Higgs ili njegov brat blizanac?

Zamislite da u mnoštvu ljudi vidite poznato lice. Na prvi pogled sigurni ste da je to vaš prijatelj, a onda na trenutak zastanete, jer se javljao sumnjičavac u vama.
"Možda je to njegov brat blizanac? Ne znam baš sve pojedinosti o tom čovjeku pa to možda i nnije on."
No, kako vam se približava, sve ste sigurniji. Uočavate njegov osebujni stil odijevanja, njegov hod, a onda, kad vam se dovoljno približi, i mali ožiljak na nosu, za kojeg znate iz prijašnjih susreta. Ipak, niti sad niste 100 % sigurni - možda njegov brat blizanac ima vrlo sličan ožiljak, a možda su i zadržali isti stil, kao i hod?
Pričekat ćete još koju sekundu pa ćete ga dozvati - ako vam se nasmiješi, to je on, ako vas ne prepozna, doznali ste da postoji gotovo identična osoba.
Na vrlo sličan način je ravnatelj CERN-a Rolf Heuer na današnjoj konferencijji za tisak opisao situaciju u kojoj se nalazimo po pitanju potvrde postojanja "The Standard Model (SM) Higgsovog bozona". Sad još uvijek možemo govoriti, kao vrlo oprezni znanstvenici, o "A SM Higgsovom bozonu". 
A gdje se zapravo nalazimo? Na seminaru o trenutnom stanju potrage za Higgsovim bozonom, održanom neposredno prije pressice, glasnogovornik kolaboracije CMS Joe Incandela je pokazao da je na CMS detektoru potvrđeno postojanje bozona mase 125,3 ± 0,6 GeV / c2 unutar granica pouzdanosti 4,9 sigma. S druge strane, glasnogovornica kolaboracije ATLAS Fabiola Gianotti pokazala je da je na tom detektoru otkriven bozon mase 126,5 GeV / c2 unutar granica pouzdanosti 5 sigma. 

Što to znači? Jedan japanski novinar je na pressici komentirao da se radi o vjerojatnosti od barem 99,99999 % i da su njena izmjerena svojstva conzistentna s predviđanjima za SM Higgsov bozon pa da možemo govoriti o eksperimentalnoj potvrdi SM Higgsovog bozona. Ipak, okupljeni znanstvenici su zadržali svoju skepsu i govore samo o vrlo velikoj vjerojatnosti detekcije. Tek nam predstoji upoznavanje svih svojstava te detektirane čestice. Zaista, i Fabia Gianetti i Joe Incandela i Rolf Heuer nekoliko su puta ponovili da je ovo tek početak. Ovo je povijesni putokaz, ali tek smo na početku puta. Sad ulazimo u doba mjerenja, a prvo pitanje je: 
"Da li je uzrok opaženog pika stvarno SM Higgsov bozon? Zasad nismo vidjeli supersimetrije, niti smo otkrili nove dimenzije i slično", kako kaže Fabia Giacotti, 
"Vjerojatno se radi o SM Higgsovom bozonu. Ipak, kao znanstvenik, pitam se što mi to zapravo vidimo?", kako kaže Rolf Heuer, 
"Rezultati su vrlo kompatibilni, i međusobno, a i eksperimentalni s teorijskim. Ipak, u narednom razdoblju ih moramo dodatno konsolidirati i moramo izmjeriti svojstva te zanimljive čestice.", kako kaže Joe Incandela.
Ili, kako je to sažeto formulirao Lyndon Evans, voditelj LHC-a: "Sve to, ali moramo imati na umu da tu ima i puno nepoznatih nepoznanica."
U svakom slučaju, ovaj uzbudljiv eksperimentalni rezultat, kao što smo i očekivali, uveo nas je u još uzbudljiviju novu fiziku. Danas izneseni rezultati zlatnim su slovima ispisali uvod u to novo poglavlje našeg puta prema razumijevanju Prirode. 

A što kaže Peter Higgs, čovjek koji je teoretski predvidio postojanje te čestice? "Nije moj rad tema današnjeg skupa", skromno je odgovarao na sva novinarska pitanja. 

Originalni radovi:
ATLAS collaboration: Phys. Lett. B 716 (2012) 1-29
CMS collaboration: Phys. Lett. B 710 (2012) 26

EU dilema

Naravno, ovih dana se puno govori o (ne)pristupanju Hrvatske EU. Za 3 dana je referendum, a zapravo nisam 100 % siguran što bi zaokružio. Pa eto, da malo "razmišljam na glas"... 
U principu sam za ulazak u EU i u tome vidim velike dobrobiti za našu državu i društvo. Puno toga je zaista napredovalo i puno toga će zaživjeti pristupanjem Hrvatske EU i to je ono zbog čega bi stvarno bilo dobro da "uđemo". Osim toga, sama činjenica većeg protoka ljudi (ne i robe) značajno će doprinjeti zatiranju nacionalnog ekskluziviteta, toliko prisutnog u nas. HR je danas jedna toliko zatucana sredina, kojoj prijeti samo još veća i veća izolacija, a za koju nam nitko nije kriv, nego baš mi sami. Ulazak u EU će sigurno doprinjeti većoj fluktuaciji ljudi, što samo po sebi dovodi do pozitivnih pomaka i u najmanju ruku do širenja horizonata iz strogo nacionalnih okvira. Ja mislim da je nacija ionako prevaziđena stvar.

Unatoč tome, i dalje se više protivim nego što podupirem pristupanje. A da se razumijemo - baš me briga za sudbinu sira i vrhnja u EU okruženju. O nacionalnom identitetu da ne govorim - briga me za to, a i da mi to zaista i jest bitno, to ne bi bio nikakav argument, jer EU je prvenstveno ekonomska tvorevina pa nju nije briga za nacionalni identitet. 

Razlog zbog kojega ću zaokružiti "protiv" odnosi se uglavnom na aktualni trenutak, u kojem je budućnost same EU neizvjesna (pa zapravo ne znamo u šta ulazimo). U trenutku smo globalnog osvješćivanja da je neoliberalni kapitalizam neodrživ sustav te se evidentno mijenja i ta promjena nadilazi EU i Europu. Traže se novi ekonomski modeli, koji se još nisu iskristalizirali, ali iz optimističke perspektive čini mi se da je na pomolu nešto što će više uvažavati čovjeka, nešto solidarnije i demokratičnije od ovoga što imamo / imaju. Iz pesimističke perspektive se pribojavam eskalacije šovinizma pa i nečega goreg od toga. EU sad nije isto što i EU ne samo 2003. kad smo krenuli u pregovore, nego nije više niti EU 2011., kad smo pregovore okončali. Kamo to vodi, ne zna nitko - u ovom trenutku mislim da smo na raskršću, a vrlo male razlike u zadanim parametrima odredit će da li civilizacija skreće ulijevo ili udesno.

Osim toga, u ovom je trenutku gospodarstvo HR na dnu. Mislim da bi nam bilo bolje iznutra ojačati, stati na noge, a tek onda pristupiti tom društvu. Čak i da smo u puno boljoj situaciji, mi smo mala i slaba državica, iznutra vrlo neuređena i osiromašena desetljetnom pljačkom i otimačinom. Ekonomija nam se temelji na uvozu, a ne na proizvodnji (koja je uništena). Mnogi naši resursi su neiskorišteni, a mnogi su još uvijek vrlo dobro očuvani, čak i netaknuti. Ipak, mnogi su, zbog lošeg načina gospodarenja, kao npr. poljoprivredno zemljište, u jako lošem stanju, rascjepkani i time izloženi grabežu. Novi zakoni na tom polju samo doprinose takvom stanju, umjesto da čuvaju to kao javni interes. Selo je u jako lošoj situaciji, s tendencijom daljnjeg pogoršanja. U roku od 7 godina nakon pristupanja EU poljoprivredno zemljište se treba liberalizirati. Pitam se kako će to naše selo izgledati 2020.

Osim toga, vidim i deficit demokracije u samoj srži EU (npr. način na koji se izabiru članovi EC) te sve nižu razinu socijalnih i radničkih prava (što je jedan od nosivih stupova neoliberalnog kapitalizma), izolacionizam ("zidovi" kojima se EU štiti od stalnog priljeva imigranata iz tzv. 3. svijeta sve su viši). 
Isto tako, kad vidim kako izgleda ova naša kampanja, kad vidim na kakvim se niskim udarcima diskvalificiraju svi oni koji se protive pristupanju (gdje je Pusićkin istup samo jedna krajnost), pri čemu se u medijima naglašava isključivo desničarski diskurs (kojega koreliraju s niskom razinom obrazovanja), dok se ljevičarski diskurs potpuno zanemaruje.... zapravo gubim i ono malo volje da poduprem nastojanja naših političkih elita (ako ih uopće smijemo zvati elitama).

