je dio starije generacije optužio da smo preneiskusni i da nemamo šta tražiti u Upravnom odboru. Pljuštale su uvrede i na sasvim osobnoj razini, tako da to nisam mogao podnijeti i na kraju sam demonstrativno otišao, a nakon dva tjedna razmišljanja odlučio i potpuno napustiti Grafičar te nastaviti planinarske aktivnosti u nekom drugom društvu, najvjerojatnije Izletniku.
Krajem godine sam počeo i voditi Matka na izlete, tako da smo bili na Lipi te na Sisolu. Čini se da se Matku sviđa moj stil, gdje je planinarenje uvijek aranžirano i s dozom avanturizma.
Za 2017. godinu imam dosta planova, a najambiciozniji je izlet na Prenj.

Kemija
Godina je bila prepuna aktivnosti i na tom polju. U prvom dijelu nije bilo značajnijih vidljivih pomaka, jer smo se tada više-manje bavili pisanjem projektnih prijedloga, završavanjem nekih rukopisa i slično. Osim toga, sudjelovali smo i u otvorenim danima IRB-a, kao i u nekim drugim aktivnostima namijenjenim srednjoškolcima. Na taj način smo financirali naša istraživanja, što znači da nam je budžet bio vrlo blizu 0 kn, ali i u tim uvjetima smo funkcionirali dosta dobro.
Zatim je krenulo. Prvo smo dobili bilateralu sa Srbijom, koju uz mene vodi i Jasmina Grbović Novaković iz beogradske Vinče. Vrlo brzo nakon toga je konačno poslan i rukkopis, kojeg sam jako dugo pripremao. U njemu sam vrlo detaljno opisao utjecaj kalijevog bromida na tehnološki važan proces termičkog raspada borazana (NH3BH3). Nakon odbijanja urednika časopisa Journal of Materials Chemistry A i Chemistry of Materials, rad je izašao u također odličnom časopisu Journal of Physical Chemistry C. Vijest o objavljenom radu, nakon objavljivanja na naslovnici IRB-ovog sitea, doslovno je eksplodirala u medijima, tako da sam dobio odličan publicitet.
Bilaterala je također živnula. Za vrijeme posjeta mom laboratoriju, izveli smo niz eksperimenata in-situ praćenja mehanokemijskiih sinteza amidoborana Ramanovom spektroskopijom, što je inovativno na svjetskoj razini i trenutno je rad u pripremi te će uskoro biti poslan za objavljivanje.
Prije nekoliko dana smo dobili obavijest da smo dobili HrZZ-ov projekt "Novi materijali za pohranu energije" pod vodstvom Ivana Halasza. To je odlična vijest za kraj godine, tako da u 2017. godinu ulazimo bez financijskih problema, a dobivamo i dva postdoka.

