31 siječnja 2008

Kako smo stvarali povijest rock'n'rolla - 1. dio

Nekad davno, u mračno doba, postojao je jedan band koji se zvao The Humps. Bio je to jedan od bezbrojnih bandova pulske srednjoškolske scene. Ovo je priča o njima i ispričat ću je u nekoliko nastavaka. Neposredni povod pisanju ove povijesti je konačno prebacivanje snimke njihovog koncerta, koji je održan u legendarnom discu Coloseum, koji je bio poznatiji kao Hotel Pula ili jednostavno HP. Taj su koncert Humpsi, u sastavu Davor Buić (vokal), Draško Ivezić (gitara), Ivor Ivezić (bas gitara) i Igor Dobranović (bubnjevi), održali 29. XI. 1991.
Zamisao o bandu potječe od Davora Buića i Ive Braičina. Pitali su svog prijatelja Igora Dobranovića da li bi svirao bubnjeve i on je pristao. Situacija je bila ovakva: Igor je imao bubnjeve i dobro je svirao, ali Davor i Ivo nisu imali gitaru i bas. To je trebalo nabaviti. Trebalo je naći i prostor za probe. U tom trenutku sam u priču uletio ja. Nekako u to doba je neki tip iz Pazina Davoru za sitne pare prodao prelijepu (ali ne i predobru) jazz gitaru zajedno s pojačalom (ogromna teška kutija sa zvučnikom koji se vrti. Imalo je i pedalu za distorziju, što je u konkretnom slučaju značilo da kad pritisneš pedalu zvučnici se počnu bjesomučno okretati). Isto tako, od nekog džankija je nabavljen bas Tajfun.
U kući u Medulinu, u kojoj sam živio, bilo je nekoliko soba koje su preko zime bile prazne. Rekao sam im da mogu vježbati kod mene, a nakon toga sam o svojoj odluci obavijestio roditelje...
I tako je band The Humps krenuo. Odmah u startu smo Davor, Ivo i ja odlučili da band neće svirati obrade, nego da treba što prije održati niz koncerata. Tako je krenulo. Prva stvar koja je nastala zvala se Milinka Is not Dead, a posvećena je našoj profesorici zemljopisa Ljiljani Milin, na čijim satovima smo si dopuštali nepojmljive slobode.
Zato poslušajte tu stvar.

A ovdje imate cijeli koncert (9 stvari, nemojte se zavarati ovim prikazom, a tek trebam vidjeti kako da ga sredim).

Iznad grada

Skoro svakoga jutra, prije posla, prošetam se gradom. Relacija je kratka i uvijek više-manje ista - radi se o relaciji Glavni kolodvor (zapravo ZETov autobusni terminal iza Glavnog kolodvora) --> Kaptol. Na Kaptolu hvatam bus koji me vozi do posla.
Međutim, postoji nekoliko varijanti prelaženja tog puta. Najčešće odabirem onu najkraću i najatraktivniju, a to je ona preko Zrinjevca. Ponekad idem Gajevom, a nekad skrenem još malo više uljievo pa idem Preradovićevom.
Danas sam išao preko Zrinjevca, ali onda sam, kroz Teslinu, otišao do Cvjetnog trga. Danas je 31. I., dan kad se u Skupštini Grada Zagreba odlučuje o sudbini tog trga. Otišao sam ga još jednom pogledati i na taj mu način zaželjeti sreću. Da, znam, zvuči patetično. Ipak, mislim da svatko od nas ima pravo biti i pomalo patetičan, barem ponekad.
Cvjetni trg je u jutrima radnih dana pust. Sporadični prolaznici prolaze užurbanim korakom, smetlari čiste pločnik, cvjećari slažu cvijeće... i to je to. Pozorica je prazna, a onih nekoliko štandova otvorit će se tek popodne, kafići su prazni. Sve je mirno, tiho.
Stanite tada u centar trga. Osvrnite se tada oko sebe i pogledate okolne zgrade. Uživajte u skladu. Secesijske fasade, tornjići, kupolice, ulaz u oktogon, crkva. Pa onda Vidrićeva kuća i kino Zagreb, početak Varšavske.
Preplavi te osjećaj ljepote, ali i, još jednom, tjeskoba zbog neizvjesnosti sudbine Cvjetnog trga. Još veća tjeskoba preplavi čovjeka pri pogledu na dnevni red te sudbonosne sjednice, gdje, nalazimo i tu točku, s birokratski hladnim naslovom.
Nadao sam se da netko prenosi te sjednice pa da ću moći slušati, ali nisam našao ništa. Ostaje mi da slušam vijesti. I ostaje mi da se nadam, zajedno s tolikim drugim građanima, da će pobijediti dobro.

29 siječnja 2008

Kako upoznati susjede?

Kad živiš u gradu, obično živiš u zgradi punoj stanova. Onda sa susjedima dijeliš hodnik. Susjede susrećeš na hodniku, tu i tamo. I pozdravljaš ih, ali kad skužiš da oni tebi baš ne odzdravljaju, onda i ti prestaneš s iskazivanjem gesti iz elementarnog bontona.
Ima različitih susjeda. Recimo, čim sam došao pogledati kako izgleda stan u Ulici grada Chicaga 19, u kojemu sad stanujemo, upoznao sam Ivanu, s kojom smo se skompali i od tada se stalno družimo.
Susjedi koji žive nasuprot nama su ljudi druge vrste. Tu i tamo ih vidimo da prođu, da otključavaju i zaključavaju vrata, čujemo da im plače dijete... i to je to. Jučer smo upoznali te susjede tako da je Dolores naišla na članak u novinama o ženi što živi u tom stanu.
Treće susjede nikad nisam ni vidio. Možda i jesam, ali se ne sjećam.
To je jedna od onih stvari što mi najviše smetaju u životu u gradu. Susjed ne poznaje susjeda, komunikacija se svodi na bezvoljno klimanje glavom (to bi trebao biti srdačan pozdrav). Kontakti među ljudima, čak i među najbližim susjedima, svedeni su na minimum i ostvaruju se samo kad stisne nužda. Stambene zgrade su najobičniji kokošinjci, gdje ljudi spavaju, hrane se i međusobno se ogovaraju, a da se i ne poznaju.
U takvom svijetu Ivana je čudakinja s kakvom ne bismo trebali imati posla, a susjedi preko puta su normalni ljudi.

