25 veljače 2014

Gdje je nestala solidarnost?

Povoodom današnjeg štrajka solidarnosti na brzinu sam nažvrljao ovo. Moglo bi se još razraditi, ali ostavljam upravo ovako, napisano u dahu.

----------------------
Poštovani radnici!
Kroz dugo vremensko razdoblja izloženi smo širokim reformama, vođenim doktrinom neoliberalizma. Tzv. socijaldemokratska Vlada samo je zaoštrila te reforme, što je simptom potpune ispražnjenosti političkih elita od temeljnih ideoloških zasada.
Stoga je dominantan sadržaj reformi radikalna devastacija javnog sektora, uz deregulaciju tržišta, fleksibilizaciju radnog zakonodavstva, gušenje kolektivizma i solidarnosti. Govori nam se kako je to jedini mogući izlaz iz krize. Međutim, svatkko tko poznaje noviju povijest, ispisanu pohodom fundamentalnog kapitalizma, zna da nas to vodi sasvim suprotnim putem - putem sve dubljeg klasnog raslojavanja.
Govori nam se kao je javni i državni sektor neefikasan i zastario te ga treba privatizirati. Nameće nam se krivnja za loš smjer kojim ide gospodarstvo. Iz tolikih primjera jasno je da se radi o očitoj pogrešci. Jasno je da krivnju za loše gospodarske trendove snose špekulacije na najvišoj razini, vođene u povlaštenim redovima tzv. političke i gospodarske elite.
Uništava se radno zakonodavstvo, čime se obezvrijeđuje stoljetna borba za radno pravo, a gaze se sve one žrtve koje su pale kako bismo imali jasno određena, po čovjekovoj mjeri skrojena radna prava i dužnosti. Srozava se dostojanstvo rada. Radnici su taoci kkapitalističkog fundamentalizma, u stalnom strahu pred svemoćnim poslodavcem, nemoćni u okovima dužničkog ropstva.
Time otvoren široki prolaz za političke i korporativne elite, koje ujedinjenim snagama otklanjaju radništvo kao organiziranu političku snagu.
I zato smo danas ovdje: da jasno kažemo da postojimo. Da jasno pokažemo da smo zajedno sa svim obespravljenim radnicima, ne samo onima iz Arene i ZRC-a Lipik, nego sa svima onima koji svakodnevno gube posao ili, kako bi se održali na radnom mjestu, pristaju na uvjete duboko ispod razine ljudskog dostojanstva. 
Jasno želim poručiti da je i dalje vrlo živ kolektivistički duh, iz kojega nastaje solidarnost. A to je najjače oružje u našim rukama! 
To je oružje kojega se kapitalistički fundamentalisti užasavaju!
----------------------


A kako je to izgledalo danas na IRB-u? Sramotno!
Mislim da je to najbolje opisano SMS-om kojega sam primio: "Dragi Nikola, ovaj 'štrajk' kojem smo danas prisustvovali je sušta suprotnost onome što izražavaš u svom tekstu, a što bi trebalo biti osnovno polazište."

Broj komentara: 7:

DBlogger kaže...

Dragi Nikola,
ovo će izgledati kao digresija na temu, ali za mene nije, već samo pogled iz drugog rakursa.
Prepostavka je da želimo živjeti u dobroj državi. Materijalni temelj - bogatstvo - odnosno nedostatak istog, određuje mogućnost takvog života. Jedan od preduvjeta. Mislim na minimalni preduvjet, da ljudi imaju što za jest, za osnovne potrebe, a nakon toga za obrazovanje, kulturne i znanstvene potrebe, razvoj.
Opozit od toga je dužničko ropstvo. Mi smo trenutno na tranziciji u dužničko ropstvo, trošeći preostale esencije koje smo naslijedili.