Preživljavati usprkos
Na moje iznenađenje, 30. XI. sam dobio sljedeći mail:
"Cijenjeni gospodine Biliškov!
 S radošću Vam čestitam i prenosim čestitke Odbora mirovne Nagrade za promicanje mirotvorstva, nenasilja i ljudskih prava „Krunoslav Sukić“.  Vama i autorima izuzetnog zbornika Preživljavati usprkos; zbornik povodom 100.obljetnice rođenja Ivana Supeka s poštovanjem i zahvalnošču predajemo Priznanje „Krunoslav Sukić“ KNJIGA GODINE 2015/2016.
Lijepo Vas molimo da dođete  na svečanost i primite Priznanje i da se kratkim izlaganjem obratite gostima.
Bit će nam drago da s Vama dođu i uvaženi autori eseja u zborniku, posebno ćemo pozvati g. Gorana Jerasa, ukoliko se bude mogao odazvati. Pozivamo ga, naime i da sudjeluje u Dijaloškom forumu Nagrade „Krunoslav Sukić“ koji je ove godine posvećen temi „Bogaćenje i osiromašivanje kao generatori nasilja u Hrvatskoj“. Ukoliko dođete, očekujemo da se, kao laureat, uključite u dijalog.
Meni je osobno žao što Vas neću tom prigodom osobno sresti jer sam zbog bolesti u obitelji odsutna. Također, nismo se baš koordinirali te nismo organizirali promociju zbornika u Osijeku u sklopu ovogodišnjeg programa dodjele Nagrade, a što bi bilo logično.
No, ukoliko to želite a možete ostati u Osijeku i 9. prosinca, dan iza svečane dodjele Nagrade, rado ću pomoći a, sigurna sam da bi bilo moguće organizirati predstavljanje tako vrijednog i za razgovor i promišljanje poticajnog zbornika.
Informacije o dobitnicima Nagrade i priznanja „Krunoslav Sukić“ 2016. ćemo objaviti 7. prosinca, dan uoči svečanosti, do tada, molim da ostane kao interna informacija.
S poštovanjem Katarina Kruhonja"
Nagrada je dodijeljena svim autorima knjige, što mi je posebno drago, jer mislim da svatko od njih potpuno zaslužuje to priznanje. Lijepo je biti dio tog mirovnjačkog društva, predivan je osjećaj što je knjiga, koju sam uredio, prepoznata kao tako značajan doprinos miru. Kao što sam istaknuo u svom kratkom govoru prilikom primanja Nagrade, to je i jak poticaj i poziv za nastavak rada na tom polju. Zato uskoro idemo u nove projekte. Radosno sam pročitao i ovaj mail:
"Cijenjeni gospodine Biliškov!
 Svečanost dodjele mirovne Nagrade i priznanja za promicanje mirotvorstva, nenasilja i ljudskih prava „Krunoslav Sukić“ 2016 je iza nas. No, još smo ispunjeni radošću i zahvalnošću koju Vam želimo iskazati – na onome što i kako radite i živite; na dolasku na svečanost i riječima koje ste podijelili; na duhu zajedništva, zahvale, proslave i ohrabrenja kojem ste pridonijeli.
Nastojat ćemo ostati povezani.
 Vama, Vašoj obitelji, prijateljima i suradnicima želimo ugodne blagdane, radostan ulazak u Novu godinu, da nam bude dobra!"

...ipak...
Unatoč svemu ovome, cijela ova godina je zasjenjena beskrajnom tugom. Otišao je tata. Zbog ogromnog hematoma na mozgu je završio u bolnici, gdje mu je to uspješno operirano, ali zatim je, tokom oporavka, podlegao jednoj podmukloj bakteriji, koja hara bolnicama. 
Netko bi se mogao pitati kako sam uspio postići sve što sam postigao u ovoj godini, unatoč ovom gubitku. Međutim, u ovoj godini se jednostavno iskristaliziralo puno onoga što sam radio tokom mnogih godina, na različitim poljima. Bilo je tu i mog inata, mogu reći i prema tatinim prigovorima i kritikama (kojima je bio sklon), bilo je tu i ostavštine bijesa zbog svih neugodnosti koje sam doživljavao i u djetinjstvu i kasnije, rezultat je to angažmana i aktivizma,...
I sada, na kraju ove godine, mislim kako bi tata bio ponosan na sve to što sam napravio i što i dalje radim. Bio bi sretan, pa mi barem ta pomisao umanjuje tugu.
Unatoč svemu, volim ga zamišljati kako tamo negdje, beskrajno daleko od nas, gleda sve to i zadovoljno se smješka.

07 prosinca 2016

Centar za mir dodijelio nagradu dr. Nikoli Biliškovu za knjigu godine


Priopćenje za medije

  

