15 ožujka 2010

Kje sta bla 1992?

- Kje sta bla?
Gledao sam kroz prozor auta, koji je konačno stao, nakon toliko dugog pješačenja iz Kopra. Negdje oko Portoroža dan je bio vruć, majsko kasno proljeće pripeklo je, a Breški i ja smo hodali i hodali i hodali i proklinjali svu tu gospodu što se voze svojim autima. Pjevali smo autostoperske bajalice, kojima nas je naučila Lara:
The farmer wants survive
The farmer wants survive,
i ja i ja i ooo the farmer wants survive....
bacali kamenčiće na cestu, što bliže bijeloj crti, jer to, prema drevnim vjerovanjima, zaustavlja i najantiautostoperski raspoložene vozače. Ništa nije pomagalo. Sunce je peklo, mi smo hodali, nitko se nije obazirao na naše dignute palčeve, naš ponosan stav (jer "Moraš izgledati kao da si ponosan što si baš ovdje i što stopiraš", prisjećali smo se nečijeg savjeta), naš totalno nezainteresiran stav (je "Moraš izgledati kao da te nije briga hoće li ti netko stati", govorio nam je netko), naš veseo, nasmijani stav (jer "Moraš izgledati kao da si ful vedro raspoložen"...)
Ništa nije pomagalo.
Ali konačno je stao neki crveni auto.
- Kje sta bla? - pitao me je opet vozač. Trgnuo sam se i zapanjeno ga pogledao. Onda sam dugo gledao kroz prozor. Krajolik je prilično pust, ogoljen. U daljini vidimo more, a do njega se prostiru samo livade, makija, kupine, neka spaljena bivša šuma... Pogledam i Breškija, koji sjedi na zadnjem sjedalu, a njemu nije jasno šta me uhvatila panika.
- Kje sta bla? - upita me još jednom, ovoga puta malo glasnije, polakše, misli da ga ne čujem ili ne razumijem. Moje zaprepaštenje transformira se u tugu, strah, suosjećanje.
"Evo, to je to...", mislim ja. "To je jedan od tih vozača manijaka, masovnih ubojica, koji krstare cestama u potrazi za bespomoćnim žrtvama u liku stopera. Sad će nas zatući, raskomadati i bacit u nekakvo grmlje, cijelo vrijeme ponavljajući -Kje sta bla? Kje sta bla? KJE STA BLA?"
Gledam vozača pogledom ga moleći da nas pusti. U očima mi se odražava nekakva čudna smjesa razumijevanja, gnušanja, prezira, straha, odlučnosti.
- Pa tu... valjda su tu bila nekad. Sad ih više... ovaj... nema." odgovaram mu ja zamuckujući.
Sad se u pogledu vozača odražava samilost. Daje mi bocu vode.
- Pij, valjda te je Sunce.
Zahvaljujem i pijem vodu.. Breški uzima bocu i pije i on.
- Pitao sam - kje sta bla? Kje ---- sta ---- bla? - opet će on. Oblijeva me znoj.
- Ma žao mi je što ih nema. I ja bi više volio kad bi tu bila stabla. Ovako je baš tužno, slažem se.
- Ma kaj ti to pričaš? - sad je zaprepašten vozač. A Breški iza umire od smijeha.
- Ja isto baš volim stabla... - izvlačim se. Breški se sad hvata za trbuh, ne može više izdržati.
- Ej, Nidžo... Čovjek te ne pita za stabla...
- ????
- ... nego gdje smo bili.
Na prvom križanju čovjek je rekao da skreće i mi smo izašli iz auta. Nismo mu ni stigli reći da smo bili u Kopru, u MKCu, na koncertu Velikog bijelog slona, koji su doduše odgodili nastup, ali zamijenili su ih Once upon a Time, odličan australski band, kojega ni prije ni poslije nisam čuo.
Cesta se prostirala pred nama. Sad smo bili negdje na pola puta između Izole i Portoroža, na pustopoljini bez stabala. Čekalo nas je pješačenje do Buja. Polako smo krenuli dalje, hodajući i stopirajući putem, a kilometri su promicali pod našim bolnim nogama, na tvrdom asfaltu.