28 siječnja 2008

Bukom udaraljki protiv buke strojeva

Veliki Vizionar Tomislav Horvatinčić, u subotu nam je na svojoj pressici objasnio kako će njegovim projektom "uređenja" Cvjetnog trga "biti zadovoljeni svi javni interesi".
Sin boga Sunca, Veliki Gradonačelnik Bandokhammon, još nam je ljepše, njemu svojstvenim iznerviranim tonom, u petak na radiju 101, objasnio kako će "svi oni koji su protiv uređenja Cvjetnog trga prvog dana, kad se taj trg ponovo otvori, osvanuti na kavi".Stvari, međutim, stoje nešto drukčije od onoga što se toj gospodi čini. Pokušat ću, zato, malo pojasniti kako stoje stvari.
Zagrepčani, i ne samo Zagrepčani, nego i ljudi koji dolaze u Zagreb, vole Cvjetni trg. Cvjetni trg ugrađen je u srca ljudi kao pravo urbano središte Zagreba. Kao takav, Cvjetni trg je oduvijek poprište najintenzivnijih zbivanja. To je mjesto, jedno od rijetkih u Zagrebu, na koje uvijek možeš doći, čak i sam, i uživati, osluškivati puls grada, osjećati se baš gradski. Slušati ulične svirače, gledati performanse, sudjelovati u najraznovrsnijim zbivanjima.Negdje tokom devedesetih na Cvjetnom je trgu zadan jedan vrlo bolan udarac građanima, kad je "uređen". To uređenje je značilo rušenje lijepih i zdravih stabala i postavljanje nove javne rasvjete. Unatoč tome što je time znatno narušen tradicionalni izgled tog prostora, trg se oporavio, na njemu je nastavljen život kakav se odvijao i prije "uređenja". Žongleri, ulični svirači, klauni, hodači na štulama, cvjećari,... Ali uređenjem Cvjetnog trga otvorila su se i vrata paradi šminke iz Bogovićeve subotom oko podne. I ta šminka postajala je sve izraženija, a jedna od najgorih posljedica je bila i nadogradnja "vrtova" na vrhu Vidrićeve kuće. Isto tako, stolovi lokalnih kafana zauzimali su sve veći i veći prostor, a trg su počeli opsjedati i štandovi na kojima nam se nudi neukus, uz pozornicu koja sve češće nudi program koji više spada u ruralne nego u urbane sredine.Zbog svoje atraktivne lokacije, Cvjetni je trg na udaru privatnih investitora. Veliki Vizionar Tomislav Horvatinčić bacio je oko na trg i zamislio, u svom vizionarskom transu, Cvjetni trg okružen stakleno-betonskim gorostasima. Bit će to šetalište elite, a građani će biti presretni, jer sve će blještati, moći će se parkirati u samom centru grada - zašto bi hodali???, pita se HoTo - Cvjetni će trg procvjetati tisućama automobila. Maknut ćemo Petra Preradovića - on je ionako samo jedan dosadan pjesnik - ako pjeva o noći što ga je snašla u tuđini, može pjevati i o noći što ga je snašla u nekom podzemnom spremištu. Tin Ujević? Kome se uopće može sviđati kip toga mrkog pjesnika?Staklo!
Beton!!
Shopping centar u centru grada!!!
Wellness centar u centru grada!!!!
Podzemne garaže!!!!!
Daaa...Kome to ne bi izmamilo zaneseni konzumeristički osmjeh na lice?
A građani se bune.. Ma zamisli ti njih, bezobraznici nijedni! Sigurno su tu u igri neki privatni interesi - pogledaj onog Vilija Matulu - sigurno želi kino Europa pretvoriti u privatno kazalište. A i ti građani - nisu oni ništa bolji od onih štakora što su se nakotili. Pogledaj ih samo kako izgledaju!
Tako razmišlja naš Veliki Vizionar, čije su vizije očito toliko izvan vremena da ih nitko od nas ne razumije.Šteta što naš Veliki Vizionar živi izvan vremena. A mi živimo u ovom vremenu i na ovom mjestu. I znamo da želimo Cvjetni trg - slobodan, dostupan, lijep, živ, namijenjen svima podjednako. Dakle, želimo da Cvjetni trg nastavi živjeti životom ovoga grada. Očito je da, prođe li plan Tomislava Horvatinčića, slijedi zamiranje Cvjetnog trga. Slijedi njegovo udaljavanje od građana.
Da li ćemo tek tako dozvoliti da nam netko ispred nosa ukrade najdraži trg?Naravno - nećemo!Zato smo se i okupili oko Prava na grad i Zelene akcije. Zato smo i potpisali, nas 54000, njihovu peticiju. Zato smo i protestirali toliko puta. Zato smo i preimenovali trg u Trg žrtava Milana Bandića. Zato se, naposljetku, i okupilo 4-5 tisuća nas bučnih u Varšavskoj ulici. Zato što grad pripada nama, građanima, a ne Tomislavu Horvatinčiću i Milanu Bandiću.Da, Veliki Vizionaru, možda si kupio taj blok, ali to ne znači da možeš raditi šta te volja. To smo pokušali, jasno i glasno, reći u subotu. Glasni su bili građani svih dobi i zanimanja, kako intelektualci tako i radnici, stanari bloka kao građani iz svih ostalih dijelova Zagreba... Svi smo se okupili i bili jedinstveni kao rijetko kada.A u četvrtak je sjednica Gradske skupštine na kojoj će se odlučivati o Cvjetnom trgu. Tada ćemo vidjeti jesmo li bili dovoljno glasni ili trebamo biti još glasniji.

25 siječnja 2008

Jesu li mladi ono najbolje što Hrvatska ima...