Centar za mir, nenasilje i ljudska prava u Osijeku ove godine je dr. sc. Nikoli Biliškovu dodijelio Mirovnu Nagradu za promicanje mirotvorstva, nenasilja i ljudskih prava "Krunoslav Sukić" u kategoriji Knjiga godine za zbornik „Preživljavati usprkos“, u izdanju nakladničke kuće Izvori. Nikola Biliškov je urednik i autor u tom zborniku, koji donosi eseje Hajrudina Hromadžića, Tomislava Tomaševića, Srđana Gavrilovića, Višnje Jankov, Dijane Ćurković, Saše Blagusa, Gorana Jerasa, Ivane Zagorac i Marine Kelave. U drugim kategorijama Nagrada je dodijeljena Zdravku Marjanoviću, Ivani Paradžiković, Mreži „Mladi ujedinjeni u miru“ te učenicima, nastavnicima i suradnicima Osnovne škole Ivana Gorana Kovačića Vrbovsko. Sama Nagrada će laureatima biti uručena 8. prosinca u 14 h u Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku.
U svom obrazloženju, Odbor za dodjelu Nagrade ističe da je tom zborniku dodijeljeno priznanje „jer pridonosi  stvaranju  ozračja  razumijevanja  mirotvorstva,  nenasilnog djelovanja, ljudskih prava i civilnoga društva. Štoviše, sam  Zbornik i rad na njemu mirotvorni je poduhvat. Okuplja i potiče na sudjelovanje  u radu na društvenoj pravdi i promjeni nove generacije aktivista, istraživača i mislilaca odlično se nadovezujući na naslijeđe znanstvenog, društvenog i mirotvornog djelovanja akademika Supeka. Značaj buđenja i aktivnog angažmana, kritičke misli i korištenja znanja za rad na pravednijem društvu, u humanističke svrhe, inkorporiran je u širokom spektru tema obrađenih u Zborniku: kritička misao, uloga znanosti, mirovne politike, humanistička arihitektura, pravedna ekonomija, ekonomska demokracija, održivi prirodni i društveni razvoj, ekologija.“ Književnica Tatjana Gromača o tom je zborniku istaknula i da „promiče način mišljenja, življenja i djelovanja koji teže zdravim, kvalitetnim, ispunjenim ljudskim životima, odnosima i zajednici. Zbog toga je prepoznajemo kao određeno svjetlo u tmini“, na što se Odbor za dodjelu Nagrade nadovezao riječima: “Zbog toga želimo ovim Priznanjem pridonijeti da se to svjetlo, ta svjetla bolje vide!“
Mirovna Nagrada „Krunoslav Sukić“ dodijeljuje se od 2009. godine u četiri kategorije, i to za osobite doprinose u zaštiti i promociji ljudskih prava i sloboda čovjeka te dosljedno promicanje kulture mira i nenasilja. Nagrada je utemeljena u čast jednog od osnivača Centra za mir, mirovnog aktivista i humaniste Krunoslava Sukića čije je obrazovanje, znanje i djelovanje bilo motivirano prepoznavanjem i uvažavanjem dostojanstva, integriteta i prava svakog čovjeka, pa i šire - svakog živog bića i svega stvorenoga. Na taj način Centar za mir u Osijeku pridonosi vidljivosti solidarnog, dosljednog, posebno kreativnog i hrabrog djelovanja pojedinaca i pojedinki u sprječavanju nasilja, umanjivanju društvenih nepravdi te građenju demokratskog društva utemeljenog na kulturi nenasilja.

Kontakt: 
dr. sc. Nikola Biliškov, Institut Ruđer Bošković
nbilis@irb.hr
091 720 9759

30 kolovoza 2016

Ciao, tata...