12 ožujka 2010

Na predavanju Vladimira Paara

Više-manje slučajno, našao sam se danas na stručnom skupu u Školskoj knjizi, namijenjenom nastavnicima fizike. Skup je vodio akademik Vladimir Paar.
Onaj Paar koji zadnjih nekoliko tjedana opsjeda sve moguće medije i uništava nam moždane stanice svojom nebuloznom "teorijom" o nadolazećem ledenom dobu.
Onaj Paar koji je među najodgovornijima u ovoj zemlji za kreiranje nastave fizike, a svoj utjecaj širi i na ostale prirodne predmete u školama.Onaj Paar, pisac mnogih udžbenika fizike, koji se prije bavio popularizacijom znanosti.
Dakle, pričao nam je o klimatskim promjenama i to je prikazao kao zanimljiv problem koji bi trebalo koristiti u školama za ilustraciju kompleksnih sustava. Priča mi je bila prilično dobro poznata, npr. odavde, odavde, odavde, odavde i odavde i odavde. Otišao sam na taj stručni skup s namjerom da ga miniram, tj. da Paaru postavim nekoliko pitanja, a zatim da iz reakcija ostalih sudionika vidim kako učitelji fizike gledaju na sve to.
Iako nisam postigao sve to onako kako sam zamišljao, ipak sam zadovoljan učinjenim. Uspio sam postaviti jedno pitanje, a nastavak je spriječila moderatorica.
Započeo sam slatkorječivo:- Lijepo ste nam izložili kompleksnost sustava klime planeta Zemlje. I stvarno se svi možemo složiti kako na klimu utječe mnoštvo varijabli pa je zato svako predviđanje vrlo težak zadatak. Vi na temelju pregleda literature tvrdite da dolazi ledeno doba...
I sad olazi ono ali:
- Ali ovdje se nameću dva pitanja. Na prvom slideu ste prikazali mjerenja temperature 14 meteoroloških stanica u Hrvatskoj, i to u razdoblju između 1999. i 2009. godine. Usporedbom dva petogodišnja prosjeka temperatura dobili ste pad od 0,4 °C i time potkrepljujete tvrdnju o nadolazećem ledenom dobu. Ja to ne smatram vjerodostojnim iz najmanje dva razloga - prvi je prekratko razmotreno vremensko razdoblje. Drugi je razlog činjenica da su sve stanice smještene u Hrvatskoj, a mi govorimo o globalnoj promjeni klime. Isto tako, pozivate nas na znanstvenu strogost pri proučavanju literature, a Vi ste nam prikazali samo pojedinačne rezultate koji podupiru Vašu ideju. Zašto niste prikazali i druge rezultate?Eto, to je bilo moje pitanje. Dugačko je, ali trebao sam dati uvod da ne bude zabune. Ali odgovor je bio očekivan. Ispričao nam je nešto o sprezi visoke znanosti i visoke politike, a njega ne zanima politika, nego, jelte - samo fizika. Pričao nam je o uroti protiv ugljikovog dioksida, koji ni za šta, naravno, nije kriv... Itd. Onda je, u vezi opadanja temperature, govorio i kako je trend, koji je vidljiv iz očitanja u Hrvatskoj odraz globalnog trenda.Evo, pogledajte te trendove. U zadnjih 12 godina opažamo blagi pad prosječne temperature:Međutim, nekako mu je promaklo pokazati kretanje temperatura u malo duljem razdoblju. Pogledamo li zadnjih 130 godina, vidimo da je generalni trend uzlazan, iako prosječne godišnje temperature, pa čak i prosjeci za 5 godina, mogu fluktuirati oko dominantnog trenda:Pogledamo li zadnjih 1000 godina, vidimo da je blago opadajući trend prosječne godišnje globalne temperature oko 1850. godine naglo prešao u vrlo strmo rastući trend:Tad je i pokazao sliku (prvu sliku od ove tri koje sam dodao), opet zadnjih 10 godina, kako temperatura opada, a koncentracija ugljikovog dioksida u atmosferi raste. Što je, po njemu, dokaz friziranja podataka po želji političara. Htjeo sam ga pitati još jednu stvar, ali me prekinula moderatorica. Pitanje bi bilo:- Ako je ovo što pokazujete točno, onda mi zapravo nije jasan porast koncentracije CO2. Jer, znamo da je ocean najveći apsorber CO2, a topljivost plinova se povećava sa smanjenjem temperature. Prema tome, ako nema baš naročitog povećanja aktivnosti vulkana (a nema). onda negdje mora nastajati taj suvišak CO2. Vi kažete da čovjek ne proizvodi značajne količine CO2 pa mi objasnite otkuda taj suvišak. - Evo te slike, koja nije baš tako tajna kao što je Paar tvrdio, bez problema sam je našao na internetu:Moderatorica je dala riječ jednoj učiteljici:
- Profesore Paar, možete li nam poslati Vašu prezentaciju?
- Da,, naravno, možete si je odmah uzeti ako imate neki medij.
I onda su učitelji nahrupili i snimali si prezentaciju. Još je jedan pitao za ozonsku rupu, na što je Paar rekao kako se o njoj u zadnje vrijeme uopće više ne govori, a on je iz povjerljivih izvora saznao kako nema dokaza da freoni uništavaju ozon pa zato moraju skrivati te rezultate.
I onda smo otišli na domjenak. Malo sam osluškivao komentare.
- Sjajan je!
- Da, stvarno se dobro drži. Čuj, ipak je on sam protiv svih tih moćnika...
itd. itd.