... je naslov teme TV emisije Lica nacije.
Dolores i Matko su na kauču - Dolores ga pokušava uvjeriti da ode spavati, Zvjezdana mi je još prije sat vremena zaspala. Sve u svemu, lijepa, idilična obiteljska sličica.
"Ničega se ne bojim", kaže gimnazijalka na TVu. Čudno. Čudno, jer mene je jako strah. Ali ovo "Ničega se ne bojim" mi je samo poslužilo kao povod za pisanje ovog posta. Ne, neću govoriti kako se bojim tih mladih koji dolaze i "njihove inertnosti". Neću, jer i našu je generaciju karakterizirala neaktivnost i sveopća apatija. Ovi su samo nasljedili to stanje od nas, a još ih sa svih strana hrane i bezgraničnom ushićenošću, šarenilom shopping centara i sl.
Bojim se onoga što čujem zadnjih dana. Bojim se onoga što se zbiva u svijetu, u sve većoj mjeri. Sve se glasnije zvecka nuklearnim oružjem. Prvo su ovi iz NATO-a donijeli neki novi manifest, u kojemu govore o prevetivim nuklearnim udarima zbog sprječavanja širenja nuklearnog oružja (?!?) Onda, oni s druge strane, Rusi, kažu da su za obranu svog suvereniteta i teritorijalnog integriteta i za zaštitu svojih saveznika spremni na preventivnu upotrebu nuklearnog oružja. Pa Rusi izvrše veliku vojnu vježbu malo zapadno od Francuske, u sklopu koje ispaljuju taktičke rakete.
E pa ne znam kako da me ne bude strah!Strah me i te novokomponirane neravnoteže, koja poprima sve veće razmjere, a koja se odražava u nezadrživom rastu NATO-a, što guta cijele države i polako, ali sigurno okružuje Rusiju. A Rusija sve otvorenije negoduje protiv toga. A pristupanje NATO-u nam se prikazuje kao nasušna potreba prvog reda, kao nacionalni prioritet. Ideja nekog alternativnog, trećeg, nesvrstanog.. kako god to želite zvati... umrla je, sve je nestalo u općoj konzumerističkoj ekstazi.U sjeni interkontinentalnih raketa s nuklearnim glavama ravnoteža ovog tipa jednostavno je zastrašujuća. Izjave povampirenih generala još su zloslutniji. Ponovo nam se, u snoviđenju, pojavljuje crveno dugme i hladnokrvni prst koji ga pritišće. Gospodari rata govore o uništenju svijeta - preventivnom.Jasno se sjećam one čudne nelagode koju sam osjećao prolazeći kroz Hiroshimu. Sjećam se i kad sam iz Fukuoke, gledajući prvo ka sjeveru pa onda ka jugu, zamišljao pojavu zlokobnih bljeskova na horizontu. Kao i onog osjećaja beskrajne nemoći da ispravim nepravdu koja je nanesena stanovništvu onog mirnog atola, koji je evakuiran samo zato da USA u miru mogu isprobati svoju hidrogensku bombu. Eksplozija je u djeliću sekunde cijeli atol, na kojem su u miru živjeli domoroci tisućama godina. I onda su im gospodari rata pretvorili njihovu domovinu u oblak zatrovane pare.I u svom tom užasu, žive ljudi. Dišu, rađaju se, rastu, rade i odlaze u miru, u neprekidnom nizu. I nadaju se ljudi da će svijet kojega ostave za sobom biti ljepše mjesto za život. Uživamo u toplini svoga doma, u obiteljskom okruženju, dijelimo sreću sa svojom djecom, dajemo sve od sebe na poslu... Ljudi i pjevaju, bune se, vjeruju da je drugačiji svijet moguć i da treba biti realan i zahtjevati nemoguće.A ima i malih stvari koje nas svaki put iznova razvesele svojom prostodušnošću. Japansko društvo za origami avione planira poslati papirnati avion iz Međunarodne svemirske stanice, kako bi, iz orbite, u spiralnoj putanji polako pao negdje na površinu Zemlje. I iza te ideje ne stoji nikakva skrivena namjera, nikakav dublji smisao. Osim onog najdubljeg - da aviončić leti i mirno sleti na Zemlju.

24 siječnja 2008

Ledom protiv auta

Malo me duže nije bilo. Jučer sam održao ono što se zove Kemijski seminar 2, što je u principu obrana teme doktorata. To znači da, pred komisijom, javno obrazlažete ono što ćete obraditi u sklopu doktorata, uz pregled literature, govorite o metodi kojom ćete pristupiti problemu itd. Uglavnom, bilo je uspješno i sad još treba "samo" obraditi mjerenja i napisati disertaciju.
Danas ujutro sam mijenjao akumulator na autu. Nije mi prvi put pa je sve obavljeno bez problema, iako je to bilo u 8 sati, na temperaturi ispod 0°C, a još se i neki vijak nije dao. Dolores je dovela Matka, Matko se ukrcao, upalio sam auto, bacio u rikverc i mislio krenuti. Dam gas, otpustim kvačilo i - auto neće da se mrdne. Prebacim u ler pa opet u rikverc - ništa. Bacim u prvu i opet ništa. Šta je sad? Izgleda kao da mi je netko nešto postavio pod kotače. Ali nema ničega. Onda mi je nešto palo napamet. Opet sam ubacio u rikverc, dao gas, dodao još malo gasa pa još malo... I na kraju - BUM! i auto se konačno, uz jaki trzaj, pokrenuo. Baš kao što sam i mislio.
Dakle, šta se dogodilo? Očito je zaostalo malo vode u kotačima, koja se smrznula i taj led nije dozvoljavao kotačima da se okrenu. Tek je nešto veća sila nadvladala silu kojom led drži kotače i auto je krenuo.
Zašto vam ovo pričam? Zato što to sve ima veze s onim što radim za doktorat. Zato što su ta svojstva vode stvarno fascinantna, u što sam se još jednom uvjerio i danas ujutro.
A nešto o vodi ću vam ispričati uskoro.