Mislim da nikome neće biti novost kad kažem da je stupanj educiranosti građana o sudjelovanju u demokratskim procesima vrlo nizak. Zato i čujem od mnogih ljudi da se protive ulasku u EU pa neće izaći na referendum, jer su 'oni gore' ionako već sve odlučili. Onda im pokušavam objasniti da baš moraju izaći na referendum, da je to način na koji će izraziti svoj stav, kakav je da je. A onda još i Pusićka dodatno podgrijava tu atmosferu izjavama da, ako rezultat referenduma bude 'protiv', onda će se referendum ponoviti. Zapravo šta? Po tome je jedino 'DA' ispravan odgovor, a ako zaokružimo 'PROTIV', onda smo valjda pogriješili? Nismo dobro naučili gradivo, sjedili smo na ušima dok smo bili izloženi bombardiranju EU kampanje s TVa i zato nas treba poslati na popravni. U slučaju takvog scenarija, taj popravni bismo trebali masovno bojkotirati.
Deficit i demokracije i edukacije je vrlo razvidan u ovoj situaciji.

Čudna šuma znanstvenog izdavaštva

Nakon pristupnog predavanja, u sklopu procedure za izbor na radno mjesto znanstvene savjetnice, jučer mi se kolegica požalila kako je danas užasno teško baviti se pravom teorijskom kemijom, kad te cijeli sustav prisiljava na štancanje radova, jer se znanstvena uspješnost mjeri brojnošću objavljenih radova. Drugim riječima, teorijska kemija je vrsta koja izumire u takvom sustavu, a teorijski kemičari pretvaraju se u kemičare – račundžije, kojima je jedina svrha upotrebljavati gotove programske pakete za dobivanje (i objavljivanje) tablica izračunatih podataka. I, naravno, nije mi to bilo ništa novo. I, naravno, to se može reći i za eksperimentalne i za teorijske prirodne znanosti, kao i puno šire od toga. 

Imperativ objavljivanja pod svaku cijenu dobrim je dijelom posljedica politike izdavača znanstvenih časopisa. To nas je naposljetku dovelo do situacije da u zadnjih nekoliko desetljeća svjedočimo sve većem broju objavljenih radova. Na prvi pogled se stvara dojam sve ubrzanijeg rasta znanja. No, pogled malo ispod površine pokazuje da se radi samo o sve ubrzanijem objavljivanju golih informacija. To je dovedeno do apsurda činjenicom da su se u zadnjih nekoliko godina počeli pojavljivati radovi koje su u cijelosti izveli i napisali kompjuteri i to u prestižnim znanstvenim časopisima. 

Krajem kolovoza je akademskom zajednicom vrlo glasno odjeknuo članak što ga je George Monbiot objavio u Guardianu [1], u kojem znanstvene izdavače proziva najokrutnijim kapitalistima zapadnoga svijeta. I zaista, svakome tko ima ikakvog dodira sa znanstvenom literaturom vrlo su dobro poznati basnoslovni iznosi koji se uplaćuju za pretplate na periodiku. No, svi bi trebali imati pravo na pristup izvornim znanstvenim informacijama, i to ne samo zato što dio vašeg novca odlazi na financiranje znanosti, nego to pravo proizlazi iz same svrhe znanosti, koja ne može i ne smije biti ništa manje od zajedničkog dobra cijelog čovječanstva. Na primjer, hipotetski zainteresirani građanin traži najnovije spoznaje o smrzavanju vode. S obzirom na to da se radi o vrlo živahnom području, internetski pretraživač mu ponudi mnogo znanstvenih radova, a on se opredijeli za Nature [2]. Klikom miša otvara mu se sažetak rada, zajedno s linkom na cijeli članak. Međutim, ništa od toga. Izdavač mu je bacio mrvice u vidu sažetka, ali za pristup cijelom članku, čovjek bi trebao platiti 32 USD. Usput mu se nudi i pretplata na Nature i to će ga stajati 199 USD (što je razmjerno jeftino). Ništa bolje nije ni s drugim časopisima. Zainteresiranom građaninu počinje biti jasnije da je akademija ograđena višim zidinama nego što je zamišljao.

Odlazak u knjižnicu neke od znanstvenih institucija našeg junaka suočava s drugim problemom. Zaista, impresivna je količina znanstvenih publikacija kojima su popunjene police. Međutim, mjesta koja bi trebala popunjavati najnovija godišta mnogih časopisa su prazna. Na iste te praznine nailazi i u elektroničkim verzijama časopisa. Jednostavno, pretplata nije uplaćena ili pretplata nije obnovljena. Spektar razloga za to je vrlo širok, ali prečesto ti razlozi nisu baš pretjerano uzvišeni. 

Što se tiče financiranja nabavke znanstvene literature, o tome kod nas vodi brigu MZOŠ. Tako je za ovu godinu odobreno nešto više od 16,7 milijuna kuna. Zvuči mnogo, ali to čini 0,0125 % ukupnog državnog proračuna, odnosno 0,14 % proračuna MZOŠ-a. Osim toga, MZOŠ je ugovorio pretplatu s izdavačima EBSCO, Elsevier-Science Direct / Scopus, Ovid, Thomson Reuters i American Mathematical Society, s time da prioritet imaju elektronička izdanja, dok se pretplata na tiskana izdanja prepušta samim institucijama. Uzme li se u obzir, kao kriterij vrednovanja odluke, samo broj časopisa i obuhvat baza podataka, to zapravo i nije tako loš odabir. Recimo, Elsevier je, sa svojih 2576 naslova, jedan od najdominantnijih izdavača, odmah rame uz rame sa Springer Verlagom (2638 naslova), a slijedi John Willey & Sons sa 1500 naslova. Što se baza podataka tiče, Web of Science Thomson Reutersa pokriva oko 12 000 časopisa. Međutim, izdavači tjeraju korisnike na pretplatu pakete, a ne na pojedinačne časopise, čime se favoriziraju najjači izdavače na račun onih slabijih. I tako, MZOŠ je platio pristup paketu Elsevierovih e-izdanja, koji obuhvaća 1800 naslova. Jasno je da se u takvim paketima nalazi i puno onoga što nitko nije htio kupiti, dok neki časopisi za kojima postoji potreba ostaju nedostupnima. 

U ovakvom društvu naši su izdavači, s tipičnim jednim naslovom, potpuno ništavni i, kako se to obično kaže, nekonkurentni. Međutim, jasno je da kvantitativni kriteriji nisu ni izbliza dovoljni za donošenje ikakvog suda. Sad bismo mogli pogledati izdavače koji ne igraju na kartu kvantiteta, nego na prestiž. Takav je npr. Nature Publishing Group. Očito je da je danas tržište znanstvene literature postalo jedna vrlo unosna poduzetnička disciplina, što samo po sebi ima poprilično neobičan prizvuk, smatramo li znanost općim dobrom cijelog čovječanstva. 

Osvrnemo li se sad na kvalitetu časopisa, možemo govoriti o utjecajnosti časopisa. U tu je svrhu izmišljen faktor utjecaja (impact factor) [3], što je kvantizirani kriterij kvalitete. Ukratko, oni časopisi koji imaju veći faktor utjecaja bolji su od onih s manjim faktorom utjecaja pa su, posljedično, izdavači koji izdaju više „boljih” časopisa bolji od onih koji izdaju „slabije” časopise, bez obzira na brojnost. Međutim, imaju li ovakve usporedbe uopće ikakvog smisla, osim što eventualno olakšavaju posao površnim birokratskim analizama? 

Faktor utjecaja (FU) je zapravo brojka zapravo vrlo upitne upotrebljivosti, a podložan je i različitim manipulacijama. Primjer je samocitiranje, koje povećava FU, naročito u „slabijim” časopisima. Uredništvo takvih časopisa vrlo često autorima više ili manje otvoreno sugerira citiranje nekoliko radova objavljenih baš u časopisu u kojemu žele objaviti rad. Druga je manipulacija sadržana u tendencioznom namještanju brojnika i nazivnika u izrazu za FU. Najčešće se to radi tako da se u brojnik stave citati na sve moguće priloge objavljene u određenom časopisu, dok nazivnik sadrži broj samo neke određene vrste priloga. U toj igri postaju važni i neznanstveni članci. No, i među znanstvenim radovima pregledni radovi su u pravilu češće citirani od ostalih vrsta radova, tako da časopisi koji objavljuju veliki broj preglednih radova (ili isključivo pregledne radove) imaju veću vjerojatnost za veći faktor utjecaja. Primjer je jedan članak u kojemu se opisuje razvoj programa SHELX, nezaobilaznog u kristalografiji, objavljen 2008. u časopisu Acta Crystallographica Sect. A [4]. U tom članku se zahtijeva od svih korisnika tog programa da citiraju upravo taj članak, što je dovelo do 19 522 citata do sada, a 2008. i 2009. godine (razdoblje relevantno za određivanje faktora utjecaja) 6600 puta. To je dovelo do enormnog skoka FU s 2,051 na 49,926. Za usporedbu, drugoplasirani članak u istom časopisu citiran je 28 puta u istom razdoblju. Poznati su i primjeri kada su pojedini časopisi objavljivali tzv. revijalne brojeve ili „radove” u kojima su naveli sve radove koje je taj časopis objavio u nekom razdoblju, a sadašnji Thomson Reuters je te popise radova tretirao kao citate te je časopisu zbog toga jako narastao FU za tu godinu. U tu skupinu spada i jedan članak u časopisu Folia Phoniatrica et Logopaedica čiji je FU 0,66, u kojemu je izražen protest protiv apsurdnosti FU [5]. U popisu korištene literature citirani su svi članci objavljeni u tom časopisu u razdoblju 2005. i 2006. godine, zbog čega je FU odmah skočio na 1,44. Osim toga, FU je jako ovisan o znanstvenoj disciplini, što tjera znanstvenike na „izlete” u utjecajnije grane znanosti.

