Ispisani zvijezdama

Prirodna znanost nastala je kao odgovor ljudskog uma na Prirodu. Jasno nam je od davnina da svijet ne čini samo ono što nas okružuje i što neposredno opažamo svojim osjetilima, nego smo to i mi sami po sebi, kao i ono što je toliko veliko, ali i ono što je toliko sitno da nismo u stanju obuhvatiti svojim pogledom. Oduvijek intuitivno slutimo da je zapravo ovaj dio svijeta kojega svakodnevno opažamo tek odraz, posljedica onoga što ne možemo neposredno opažati. No, kako se to neopazivo odražava na ono opazivo, koje zakonitosti povezuju ta dva svijeta i jesu li to uopće dva ili više odvojenih, ili tek jedan jedinstveni svijet, Priroda, koja je narav tog jedinstva, pitanja su u srži prirodne znanosti. Put od slutnje o spomenutoj vezi nevidljivog s vidljivim ka znanju o tome je znanost.
Prvotno, čovjek je, u nedostatku spoznajnih alata, svijet oslikavao mitopoetskim kistom. U tim su predodžbama glavnu ulogu igrala natprirodna bića što su upravljala prirodnim ciklusima noći i dana, godišnjih doba, života i smrti, vremenskim prilikama, nepogodama i drugim pojavama. Međutim, racionalni pristup tim fenomenima sve je jasnije pokazivao da se u njihovoj pozadini zapravo ne nalazi ništa natprirodno, već, u svojoj biti, vrlo jednostavna načela, što ih matematički kist oslikava na platnu fizike.
S obzirom na temeljnu različitost religijske doktrine i znanstvene kritičke misli, ta su dva pristupa dolazila u vrlo žestoke sukobe. Povijest nas uči koliki su mislioci, samo zato što su ukazivali na činjenice koje danas uzimamo zdravo za gotovo, stradavali na lomači, gledajući uništavanje njihovih kapitalnih djela. Ipak, toj hrabrosti zahvaljujemo današnje visoke životne standarde. Zahvaljujući upravo ljudskoj radoznalosti, koja nas od samog postanka naše vrste tjera u spoznaju fundamenata svijeta u kojemu živimo, kao svojevrsni nusprodukti nastajala su tehnička, tehnološka i medicinska rješenja što nam danas toliko olakšavaju život. Primjeri su nebrojeni, a ovdje ću spomenuti samo jedan vrlo recentan, naime izum lasera. Laser je, ili preciznije stimuliranu emisiju elektromagnetskog zračenja, 1917. teorijski predvidio znameniti fizičar Albert Einstein u svom radu „O kvantnoj teoriji zračenja“. Svoje oživotvorenje taj je teorijski konstrukt dočekao 1959., kad su Charles Townes i Arthur Schawlow izradili prvi laser što emitira zračenje. Međutim, to se tada smatralo toliko egzotičnim optičkim fenomenom da su i sami autori zapisali da ne vjeruju da će laser ikada naći bilo kakvu praktičnu upotrebu. Povijest je, to dobro znamo, pokazala potpuno suprotno.
Svakom se novom spoznajom naši horizonti šire. Otvaraju se sasvim neslućeni pogledi, iznova i iznova otkrivajući začudnost svijeta, beskrajnost Prirode. No, nije bit samo u pukom prikupljanju podataka. Kad je Kopernik ustanovio heliocentričnu predodžbu svijetu, Zemlja je za sva vremena izbačena iz savršenog, nepomičnog središta Svemira. Otac suvremene astronomije, Galileo Galilei, usmjerio je svoj teleskop prema nebu, otkrivši da je ono napućeno neprebrojivim mnoštvom zvijezda. Dekonstrukciji predodžbe o savršenom svijetu doprinjeli su mnogi njegovi suvremenici. Johannes Kepler, u nastojanjima da održi sustav kristalnih sfera, na temelju astronomskih promatranja Ticha Brachea dolazi do sasvim suprotnog zaključka – putanje planeta nisu određene savršenim pitagorejskim tijelima, nego su one nepristojno nesavršene elipse. Giordano Bruno govori o beskonačnosti Univerzuma i bezbrojnim svijetovima, gdje je naš svijet tek jedan od tih bezbrojnih svijetova. I gibanje svih tih planeta, svih tih zvijezda, određuje jedna sila, ona ista gravitacija što nas drži prikovanima čvrsto na površini Zemlje, a u koju je proniknuo Isaac Newton.