20 siječnja 2008

Papa <---> Galileo <---> Sapienza

Joseph Ratzinger, tada stanoviti kardinal, je 1990. godine u Parmi pripovijedao okupljenom puku kako je inkvizicijski proces protiv Galilea Galileija bio pravedan i razuman.
Isti taj Joseph Ratzinger, sada u akcijskoj ulozi pape Benedikta XVI., trebao je, na poziv rektora sveučilita Sapienza u Rimu, održati predavanje na istom sveučilištu.
I onda se 67 profesora fizike pobunilo protiv dolaska pape, a studenti su podržali svoje profesore.
Papa je odlučio da neće održati predavanje, nego da će samo poslati govor koji je mislio održati.
O svemu ste se ovome sigurno naslušali zadnjih dana. Ovdje ćemo se samo prisjetiti što je to zapravo govorio Galileo, protiv koga je proveden "pravedan i razuman proces".
Galileo Galilei živio je u Italiji u drugoj polovici XVI. i prvoj polovici XVII. stoljeća. Kopernikanski obrat je već bio proveden, iako, naravno, još uvijek daleko od općeg prihvaćanja. Međutim, gravitacija nije bila poznata, ali je Kepler donio svoje zakone gibanja planeta. Dakle, jedno vrlo živahno razdoblje u povijesti fizike, iako i vrlo opasno za fizičare.
Galileo je bio promatrač, praktičar. Istovremeno je bio i teoretičar, znao je vrlo vješto i pronicljivo objasniti rezultate mjerenja, ne samo svojih nego i tuđih. On je razvijao instrumente i pomoću njih provjeravao teorije. I sva njegova promatranja, sve teorijske interpretacije, ukazivale su na ispravnost ne-geocentrične slike Svijeta. Mjesec se okreće oko Zemlje. Promatrajući Veneru teleskopom, Galileo je vidio njezine faze. Bio je to lijep dokaz kopernikanske predodžbe. Zemlja je prestala biti posebno mjesto u Svemiru, prestala je biti njegovo središte, svako mjesto u Svemiru odjednom je postalo jednako vrijedno, u svakoj točki sad se moglo postaviti ishodište koordinatnog sustava.
Galileo je svojim teleskopom otkrio četiri Jupiterova prirodna satelita. Čak ni Sunce više nije bila savršeno blistava kugla - na njegovom licu su se pojavile pjege. Mliječna staza je satkana od nebrojivih zvijezda. Galileo je promatrao Svijet, promatrao ga je dublje od bilo koga do tada.
Pokušavao je uvjeriti i ljude da promatraju, ali ljudi su se bojali tih novotarija. A Crkvi se sve skupa još manje sviđalo. Ono što je bitno je to da je Galileo među prvima koji su primjenjivali pravu znanstvenu metodu, on ništa nije prihvaćao zdravo za gotov, već je sve propitivao, eksperimentalno dokazivao. Zbog toga i možemo reći da je Galileo otac suvremene znanosti. Međutim, to njegovo dovođenje svih činjenica u pitanje bilo je vrlo opasno za dogmatizam, na kojemu počiva vjera.Zbog toga je proveden "razuman i pravedan" proces protiv Galileja. U tom "razumnom i pravednom" procesu inkvizicija je presudila tri stvari:
  1. Galileo se mora odreći heliocentrične slike svijeta. Ideja o stacionarnom Suncu je "formalno heretična";
  2. Galileo je bio zatvoren. Kasnije mu je bio odobren kućni pritvor;
  3. Njegov Dijalog je zabranjen. Objavljivanje svih njegovih djela je zabranjeno, uključujući i onih koja će eventualno napisati nakon završetka procesa.
Galileo je bio prisiljen da se odrekne svojih ideja. Legenda kaže da je na kraju ipak izrekao onu famoznu rečenicu "eppur si muove" i time pokazao da je nemoguće odreći se nečega za što postoje nepobitni dokazi temeljeni na znanstvenoj metodi. Kad danas neki crkveni velikodostojnik izjavi da je "proces protiv Galileja bio razuman i pravedan", to nije bezopasna izjava, naročito uzmemo li u obzir činjenicu da ju je izgovorio J. Ratzinger, tadašnji prefekt Kongregacije za nauk vjere, organizacije koja je izravna sljednica Svete rimske opće inkvizicije. Ne smijemo tek tako preći preko toga, jer to ukazuje da i danas unutar Crkve postoji znatan i vrlo značajan otpor prema znanosti. I nije to usamljena izjava. Danas svjedočimo, recimo, i procesu protiv Darwina. Čak se i neki znanstvenici priklanjaju Crkvi i pokušavaju proturiti falične dokaze kako je za stvaranje ovolike raznolikosti živog svijeta trebao upliv neke natprirodne sile, tj. Boga.
Eto, zato je otpor dolasku pape na Sapienzu opravdan. Barem dok se papa, u najmanju ruku, ne ispriča za svoje izjave. A pravi potez bi bio kad bi se Crkva prestala miješati u znanstvena pitanja. Radi se o dva totalno različita pogleda na istinu.
Razlika je u metodi - vjera se temelji na dogmi, tj. neupitnom prihvaćanju onoga što piše u svetim knjigama, dok se znanost temelji na sumnji, stalnom propitavanju svega.

18 siječnja 2008

Igra pokvarenog SMS-a

Da konverzacija SMS-om može biti prilično zbunjujuća uvjerio sam se više puta. Jedan lijepi primjer dogodio mi se jučer, u razgovoru sa Srđanom. On mi je jučer poslao svoj novi članak o suvremenoj beogradskoj arhitekturi, a nakon toga se situacija odvijala ovako:
Srđan: Uf! Tako sam već uzbuđen! Poslat ću ti tekst Novi za časopis.
Ja: Pošalji, ono što si mi danas poslao nisam još pročitao, ali bacio sam pogled i izgleda odlično.
Srđan: Kako misliš da ti pošaljem ono što sam ti danas poslao. Hoćeš opet?
Ja: Pa rekao si "Poslat ću ti tekst Novi za časopis".
Srđan: Poslao sam ti malo prije.
Ja: Da, znam, primio sam, sve OK... Samo sam mislio da imaš još nešto.
Srđan: Ma ne! Za sada ne..
Eto, zbunjenost putuje onim, već spomenutim, eterom i uzrokuje tko zna kakve sve štete ljudima. Ljudima je stalo do komunikacije s drugima. Onaj najprirodniji oblik komunikacije, licem u lice, sve je češće otežan (zbog nedostatka vremena, lijenosti, umora, iscrpljenosti,...) ili onemogućen (zbog udaljenosti, međudržavnih granica,...) i zato se koristimo raznolikim tehničkim pomagalima, od kojih je SMS samo jedan od najnovijih servisa. I onda često, u tom carstvu tehnički potpomognute komunikacije, dolazi do nesuglasica.
Dalo bi se puno raspravljati o uzrocima tih neusuglašenosti i, otvorimo li neki psihološki znanstveni časopis, naći ćemo hrpu radova o tome. Ali ono što možemo reći je da je sigurno jedan od važnijih uzroka tih zbunjujućih situacija baš izostanak tog face-to face kontakta. Neverbalna komponenta je vrlo važan faktor uspješne komunikacije.
A ja imam problem s očnim kontaktom tokom razgovora. Imam poteškoća sa zadržavanjem pogleda na očima sugovornika, tako da se ljudi često žale na to. Pokušavam to ispraviti, pokušavam se natjerati da održavam pogled na očima sugovornika. Ponekad uspijevam, ali češće se, tokom razgovora, zaboravim i opet mi pogled odluta.
Hm, sa SMSa smo došli do mojeg problema lutajućeg pogleda.. Zanimljiv je i taj tok misli, kojemu se tako lako prepustiti pri pisanju tekstova.

16 siječnja 2008

Porko tić!

Toliko me pogodila vijest o prijetnji Evropske komisije Hrvatskoj u vezi Rockwoola da nisam mogao odoliti, a da to ne prokomentiram i ovdje.
Priznajem da sam u početku akcije Rockwool bio poprilično kritički raspoložen prema zelenim udrugama i upozorio sam ih na niz pogrešnih navoda u tekstu peticije protiv Rockwoolovog pogona u Tupljaku/Potpićnu. Međutim, ta kritičnost je proizlazila iz moje želje da se od samog početka što efikasnije borimo protiv tog pogona.
Zašto?
Zato jer je od samog početka bilo jasno da investitoru Rockwolu ne pada na pamet voditi računa o utjecaju tog pogona na okoliš.
Zato jer je učinjen cijeli niz proceduralnih pogrešaka i naprečac je omogućena njegova gradnja.
Zato što nitko nije prethodno objasnio ljudima što donosi Rockwool, a kamoli ih pitao žele li to oni.
Zato što Rockwoolov pogon nama uopće nije potreban, jer u Hrvatskoj već postoji tvornica kamene vune i to zadvoljava sve potrebe za tim proizvodom.
Naposljetku, zato što se tim potezom na mala vrata omogućuje investitorima iz EU da u Hrvatskoj smještaju svoju prljavu industriju, koju nitko neće u zemljama EU, ali eto - postoji tamo neka bananasta Hrvatska i s njom možete činiti što hoćete - ako netko nešto prigovori, samo recite, a mi ćemo priprijetiti obustavom pristupnih pregovora.U principu, industrija tog tipa bila bi, po meni, više-manje prihvatljiva, ali pod uvjetom da se poštuje procedura, da se strogo nadzire njen utjecaj na okoliš itd. tj. da bude kao u EU. Industrija tog tipa je vrlo uobičajena i rasprostranjena po Evropi i nikome ne smeta, jer industrijalcima ne pada na pamet kršiti stroge ekološke standarde EU. Ali evo, poslije slučaja ZERP, i na ovom primjeru se vidi da je odnos EU prema Hrvatskoj više nego neprihvatljiv.

