30 kolovoza 2016

Ciao, tata...



Iz buvljačkog šarenila Hrelića, u rukama mi se našao maleni sprešani leptir. Između tankog stakla i nježnog mrežastog vela, uokviren grubo istesanim grančicama, tom prekrasnom malom stvoru oduzeta je treća dimenzija, dimenzija nesputanog kretanja, leta, obilaženja cvijetova, lutanja livadama, sve to kako bi postao dio slike, sličica sama, ideja leptira zamrznutog u letu. Stvorenje slobode i šarenog, mirisnog prostranstva zastao je u toj ograničenoj planarnosti sićušne sličice. Bez ikakvog prava, bez pitanja, naprasno mu je oduzet život te je sveden na tijelo, lijepo, ali bez daha i pokreta. Iz glasnih povika trgovaca, iz užurbanosti kupaca što prebiru robu, glasnog sajamskog nadmudrivanja, iz gomile šibicara, džepara, prevaranata svih vrsta, nezainteresiranih šetača s rukama u džepovima, izronio je taj mali, krhki komadić tuge i nepomične tišine, ta dva zaustavljena krila. I kao da je u njemu zastao sav taj svijet, taj život, osjetio sam tu beskrajnu mirnu ljepotu, tutnuo trgovcu dvije kune te se udaljio utopivši se u užurbanoj gomili.
„Moramo vam saopćiti tužnu vijest“. Glas s druge strane telefonske žice u trenu je prekinuo sve naše nade, očekivanja, veselje zbog svakog malog koraka naprijed, optimizam što je iz dana u dan rastao zbog povoljnog smjera kojim je krenuo tatin oporavak u pulskoj mornaričkoj bolnici. Istoga dana kad sam našao leptirića, tata je legao u bolnički krevet. Velika hematomska izraslina u desnom sljepoočnom dijelu pritisla je mozak i oduzela mu kontrolu nad tijelom. Operacija je bila hitna i neizvjesnog ishoda, ali sve je nakon toga išlo povoljnim tokom.
Sve do te noći, u mraku između zadnjeg petka i subote tog kolovoza 2016. godine.
„Moramo vam saopćiti tužnu vijest“. Prekid jednog života. Odlazak čovjeka, tate, dede, brata, ujke, prijatelja.
Kraj tog kolovoza mnogi će pripadnici pulskog undergrounda pamtiti po njegovom odlasku, odlasku čovjeka koji nikad u uobičajenom smislu nije bio aktivan na rock'n'roll sceni, ali za kojega mnogi od njih potvrđuju da je zaslužan za uobličavanje i usmjeravanje glazbenog ukusa. Bio je to čovjek koji je donio muziku Franka Zappe u Pulu, čovjek koji je podržao tolike mlade bandove, bez obzira što nisu uvijek odgovarali njegovom ukusu, čovjek koji je bio prisutan na sceni, uvijek negdje malo sa strane, ali na kojega su se oslanjali brojni glavni akteri. Čovjek za kojega mnogi kažu da ih je glazbeno obrazovao. „Sjećam se, kad bi nas pokupio na stopu za Pulu, bilo je to 15 min odlične glazbene edukacije - za nas seljake koji pojma nismo imali tko je Frank Zappa..bili su to prvi susreti s "neobičnom" glazbom...“, kaže jedna prijateljica. „Posljednji pozdrav mom dragom sumještaninu, čovjeku dobrom kao kruh, svjetskom putniku i čovjeku koji je u Medulin donio dašak Zapadne obale. Siguran sam da već ćakula sa Frankom Zappom tamo negdje gore...“, kaže drugi prijatelj. A mnogi kao talismane čuvaju kazete sa Zappinim albumima, koje im je on snimao i upravo te snimke spominju kao smjernice što su im obilježile stvaranje vlastite muzike.
U pamćenju grada ostaje slika o njemu konstruirana promatranjem kroz tu prizmu. I to je dobro, to je način na koji grad pamti svoje ljude.


Ipak, to je bila samo vanjska manifestacija čovjeka koji je bio dobar kao kruh. Ponekad grub, neki bi rekli teškog karaktera, ali zapravo izgubljen u novom vremenu koje je donijelo nova pravila, na koja se zbog svog osjećaja za pravdu, zapravo upravo zbog te dobrote, nije bio spreman prilagoditi. Mnogi su ljudi zato iščezli iz njegovog života, u zadnje vrijeme se i pretjerano izolirao, ali u pozadini svega toga zauvijek je ostala ona karakteristična, njegova dobrota. Prenio je to na sve nas. Iako, kako bismo preživjeli u ovom svijetu, stvaramo veće kompromise od onih na koje je on bio spreman, dišemo istim tim plućima. Prenio je na sve nas tu svoju dobrotu, koja se čini oporom, spremnost da svakome pmognemo, ali i da uživamo u stvarima koje su nama bitne.
Teško je, nemoguće, riječima izraziti gubitak takve osobe, po mnogim stvarima ključne u mom životu. Da, bio mi je tata, ali zapravo je čak i te okvire probijao. Bio je on i više od tate. Nemoguće je izraziti što sam osjećao prema njemu. Toliko je njega ugrađeno u mene. Gledam svoje ruke i vidim njegove. Njegove korake čujem hodajući šumom, u šuštanju lišća i krckanju grančica. Iza njega je ostala beskrajna praznina, koju ispunjava njegova dobrota.
I sad, gdje je on? Zapravo, s nama i u nama. I tu ostaje, zauvijek. Njegov život i dalje traje, u jednom drugom obliku, na drukčiji način. Ugrađen je u nas, kao leptir, ali ne sprešan i zaustavljen. Taj leptir predivnih šarenih krila slobodno leti.