Očito, niti kvalitativni kriteriji nam baš nisu od pretjerane pomoći. Zapravo, jedini pravi kriterij bi na kraju trebala biti kvaliteta svakog pojedinačnog znanstvenog rada objavljenog u bilo kojem časopisu. Na to, ipak, jako utječe sustav recenziranja radova. Jasno je da će „bolji” časopisi, tj. oni koji imaju visok FU pa, posljedično, dobro kotiraju na tržištu, moći graditi bolje mreže recenzenata, ali pokazalo se da je i taj sustav pun rupa. Na kraju, na svakom je pojedinačnom znanstveniku odabir u koji će časopis slati svoje priloge, a jasno je da će, zbog pritiska cijelog sustava, slati u one s višim faktorima utjecaja. 

Ovdje se upliće i kriterij dostupnosti časopisa. Naravno, najdostupniji su časopisi oni s potpuno otvorenim pristupom. Iako su takvi časopisi sve popularniji [6], čini se da domaća znanstvena zajednica još nije prepoznala prednosti objavljivanja u takvim časopisima. Kod nas se i dalje procjenjuje koji se časopisi najčešće nalaze na pretplatničkim listama znanstvenih institucija. I tu se opet vraćamo na početak priče.

Očito je da se znanstvenik u takvom sustavu nalazi u jednoj vrlo čudnoj šumi, u kojoj se zapravo gubi ono bitno, a to je znanje, a sve u ime profita.

Članak je objavljen u Zarezu

____________________

[1] Članak je, u prijevodu J. Lončara, objavljen u zadnjem broju Zareza i na Slobodnom filozofskom.

[2] Za primjer je uzet članak M. Matsumoto, S. Saito, I. Ohmine, Nature 416 (2011) 409

[3] Faktor utjecaja je definiran kao broj citata na članke objavljene u određenom časopisu u dvogodišnjem razdoblju podijeljen s ukupnim brojem znanstvenih članaka objavljenih u tom časopisu u danom razdoblju.

[4] G. M. Sheldrick: A Short History of SHELX,  Acta Crystallographica Section A 64 (2008) 112

[5] H. K. Schuttea, J. G. Svec: Reaction of Folia Phoniatrica et Logopaedica on the Current Trend of Impact Factor Measures, Folia Phoniatrica et Logopaedica 59 (2007) 281

[6] Vidi npr. P. Curtis: Scottish universities sign open access deal, Guardian od 14. ožujka 2011.