Dozvolite da se obratimo!

Z.D.R.A.V.O. Zdravo! Zdravo! Zdravo!
Onima koji su izdržali gledanje nagradnog priloga uz zadnji post, obećao sam još jedno obraćanje pa evo... Kad smo već kod nostalgije i kod prisjećanja na stare dane, možda je najbolje krenuti od onog doba kad sam devet mjeseci odrađivao "dug državi". To znači da sam tih devet mjeseci proveo radeći - apsolutno ništa!
Ipak, zanimljivo je to kako se relativno često vraćam na tu temu i s prijateljima pretresamo naše uspomene iz tog mrskog perioda. Na kraju krajeva, u nekom smislu mi je i drago da sam bio u vojsci.
Ali nemojte me sad krivo shvatiti.Nije mi drago zato što su učinili od mene "pravog muškarca". Uopće mi nije stalo do toga i, iako sam u to doba bio jako nervozan zbog svega što sam proživljavao, izašao sam iz toga nepromijenjenih stavova i, nakon kratkog perioda resocijalizacije, opet sam se vratio na isto.
Drago mi je zato što sam tada stvarno bio uronjen u kolektiv koji je bio sastavljen od svih vrsta ljudi. Za razliku od ovoga, kad se krećem među ljudima čiji je profil sličan mom, to je bio period u kojem sam se družio s ljudima čijeg postojanja nikad ne bih bio svjestan.
Drago mi je što sam bio u maloj vojarni u rupi između dva brda u Rijeci, gdje se živilo relativno dobro. Nikad neću zaboraviti neke slike. Kad smo došli, dežurni oficir nas je dočekao spavajući u gaćama na vrhu nekog bunkera. A vojnici su za to vrijeme oplakivali plantažicu koju im je VP prije par dana spalila.
Uglavnom se onda sve svodilo na metenje lišća, redovno dežurstvo uz radio stanicu u zapovjedništvu (frekvencija prijemnika poklapa se s frekvencijom prijenosnih telefona :-) ) i svakodnevne odlaske u grad (ilegalne, naravno, jer svako traženje dopuštenja značilo je gubljenje vremena).A u srce mi se tada urezala i jedna stvar koja inače nikad ne bi. Sjećam se kao da je bilo danas, kad je naš uvijek napušeni razvodnik, tip s Raba, uzeo gitaru i, okružen isto tako uvijek napušenim nama, zapjevao Californication. Neusporedivo bolje od RHCP, nikad nitko tu stvar neće tako dobro izvesti. Stvar je u kontekstu, jer tad je ono ...dream a Californicatiooon... zvučalo kao vrhunaravni krik oslobođenja.

Nostalgija

Na poslu sam, spremam neki važni seminar i sad sam si uzeo malu pauzu. Ulovilo me neko nostalgično raspoloženje i svako toliko si puštam Good Times od Animalsa:
When I think of all the good times that I've wasted having good times
When I think of all the good time that 's been wasted having good times

When I was drinkin'
I should've been thinkin'
When I was fighting
I could've done the right thing
All of that boozin'
I was really losin'
Good times
Good times

When I think of all the good time that's been wasted having good times
When I think of all the good time that's been wasted having good times

All of my lying
I remember her crying
My useless talkin'
I couldv'e been walkin'
Instead of complainin'
I couldv'e been gainin'
Good times

Yes, here we all are having a jolly good time
And everything is working out fine, ha ha ha ha ha

Useless talkin'
All that walkin
All of my sinnin'
I could've been winnin'
I have it too easy
And its a beginning of good times
Good times
I said good times
Talking bout good times
Ahhh...
Pa sam se sjetio još jedne super stvari: These Are the Good Old Days, koju možete pogledati ovdje.
I tako... malo razmišljam o danima koji su prošli. Nisu to samo dobra stara vremena, bilo je tu i puno loših dana... Onima koji imaju dobar želudac poklanjam ovaj prigodan spot, a onima koji žele još neka čitaju dalje.

14 siječnja 2008

Informirana voda i slični

Neki tip sad na TVu priča kako je bio u Amazoni u nekom plemenu, gdje je ispijao neki halucinogeni napitak. Kaže da jedino na taj način možeš čuti biljke. I kaže da je to izvor znanja i da smo mi zaboravili ta stara znanja, jer ne oslobađamo um.
Priča nam, nadalje, neki drugi tip o hologramskom principu Svemira. Nešto kao - svaka čestica u Svemiru sadrži informaciju o cijelom Svemiru. Malo gledam po webu i nalazim site na kojemu je objašnjen taj Princip, ali mi se ne da čitati jer je preopširan, a toliko zainteresiran nisam.
Neki tip mi je isto tako prije par godina govorio o tzv. znanstvenom tetrahedronu. Znanstveni tetrahedron je, kaže on (potpisivao se kao Geza Zake), temeljni princip Svemira, a spoznao ga je (taj Geza Zake) u nekom udžbeniku biologije, gdje se nalazi dijagram osjeta okusa u obliku tetraedra, na čijim su vrhovima osnovni okusi.
Onda sam čuo i za informiranu vodu...
Uglavnom, imamo moćne izraze, tj. izraze koji zvuče moćno: znanstveni tetrahedron, hologramski prncip Svemira, informirana voda... Izrazi su to koji ljude fasciniraju i, samim time što zvuče mistično zbog svoje nerazumljivosti, privlačni su.
Međutim, koji je sadržaj tih pojmova? Kad nekoga "upućenog" pitate šta to znači, obično će odgovor zvučati kao "pročitaj knjigu xyz i sve će ti biti jasno". Ali meni se ne da, kažem, "nemam vremena čitati, možeš mi nabrzinu objasniti?" "Eeee, to ti je komplicirano..." kaže.
Onda gledate po webu i nailazite na "objašnjenja" koja to nisu, jer objašnjenja su golemi text-only siteovi, prepuni teško razmljivih izraza tipa "superhologram je matrica koja je rodila sve u Svemiru..." i "konkretan svijet nije ništa drugo nego sekundarna stvarnost i ono što je "ovdje" samo je holografska mrlja (zamagljenost) frekvencija." ili "vibracijsko iscjeljivanje je proces u kojem se određene frekvencije unose ili prenose na ljudska fizička i energetska tijela tako da se vibracije koje su postale neuravnotežene ili blokirane usklađuju."
Pa sad ti vidi...
A mnogi ljudi misle otprilike ovako: nerazumljivo je, znači mora biti dobro. Kupujem!
A trebalo bi, zapravo, samo postavljati pitanja. Vrlo brzo se dolazi do točke u kojoj se ti prodavači iscjeljenja zapetljaju.