Iz buvljačkog šarenila Hrelića, u rukama mi se našao maleni sprešani leptir. Između tankog stakla i nježnog mrežastog vela, uokviren grubo istesanim grančicama, tom prekrasnom malom stvoru oduzeta je treća dimenzija, dimenzija nesputanog kretanja, leta, obilaženja cvijetova, lutanja livadama, sve to kako bi postao dio slike, sličica sama, ideja leptira zamrznutog u letu. Stvorenje slobode i šarenog, mirisnog prostranstva zastao je u toj ograničenoj planarnosti sićušne sličice. Bez ikakvog prava, bez pitanja, naprasno mu je oduzet život te je sveden na tijelo, lijepo, ali bez daha i pokreta. Iz glasnih povika trgovaca, iz užurbanosti kupaca što prebiru robu, glasnog sajamskog nadmudrivanja, iz gomile šibicara, džepara, prevaranata svih vrsta, nezainteresiranih šetača s rukama u džepovima, izronio je taj mali, krhki komadić tuge i nepomične tišine, ta dva zaustavljena krila. I kao da je u njemu zastao sav taj svijet, taj život, osjetio sam tu beskrajnu mirnu ljepotu, tutnuo trgovcu dvije kune te se udaljio utopivši se u užurbanoj gomili.
„Moramo vam saopćiti tužnu vijest“. Glas s druge strane telefonske žice u trenu je prekinuo sve naše nade, očekivanja, veselje zbog svakog malog koraka naprijed, optimizam što je iz dana u dan rastao zbog povoljnog smjera kojim je krenuo tatin oporavak u pulskoj mornaričkoj bolnici. Istoga dana kad sam našao leptirića, tata je legao u bolnički krevet. Velika hematomska izraslina u desnom sljepoočnom dijelu pritisla je mozak i oduzela mu kontrolu nad tijelom. Operacija je bila hitna i neizvjesnog ishoda, ali sve je nakon toga išlo povoljnim tokom.
Sve do te noći, u mraku između zadnjeg petka i subote tog kolovoza 2016. godine.
„Moramo vam saopćiti tužnu vijest“. Prekid jednog života. Odlazak čovjeka, tate, dede, brata, ujke, prijatelja.
Kraj tog kolovoza mnogi će pripadnici pulskog undergrounda pamtiti po njegovom odlasku, odlasku čovjeka koji nikad u uobičajenom smislu nije bio aktivan na rock'n'roll sceni, ali za kojega mnogi od njih potvrđuju da je zaslužan za uobličavanje i usmjeravanje glazbenog ukusa. Bio je to čovjek koji je donio muziku Franka Zappe u Pulu, čovjek koji je podržao tolike mlade bandove, bez obzira što nisu uvijek odgovarali njegovom ukusu, čovjek koji je bio prisutan na sceni, uvijek negdje malo sa strane, ali na kojega su se oslanjali brojni glavni akteri. Čovjek za kojega mnogi kažu da ih je glazbeno obrazovao. „Sjećam se, kad bi nas pokupio na stopu za Pulu, bilo je to 15 min odlične glazbene edukacije - za nas seljake koji pojma nismo imali tko je Frank Zappa..bili su to prvi susreti s "neobičnom" glazbom...“, kaže jedna prijateljica. „Posljednji pozdrav mom dragom sumještaninu, čovjeku dobrom kao kruh, svjetskom putniku i čovjeku koji je u Medulin donio dašak Zapadne obale. Siguran sam da već ćakula sa Frankom Zappom tamo negdje gore...“, kaže drugi prijatelj. A mnogi kao talismane čuvaju kazete sa Zappinim albumima, koje im je on snimao i upravo te snimke spominju kao smjernice što su im obilježile stvaranje vlastite muzike.
U pamćenju grada ostaje slika o njemu konstruirana promatranjem kroz tu prizmu. I to je dobro, to je način na koji grad pamti svoje ljude.


Ipak, to je bila samo vanjska manifestacija čovjeka koji je bio dobar kao kruh. Ponekad grub, neki bi rekli teškog karaktera, ali zapravo izgubljen u novom vremenu koje je donijelo nova pravila, na koja se zbog svog osjećaja za pravdu, zapravo upravo zbog te dobrote, nije bio spreman prilagoditi. Mnogi su ljudi zato iščezli iz njegovog života, u zadnje vrijeme se i pretjerano izolirao, ali u pozadini svega toga zauvijek je ostala ona karakteristična, njegova dobrota. Prenio je to na sve nas. Iako, kako bismo preživjeli u ovom svijetu, stvaramo veće kompromise od onih na koje je on bio spreman, dišemo istim tim plućima. Prenio je na sve nas tu svoju dobrotu, koja se čini oporom, spremnost da svakome pmognemo, ali i da uživamo u stvarima koje su nama bitne.
Teško je, nemoguće, riječima izraziti gubitak takve osobe, po mnogim stvarima ključne u mom životu. Da, bio mi je tata, ali zapravo je čak i te okvire probijao. Bio je on i više od tate. Nemoguće je izraziti što sam osjećao prema njemu. Toliko je njega ugrađeno u mene. Gledam svoje ruke i vidim njegove. Njegove korake čujem hodajući šumom, u šuštanju lišća i krckanju grančica. Iza njega je ostala beskrajna praznina, koju ispunjava njegova dobrota.
I sad, gdje je on? Zapravo, s nama i u nama. I tu ostaje, zauvijek. Njegov život i dalje traje, u jednom drugom obliku, na drukčiji način. Ugrađen je u nas, kao leptir, ali ne sprešan i zaustavljen. Taj leptir predivnih šarenih krila slobodno leti.