Ispisani zvijezdama

Prirodna znanost nastala je kao odgovor ljudskog uma na Prirodu. Jasno nam je od davnina da svijet ne čini samo ono što nas okružuje i što neposredno opažamo svojim osjetilima, nego smo to i mi sami po sebi, kao i ono što je toliko veliko, ali i ono što je toliko sitno da nismo u stanju obuhvatiti svojim pogledom. Oduvijek intuitivno slutimo da je zapravo ovaj dio svijeta kojega svakodnevno opažamo tek odraz, posljedica onoga što ne možemo neposredno opažati. No, kako se to neopazivo odražava na ono opazivo, koje zakonitosti povezuju ta dva svijeta i jesu li to uopće dva ili više odvojenih, ili tek jedan jedinstveni svijet, Priroda, koja je narav tog jedinstva, pitanja su u srži prirodne znanosti. Put od slutnje o spomenutoj vezi nevidljivog s vidljivim ka znanju o tome je znanost.
Prvotno, čovjek je, u nedostatku spoznajnih alata, svijet oslikavao mitopoetskim kistom. U tim su predodžbama glavnu ulogu igrala natprirodna bića što su upravljala prirodnim ciklusima noći i dana, godišnjih doba, života i smrti, vremenskim prilikama, nepogodama i drugim pojavama. Međutim, racionalni pristup tim fenomenima sve je jasnije pokazivao da se u njihovoj pozadini zapravo ne nalazi ništa natprirodno, već, u svojoj biti, vrlo jednostavna načela, što ih matematički kist oslikava na platnu fizike.
S obzirom na temeljnu različitost religijske doktrine i znanstvene kritičke misli, ta su dva pristupa dolazila u vrlo žestoke sukobe. Povijest nas uči koliki su mislioci, samo zato što su ukazivali na činjenice koje danas uzimamo zdravo za gotovo, stradavali na lomači, gledajući uništavanje njihovih kapitalnih djela. Ipak, toj hrabrosti zahvaljujemo današnje visoke životne standarde. Zahvaljujući upravo ljudskoj radoznalosti, koja nas od samog postanka naše vrste tjera u spoznaju fundamenata svijeta u kojemu živimo, kao svojevrsni nusprodukti nastajala su tehnička, tehnološka i medicinska rješenja što nam danas toliko olakšavaju život. Primjeri su nebrojeni, a ovdje ću spomenuti samo jedan vrlo recentan, naime izum lasera. Laser je, ili preciznije stimuliranu emisiju elektromagnetskog zračenja, 1917. teorijski predvidio znameniti fizičar Albert Einstein u svom radu „O kvantnoj teoriji zračenja“. Svoje oživotvorenje taj je teorijski konstrukt dočekao 1959., kad su Charles Townes i Arthur Schawlow izradili prvi laser što emitira zračenje. Međutim, to se tada smatralo toliko egzotičnim optičkim fenomenom da su i sami autori zapisali da ne vjeruju da će laser ikada naći bilo kakvu praktičnu upotrebu. Povijest je, to dobro znamo, pokazala potpuno suprotno.
Svakom se novom spoznajom naši horizonti šire. Otvaraju se sasvim neslućeni pogledi, iznova i iznova otkrivajući začudnost svijeta, beskrajnost Prirode. No, nije bit samo u pukom prikupljanju podataka. Kad je Kopernik ustanovio heliocentričnu predodžbu svijetu, Zemlja je za sva vremena izbačena iz savršenog, nepomičnog središta Svemira. Otac suvremene astronomije, Galileo Galilei, usmjerio je svoj teleskop prema nebu, otkrivši da je ono napućeno neprebrojivim mnoštvom zvijezda. Dekonstrukciji predodžbe o savršenom svijetu doprinjeli su mnogi njegovi suvremenici. Johannes Kepler, u nastojanjima da održi sustav kristalnih sfera, na temelju astronomskih promatranja Ticha Brachea dolazi do sasvim suprotnog zaključka – putanje planeta nisu određene savršenim pitagorejskim tijelima, nego su one nepristojno nesavršene elipse. Giordano Bruno govori o beskonačnosti Univerzuma i bezbrojnim svijetovima, gdje je naš svijet tek jedan od tih bezbrojnih svijetova. I gibanje svih tih planeta, svih tih zvijezda, određuje jedna sila, ona ista gravitacija što nas drži prikovanima čvrsto na površini Zemlje, a u koju je proniknuo Isaac Newton.
U svojoj knjizi „Optika“ Newton kaže: „Reći nam da je svaka stvar obdarena nekim posebnim okultnim svojstvom, kojim djeluje i proizvodi vidljive učinke, isto je kao i ne reći nam ništa. Ali izvesti iz pojava dva ili tri opća principa kretanja, a zatim nam objasniti  kako svojstva i djelovanje svih tjelesnih stvari slijede iz tih nedvojbenih principa, tek je to uistinu velik korak naprijed.“ Tpotraga za principima dovelo nas je do najudaljenijih dijelova svemira, kao i do najdubljih dubina materije. Kad je Hubbleov svemirski teleskop, nakon što je skoro 4 mjeseca snimao jedan te isti dijelić neba, u kojem se prividno ne nalazi ni jedna jedina zvijezda, dobili smo sliku vrlo mladog svemira, starog „tek“ 400 – 800 milijuna godina. S druge strane, CERN-ovim uređajem LHC nastojimo prodrijeti do najsitnijih djelića materije, u potrazi za Higgsovim bozonom, česticom čije bi postojanje potvrdilo tzv. Standardni model, koji ujedinjuje fundamentalne sile. Putovanja nepoznatim morima važna su odrednica čovjekovog postojanja.
Međutim, koliko god se naš pogled u Prirodu poboljšao instrumentima, stalno se javljaju nova pitanja, novi fenomeni koje ne možemo objasniti ni najboljim teorijama. Stalno se osjećamo, isto kao što se i Newton osjećao, kao djeca što se igraju pijeskom na obali nepreglednog oceana.
Danas smo, pritisnuti diktatom tržišta, uhvaćeni u zamku objavljivanja pod svaku cijenu. Posljedica toga je da se objavljuju često potpuno ogoljene informacije, pri čemu se gubi bit znanja kao takvog, dok nam se čini da svjedočimo upravo eksploziji znanja. Ne smijemo zaboraviti da nam je znanstveno-tehnička revolucija, uz svoje dobre strane, donijela i mnogo štete. Još je Ivan Supek upozoravao na opasnosti sprege tržišno diktirane znanosti s industrijom. Potencijale njezine ogromne produkcije kapitalizam ne može podnijeti, s obzirom na to da je apsorpcijska moć kapitalističkog tržišta premala za to. Prema tome, ta sprega znanstvenotehničke revolucije i kapitalizma vodi u bankrot i propast. Unatoč tome, model znanstvenog rada, kakav predlože MZOŠ u prijedlogu Zakona o znanstvenoj djelatnosti, upućenom u saborsku proceduru, upravo je tržišni diktat instrumentaliziran kroz jaku političku kontrolu, bez ikakvih odredbi što bi regulirale etičnost znanstvenog rada. Ovdje neću govoriti o mnogim negativnim primjerima, kojima povijest znanosti obiluje, a koji oslikavaju u kakve nas je sve mračne dubine odvodila znanost pod diktatom trenutnih političkih ciljeva moćnika. To bi nas predaleko odvelo. Zapravo, naši su instituti već nekoliko desetljeća jako dobar ogledni primjer smanjenja znanstvene kvalitete zbog jačanja političke kontrole, na račun utjecaja znanstvenih vijeća, o čemu je mnogo govorio Ivan Supek. Situacija će se, odobri li Sabor ovaj zakon, u tom smislu jako zaoštriti. Podsjetimo, Nacionalno vijeće za znanost i tehnologiju, vrhovno nacionalno tijelo na području znanosti, bi se, prema prijedlogu, sastojalo od ukupno 9 članova, pri čemu su dva člana ujedno i članovi Vlade (ministar nadležan za znanost i ministar nadležan za gospodarstvo), treći je predstavnik Nacionalnog vijeća za konkurentnost iz podruĉja gospodarstva. Time je osigurana ne samo politička kontrola, već i tržišna usmjerenost znanosti. S druge strane, uloga znanstvenika u tom Vijeću, koje bi trebalo donositi znanstvenu politiku RH, dovedena je u drugi plan, što omogućuje donošenje odluka u skladu s trenutnom političkom dinamikom te kratkoročnim gospodarskim potrebama. I sam naziv tog tijela, u koji je uključen pojam tehnologije, navodi na zaključak da će znanstvena djelatnost što nije usmjerena stvaranju tehnološki primjenjivih inovacija biti diskriminirana.
Temelj znanstvenog treba biti sloboda uma. To je prepoznato jako davno, a, kao što znamo, zajamčeno je i Ustavom RH. Johannes Kepler je to 1595. godine, u svom djelu „Mysterium Cosmographicum“, formulirao riječima: „Ne pitamo se kakva je korisna svrha pjeva ptica, jer poj je pticama zadovoljstvo, s obzirom na to da su one stvorene da pjevaju. Isto tako, ne bismo se trebali pitati zašto se ljudski um muči da pronikne u tajne nebesa. Raznovrsnost pojava u Prirodi toliko je velika, a riznice skrivene na nebesima tako su bogate, da ljudski um nikada neće oskudjevati svježom hranom.“ Znanost je, prema tome, ugrađena u samu narav čovjeka kao bića kojew se hrani znanjem. Zbog toga nas, bez obzira na stupanj obrazovanja, socijalni položaj i bilo kakvu pripadnost, istinski razgaljuje pogled spram zvijezdama posutog neba. Mi, kao ljudska vrsta, pripadamo upravo zvijezdama. Promatranje tog mnoštva zvijezda daje nam bistar uvid u činjenicu da smo beskrajno malena točkica i beskrajno kratak trenutak u tom prostoru i vremenu. A opet, znamo da smo, koliko god prividno beznačajni, jednako vrijedni kao bilo koja druga točka u tom beskraju. I to je ono što nam nitko, ničim ne može oduzeti. Tim je pismom ispisan Čovjek.
Zbog toga je naš pogled prema nebu ili u najdublju nutrinu materije prvorazredno pitanje naše slobode. Pitanje je to ustvari jesmo li ljudi i je li svatko od nas uopće sposoban biti Čovjekom. Ako jesmo, ako se ne želimo odreći čovječnosti, upravo trebamo slobodno gledati zvijezde nad nama. Tako je 1887. ustvrdio Thomas Huxley: „Dužnost svake generacije je da moru otme još po koji komadić kopna.“ Prisili bilo koje vrste, političkom i tržišnom diktatu tu jednostavno nema mjesta.
Antički pjesnik Horacije je u svojim „Epistolama“ opisao glupana, koji stoji pored potoka, čekajući da se ovaj zaustavi kako bi ga prešao. To se nikad neće dogoditi, kao što ni ocean na čijem se žalu igramo zrncima pijeska nikad neće presušiti. No, zakoračimo li u njega, uronimo li, bez obzira na sve poteškoće što nas očekuju u toj pustolovini našega duha, bit ćemo višestruko nagrađeni. Blaise Pascal je zapisao „Dostojanstvo moram tražiti ne u svemiru, već ovladavanjem svojih misli. Nemam ništa od toga ako posjedujem svjetove. U svemiru me beskraj okružuje i progutan sam poput atoma; u mislima, međutim, shvaćam svijet.“
Sapere aude!

__________

Članak je objavljen u Zarezu XIII / 313-314, 7. srpnja 2011. 

Interview s Ivanom Supekom - uvod

Razgovarao: Bojan Pečnik 11. travnja 2006.
Uredio, komentirao i pripremio za objavljivanje: Nikola Biliškov 10. travnja 2009.

Ivana Supeka (8. travnja 1915. – 3. ožujka 2007.) mnogi pamte kao vrhunskog fizičara, oca suvremene hrvatske znanosti, osnivača Instituta „Ruñer Bošković“. Mnogi ga pamte po njegovom zalaganju na mirotvornom planu. Neki će ga pamtiti po njegovom političkom djelovanju (nikad u okvirima bilo koje stranke), za vrijeme hrvatskog proljeća, ali i za vrijeme 90-tih, kad se žestoko suprotstavio Tuñmanovom režimu. Istovremeno, bio je on i književnik, što je za sobom ostavio brojne romane, drame i pjesme. Uspješnost na svim tim, prividno različitim, poljima učinila ga je jedinstvenom pojavom, ne samo u okvirima naše zemlje, već i mnogo šire. Tokom svog života ovaj je veliki čovjek surañivao s najvećim znanstvenicima XX. stoljeća, kao što su Werner Heisenberg, Albert Einstein, Niels Bohr,... Uvijek se bez milosti, voñen načelima humanizma, borio protiv znanstveničke neodgovornosti, strančarenja, dodvornosti diktatorskim režimima, što je čovječanstvo dovelo do ruba ponora nuklearnog rata, ali i do mnogih drugih pojava s tragičnim posljedicama.
Svakako, od njega se može mnogo naučiti. Njegovo djelo danas nije ništa manje aktualno, naročito u kontekstu predloženog paketa zakona, kojega pokušava nametnuti MZOŠ. U klimi globalne recesije, preraspodjele snaga, obnove mračne sjene nuklearne opasnosti, koja se vrlo lako može prometnuti u ponovnu utrku u naoružanju, aktualnije nego prije.
Sjećam se Ivana Supeka. Tog izrazito visokog čovjeka, uspravnog hoda, često udubljenog u misli ili u raspravu, često sam susretao na Zrinjevcu. Više od ikoga, bio mi je nadahnuće, ne samo za vrijeme studija, nego i dalje. Jednom sam mu, ne mogavši izdržati, prišao i pružio ruku, rekavši da mu zahvaljujem na svemu što je učinio za čovječanstvo. Nakon tog kratkog razgovora rekao mi je da je sad na nama mladima vrlo teško breme i da upravo mi trebamo odvesti ovaj svijet na put odgovornosti. Zadnji njegov istup protiv rata, kojemu sam prisustvovao, bio je onaj za vrijeme protesta protiv invazije SAD na Irak 2003. Iako kratak, u tom je govoru iznio nekoliko misli o civilizacijskom ambisu, u koji nas sve gura divlji kapitalizam što se izmakao kontroli i koji, u svom nastojanju za širenjem tržišta, stalno kreira nove ratove. Mi smo ga, kao studenti, jednom pozvali da nam održi predavanje. Vrlo rado se odazvao, ali nije želio držati predavanje, nego razgovarati s nama.
Danas se X. Zagrebačka gimnazija zove njegovim imenom. No, sam Ivan Supek je, kao što se vidi i iz ovog interviewa, otišao duboko razočaran, kako u hrvatsko društvo, tako i u cijeli svijet. U Hrvatskoj, pa i na samom Institutu „Ruñer Bošković“, svjedočimo samo daljnjem nazatku. Vrijeme je, zato, za obnovu humanističkih ideja. Treba to usaditi što većem broju ljudi, a naročito znanstvenicima i nastavnicima.
Zato konačno, četiri godine nakon njegove smrti, iznosim ovaj interview, koji je održan u travnju 2006. na inicijativu članova portala Connect, za što je posebno zaslužan dr. sc. Bojan Pečnik, koji je prikupio naša pitanja i snimio razgovor s akademikom Supekom. Smatrajući da će tako biti dostupan široj javnosti, prebacio sam taj razgovor u tekstualni oblik. U sirovom obliku, tekst je bio prepun digresija, koje bi odvodile misli sugovornika često i predaleko od postavljenog pitanja. Radi stvaranja što smislenije cjeline, prerasporedio sam pitanja i odgovore, dodao nekoliko dodatnih pitanja, ali sam i dopunio neke Supekove odgovore uzimajući rečenice iz nekih drugih njegovih tekstova.