Pitanje koje imam, a tiče se održivosti društva, države, jest: ne bi li trebali stvarati dodatnu vrijednost, kako bi imali preduvjet koji sam spomenuo? Ne bi li to trebala biti esencija, preduvjet, nukleus ikakvog daljnjeg smisla?
Ako ne možemo stvoriti sebi dovoljno da preživimo, svi ostali ideali padaju dalje u vodu.
A u situaciji smo da još uz to moramo otplaćivati i stare dugove.

Elementi koji su nužni za društvo jesu znanost i kultura. Međutim, od njih se ne očekuje da hrane društvo u materijalnom smislu: već potencijalno stanje da su samoodrživi u ekonomskom ili komercijalnom smislu ogroman je uspjeh, ali ne može biti uvjet da bi postojali. Ako uz samoodrživost dodamo stvaranje dodatne vrijednosti, u smislu da sebi omogućuju vlastiti razvoj ili pak, potencijalno, da čak hrane druge domene društva koje bi u teoriji mogle ovisiti o njima (npr. zdravstvo, školstvo) to se očigledno pokazuje nemoguće. Međutim, mora postojati način da društvo stvara dodatnu vrijednost koja može hraniti sve nužne, "neprofitabilne" djelatnosti, neprofitabilne bar u smislu podnošljivo brze amortizacije uloženog.

Ono na što mislim je poduzetništvo. Naime, ja ne vjerujem u radničko samoupravljanje, niti u državne "institute" (tvornice, brodogradilišta i sl). Tebe smatram u kategoriju "znanstvenika" (imaginarno, ne doslovno jer je svako određenje limitirajuće). Što znači da nisi direktno involviran u "klasnu borbu" pa imaš šansu da budeš i objektivniji. Pri tom mislim da nije nužno niti moguće da svaki od nas bude poduzetnik. Međutim, smatram da bi većina ljudi morala promišljati u poduzetničkom smjeru. Pod poduzetnikom smatram da je on na jedan način jednak definiciji "radnika" (naprosto jer to mora biti), a s druge strane upravo je suprotno: poslodavac - makar on to samo sam sebi bio, ili pak zapošljavao više ljudi.
(nastavak slijedi)

DBlogger kaže...

(nastavak)
Mislim da je naš društveni problem baziran na infantilnosti: očekujemo da nas država, poslodavac, imaginarni investitor zaposli i "daje nam prava", dok bi u stvari svatko od nas na bilo koji način trebao uzeti sudbinu u svoje ruke, počeo stvarati novu vrijednost za svoj račun. Samim time irelevantno bi bilo jesu li "radnička prava" ugrožena: pa ne bi sebi ili svojima kršio vlastita prava!
I ovdje dolazimo do početka priče: Postoji taj globalni, infantilni stav o tome da smo mi, mali, ugroženi od onih velikih zlih: tajkuna, vlastodržaca, vojske, policije, sudstva... bilo koje institucije koja snosi ODGOVORNOST (ali time i uvjetuje PRAVA), jer su sve te institucije po defaultu zle, sebične, škrte, bahate, korumpirane... nadopiši sam.
Istina je u stvari da ni jednom poslodavcu nije stalo do otpuštanja: ono što bi oni htjeli je zapošljavati ljude i širiti posao, a ne otpuštati!
Zašto svatko od nas ne bi bio poduzetnik? Koji nas to atavizam priječi da preuzmemo i sudbinu i odgovornost u svoje ruke? Poljska, naprimjer pokazuje kako primjenjena znanost - deseci znanstvenih klastera i inkubatora udruženih sa poduzetnicima - postaje ne samo samoodrživa, već stvara dodatnu vrijednost! Kod nas se i stočari i poljoprivrednici (pre)polako organiziraju u poduzetničke zadruge, gdje ovise o tržištu a ne isključivo o poticajima. Naprosto, bez obzira o kojem društvenom segmentu se radi, trebalo bi težiti tome da je samoodrživ, a ne da ovisi o imaginarnim fondovima. Školstvo, zdravstvo, komunalije su dobar primjer nekomercijalnih djelatnosti gdje je to nužno. Ti sektori ne mogu / ne smiju biti komercijalni (a sigurno ne u potpunosti), međutim to ne znači da je time skinuta odgovornost sa njihovih pleća već upravo suprotno: tim više bi trebali biti financijski i ekonomski odgovorniji.
Nemoj me krivo shvatiti, nisam za komercijalizaciju i liberalni kapitalizam, već za preživljavanje društa. Pravila igre su tu, nismo ih birali, i nemamo mogućnost izbora. Ako ćemo se inatiti, organizirati štrajkove i revolucije bez promišljenog plana što i zašto radimo, past ćemo u još goru situaciju gdje ćemo šutke morati prihvatiti ono oko čega smo nekad mogli pregovarati umjesto štrajka.
Da rezimiram, moje je pitanje o Poduzetništvu, poduzetničkoj kulturi u pozitivnom smislu te riječi - stvaranju dodatne vrijednosti. Ne bi li to trebalo biti smisleni način, sredstvo (nikako i cilj) za duhovnu ali i materijalnu slobodu? Zar ne bi poduzetništvo trebalo biti kompatibilno sa radom i radništvom, sa stvaranjem - kreacijom? Vjeruješ li ti doista da će se nekakvim generalnim štrajkom stvoriti nova radna mjesta? Ili pak da će zli ljudi prestati varati i krasti?
LP