07 prosinca 2015

COP21 - početkom 2. tjedna...

Izvor: YFOE

U subotu je većina medija objavila kako klimatska konferencija "ide jako dobro" i kako je u rekordnom roku donesen okvir sporazuma, koji se sad treba samo srediti. Ima tu još puno posla, ali sve ide kao podmazano. Prevladavajući mediji prenose optimistično ozračje, a to kod ovakvih pregovora uvijek u najmanju ruku sumnjivo.
Zaista, ozračje baš i nije toliko ružičasto.
Starosjedilački narodi izražavaju svoje veliko nezadovoljstvo do sada donesenim nacrtom sporazuma.


Oni još jednom ističu kako zagađivačke korporacije uništavaju njihove domovine, a tzv. zelene sheme su dizajnirane samo kako bi bogati postali još bogatiji. Posebno su nezadovoljni uklanjanjem prava starosjedilaca uz ljudska prava u članku 2.2 nacrta sporazuma, ostavivši ih samo u preambuli (koja je zapravo samo popis želja, bez ikakve pravne snage), a za to su posebno zaslužne Norveška, EU i Ujedinjeno kraljevstvo. "Ključno je u tekst sporazuma uključiti prava starosjedilačkih naroda. U zapadnom, nestarosjedilačkom shvaćanju prava čovjeka nisu nužno adekvatno zaštićena naša prava kao starosjedilačkih naroda", naglašava Princess Daazhraii Johnson iz organizacije REDOIL Aljaska.
Crystal Lameman iz Beaver Lake Cree Nationa je istaknula da je "operativno uklanjanje članka 2.2 brisanje postojanja obojanih naroda, starosjedilaca i tradicionalnih zajednica, jer upravo su oni prvi na udaru klimatskih promjena." "Time nas se zapravo uklanja iz pregovora o budućnosti klime", zaključuje Dallas Goldtooth, izvršni direktor mreže Indigenous Environmental Network.
Naravno, i civilne udruge ne kriju nezadovoljstvo tim draftom: "Iz teksta je nestala svaka neizbježna razina diferencijacije. Tekst redefinira koje su zajednice zapravo ranjive u svijetu. Odbacuje se pravedna raspodjela odgovornosti - ideja da države moraju nadoknaditi štetu nastalu zagađenjem koje su stvorile. Izostavljanje tih fundamentalnih principa znači da nikoga nije briga za prava starosjedilaca. Da nikoga nije briga ni za prava čovjeka. Da nikoga nije briga ni za radnička prava", prenosi Maruška Mileta iz Zelene akcije i Young Friends of the Earth.

S akcije YFOE "What are you hiding", izvor YFOE. 

Za to vrijeme, na pariškim ulicama akcije organizacija civilnog društva su u punom zamahu. Međutim, policija se odlučila koristiti podmuklim mjerama kako bi sprječavale prosvjede, a izgleda da su im posebno zasmetali oni u kojima aktivisti pokušavaju ukazati na greenwashing. Naime, aktivisti izvještavaju o masovnom ubacivanju 'krtica' u prosvjedničke redove.


I dok je klimatska pravda ključni pojam svih prosvjeda i prigovora dosadašnjem toku pregovora, službeni dio COP-a opet pokazuje kako nema političke volje, a još manje hrabrosti da takvi pojmovi prodru na pravi način u sastavljanje sporazuma. Sa svih strana zato se guši demokratsko pravo građana da izraze svoje mišljenje, dok se u konferencijskim dvoranama valja još jedan zločin prema čovječanstvu.

Za kraj, Patti Smith pjeva Imagine na koncertu Pathway to Paris u organizaciji 350.org, održanom prije početka ovih pregovora. Bez obzira na sve, mislim da možemo zamišljati jedan bolji, pravedniji svijet, koliko god nam sve skupa beznadno izgledalo, a svaka nada u pozitivan ishod bilo kojih razgovora "na vrhu" počinje izgledati sama po sebi smiješno.