Interview nije dostupan zbog (vjerojatnog) objavljivanja u formatu knjige.


_____________

Drugi korišteni izvori

1.  Ivan Supek, Fizika, znanost i humanizam, HAZU Zagreb 1995.

2.  Ivan Supek, Tko bi ubio Spasitelja? Pismo jednoj starici, Vijenac, Zagreb 1995.

3.  Pugwash conference

4.  Slike su uglavnom preuzete sa stranica Središnje knjižnice za fiziku Prirodoslovno- matematičkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

Zakon o totalnoj rasprodaji znanosti

Ustav Republike Hrvatske
Članak 68
Jamči se sloboda znanstvenoga, kulturnog i umjetničkog stva­­­ra­laštva.
Država potiče i pomaže razvitak znanosti, kulture i umjetnosti.
Država štiti znanstvena, kulturna i umjetnička dobra kao duhovne narodne vrednote.
Jamči se zaštita moralnih i materijalnih prava koja proistječu iz znanstvenoga, kulturnog, umjetničkog, intelektualnog i drugog stvaralaštva.
Država potiče i pomaže skrb o tjelesnoj kulturi i športu.

Već i sam način donošenja nacrta paketa zakona: Zakona o znanosti, Zakona o visokom obrazovanju i Zakona o sveučilištu poziva na uzbunu. U tajnosti, iza zatvorenih vrata, bez ikakvog objašnjenja, a još manje dijaloga sa zainteresiranom javnošću, donesena su ta tri nacrta i stavljena na javnu raspravu 12. listopada. Krajnji rok za podnošenje primjedbi je 1. studenog. Za javnu raspravu o ta tri vrlo važna zakona velikodušno nam je, dakle, dodijeljeno čak 19 dana (13 radnih). Istina, prije toga je procurila verzija rektora Sveučilišta u Zagrebu, žigosana, kao da se radi o strogo povjerljivoj vojnoj tajni, a ne dokumentu od općeg interesa. Primjedbe i prijedlozi, koji su dosad pristigli na adresu MZOŠ-a nalaze se ovdje.
Kažem, već je iz toga razvidan odnos nadležnog Ministarstva prema znanosti. Nije ni potrebno čitati tekst nacrta Zakona kako bismo se uvjerili u namjeru stvaranja politički dirigirane znanosti. Zato od te točke i krećemo.
Ustav Republike Hrvatske prepoznaje znanost kao jednu od temeljnih vrednota našeg društva, djelatnost od općeg interesa i jamči joj se puna autonomija. Iz ovih odredbi Ustava proizlaze i sve moje primjedbe. Pojednostavljeno, u Ustavu možemo pročitati da, iako je država dužna financirati znanost, upravljanje treba biti prepušteno samim znanstvenicima. Iz toga ne proizlazi da znanstvenik može istraživati štogod mu padne napamet, a da se pritom ne treba pitati o konzekvencama svojih otkrića. Koje bi se to tijelo, ako nije sastavljeno od znanstvenika, moglo kompetentno suočiti s pitanjima opravdanosti nekog istraživanja? Kakva je to uopće znanost, ako je lišena bilo kakve odgovornosti? To nužno dovodi do predavanja otkrića društvu bez dovoljnog znanja i uvida, na temelju čega bi donijelo ispravan sud o mogućoj koristi, ali i opasnostima koje donose ta otkrića.

Etika

U važećem Zakonu o znanosti predviđa postojanje tijela što kontroliraju etičnost znanstvenih istraživanja (čl. 37 Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visikom obrazovanju NN 45/09). Nacrt novog Zakona ni jednim slovom ne predviđa etičku regulaciju znanstvenog rada. Time se, ako ovaj Zakon prođe, ukida Odbor za etiku u znanosti. Iako tom Odboru možemo predbaciti, za naše prilike vrlo uobičajenu, neefikasnost, ipak je u nekoliko navrata ukazao na grube povrede znanstvene etike. U članku Nenada Jarića Dauenhauera objavljenom 20. listopada na t-portalu, navodi se da predsjednik Odbora dr. sc. Vedran Katavić s Medicinskog fakulteta u Zagrebu ističe da je to tijelo za svojeg rada bilo svjedok teških slučajeva povrede znanstvene čestitosti koji su najčešće bili prešutno prihvaćeni ili podupirani u vlastitim institucijama, što je samo vrh sante leda. Prema tome, to tijelo nam je potrebno, s time da ga je nužno ojačati, sastaviti ga od nezavisnih znanstvenika, čime bi se izbjegao sukob interesa, klijentelizam i klanovska solidarnost. Odbor bi trebao predstavljati najviši autoritet i trebalo bi biti lišeno bilo čega što bi moglo utjecati na njegove odluke. Iz toga proizlazi da bi, s obzirom na veličinu naše zemlje i znanstvene zajednice, najbolje bilo da se članovima tog tijela imenuju znanstvenici koji nisu iz Hrvatske.
Nažalost, nacrt Zakona o znanosti ne pridaje nikakvu važnost etici u znanosti.

Članak 88
(1)Nacionalno vijeće za znanost, Savjet za financiranje znanstvene djelatnosti i visokog obrazovanja, Odbor za etiku u znanosti i visokom obrazovanju, područna znanstvena vijeća i matični odbori prestaju s radom istekom roka iz članka 84. stavka 1. ovog Zakona.

Financiranje

Nacrt Zakona nameće jaku tržišnu usmjerenost znanosti. To zovemo komercijalizacijom. Ovdje je bitna novina nova terminologija, prema kojoj se instituti dijele na nacionalne i državne. Nacionalni instituti se iz državnog proračuna financiraju s najvećim mogućim udjelom od 80%, a udio javnih sredstava u financiranju državnih instituta iznosi najviše 60%. Procjena udjela u ukupnim sredstvima se provodi po proporcionalnom modelu, što znači da će se utvrđivati sredstva dobivena iz različitih fondova, vlastiti prihodi instituta itd. pa će se prema tome određivati ostatak. Taj ostatak je vrlo upitan iz same činjenice da u Nacionalnom vijeću (vidi dalje u tekstu) sjedi Ministar financija. Taj udjel se određuje i s obzirom na sukladnost s nacionalnim prioritetima u znanosti, koji su zadani Strategijom razvoja znanosti i tehnologije u RH. U članku 2 nalazimo da je Strategija razvoja znanosti i tehnologije u RH "dokument kojeg na prijedlog Nacionalnog vijeća za visoko obrazovanje i znanosti donosi Hrvatski sabor za razdoblje od pet godina, a sadrži temeljene prioritete i ciljeve u znanstvenim istraživanjima i tehnologiji u Republici Hrvatskoj". Dakle, opet to isto tijelo kojim, prema predloženome, upravljaju osobe koje ne trebaju imati nikakve znanstvene kompetencije. Strategija se donosi na 5 godina, što, u kombinaciji s poznavanjem sastava tijela koje ju donosi, dovodi do zaključka da će ta strategija biti uvjetovana trenutnim (ne dugoročnim, naravno!) gospodarskim potrebama te trenutnom političkom dinamikom. Uz to, već i sam naslov te Strategije privilegira znanost usmjerenu k tehnologiji i, shodno tome, tržištu, čime se, posljedično, deprivilegiraju fundamentalna istraživanja. Društveno-humanistički sektor je u još lošijoj poziciji. A gdje se tu nalazi obrazovanje? Nema ga u naslovu.
Sve ovo zajedno sigurno će dovoditi do neetičkih prenamjena sredstava, što će biti naročito potpomognuto izostankom tijela koje bi na unificiran način provodilo etičku regulativu.