"Od Paara su još veća katastrofa učitelji fizike. Ne znam tko je zapravo štetniji - oni kao kolektiv ili on, kao čovjek koji je umnogome doprinjeo stvaranju takvih nastavnika. Njima je on super - u njihovim očima on je usamljeni borac protiv sistema. Ipak mislim da je on tu veći štetočina. I da - nekoliko puta je rekao da oni koji mu protuslove nisu baš na ti s fizikom :-) Uspio sam mu postaviti jedno pitanje, ali i to ga je uzrujalo. Dalje mi nije dozvolila moderatorica." bio je SMS kojeg sam, odlazeći sa skupa, poslao prijatelju fizičaru.
"Fala na izvještaju. Vrlo korisno. Da, nastavnici fizike su koma, a Paar je predstavnik generacije diletanata koji su stvorili te nastavnike i nafurali ih totalno pogrešnim znanjima o edukaciji fizike. Šteta je nemjerljivo velika." odgovorio mi je.
Od Školske knjige sam dobio puno poklona, između čega i dvije lijepe knjižice - Metrom i aršinom Janeza Strnada te Nogometna matematika i fizika Franke Miriam Brückler i Dinka Cicvarića. Dobio sam i potvrdu o stručnom usavršavanju.

09 ožujka 2010

Na istočnoj strani granice ili priča o jednom orahu ili pank gadno smrdi, ali možda ipak još nije mrtav