05 prosinca 2015

COP21 - tzv. "dan akcije"

Kažu - dan akcije. I to onda valjda izgleda tako da se raspravlja o akcijama, a umjetnici po svijetu, koji su uspjeli dobiti nekakvo financiranje na račun COP-a, rade svoje projekte.
U Zagrebu tako, u organizaciji Francuskog instituta, gostuje poznati grafiter Etien, koji je prije par tjedana na pročelju galerije Gradec nacrtao kita,



a danas je na pročelju Francuskog instituta crtao mural tematski vezan uz COP21.

Kit je odličan, ali ovaj sat, koji je vjerojatno dirigirano osmišljen, po mom mišljenju promašuje poruku. Naime, kad govorimo o ekologiji, obično se govori kao "mi spašavamo svijet - majčicu Zemlju - ...". Spašavamo li mi stvarno svijet?
U biti, takav narativ nastao je iz našeg pretjerano visokog mišljenja o samima sebi, a posljedica je antropocentrične predodžbe, proizašle iz religijskih tradicija, gdje je čovjek stvoren kao preslika Boga, a ostatak svijeta je tu kako bi služio čovjeku.
Međutim, dobro znamo da je jedna od važnijih posljedica razvoja prirodnih znanosti ta da je dovela do dekonstrukcije te antropocentrične tradicije, tj. do potpune promjene predodžbi o položaju čovjeka u svijetu. A onda i do spoznaje da je čovjek jedno zapravo krhko, nježno biće - vrlo prilagodljivo, ali ipak ranjivo.
U toj svojoj ranjivosti, mi smo zapravo, kao civilizacija, ali i kao biološka vrsta, na fronti udara klimatskog kaosa. I zato moramo imati na umu da borba protiv klimatskih promjena nije ključna za opstanak svijeta, nego upravo za opstanak čovjeka.
Uzrokujemo li svojom nedjelotvornošću pretjerano globalno zatopljenje, neće nestati svijet, neće se rastopiti i neće se voda preliti preko njegovog ruba. Nestat ćemo upravo mi, vjerojatno će se prvo ugasiti civilizacija u nekakvom kaosu, a onda ćemo polako nestati i kao biološka vrsta. A svijet će se samo malo "promeškoljiti", stvorit će se nove ekološke niše i za nekoliko desetaka ili možda stotina tisuća godina - što je neznatno u geološkim razmjerima - uspostavit će se neka nova razvnoteža.
Nedjelotvornost naših političkih elita zbog toga se može okarakterizirati kao ultimativni teroristički čin i kao zločin protiv čovječnosti kakav povijest ne pamti.
Promjena u prevladavajućem narativu je ključna kako bismo to shvatili. 

04 prosinca 2015

COP21 - ima li mjesta za optimizam?

Očito su klimatske promjene medijski jako nezanimljive. Čim su se razišli premijeri i predsjednici država, interes medija za konferenciju o klimatskim promjenama, na kojoj bi se trebale donijeti odluke od vitalne važnosti za sudbinu čovječanstva, naglo je splasnuo. Očito, čekaju se zadnji dani, kad će se donositi odluke, a onda se očekuju i najžustrije rasprave, kao i kulminacija prosvjeda, koji oduvijek prate COP-ove. John Vidal, urednik okolišne rubrike Guardiana, je prekjučer prognozirao: "Osjećam da će doći do kolizije čudovišnih razmjera u prvih nekoliko dana, ali onda će se smiriti strasti i sve strane će shvatiti da svatko mora biti spreman na kompromis. Bit će to bolno, ali to je jedina šansa za uspjeh." Zanimljivo je i njegovo opažanje: "Prva dva dana sam proveo razgovarajući s vođama pregovaračkih grupa najranjivijih zemalja u razvoju i moram reći da oni više od mene vjeruju da će se postići pozitivan dogovor." Držim fige da se ostvare te želje, iako ni ja nemam baš razloga za toliku razinu optimizma.
U Bangladešu... Izvor: Zakir Hossain Chowdhury/Barcro; Guardian