U svojoj knjizi „Optika“ Newton kaže: „Reći nam da je svaka stvar obdarena nekim posebnim okultnim svojstvom, kojim djeluje i proizvodi vidljive učinke, isto je kao i ne reći nam ništa. Ali izvesti iz pojava dva ili tri opća principa kretanja, a zatim nam objasniti  kako svojstva i djelovanje svih tjelesnih stvari slijede iz tih nedvojbenih principa, tek je to uistinu velik korak naprijed.“ Tpotraga za principima dovelo nas je do najudaljenijih dijelova svemira, kao i do najdubljih dubina materije. Kad je Hubbleov svemirski teleskop, nakon što je skoro 4 mjeseca snimao jedan te isti dijelić neba, u kojem se prividno ne nalazi ni jedna jedina zvijezda, dobili smo sliku vrlo mladog svemira, starog „tek“ 400 – 800 milijuna godina. S druge strane, CERN-ovim uređajem LHC nastojimo prodrijeti do najsitnijih djelića materije, u potrazi za Higgsovim bozonom, česticom čije bi postojanje potvrdilo tzv. Standardni model, koji ujedinjuje fundamentalne sile. Putovanja nepoznatim morima važna su odrednica čovjekovog postojanja.
Međutim, koliko god se naš pogled u Prirodu poboljšao instrumentima, stalno se javljaju nova pitanja, novi fenomeni koje ne možemo objasniti ni najboljim teorijama. Stalno se osjećamo, isto kao što se i Newton osjećao, kao djeca što se igraju pijeskom na obali nepreglednog oceana.
Danas smo, pritisnuti diktatom tržišta, uhvaćeni u zamku objavljivanja pod svaku cijenu. Posljedica toga je da se objavljuju često potpuno ogoljene informacije, pri čemu se gubi bit znanja kao takvog, dok nam se čini da svjedočimo upravo eksploziji znanja. Ne smijemo zaboraviti da nam je znanstveno-tehnička revolucija, uz svoje dobre strane, donijela i mnogo štete. Još je Ivan Supek upozoravao na opasnosti sprege tržišno diktirane znanosti s industrijom. Potencijale njezine ogromne produkcije kapitalizam ne može podnijeti, s obzirom na to da je apsorpcijska moć kapitalističkog tržišta premala za to. Prema tome, ta sprega znanstvenotehničke revolucije i kapitalizma vodi u bankrot i propast. Unatoč tome, model znanstvenog rada, kakav predlože MZOŠ u prijedlogu Zakona o znanstvenoj djelatnosti, upućenom u saborsku proceduru, upravo je tržišni diktat instrumentaliziran kroz jaku političku kontrolu, bez ikakvih odredbi što bi regulirale etičnost znanstvenog rada. Ovdje neću govoriti o mnogim negativnim primjerima, kojima povijest znanosti obiluje, a koji oslikavaju u kakve nas je sve mračne dubine odvodila znanost pod diktatom trenutnih političkih ciljeva moćnika. To bi nas predaleko odvelo. Zapravo, naši su instituti već nekoliko desetljeća jako dobar ogledni primjer smanjenja znanstvene kvalitete zbog jačanja političke kontrole, na račun utjecaja znanstvenih vijeća, o čemu je mnogo govorio Ivan Supek. Situacija će se, odobri li Sabor ovaj zakon, u tom smislu jako zaoštriti. Podsjetimo, Nacionalno vijeće za znanost i tehnologiju, vrhovno nacionalno tijelo na području znanosti, bi se, prema prijedlogu, sastojalo od ukupno 9 članova, pri čemu su dva člana ujedno i članovi Vlade (ministar nadležan za znanost i ministar nadležan za gospodarstvo), treći je predstavnik Nacionalnog vijeća za konkurentnost iz podruĉja gospodarstva. Time je osigurana ne samo politička kontrola, već i tržišna usmjerenost znanosti. S druge strane, uloga znanstvenika u tom Vijeću, koje bi trebalo donositi znanstvenu politiku RH, dovedena je u drugi plan, što omogućuje donošenje odluka u skladu s trenutnom političkom dinamikom te kratkoročnim gospodarskim potrebama. I sam naziv tog tijela, u koji je uključen pojam tehnologije, navodi na zaključak da će znanstvena djelatnost što nije usmjerena stvaranju tehnološki primjenjivih inovacija biti diskriminirana.