Prekjučer smo unakrsno prepričavali događaje prilikom raznovrsnih prelazaka državnih granica. Prisjetio sam se tom prilikom kako sam jednom dobio zabranu prelaska samo zbog jednog oraha. Naravno, to prisjećanje uzrokovalo je čitavu bujicu sjećanja na razne događaje za vrijeme putovanja, naročito autostopom. Tako da to moram podijeliti s javnošću.
Ali o čemu se radi? Kad? Kakav orah? Kako to?Godina je valjda 1997. Ne.. sad vidim da je ipak 1996. Pistolsi su se ponovo okupili i dolaze u Ljubljanu, Ljeto je, početak srpnja. Šta uopće hoće ti Pistolsi? Zašto su se baš morali okupiti? Pank je stvarno mrtav, definitivno.. Band koji je u dvije furiozne godine, u kratkoj eksploziji čistog bijesa, energijom kojega je napojio čitav svijet - sada se vraća? Užas! To nikako, nikako, nikako ne može biti dobro! Šta da gledam debeloguzog Rottena u poodmaklim godinama kako se pravi da je pun energije? Ipak, čini se da će se u Ljubljani okupiti ekipa i isplati se otići samo zbog toga što će grad biti pun naših prijatelja..
Idemo!
- Marko, idemo?
- Daaa!
- OK, nađemo se na Remizi. Ja samo moram u podne na ispit iz njemačkog pa idemo.
- Nema frke - kaže Marko, zaglavi cigaru između brade i donje usne, na samo njemu svojstven način zavrti bradom i ubaci cigaru u usta. "Samo još da nauči upaliti cigaru uhom i to će biti to..." pomislio sam.
Profesor, naravno, kasni. Dolazi tek u 14, daje mi neki tekst, čini mi se o otrovnosti kemikalija, a ja, nervozan, nešto na brzinu spetljam, dajem mu do znanja da mi uopće nije stalo, samo da što prije završi... Oko 16 se nalazimo, dižemo prst, uskoro staje auto, izlazimo u Bregani, pješačimo do granice. Sve ide zapravo prilično glatko i čini se da bismo već oko 21 mogli biti u Ljubljani.
Na jednom parkiralištu ispred granice nailazimo na autobus, oko kojega baulja hrpa mlađahnih pankera. Iz Zaboka, kažu.
- E pičke, ne puštaju preko grane!- govori nam jedan od njih i daje nam bambus. Ispijamo, još malo sjedimo s njima, a onda krećemo dalje.
Dočekuje nas sumnjičavi graničar, a ja spremno govorim kako imamo 60 Eura, kako ćemo spavati kod prijatelja. Govorim mu i ime i prezime i adresu prijatelja, iako, naravno, nemamo pojma gdje ćemo spavati - to ćemo lako, uvijek smo se snalazili na licu mjesta.
Sam sebi se divim - godine iskustva ipak nešto znače.
Očajni graničar, vođen graničarskom skepsom, pokušavajući dokučiti zašto nemamo nikakvu prtljagu ni ništa, a opet izgledamo sumnjivo - Marko s onim njegovim profilom, ja dugokos, nepočešljan, u nekakvoj glupavoj majici - dakle, graničar samo kratko kaže:
- Vadite sve iz džepova i ostavite ih izvrnute!
Hrpa raznih papirića, sitniša, svakojakih gluposti prekrila je pult. Nakon dugog prebiranja ne nailazi ni na što bi moglo naštetiti našem ugledu, studenata posjetitelja jedne vrhunske kulturne manifestacije. To ga vidno nervira.
- Cipele. Skidajte cipele!
- E, čekaj...- nailazi drugi graničar, - Šta je ovo? - slavodobitno podiže orah, što sam ga izvukao iz džepa. I stoji pred nama taj the Graničar, ponosan na svoj plijen, uzbuđen zbog sigurnog unapređenja, koje će neminovno uslijediti, uzdiže on taj maleni koštunjavi plod, taj orah. I plava uniforma blješti nekim novim sjajem, a jedna zraka Sunca obasjava mu značku. Misija je ispunjena.
- Pa... orah... - odgovaram, sliježući ramenima i jedva susprežući smijeh.
No, uzalud mi smijeh. Mi zlikovci smo raskrinkani u pokušaju prijenosa oraha preko državne granice i tog dana nećemo preći granicu, ne za vrijeme smjene revnog graničara. Da se njega pita, ne bismo više nikad prešli granicu. Graničar uzima moj pasoš i s vidljivim užitkom udara pečat "Zabranjuje se prelazak granice u toku dana 09. VII. 1996."
- Do viđenja!, kaže nam graničar, mi se okrećemo i odlazimo. Odlazi i on, ulazi u svoju kancelariju, zadovoljno se uvaljuje u svoju udobnu fotelju, mašta o veselju šefova, o unapređenju, udobnosti njegove buduće kancelarije, koja više neće biti na graničnom prijelazu, nego sigurno negdje u Zagrebu, možda i u ministarstvu, a možda... tko zna... tko zna...
Mi se još malo družimo s pankerima iz Zaboka, a onda mi pada napamet da ima još jedan mali prijelaz kilometar i pol na jug pa krećemo prema njemu. Prolazeći kroz selo, upitali smo nekoga idemo li pravim putem.
- A kamo bi vi, u Sloveniju?
- Da..
- Oćete preko granice ili kroz šumu?
- Ma ne, idemo preko granice.
Ali nismo uspjeli. Na granici su pogledali moj pasoš i vratili nas.
Uglavnom, Pistolsi su premašili sva naša očekivanja, iako ni oni toga nisu svjesni.