Poseban dodatak

Kao poseban dodatak prethodnom postu dodajem i ovo...

Eto tako...

Teško je ostati ravnodušan pred šarmom nekih ljudi. Tako, neki ljudi, koje znam s TVa, jednostavno odišu takvim jednim posebnim šarmom.
Recimo onaj tamo Glavaš. Njegov šarm na mene djeluje na onaj jedan poseban način, koji je sličan drugoj fazi teškog pijanstva, fazi u kojoj ti WC školjka postaje najdraži prijatelj. Taj B.G. (neću više ni pisati njegovo ime, jer sam pristojan čovjek i ne psujem), nije čak ni on više toliki problem. Veći su problem svi oni kriminalni tipusi što od tog ratnog zločinca, ubojice, tog utjelovljenja zla, koji je godinama mučio svo mirno stanovništvo Osijeka i šire, grade mit. Problem su oni ljudi u crnim kožnim jaknama, koji su na glavnom kolodvoru skupljali potpise za oslobođenje B. G. Problem je u medijima što mu daju toliki prostor i što smo prisiljeni pratiti što se sve zbiva s tim ...... ......... ....... Problem je u svima nama, jer povijest je puna njemu sličnih tipova, dok se ljudima koji su učinili nešto dobro za sve nas uvijek posvećivalo tek, u najboljem slučaju, par rečenica.
Glorifikacija zločina i ljudi koji ih provode svuda je oko nas. Nije to ništa novo, ali ja se, unatoč svemu, i dalje čudim svemu tome.
Sve me to jako podsjeća na limenke čistog hrvatskog zraka, koje su se na štandovima nudile u onim mračnim godinama s početka devedesetih. Podsjeća ma na još mnoge druge stvari i, zbog mnoštva flash backova, čini mi se kao da se opet stvara ona klima nacionalne mobilizacije.

Nadam se da Sven, zato, neće imati ništa protiv objavljivanja Proglasa Inicijative za inicijativu, što smo ga Sven i ja zajedno napisali nakon izbora 2003. i povratka HDZ-a na vlast.
!!!!! IZI ! DOBAR DAN ! VAŽNO ! PROGLAS ! IZI !!!!!!

Petogodišnji plan Nove i još starije Hadezeove Vlade
Radni prijedlog Inicijative za inicijativu

!!!!! IZI ! DOBAR DAN ! VAŽNO ! PROGLAS ! IZI !!!!!!


Sada, uno, uno, vembru, 2003, nakon skoro 3 mračne godine komunističkog jednoumlja, Hrvatski Sin i njegova Mati napokon se osjećaju slobodno te zagrljeni pjevaju u kafiću. Gazda plaća konjak i briše prašinu s Poglavnikove slike koju s uzdahom i suzom u oku vješa iznad šanka! Međutim neprijatelj ne spava -- neki nas i dalje žele gurati u razne "Unije", "Europe" i ostale umjetne tvorevine sumnjivog stupnja držatvotvornosti ili nas pustiti da i dalje obezglavljeno solo lutamo balkanskim vrletima u kojima smo se nekom neobjašnjivom povijesnom greškom - kako glupo - našli. Da bi Hrvatska izbjegla potencijalno uvlačenje u takve tekovine "civilizacije" (slobode govora, ovoga i onoga, prava za razne zloćudne manjine i tumore-slabiće) potrebno je brzo povući radikalne poteze. ODSELIMO SE NA ANTARKTIKU. Tamo nam neće prijetiti razni uljezi izvana, susjedi ili kako oni vole provocirati, "komšije", kao ni unutarnji neprijatelji genetski programirani da zaborave materinji jezik i prodaju brata po krvi i tlu za judaistički kredit evropske banke za "obnovu" i "razvoj", samo treba vidjeti šta ćemo s prokletim pingvinima. S njima se nikad ne zna, imaju čudne narodne običaje i ne govore Hrvatski. Idealno rješenje ukazuje se odjednom u liku Gospe i u vidu iskušanog folklornog recepta: Humano Preseljenje -- Univerzalno rješenje! Pingvinsko naseljavanje Like i ostalih slabo naseljenih Hrvatskih područja povoljno će nam utjecati na demografsku sliku, a uz to će Pingvini morati ili evoluirati u nas Hrvate ili ih neće biti, vrlo jednostavno, računamo da će ubrzo krenuti sa sadnjom krumpira širom svijeta poznatog da je velik kao cipela broj 46 i ukusan, iz pingvinske perspektive, kao haringa. Na Hrvantarktiku prvo kreće Vlada predvođena Doktor Ivo Sanaderom i Njegovim bližnjima, kao neprikosnovena nacionalna avangarda predestinirana za izlov i preseljenje Pingvina, naših besmrtnih neprijatelja.


---%--------------------------%---
##% Radikalni Pokret %##
#%# Iniciativa Za Iniciativu #%#
%## www.jedinstvo.hr/izi ##%
#%# #%#
##% 24-11-2003 %##
---%--------------------------%---

