Na istočnoj strani granice ili priča o jednom orahu ili pank gadno smrdi, ali možda ipak još nije mrtav

Prekjučer smo unakrsno prepričavali događaje prilikom raznovrsnih prelazaka državnih granica. Prisjetio sam se tom prilikom kako sam jednom dobio zabranu prelaska samo zbog jednog oraha. Naravno, to prisjećanje uzrokovalo je čitavu bujicu sjećanja na razne događaje za vrijeme putovanja, naročito autostopom. Tako da to moram podijeliti s javnošću.
Ali o čemu se radi? Kad? Kakav orah? Kako to?Godina je valjda 1997. Ne.. sad vidim da je ipak 1996. Pistolsi su se ponovo okupili i dolaze u Ljubljanu, Ljeto je, početak srpnja. Šta uopće hoće ti Pistolsi? Zašto su se baš morali okupiti? Pank je stvarno mrtav, definitivno.. Band koji je u dvije furiozne godine, u kratkoj eksploziji čistog bijesa, energijom kojega je napojio čitav svijet - sada se vraća? Užas! To nikako, nikako, nikako ne može biti dobro! Šta da gledam debeloguzog Rottena u poodmaklim godinama kako se pravi da je pun energije? Ipak, čini se da će se u Ljubljani okupiti ekipa i isplati se otići samo zbog toga što će grad biti pun naših prijatelja..
Idemo!
- Marko, idemo?
- Daaa!
- OK, nađemo se na Remizi. Ja samo moram u podne na ispit iz njemačkog pa idemo.
- Nema frke - kaže Marko, zaglavi cigaru između brade i donje usne, na samo njemu svojstven način zavrti bradom i ubaci cigaru u usta. "Samo još da nauči upaliti cigaru uhom i to će biti to..." pomislio sam.
Profesor, naravno, kasni. Dolazi tek u 14, daje mi neki tekst, čini mi se o otrovnosti kemikalija, a ja, nervozan, nešto na brzinu spetljam, dajem mu do znanja da mi uopće nije stalo, samo da što prije završi... Oko 16 se nalazimo, dižemo prst, uskoro staje auto, izlazimo u Bregani, pješačimo do granice. Sve ide zapravo prilično glatko i čini se da bismo već oko 21 mogli biti u Ljubljani.
Na jednom parkiralištu ispred granice nailazimo na autobus, oko kojega baulja hrpa mlađahnih pankera. Iz Zaboka, kažu.
- E pičke, ne puštaju preko grane!- govori nam jedan od njih i daje nam bambus. Ispijamo, još malo sjedimo s njima, a onda krećemo dalje.
Dočekuje nas sumnjičavi graničar, a ja spremno govorim kako imamo 60 Eura, kako ćemo spavati kod prijatelja. Govorim mu i ime i prezime i adresu prijatelja, iako, naravno, nemamo pojma gdje ćemo spavati - to ćemo lako, uvijek smo se snalazili na licu mjesta.
Sam sebi se divim - godine iskustva ipak nešto znače.
Očajni graničar, vođen graničarskom skepsom, pokušavajući dokučiti zašto nemamo nikakvu prtljagu ni ništa, a opet izgledamo sumnjivo - Marko s onim njegovim profilom, ja dugokos, nepočešljan, u nekakvoj glupavoj majici - dakle, graničar samo kratko kaže:
- Vadite sve iz džepova i ostavite ih izvrnute!
Hrpa raznih papirića, sitniša, svakojakih gluposti prekrila je pult. Nakon dugog prebiranja ne nailazi ni na što bi moglo naštetiti našem ugledu, studenata posjetitelja jedne vrhunske kulturne manifestacije. To ga vidno nervira.
- Cipele. Skidajte cipele!
- E, čekaj...- nailazi drugi graničar, - Šta je ovo? - slavodobitno podiže orah, što sam ga izvukao iz džepa. I stoji pred nama taj the Graničar, ponosan na svoj plijen, uzbuđen zbog sigurnog unapređenja, koje će neminovno uslijediti, uzdiže on taj maleni koštunjavi plod, taj orah. I plava uniforma blješti nekim novim sjajem, a jedna zraka Sunca obasjava mu značku. Misija je ispunjena.
- Pa... orah... - odgovaram, sliježući ramenima i jedva susprežući smijeh.
No, uzalud mi smijeh. Mi zlikovci smo raskrinkani u pokušaju prijenosa oraha preko državne granice i tog dana nećemo preći granicu, ne za vrijeme smjene revnog graničara. Da se njega pita, ne bismo više nikad prešli granicu. Graničar uzima moj pasoš i s vidljivim užitkom udara pečat "Zabranjuje se prelazak granice u toku dana 09. VII. 1996."
- Do viđenja!, kaže nam graničar, mi se okrećemo i odlazimo. Odlazi i on, ulazi u svoju kancelariju, zadovoljno se uvaljuje u svoju udobnu fotelju, mašta o veselju šefova, o unapređenju, udobnosti njegove buduće kancelarije, koja više neće biti na graničnom prijelazu, nego sigurno negdje u Zagrebu, možda i u ministarstvu, a možda... tko zna... tko zna...
Mi se još malo družimo s pankerima iz Zaboka, a onda mi pada napamet da ima još jedan mali prijelaz kilometar i pol na jug pa krećemo prema njemu. Prolazeći kroz selo, upitali smo nekoga idemo li pravim putem.
- A kamo bi vi, u Sloveniju?
- Da..
- Oćete preko granice ili kroz šumu?
- Ma ne, idemo preko granice.
Ali nismo uspjeli. Na granici su pogledali moj pasoš i vratili nas.
Uglavnom, Pistolsi su premašili sva naša očekivanja, iako ni oni toga nisu svjesni.