Politička kontrola

Radim na Institutu Ruđer Bošković. Kroz njegovu povijest može se pratiti srozavanje kvalitete znanosti, koja je korelirana s uplivom politike. Ovim Zakonom, u predloženom obliku, utjecaj politike postaje jači nego ikada, što već samo po sebi ukazuje na veliku opasnost od daljnjeg srozavanja. Ako Odborom za obrazovanje, znanost i kulturu (vidi čl. 7) predsjedava predsjednik/ca Vlade, a u njemu sjede i ministar znanosti, predsjednik i potpredsjednik saborskog Odbora za obrazovanje, znanost i kulturu, ministar financija te znanstvenici prema izboru Vlade. Usporedimo sad to s odgovarajućim odredbama važećeg Zakona:

Važeći Zakon (NN 45/09):
Članak 9
(1) Nacionalno vijeće za znanost ima predsjednika i dvanaest članova, od kojih su četiri
znanstvenika u zvanju znanstvenog savjetnika zaposlena u znanstvenim institutima, šest redovitih profesora te tri osobe izvan sustava znanstvene djelatnosti i visokog obrazovanja.
(2) Mandat predsjednika i članova Nacionalnog vijeća za znanost je četiri godine.
(3) Nacionalno vijeće za znanost na svoje sjednice poziva ministra te po potrebi druge članove
Vlade Republike Hrvatske, koji mogu sudjelovati u raspravi bez prava glasa.

Članak 10
(1) Nacionalno vijeće za visoko obrazovanje ima predsjednika i dvanaest članova od kojih su
sedam sveučilišni profesori s time da je jedan od njih iz područja obrazovanja nastavnika, dva
profesori visoke škole, dva znanstvenika zaposlena u znanstvenom institutu te dvije osobe izvan
sustava znanstvene djelatnosti i visokog obrazovanja.
(2) Mandat predsjednika i članova Nacionalnog vijeća za visoko obrazovanje je četiri godine.
(3) Nacionalno vijeće za visoko obrazovanje na svoje sjednice poziva ministra te po potrebi
druge članove Vlade Republike Hrvatske, koji mogu sudjelovati u raspravi bez prava glasa.
Način imenovanja članova Nacionalnog vijeća za znanost i Nacionalnog vijeća za visoko obrazovanje

Nacrt Zakona o visokom obrazovanju
Članak 7
(1) Nacionalno vijeće ima devetnaest članova.
(2) Predsjednik Nacionalnog vijeća po položaju je predsjednik Vlade Republike Hrvatske.
(3) Nacionalno vijeće ima dva zamjenika. Jedan zamjenik po položaju je Ministar i jedan od članova iz stavka 5. ovog članka kojeg između sebe biraju članovi Nacionalnog vijeća.
(4) Članovi Nacionalnog vijeća po položaju su i:
- ministar nadležan za financije;
- predsjednik Odbora za obrazovanje, znanost i kulturu Hrvatskog Sabora;
- potpredsjednik Odbora za obrazovanje, znanost i kulturu Hrvatskog Sabora.
(5) Ostale članove Nacionalnoga vijeća imenuje Vlada Republike Hrvatske na vrijeme od četiri godine na sljedeći način:
- za svako znanstveno područje iz zakona kojim se uređuje područje znanosti imenuje po dva člana;
- iz umjetničkog područja imenuju se po dva člana.

Članak 8
(1) Na temelju javno objavljenog poziva Ministarstva, kandidate za članove
Nacionalnoga vijeća predlažu znanstvene pravne osobe.
(2) Vlada Republike Hrvatske imenuje članove Nacionalnoga vijeća na prijedlog
Ministarstva, vodeći računa o zastupljenosti predstavnika sveučilišta i drugih
znanstvenih pravnih osoba.

Vidimo da se ovim nacrtom predlaže upravo suprotno rješenje od važećeg. Rješenje koje znanstvenike baca u drugi plan upravo tamo gdje bi morali biti u prvom planu. Dakle, novi prijedlog je upravo zastrašujuće lošiji od važećih odredbi. Ovako omalovažavajući stav prema znanosti i znanstvenicima, ukidanje Ustavom zajamčene autonomije znanosti podsjeća na neke druge, diktatorske režime. Našao sam još jedan članak s t-portala (autor Nenad Jarić Dauenhauer, objavljen 25. listopada), u kojem nalazim sličnu tvrdnju prof. Mislava Ježića.
Nadalje, a u skladu s gore navedenim, znanstvenim vijećima se dodatno umanjuju ovlasti, dok se upravnim vijećima povećavaju. Pogledajmo kakve su ovlasti znanstvenog te kakve su ovlasti, sastav i način imenovanja članova upravnog vijeća:

Važeći Zakon (NN 45/09):
Članak 25
(4) Upravno vijeće instituta, sukladno statutu, čine članovi koje imenuje osnivač te članovi koje izabere znanstveno vijeće instituta. Broj članova upravnog vijeća instituta određuje se statutom, uz ograničenje da ne može biti manji od tri ni veći od devet. Članovi koje imenuje osnivač čine
većinu u upravnom vijeću. Upravno vijeće vodi financijsku i poslovnu politiku, odlučuje o
raspolaganju imovinom veće vrijednosti sukladno statutu te odlučuje o pitanjima koja statutom
nisu stavljena u nadležnost drugih tijela.
(5) U znanstvenom vijeću znanstvenici i osobe izabrane na suradnička radna mjesta ili njihovi predstavnici odlučuju o znanstvenim i stručnim pitanjima. Znanstveno vijeće:
1. utvrđuje i provodi znanstvenu politiku instituta,
2. raspravlja i odlučuje o znanstvenim i stručnim pitanjima,
3. provodi dio postupka izbora u znanstvena zvanja, kad je institut za to ovlašten,
4. provodi postupke izbora na znanstvena, suradnička i stručna radna mjesta,
5. imenuje i razrješuje dio članova upravnog vijeća instituta, u skladu sa statutom,
6. predlaže upravnom vijeću kandidate za natječajni odbor za izbor ravnatelja instituta,
7. daje upravnom vijeću instituta prethodno mišljenje u postupku donošenja statuta te
8. obavlja druge poslove određene odlukom o osnivanju i statutom instituta.

Nacrt Zakona o znanosti:
Članak 22
(1)Upravno vijeće javnog znanstvenog instituta ima pet do devet članova od kojih je jedan član predstavnik zaposlenih.
(2)Točan broj članova upravnog vijeća određuje se statutom.
(3)Predsjednika i članove upravnog vijeća javnog znanstvenog instituta imenuje Ministar, osim člana predstavnika zaspolenih kojeg bira radničko vijeće.
(7)Predsjednik i članovi upravnog vijeća javnog znanstvenog instituta imenuju se na vrijeme od četiri godine.

Članak 24
(1)Znanstveno vijeće obavlja funkciju stručnog vijeća u smislu odredbi Zakona o ustanovama.
(2)Znanstveno vijeće čine radnici na znanstvenim radnim mjestima ili njihovi predstavnici te predstavnik znanstvenih novaka u skladu sa statutom.
(3)Znanstveno vijeće javnog znanstvenog instituta:
- na zahtjev upravnog vijeća utvrđuje prijedlog strategije razvoja znanstvenog instituta i elaborat o obavljanju znanstvenih istraživanja;
- na zahtjev upravnog vijeća predlaže opći akt o uvjetima za izbor na znanstvena radna mjesta, u slučaju javnih znanstvenih instituta donosi se uz prethodnu suglasnost Ministra;
- ocjenjuje uvjete pristupnika za izbor znanstvenih novaka na javnim znanstvenim institutima;
- predlaže dio članova upravnog vijeća znanstvenog instituta, u skladu s ovim Zakonom i statutom;
- ocjenjuje rad znanstvenih novaka i suradnika postdoktoranda na temelju izvješća njihovog mentora;
- na zahtjev ravnatelja nacionalnog znanstvenog instituta daje mišljenje o sadržaju programskog ugovora koji utvrđuje upravno vijeće dvotrećinskom većinom glasova ukupnog broja članova;
- na zahtjev ravnatelja javnog znanstvenog instituta, u postupku izbora na znanstveno radno mjesto, utvrđuje ispunjavanje uvjeta pristupnika;
- daje mišljenje o izvješću o radu znanstvenog savjetnika nakon drugog izbora;
- donosi odluku o dodjeli počasnog zvanja emeritus umirovljenim zaslužnim znanstvenicima na način predviđen općim aktom znanstvenog instituta;
- raspravlja i odlučuje o znanstvenim i stručnim pitanjima;
- obavlja druge poslove određene odlukom o osnivanju i statutom instituta.
(4)Statutom znanstvenog instituta može se odrediti da dužnost predsjednika znanstvenog vijeća obavlja ravnatelj.