11 siječnja 2008

Interview s Djedom Mrazom

Komentator Boro je zadnju temu skrenuo na kolosjek kvantne fizike pa ne mogu odoliti, a da ne nastavim u tom tonu. Nisam baš mislio da će ovaj blog baš tako brzo krenuti u smjeru filozofije znanosti, ali OK.
Boro je natuknuo da, prema kvantnoj fizici, praznina u pravom smislu riječi i ne postoji. Čestice ne postoje u smislu naše klasične predodžbe, već ih je bolje zamišljati u terminima valne mehanike. To znači da čestice istovremeno i postoje i ne postoje. Materija je dualne naravi, i valne i čestične. Kad bi napisao još jednu rečenicu u ovom smjeru, otišli bismo predaleko i bio bi se prisiljen služiti jezikom matematičkih izraza, što neću. Samo sam ponovio, malo drukčijim riječima, ono što je rekao Boro. Ovo što sam rekao u temelju je kvantne mehanike. A danas najprihvaćenija interpretacija kvantne mehanike je Kopenhagenska, koja kaže da čestice postoje kao superpozicije stanja, tj. kombinacija svih mogućih stanja. Međutim, kad vršimo mjerenje, izmjerimo samo jedno od svih mogućih stanja.
Kako je to moguće? Da to saznamo, pitali smo glavom i bradom Djeda Mraza.
Nabreklina: Djede Mraže, zašto te nikad nitko nije vidio?
Djed Mraz: Ho ho ho, duuuga je to priča. Ali evo, ovako to ide. Ja imam jako puno posla, jer moram dati darove svoj djeci. To ne bi stigao kad bi bio običan čovjek. Ali ja nisam običan čovjek.
NI: Ma da. Šta si onda?
DM: Ja sam superpozicija stanja.
NI: Ti si - votdfak?
DM: Ho ho ho. Znao sam da nećeš skužiti. Superpozicija stanja znači da sam u stanju koje je opisano zbrojem nalaženja kod svakog dijeteta ponaosob.
NI: OK?
DM: To mi omogućuje da budem kod sve djece istovremeno. Evo, recimo, ja sam sad i ovdje, ali isto tako i kod sve djece.
NI: Hoćeš reći da si na nekom žešćem tripu...
DM: Ne!
NI: OK, OK, daj objasni...
DM: Ja sam kod sve djece istovremeno, ali ni jedno dijete me ne može vidjeti jednostavno zato jer - ne smije! Da me jedno jedino dijete vidi, sve bi propalo.
NI: Kako to misliš?
DM: Ja bi se, kao superpozicija stanja, raspao. Kolabirao bi. Više ne bi bio superpozicija stanja, već samo jedno stanje, tj. postojao bi. Ali postojao bi samo na jednom mjestu i samo za jedno dijete. Za svu ostalu djecu Djeda Mraza više ne bi bilo.
NI: Uff. Sranje...
DM: Jebiga, stari, nije lako biti superpozija stanja.

10 siječnja 2008

Tamo gdje nema ni etera

Nekad davno, ljudi su smatrali da je svjetlost samo val. Onda su kasnije shvatili da ima još puno vrsta zračenja koja se ponašaju kao svjetlost. Sva su ta zračenja podredili općem pojmu elektromagnetskog zračenja. I dalje su mislili da se elektromagnetsko zračenje sastoji od valova. A valovi se moraju kroz nešto širiti. Činilo se, nadalje, da je prostor među zvijezdama prazan. Ali svjetlost zvijezda ipak vidimo. Dakle, logika vodi na zaključak da Svemir nije ispunjen praznim prostorom, nego da ipak postoji neki medij, nešto materijalno što obuhvaća sve. To nešto, mudruvali su ljudi, nema masu i izmiče našim opažajnim sposobnostima. I tako je izmišljen eter.
U jednom od najznamenitijih ekperimenata u povijesti fizike, Michelson i Morley su, mjerenjem kašnjenja svjetlosti zbog eterskog vjetra, pokazali da eter ne postoji. Michelson i Morley dokazali su da se elektromagnetsko zračenje može širiti i kroz potpuno prazan prostor. Kasnije je Einstein to objasnio postojanjem čestica svjetlosti.
Ipak, termin eter se održao. Često čujemo kako je netko "u eteru", kad je u toku radio emisija ili nešto slično. Isto tako, postoji i tzv. mobitelski eter i ostali članovi društva. "Mobitelski eter" je danas svuda oko nas, mi smo uronjeni u njega, razgovaramo, dogovaramo se "u eteru"...
Eto, tako sam se ja jučer, mobitelom, dogovorio s Dolores da ćemo se naći u Importanneu. Kao i obično kad se dogovaramo u "mobitelskom eteru", vrijedilo je ono "kad dođeš, nazovi me". OK. Spustim se ja s Ruđera do Importannea, pokušam nazvati Dolores, ali rezultat je "osoba trenutno nije dostupna".
Kvragu!
Broj njene prijateljice Martine pokušam zatim dobiti preko prijateljice Eve, koja je u Rijeci. Eter između Zagreba i Rijeke funkcionira i dobivam broj Martine. Nazovem Martinu i opet isti rezultat - "Osoba trenutno nije dostupna".
Hm.
Još nekoliko ponovnih pokušaja nije rezultiralo zadovoljavajućim rezultatom.
A Importanne centar je pjevao neku iritantnu obradu pjesme Yesterday. Od neke aktivistice mliječne industrije Dukat dobio sam Dukatol, kojeg su tamo dijelili. Njen razdragani osmijeh od uha do uha objasnio mi je da je to jako zdravo, jer će me osloboditi kolesterola.
A ja sam želio samo malo etera, barem jednu malu fluktuaciju, koja će odnijeti moj signal do Dolores.
Ništa.
Eter je neumoljiv.
Zapravo ga i nema.
A ja, s Dukatolom u ruci i kolesterolom u granicama normale u krvi, stojim u razgraganom Importanne centru koji mi sad pjeva neku svoju pjesmicu. Mislim na eter, na Michelsona, Morleya, na njihov interferometar i na svu tu prazninu (npr) u koju smo uronjeni.
I čini mi se da u tom Importanneu nema čak ni te praznine.

09 siječnja 2008

Priča o božićnoj pšenici

Danas sam u jednom jarku, uz cestu, vidio odbačenu božićnu pšenicu.
To me rastužilo. I navelo na razmišljanje o iskrenosti vjere.
Božićna pšenica se, prema običaju, sije 13. prosinca i predstavlja jedan od simbola plodnosti i novog života koji se ponovo rađa u to najmračnije doba godine. Uglavnom, dio jednog prastarog kulta i u samoj svojoj biti vrlo optimistično, nešto što samo po sebi grije ljudska srca.
Dakle, imamo situaciju odbačenog simbola života uz cestu. Dokaz je to da je vjera neiskrena i ništa drugo nego stvar marketinga. Kad bacim pogled na one TV emisije u kojima se prenose mise i sl. zapravo mi je najzanimljivije gledati ljude (okupljeno stado). Njihovi prazni pogledi jasno pokazuju da ih uglavnom baš i ne zanima što svećenik govori. U ključnim trenucima oni će ustati, onda će izbaciti one ključne riječi, i to je to. A svećenik za to vrijeme može govoriti što god hoće, može trkeljati o svemu i svačemu, nitko mu neće zamjeriti, jer nitko ga ionako ne sluša. I zato se za oltarom čuje stvarno sve i svašta, o čemu bi se trebalo posebno raspravljati, ali - tema je pšenica, šta ne?