A zašto nisam baš optimističan? Zašto, kad recimo, među ostalima i Time (sad više ne mogu naći taj članak pa pogledajte sličan komentar na portalu People's World) danas komentira da, nakon odbijanja projekta gradnje plinovoda Keystone XL, američka klimatska politika kreće novim smjerom, što je u principu ono o čemu su nedavno govorili i NextGen Climate Action? Međutim, treba uzeti u obzir da SAD, kao jedan od najvećih zagađivača, neće pristati na sve točke predloženog pravno vezujućeg sporazuma zato što je za to gotovo nemoguće pridobiti Kongres, kojega ipak kontroliraju Republikanci (poslovično prepuni razumijevanja za problematiku klimatskih promjena). U najboljem slučaju, postići će se dogovor koji vodi ka zagrijavanju od +2,7 °C do 2100. godine u odnosu na predindustrijsko doba, koje i dalje dovodi do katastrofalnih posljedica za niske otočne i priobalne zemlje.
Osim toga, kako je odlično poantirano u članku na portalu Bilten: "Sva patetika o “majci Zemlji” koju smo prisiljeni slušati ovih dana ne može sakriti nepomirljivo proturječje globalnog kapitalizma i klimatske sigurnosti.
Upravo zbog toga, eventualni dogovor u Parizu može biti bolji ili lošiji, ali u svakom slučaju ne može biti rješenje. Jer ako se klimatska šteta kroz narednih nekoliko stoljeća i može sanirati, sasvim je sigurno da se sistem koji radi protiv interesa većine ne može “popraviti”. Dapače, njegov je nestanak ključni preduvjet eventualnog klimatskog oporavka". Dovoljno je pogledati službeni site COP-a - više je nego jasno koliki je utjecaj moćnih korporacija na tu konferencija, naime jasno je da cijeli taj kompleksni razgovor moderiraju upravo te moćne kompanije, koje se pokušavaju prikriti ispod kratkih opisa svojih zelenih djelatnosti. Zagrebemo li nešto dublje, iza tog zelenila kriju se opet iste sveprisutne kompanije, od kojih se mnoge svrstavaju u najveće zagađivače. Danas sam naišao na jako zanimljiv članak Justina Farrella u znanstvenom časopisu Nature - Climate Change, u kojemu je autor razmotrio preko 4500 poricatelja klimatskih promjena i povezao ih s njihovim sponzorima. Zaključak je, kao što bismo i očekivali, da velike kompanije, naročito naftne, otvoreno ili manje otvoreno obilno financiraju takve pseudoznanstvenike. Među financijerima poricatelja klimatskih promjena naročito se ističe notorni Exxon Mobil sa svojim firmama-kćerkama. U svom nešto ranijem članku objavljenom u Proceedings of the National Academy of Sciences of USA, isti autor problematizira korporativno financiranje i ideološku polarizaciju po pitanju klimatskih promjena. Rezultati znanstveno potvrđuju ono što slutimo.
O tome je, uostalom, jako puno pisala Naomi Klein u nezaobilaznoj knjizi "This Changes Everything". Upravo u tom smislu treba čitati zaključak Biltena - sistem koji radi protiv interesa većine, a to je globalni kapitalizam, ne može i neće popraviti štetu. Jer popravak štete zapravo znači odustajanje od prevladavajuće tržišno-korporativne logike, koja je u samoj srži kapitalizma. Upravo zato rješenje problema nećemo naći u kongresnim dvoranama i na govornicama, nego upravo u onom neslužbenom dijelu COP-a, u globalnom aktivističkom pokretu, koji zahtijeva klimatsku pravdu, koja proizlazi iz načela solidarnosti, suosjećanja i drugih ljudskih vrijednosti. Kao što sam već rekao, tehnologija sama po sebi nije rješenje - ona treba biti pažljivo dozirana uz poštovanje dubokih etičkih načela. U tom smislu, kao što je i ideja vodilja Naomi Klein u spomenutoj knjizi, klimatske promjene treba promatrati i kao ultimativnu mogućnost da se ljudsko društvo jednom za svagda promijeni na bolje.