Jasno je - znanstveno vijeće postaje drugorazredno tijelo, dok se upravnom vijeću, koje je pod praktički potpunom kontrolom politike, daju velike ovlasti. Uz to, ravnatelja instituta (za kojega nema zakonske zapreke da postane i predsjednik znanstvenog vijeća) potvrđuje Ministarstvo nadležno za znanost. Matematika je vrlo jednostavna - uz tolike članove upravnog vijeća, koje imenuje Ministarstvo, dvotrećinska većina pri donošenju politički podobnih odluka je zajamčena.
Sve naše Vlade, na deklarativnoj, i to manje-više prigodničarski, trube o znanosti kao temeljnoj djelatnosti, koja na svojim krilima treba ponijeti našu zemlju u krug visokorazvijenih zemalja. Ipak, svi znamo da, kad se treba poduzeti neki konkretni korak, potaknuti znanost, sve te velike izvjave padaju u vodu, sve se zaboravlja i govori nam se kako baš sad nema para "i za to". Znanošću trebaju upravljati znanstvenici. Političari jednostavno nisu kompetentni odlučivati o strategiji razvitka znanosti. Na primjer, netko tko je u svom životu pogledao samo par popularnoznanstvenih emisija o nanotehnologiji ne može shvatiti važnost ulaganja u neko istraživanje, koje bi u konačnici moglo dovesti do stvarno revolucionarnih otkrića na području nanotehnologije. Nama, ukratko, treba zakon koji će ojačati znanost i koji će znanstvenu djelatnost dovesti u poziciju, Ustavom zajamčene, autonomne djelatnosti od posebne važnosti za ovu zemlju. Znanost bi zaista trebala biti naše pogonsko gorivo. Umjesto toga, nameće nam se model koji omogućuje jačanje znanstvenih klanova, korupciju, klijentelizam, plagijatorstvo itd. itd. S druge strane, potiče se samo jedan aspekt znanosti, onaj neposredno orijentiran k tržištu. To kratkovidnom političaru može izgledati kao dobar model, ali za dugoročnu dobrobit cijeloga društva od ključne su važnosti upravo ona istraživanja koja ne dovode do neposredno tehnološki iskoristivih otkrića.

Ukratko, ovaj prijedlog Zakona predlaže sveobuhvatno slabljenje znanosti, čak njeno duboko, teško povratno srozavanje. Upravo suprotno onome što nam je u ovom trenutku potrebno. Naši se birokrate često vole izvlačiti potrebom donošenja takvih zakona kako bismo pristupili EU. Međutim, ovo nema nikakve veze s time. Naročito zato što, u ovom obliku, nacrt Zakona potiče korupciju, neetičnost, klijentelizam, plagijatorstvo i mediokritetstvo, što se protivi vrednotama koje se uvažavaju u EU. Svaki novi zakon bi trebao biti bolji od prethodne verzije, a ovaj to nije. I zato smatram ovaj nacrt lošim i predlažem njegovo potpuno odbacivanje.
Nisam stručnjak za ustavno pravo, čak nisam ni pravnik, ali logika mi govori da je nacrt Zakona o znanosti se protivi Ustavu, jer ne jamči ono što je jasno rečeno u članku 68 Ustava RH. Prihvati li se ovakav Zakon, možemo zaboraviti na nezavisnu znanost. Znanost je djelatnost od javnog interesa. Prema tome, znanstvene institucije nisu i ne smiju postati tržnica. Znanost nije roba! Znanost je djelatnost koja nadilazi okvire trenutnih i kratkoročnih interesa, nadilazi i nacionalne okvire. Znanost je opće dobro cijelog čovječanstva i na taj se način trebamo odnositi prema njoj.
Ista ta logika mi govori da nacrt Zakona o visokom obrazovanju i Zakona o sveučilištu također su protivni odredbama Ustava (čl. 65, st. 2). Unatoč obećanjima o potpuno javnom financiranju sveučilišnih studija. Za razliku od toga, uvode se školarine i upisnine.
Još jednom - znanje nije roba!

Opet Paar...

Danas se pojavila vijest da akademik Paar sumnja u teoriju evolucije. Naime, prema njegovim riječima, "... računalnom metodom za traženje korelacija unutar šifre ljudskog genoma ... smo otkrili da je razlika između genoma čovjeka i njegovog najbližeg rođaka čimpanze višestruko veća nego što je dosad znanosti bilo poznato. To je važno jer je intelektualna razlika između ljudi i majmuna velika. Naši rezultati postavljaju velike izazove pred teoriju evolucije..." U nastavku teksta, na pitanje o izmirenju znanstvenih ideja s duhovnima, Paar odgovara: "
Ja mislim da tu problema uopće nema. Odgovor je jednostavan - Bog je stvorio prirodne zakone, a sve što se odvija u svijetu u skladu je s njima. Moderna teologija zastupa to stajalište. Konačno, prvi čovjek koji je u 13. stoljeću uveo teoriju evolucije bio je teolog." Zapravo, nešto slično smo imali prilike slušati u njegovoj historijsko-revizionističkoj verziji sukoba Galileja s katoličkom crkvom.Zapravo, samo sam čekao kad će Paar istupiti s idejom da teorija evolucije ne valja. Nije baš da me to iznenadilo, zato što je djelovanje Vladimira Paara i dosad išlo u tom pravcu.
I opet koristi isti obrazac - pod krinkom znanosti promovira, u najmanju ruku, vrlo problematične stavove, koji sa znanošću nemaju veze. Naravno, sama činjenica da ideje nisu znanstvene ne bi bio razlog za uzbunu kad bi Paar bio neka beznačajna, marginalna ličnost. Medutim, on si, kao fizičar, pa prema tome znanstvenik, a k tome još i akademik, i to jedna od najistaknutijih ličnosti u kreiranju nastavnog programa prirodoslovnih predmeta, dozvoljava ovakve izlete u pseudoznanost. I ti "izleti" prestaju biti tek izleti, jer on zapravo već jako dugo trajno boravi u tom području. Djelovanje ovog čovjeka je u tom smislu užasno štetno. Tragično je da ovakvo djelovanje člana HAZU-a, kao nominalno krovne nacionalne znanstvene institucije, ne nailazi na žestoku reakciju te iste institucije. Jednako je tako tragično što znanstvena zajednica uglavnom ne odgovara na ovakve ispade.
Kreacionizam i ideje inteligentnog dizajna, promovirane od strane znanstvenika, a implementirane u obrazovni sustav, smatram vrlo stetnima, a o tome lijepo govori i rezolucija Vijeca Europe o opasnostima kreacionizma. U tom smislu je mene, kao znanstvenika, sram što pripadam zajednici u kojoj tako istaknuto mjesto zauzima jedna ovakva štetočina. Sram me i što ovakva izjava nije naišla na jači odjek u toj istoj zajednici. Sram me što se nedjelotvornošću znanstvene zajednice ovakvom štetočini daje toliki prostor djelovanja, umjesto da ga se potpuno marginalizira.

Da li je svijet još uvijek velik ili je postao premalen?