Nikx kaže...

Pozdrav,
ono što zagovaraš je klasična deregulacija i slabljenje države. Nažalost, moram reći da, iako možda dijelimo neke premise koje navodiš, zaključak nam nije isti, nego dijametralan. Ja, eto, smatram da je jedna od ključnih uloga države zaštita vlastitih građana. Smatram da zakonodavstvo mora polaziti od čovjeka i humanističkih vrijednosti.
Kažeš: "Postoji taj globalni, infantilni stav o tome da smo mi, mali, ugroženi od onih velikih zlih: tajkuna, vlastodržaca, vojske, policije, sudstva... bilo koje institucije koja snosi ODGOVORNOST (ali time i uvjetuje PRAVA), jer su sve te institucije po defaultu zle, sebične, škrte, bahate, korumpirane..." Ja ne dijelim taj stav. Mislim da institucije nisu po defaultu zle, ali svjedočimo pervertiranosti uloga tih institucija, kad se one ne svrstavaju uz tzv. "malog čovjeka" (koristim taj izraz, iako ga zapravo ne volim), nego se svrstavaju na stranu onih koji su ionako nositelji moći. Time sam aparat postaje moć, protiv koje se treba i dužni smo se boriti. Mislim da se evolucija civilizacije može čitati i kao kontinuitet klasne borbe.
A na rad treba gledati kao na djelatnost čovjeka koja stvara čovjeka samog. Stoga rad zauzima centralnu poziciju u očovječenju ne samo društva, nego i svakog pojedinca. Upravo odgovornost prema radu i obrana dostojanstva rada kao takvog vodi ka subjektivizaciji, u smislu prevazilaženja granica pojedinca kroz izgradnju nadindividualnog subjekta. Upravo u tome vidim najveću vrijednost, koja se gradi kroz duh kolektivizma, solidarnosti i suosjećanja.
Kažeš da ja, kao znanstvenik, nisam direktno involviran u klasnu borbu. Međutim, tekuće reforme pretvaraju i nas 'izvanklasne' u prekarijat, tako da znanstvenici danas, uz malo svijesti (koja se gradi) postaju vrlo aktivni subjekti i vrlo zainteresirani dionici klasne borbe.
Naravno, i sam kažeš da ne mogu svi biti poduzetnici. Međutim, tvrdiš da svi trebaju težiti ka poduzetništvu. Ne zavaravaj se - nismo svi u poziciji, a nismo ni svi sposobni za poduzetništvo. Ja, eto, ne prepoznajem u sebi te sposobnosti. Ali to ne znači da su takvi pojedinci manje vrijedni - oni su sposobni za neke druge stvari. Možda su suosjećajniji? Ja mislim da upravo uvažavanje svih naših međusobnih razlika kroz jednakopravnost, vodi ka jednom humanijem svijetu.
Ja mislim da atavizam o kojemu govoriš ne treba tražiti među radnicima koji zahtjevaju očuvanje stečenih prava kroz krvavu višegeneracijsku borbu. Treba ga tražiti na sasvim drugoj adresi, onoj koja nas tjera u socijalni darvinizam.