Dakle, pšenica...
Netko tom stadu, tako, objasni da trebaju posaditi pšenicu i onda vam još ta pšenica dolazi kao poseban dar uz novine, recimo, i ljudi je sade... Zašto? Zato što tako treba. Ali - zašto treba? Paa... treba! Vjera se kod nas svodi na odlaske na mise, na provođenje obreda o čijem smislu ljudi uopće ne vode računa. Kad bi barem malo razmislili o smislu sadnje pšenice, kad bi samo malo više iskrenosti bilo u tom činu - sve bi bilo ljepše. I ne mora taj čin biti izraz neke kršćanske ili bilo kakve druge (imenovane i institucionalizirane) vjeroispovijesti - neka taj čin bude od srca i tek onda će imati smisla. I siguran sam da tada nitko ne bi tako olako bacio tu pšenicu.
Pogledao sam malo okolo po webu, da vidim šta se sve radi s tom božićnom pšenicom. Kaže, recimo, ovako: "Nakon Božića pšenica se daje pticama jer se ništa iz tog svetog doba ne smije baciti." Ovim činom pšenica, koja je rasla u našoj zdjelici, simbolično nastavlja svoj život u ptici. Naglasak je na onome nastavlja život.
I tako...
Nekako me baš rastužila ta odbačena pšenica. Iako me baš i nije iznenadila. Jutro je postalo još hladnije i puno maglovitije.

08 siječnja 2008

Kad se čovjek dobro osjeća loše

[Ovaj post je ustvari nastao 1. IX. 2007. kao mail, ali dobro se uklapa u temu ovog bloga pa sam ga odlučio staviti na ovo mjesto]

Jučerašnji dan je trebao biti jedan od najsretnijih dana u životu svim Zagrepčanima pa, posljedično, i svim građanima Hrvatske. To su mi prekjučer ne-znam-koliko puta objasnili na radiju. I u novinama sam pročitao da ćemo jučer trebat biti sretni. Na TVu su nam pokazivali kako ćemo se usrećiti. Sa svih strana, na sve načine, bili smo bombardirani slikama i hvalospjevima objektu nase sreće.
Jučer nisam bio baš naročito sretan. Nimalo sretniji nego inače. Niti nesretniji. Bio je to lijepi ljetni dan, ja sam otišao na posao i vratio se kući, kao i obično. Ništa posebno.
Ali mnoštvo Medijski Osviještenih je pohrlilo. Svako od 70 000 nasmiješenih lica čitav se dan mahnito probijalo kroz 70 000 drugih nasmiješenih lica. Razdragani predmet hrvatske žudnje širom je otvorio svoja vrata i 70 000 nasmiješenih lica dočekalo je ljubazno osoblje tog objekta sreće.
Novac se trošio. Zjenice su, u naletu adrenalina, se širile do granica izdrzljivosti. Jer, trebalo je primiti sve te šarene artikle, što su svojim sirenskim zovom dozvali malog hrvatskog čovjeka i rekli mu da je lijepo biti tako mali u tako velikom shopping centru.
Ljudi, otvorio se Avenue Mall!!! Wow!
A ja nisam bio sretan! Niti nesretan. Ja sam bio ravnodušan.
Ja sam se našao s financijskom savjetnicom i ugovorio stambenu štednju. Da barem nešto i mi konačno počnemo stediti, da si jednog dana možemo priskrbiti neki stan. Financijska savjetnica me prvo pitala jesam li bio na koncertu (VipIN Music), a onda ustvrdila da je bila sigurna da jesam. I prica mi ona, ta Zrinka, kako je i ona htjela ići na koncert [sumnjičav pogled ispod oka s moje strane]. Priča kako je i ona htjela pogledati sve te bandove, naročito Sonic Youth, u čiju se muziku toliko zaklinjala. I onda nije otišla, jer, kaže, osjećala bi se neiskreno prema samoj sebi. Objašnjavao sam joj kako se nema šta lose osjećati, jer već i sama činjenica da joj je takva kost u grlu je OK. Citirao sam i Kultur Shock: "Sevdah je blues, a blues je kad se čovjek dobro osjeća loše."
Ta Zrinka se osjeća loše. Posao koji radi nije ono kako je zamišljala sebe u svojim mlađim danima. Ali ipak... Čini mi se da se ipak dobro osjeća loše. Ima ona taj neki blues...
Pitanje je koliko se ljudi dobro osjeća loše? Da li se oni koji se osjećaju dobro, zbilja dobro osjećaju dobro? Koliko ima onih koji se loše osjećaju dobro? I je li dobro ili loše loše se osjećati dobro?
Kad sam došao kući, glasno sam stavio Cheap Thrills od "Big Brother and the Holding Company" i hipnotizirano gledao u one vizualne efekte Winampa.

Nabreknuta ispraznost ili prazna nabreklina

Probudite se ujutro i sretni ste - JOŠ JEDAN DAN! za mene. Za nas! Sve nas! Za zajednicu! Za nove pobjede.
Djeca vam još spavaju i vi ih sretni gledate. Rastu djeca, razvijaju se, svakoga dana nešto novo učine, nešto malo, ali vi ste ponosni.
Vodite djecu u vrtić, zatim idete na posao. Radite posao koji volite. Ili radite posao koji ne volite. Možda čak i mrzite svoj posao. Ili volite svoj posao, ali idu vam na živce ljudi s kojima radite, vaš šef, ljudi s kojima idete na kavu. Ili ne volite posao, ali vam je ipak OK jer barem volite ljude s kojima radite. Ili ne volite posao, a ljude još i manje.
Šetate se gradom, ako nikad, onda barem u onom intervalu kuća - posao - kuća. Uglavnom prolazite istim ulicama, viđate iste ljude koji isto tako ili idu ili se vraćaju s posla. Pa kupujete stvari koje vam trebaju i stvari koje vam ne trebaju, ali su vam na TVu objasnili da vam ipak trebaju. Dio puta koji prevaljujete javnim prijevozom toliko je identičan iz dana u dan da to pokušavate preskočiti i onda slušate muziku i čitate novine (zajedno).
I znate - praznina je svuda. Ispraznost je tolika da je oko vas već sve sama ispraznost, toliko nabreknuta da je i sam izraz ispraznost preblag pa tražite nešto adekvatnije. Nabreklina ispraznosti? Dobro opisuje situaciju. Barem mi se čini.
Ispraznost je svuda, ali vi se borite protiv nje, borite se da ta nabreklina ne postane tolika da i vas proguta. Borite se na različite načine - pokušavate svakoga dana učiniti nešto drukčije; uživate u djeci i obiteljskom okruženju (dobar oslonac); pokušavate svoj svakodnevni posao učiniti što raznolikijim ili kreativnijim; raspravljate s ljudima oko vas o različitim vidovima ispraznosti; ili se naprosto smijete svemu tome.