Temelj znanstvenog treba biti sloboda uma. To je prepoznato jako davno, a, kao što znamo, zajamčeno je i Ustavom RH. Johannes Kepler je to 1595. godine, u svom djelu „Mysterium Cosmographicum“, formulirao riječima: „Ne pitamo se kakva je korisna svrha pjeva ptica, jer poj je pticama zadovoljstvo, s obzirom na to da su one stvorene da pjevaju. Isto tako, ne bismo se trebali pitati zašto se ljudski um muči da pronikne u tajne nebesa. Raznovrsnost pojava u Prirodi toliko je velika, a riznice skrivene na nebesima tako su bogate, da ljudski um nikada neće oskudjevati svježom hranom.“ Znanost je, prema tome, ugrađena u samu narav čovjeka kao bića kojew se hrani znanjem. Zbog toga nas, bez obzira na stupanj obrazovanja, socijalni položaj i bilo kakvu pripadnost, istinski razgaljuje pogled spram zvijezdama posutog neba. Mi, kao ljudska vrsta, pripadamo upravo zvijezdama. Promatranje tog mnoštva zvijezda daje nam bistar uvid u činjenicu da smo beskrajno malena točkica i beskrajno kratak trenutak u tom prostoru i vremenu. A opet, znamo da smo, koliko god prividno beznačajni, jednako vrijedni kao bilo koja druga točka u tom beskraju. I to je ono što nam nitko, ničim ne može oduzeti. Tim je pismom ispisan Čovjek.
Zbog toga je naš pogled prema nebu ili u najdublju nutrinu materije prvorazredno pitanje naše slobode. Pitanje je to ustvari jesmo li ljudi i je li svatko od nas uopće sposoban biti Čovjekom. Ako jesmo, ako se ne želimo odreći čovječnosti, upravo trebamo slobodno gledati zvijezde nad nama. Tako je 1887. ustvrdio Thomas Huxley: „Dužnost svake generacije je da moru otme još po koji komadić kopna.“ Prisili bilo koje vrste, političkom i tržišnom diktatu tu jednostavno nema mjesta.
Antički pjesnik Horacije je u svojim „Epistolama“ opisao glupana, koji stoji pored potoka, čekajući da se ovaj zaustavi kako bi ga prešao. To se nikad neće dogoditi, kao što ni ocean na čijem se žalu igramo zrncima pijeska nikad neće presušiti. No, zakoračimo li u njega, uronimo li, bez obzira na sve poteškoće što nas očekuju u toj pustolovini našega duha, bit ćemo višestruko nagrađeni. Blaise Pascal je zapisao „Dostojanstvo moram tražiti ne u svemiru, već ovladavanjem svojih misli. Nemam ništa od toga ako posjedujem svjetove. U svemiru me beskraj okružuje i progutan sam poput atoma; u mislima, međutim, shvaćam svijet.“
Sapere aude!

__________

Članak je objavljen u Zarezu XIII / 313-314, 7. srpnja 2011.