DBlogger kaže...

Ma ja mislim da je poduzetništvo upravo način borbe za vlastita prava.
Možda to nije ispravan termin, ono što ja tu pretpostavljam je proaktivno djelovanje, stvaranje nove vrijednosti, koje kreće iznutra a ne po vanjskim inputima, "odozgora".
U tom kontekstu tebe smatram poduzetnikom, političkim (u stvari društvenim) aktivistom, koji upravo stvara novu vrijednost. Ovaj blog je upravo dokaz toga.
Uzmi primjer ZA: oni su eklatantan primjer stvaranja nove društvene ("civilne") vrijednosti, a uz to su još itekako samoodrživi. Za razliku od npr. Srećka Horvata koji napravi Subverzive antikorporacijski festival, a glavni sponzor mu je T-Com i sve ispadne kao džabe guerilla-marketing za njih. Ili pak Maković koji je uspio TDR ubaciti u modernu umjetnost, Bruketa i Žinić koji su meštrovićev paviljon (džamija) svojedobno pretvorili u rajnglu Podravka juhe. I da ne spominjem aktualnu sramotu sa FIFA pokalom u MSU. Izvini, ali poserem se na NGO koji živi isključivo od kapitalizma, "zelene" kojima je glavni sponzor Shell-Oil i sl. A što tek reći o sindikalistima u Lacoste majicama kojima je vrhunac djelovanja odbijanje pregovora o pravima onih koje zastupaju ("generalni štrajk"), a nisu bili kadri organizirati proslavu 1. maja prije dvije godine.
Ja to ("poduzetništvo") gledam isključivo iz rakursa samoodrživosti i stvaranja nove društvene vrijednosti. Uzmi open source movement: Linux npr. FLOSS (Free/libre Open Source) je ujedno i kompatibilan komercijalni oblik poslovanja, postoji simbioza - eko-sustav između neprofitnog i komercijalnog djelovanja.
Postoji još jedan domaći, (nadam se) dobar primjer, platnene pelene koje su pokrenule "Rode", koji sad de facto komercijalno posluje.
Hoću reći da za mene put do SLOBODE kreće od pojedinca, a ne od borg-kolektiva, makar ga zvali "radnička klasa". Čini mi se da smo previše zadojeni marksizmom, da smo propustili dio povijesti, dok je na "mrskom zapadu" stvaranje dodatne vrijednosti i samopreživljavanja nešto što se podrazumijeva, a kompatibilno je sa tzv. umrežavanjem malih naspram korporacija.
S druge strane, "kolektivizam" ima tendenciju vući prema dolje, po sindromu konvoja (gdje brzinu određuje najsporije vozilo). U tom smislu dolazimo do Foxconna (Apple) gdje do bunta dolazi tek kad ljudi počinju krepavati od gladi.
Ima još jedna bitna stvar: kad čovjek uspije (bar djelomično) doći do vlastite ekonomske slobode, ne mora pristajati na ucjene "gazde". Primjerice, ako paralelno vučeš nekakav štojaznam, webshop, ili imaš npr. mini eko-farmu, imaš nekakvu alternativu, potencijalnu sigurnost da pokažeš zube lošem gospodaru.
Naravno da to nije uvijek moguće, ali tome imho treba težiti. U našem konkretnom slučaju, "osvješteni" obrtnici i mali poduzetnici su se trebali pobuniti protiv Horvatinčića (lokalno); zajedno sa ucjenjenim poljoprivrednicima protiv Todorića ("globalno"). Tu su kompatibilni interesi i poduzetnika / malih obrtnika i seoskih gospodarstava, ali i RADNIKA. Alternativa je Majdan, ili (vrlo vjerojatnije) prazan Markov trg.
Postoje još neki dobri primjeri, bankarske zadruge ili nešto slično što se pojavilo u USA, gdje se oponira bankarskim kartelima da ucjenjuju društvo. Ili pak Bitcoin, koji je zanimljiv eksperiment koji oponira bankama, samo nažalost previše liči na Ponzijevu piramidu.
Inače, postoji jedna zanimljiva knjiga - "Netokracija" gdje se prognozira evolucija društvenih klasa u XXI stoljeću (Ako mi netko nije maznuo, mogu ti je posuditi). Aristokracija postaje netokracija (sloj nedodirljivih), a proleterijat postaje konzumerijat. Zanimljivo za usporedbu.
LP