"I to je, dakle, raj...?" uskliknuo je Joža Horvat kad je svojim brodom Besa stigao do arhipelaga Tuamoto. Naime, u tom, jednom od najudaljenijih kutaka svijeta, nije naišao na domoroce iz romantičnih maštarija. Tamo ga je dočekao narod što je već dobrim dijelom zaboravio na svoju tradiciju, koji je preuzeo "blagodati" civilizacije, koje su im nametnuli kolonizatori. Gledao je te ljude što nastanjuju taj atol i prisjećao se kapetana Abela du Petita Thouarsa, koji je 1838. godine cinično zapisao, pišući o polinezijskim urođenicima: "Stvarajući u njima potrebe, postat ćemo im nužni" Tužna je istina da je kapetan Abel bio u pravu. Kolonizatori su Polinežanima zarobili dušu, darujući im bezvrijedne sitnice. Isto su tako, pred nezadrživim naletom zapadne civilizacije, nestajali cijeli narodi diljem svijeta.
Joža Horvat je oplovio svijet tražeći izgubljeni raj. I nije ga našao. Tek tamo negdje, na Novoj Gvineji, naslutio je da se čitav jedan skriveni svijet nalazi tamo negdje, u unutrašnjosti džungle, tamo daleko iza svih cesta što su se izgubile u tom zelenom beskraju. Čitati njegov brodski dnevnik, njegovu kultnu Besu, znači i lutati jednim izgubljenim planetom, što je odavno lišen one privlačnosti daljine, nepoznatog.
Svijet je detaljno pregledan. Sateliti su fotografirali svaki kutak svijeta i danas ljudi masovno putuju virtualnim prostorom Google Eartha ne mičući se iz svoje stolice.
Ipak, privlačnost putovanja nije nestala. Tome svjedoče mnogi putnici, lutalice što i dalje svim mogućim sredstvima putuju svim njegovim duljinama i širinama. Davor Rostuhar nam svojom knjigom "Samo nek' se kreće!" poručuje kako je svijet prepun ljepote, predivnih ljudi, kako mjesta obilježena beskrajnom patnjom, smrću i razaranjem bez obzira na sve to obiluju jednostavnom ljudskom dobrotom.
I Joži Horvatu i Davoru Rostuharu zajednička je strast za putovanjima. No, i jedan i drugi su, putujući svijetom, zapravo putovali labirintom svoje duše, tražeći onog skrivenog, nepoznatog sebe. I svatko od nas krije se negdje, zapreten u dubini nas samih.

Ja nisam ja,
ja sam onaj
što kroči pokraj mene, a ne vidim ga;
kojega, katkada, vidim,
i kojega, katkada, zaboravim.

Onaj što šuti spokojan, kad govorim,
onaj što oprašta, blag, kada mrzim,
onaj što se šeće tamo gdje mene nema,
onaj što će ostati uspravan kad ja umrem.

rekao je španjolski pjesnik Juan Ramon Jimenez. I stvarno, mi sami nalazimo se negdje malo odmaknuti od onoga što ispoljavamo. Ne poznajemo sami sebe, ali samo su neki, oni hrabri i odlučni, spremni otići u potragu za tim nepoznatim sobom. Zato je putovanje, onakvo kakvo su poduzeli Joža i Davor, ono pravo. U usporedbi s time, putovanje u aranžmanu neke turističke agencije jednako je različito koliko se međusobno razlikuju pornografija i erotika.

"Što je ostalo od drevne Polinezije?" pita se Joža Horvat. Analogno pitanje postavlja si i Davor Rostuhar na svom putu Bliskim istokom. I Polinezija i Bliski istok odavno su načeti turizmom, razornim utjecajem civilizacije, koja uništava ono najbitnije, ono stvarno. "Stvarajući u njima potrebe, postat ćemo im nužni", odjekuje svakim kutkom ovog napaćenog planeta. Iza tih riječi krije se razorno djelovanje čovjeka što proždire okoliš, humane kutke unutar gradova, kapetan Thouars se zadovoljno smije gledajući s visoka sve one kolone ljudi u shopping centrima, čije se oči cakle od navale endorfina. Nametnute nas potrebe vode u nezasitnost, a bijeda te nezasitnosti jedna je od većih nepogoda štoi je zadesila ovu našu civilizaciju. Okružujemo se svim tim, zapravo nepotrebnim, stvarima i gubimo svoj vlastiti identitet u svom tom šarenilu, buci, kakofoniji boja, okusa, mirisa, slika što nas bombardiraju sa svih strana. A sićušne detalje, ono što život čini smislenim, ne primjećujemo. Miladin Šobić, kultni kantautor iz Nikšića, u jednoj svojoj pjesmi precizno pogađa:

Izgleda da mnogi žele imati
kola,snažan motor iz Japana,
mjesto lične karte kolor televizor,
ostavit život, gledat ga u retrovizor.

Televizor u većini naših domova zauzima mjesto ognjišta. I tako, više se ne pričaju priče oko ognjišta. Danas je "ognjište" to koje nam pripovjeda.
Ipak, negdje u nama krije se i ono nešto što stalno izbija na površinu. Jednostavnost lijepih gesta, topla riječ, osmijeh, blagi dodir ruke... Duboko u nama, srce i dalje kuca tim istim praiskonskim ritmom. Razumijevanje među ljudima na toj je razini univerzalno načelo, koje premošćuje sve prividne razlike među nama.
Drevna Polinezija je tu, u nama.
Nekima od nas je potrebno putovati kako bi se osjećali kao u svom domu. Nekima je dovoljan nekakav detalj iz njihove okolice. Ali, u svakom slučaju, svi tražimo isto. Neki su uspješniji, a neki nešto manje uspješni u tome.
Beskrajna pučina
Džungla
Zvjezdano nebo
Pustinja
Nepristupačni planinski vrhunci
... nema veze - svugdje se osjećamo kao kod kuće, jer sve smo to zapravo mi sami.

Pravo na rad

Prije nekoliko dana Tomislav Horvatinčić je najavio (možebitno) pokretanje peticije, koju je nazvao (ah, patetike li....) "Pravo na rad". Navodno, on, altruista, gradi pogon koji će zaposliti 1000 ljudi (prije mjesec dana govorio je o brojci od 1500). Ali u toj ga duboko humanoj namjeri sprječavaju antipoduzetnički nastrojeni izmanipulirani mladi ljudi, zaostali u nekom mračnom sustavu, po tko zna čijem nalogu. Nije rekao kad kreće potpisivanje peticije, zapravo se sve nešto kao nećka hoće li uopće skupljati potpise, ali sama me najava nadahnula da odmah ujutro sjednem za kompjuter i napišem sljedeće pismo građanima. Patetično je, ali, ponavljam, i sam naziv "Pravo na rad" izuzetno je patetičan, izgovoren iz usta Tomislava Horvatinčića.

Poštovani sugradani!

U najmanju je ruku cudno kad covjek, kojemu nije problem na oltar profita žrtvovati opcu dobrobit, zaziva pravo na rad. Tako je, zbog gradnje shopping centra Hoto grupe, uništen cijeli blok u samom srcu Zagreba. To što je medu srušenim zgradama bilo i nekoliko povijesno vrijednih kuca, koje su zaslužile uvrštenje u spomenicku baštinu, spomenutom investitoru ne predstavlja nikakav problem. I to nije bilo dovoljno, nego zbog ulaza u privatnu podzemnu garažu tog istog shopping centra svjedocimo pokušajima bezocne krade dijela pješacke zone u Varšavskoj ulici. Krupni kapital ne trpi takve „sitnicave“ potrebe gradana, na njegovom pobjedonosnom putu treba uklanjati te prepreke, zvane javni interes. Medutim, zapitajmo se – što onda „pravo na rad“ znaci kad to izgovara covjek lišen bilo kakvih moralnih skrupula? Da li od covjeka, koji evidentno ne poznaje pojam javnog interesa, možemo ocekivati ikakvo razumijevanje radnickih prava?

Zato, ne nasjedajmo na laži i objede gospodina Horvatincica! „Pravo na rad“, izgovoreno iz njegovih usta, jednako je pravu galiota na veslo. Galioti su, prisjetimo se, svojom snagom pokretali Mletacke galije, sve dok ne bi skapali od iscrpljenosti. Odrezanih nogu, privezani na vesla, ti su robovi bili pogonska snaga tih srednjovjekovnih trgovackih brodova, što su plovili našim Jadranskim morem, na svom putu trgovine, ali i pljacke prirodne i kulturne baštine. Danas svjedocimo slicnom odnosu vlasnika velikih kompanija prema svojim zaposlenicima, koji stenju u tim pogonima, samo zato da rade i zarade, a na svaki spomen socijalnih prava prijeti im se otkazom. Cak je i odnos tih istih kompanija, vizionara i developera prema prirodnoj i kulturnoj baštini istovjetan onome stranih mocnika, kakvom su svjedocili naši preci.

Nažalost, to je realnost s kojom smo suoceni. Medutim, dozvolimo li gospodinu Horvatincicu da i dalje obmanjuje javnost svojim „pravom na rad“, dajemo dodatni kredibilitet takvom nacinu poslovanja, a zanemarujemo vlastita prava, zajamcena Ustavom Republike Hrvatske i Opcom deklaracijom o pravima covjeka. Pravo na stjecanje profita ne smijemo pretpostaviti radnickim pravima i vrijednostima koje baštini naša domovina. Profit je kratkorocan, a prava i vrijednosti stvari su koje dugujemo našim potomcima.

Zato, ne dozvolimo da se pravo na rad svede na pravo na mizernu zaradu za robovski posao, pravo na kradu javnog interesa gradana! Neka to bude pravo na naše, ljudsko dostojanstvo – pravo na pravedne uvjete rada, ali i na zdrav okoliš u kojemu se možemo slobodno kretati, stvarati, rasti - jednostavno receno, uživati u slobodi.