Nikx kaže...

Dragi Darko!
Hvala na uloženoj energiji kako bi mi pojasnio na što misliš.
Da, u tom slučaju se slažem s tobom - čovjek ne smije biti mrtvo puhalo, koje samo čeka da netko drugi (država, nevidljiva ruka, utjecajni roditelji,...) umjesto njega učini one poteze koji su ključni za daljnji napredak u životu. To bi valjda bilo to "poduzetništvo" o kojemu govoriš. Nažalost, jednu meni blisku osobu bi mogao navesti kao eklatantan primjer nespremnosti za minimalan angažman kako bi pomogao samome sebi, a onda i svojoj obitelji. To bi bila spremnost za angažman i za vlastitu borbu za probitak, a koja ne vodi k ugrožavanju prava i sloboda drugih, nego zapravo poboljšanju života svojoj okolini. Ja bi to u svrstao u domenu aktivnog građanstva u nešto širem smislu (jer obično kad koristimo taj pojam mislimo na aktiviste).
Ustvari si baš lijepo to izložio..
Ipak, ne smijemo zanemariti činjenicu da ljudsko društvo nije neka homogena masa, nego se sastoji od jedinki koje imaju najrazličitije talente, želje, očekivanja od života. Osim toga, ne smijemo zanemariti možda najbitniju činjenicu - nemamo svi iste mogućnosti. (Jako je lijep primjer jedna SF priča o pastiru u izolaciji planine, koji je, čuvajući ovce, crtajući štapom izveo i razradio cijelu Eulerovu geometriju. Radi se očito o geniju, koji nije imao priliku da se izrazi. Mislim da je mnogo takvih.) Osim toga, nedavno je Goran Milić (kojega inače baš ne volim, ali s tim komentarom bi se mogao složiti) objavio komentar u kojemu jedan od uzroka izostanka napretka nalazi u vrlo velikom broju mladih (i ne baš više tako mladih) koji se nisu makli iz roditeljskog doma - ne mogu to naći.
Zato, tu smo i da pomažemo jedni drugima.
Ono u što nas tjeraju ove neoliberalne reforme kojima smo izloženi je, između ostalog, atomizacija ("Društvo kao takvo ne postoji", M. Thatcher), socijaldarvinistička kompeticija i zatiranje empatije. A ja mislim da je bitno upravo graditi (bolje rečeno njegovati) kolektivizam, solidarnost i suosjećajnost. Duboko sam uvjeren da je to, uz nastojanje svakoga od nas da se izrazi najbolje što može, put prema boljem svijetu.

Jain Nath kaže...

This post is a very apt about your blog. Wonderful language and detailed presentation. We like this mode of presentation. Please visit Jewellers in Trivandrum. This is a collection of all Trivandrum City Information. A complete guide for all kinds of people. Visit and say your comments.

Praveen RS kaže...

I love this blog very nice
Lechuza Planters