15 ožujka 2008

Kako smo stvarali povijest rock'n'rolla - 11. dio

Uljanik
Uljanik je bio mjesto na kojem se okupljala srednjoškolska ekipa.. Više-manje dečkići s pivom u ruci i žudnjom u oku i graškama mučeničkog hladnog znoja. Sve zbog pogleda na curice u tankim bijelim košuljicama, što ih znoj onako neodoljivo pripija uz njihova tek propupala tijela. Curice cupkaju, dečkići se unezvjereno guraju oko njih, pazeći da se smjeste tako da ih curice trljaju svojim tijelima. Sve je bilo totalno uspaljeno, sve je bilo prepuno spolnih hormona. Uvijek je večer završila barem jednom tučom u kojoj se odlučivalo pravo prvenstva prijenosa genskog materijala mužjaka A pred mužjakom B (ponekad i pred mužjacima C, D, E,...) na neku spornu ženku.
Uglavnom, otužna pubertetska priča. Kao i uvijek.
Međutim, s vremena na vrijeme u Uljaniku su se organizirali i koncerti. Uvijek su za Božić svirali Idijoti, dolazili su bandovi svih profila i razina iskustva. Bilo je to jedno od najboljih mjesta na kojima se moglo svirati u Puli jer Uljanik se nalazi u centru, relativno je velik, moglo se svirati i na terasi...
Legendarni majstor rasvjete Tedi, zajedno s još nekom ekipom, organizirali su gitarijadu, na kojoj su se trebali okupiti svi relevantniji mladi bandovi. To je bilo negdje, čini mi se, u februaru 1992. (godina je sigurna, mjesec nije). Humpsi su pozvani na taj koncert, a Tedi je u zadnji čas promijenio program i stavio ih zadnje na raspored, da kao zvijezde večeri nastupe nakon pet-šest bandova. To je naročito pogodilo Hatross, koji su trebali svirati zadnji.
Humpsi su nastupali u sastavu: Davor, Draško, Igor, Ivor Ledinski (u ovo nisam 100% siguran) i klavijaturista kojemu sam zaboravio ime. S obzirom na to da su Humpsi tada već duboko "zaglibili" u eksperimentiranju i praktički postali psihodelična atrakcija pulske demo-scene, tako je i izgledao nastup. Odsvirano je svega nekoliko stvari, ali sve začinjeno škripom, delayem, wah-wahom,... Nešto na što ekipa u Puli nije baš navikla. Da, među svim tim bandovima koji su svirali death metal, grind core i sl. Humpsi su bili čista egzotika.
To ipak nije razlog što je netko iz Hatrossa (ispričavam se članovima Hatrossa na ovoj optužbi, ali do sada sam mislio da je za ovo odgovoran netko od njih - Alex me sad razuvjerio), iz prvog reda, usred jednog Draškovog meditativnog proboja u svijet gitarske buke, bacio kilu kupusa, što se prosula po njegovoj kosi, faci, gitari... Bila je je to stvarno šokantna scena. Draško je digao pogled, ne posustajući u solaži. Nervozno je maknuo onaj kupus što je visio s tijela gitare i nastavio još žešće, još psihodeličnije, još distorziranije. Jedna od najjačih scena prkosa koje sam vidio!
Nakon toga, slijedio je još Fičo, vrlo žestok, brz...
I onda rasprava u bekstejdžu. Igor nije ni razgovarao s Draškom, zapravo je rekao da mu je baš drago što se dogodilo, jer "tako mu i treba". Onda je "neznani" klavijaturista napao Draška da previše filozofira i da mu to nije dobro i da on više neće svirati s njima ako Draško tako misli nastaviti. Klavijaturista je otišao iz banda nakon sljedeće probe. Ipak, organizatori koncerta su bili oduševljeni nastupom i govorili su da treba izdržati tako.
Davor i ja smo zaključili da muziku Humpsa Puležani ne kuže, jer su prezasićeni golemom količinom jednakih bandova.
Skužit će oni jednog dana... mislili smo mi.

4 komentara:

skomdra kaže...

Da. Sjetio si me na poprilično gadnu scenu. Ne da ne pamtim jesam li ja ikad bio tako ponižen, u stvari ne pamtim da je itko bio gađan kupusom, barem ja nisam vidio. Čuo jesam, doduše, da su se nabacivale svakakve stvari, ali kupus. Čovjek se zapita. Ako netko hoće baciti kiseli kupus na pozornicu, znači da isti mora imati spreman u disku. Negdje, čuči, u torbi, vrećici, čeka, strpljivo. Donešen da se baci u Humpse. A u Forumu mladih znaju tko je isposlovao da Humpsi nastupaju kao headlineri. Ja, njihov munjeni gitarista koji ne stajem u svojem brutalnom entuzijazmu, koji sam čak pola benda okrenuo zbog ambicije protiv sebe. Dakle, Forum mladih, direkno dogovaranje s Mayem, poznavanje pulske kazališne scene, stršao sam na tim sastancima. Sjećam se pjevača iz Hatrossa, njegovog ogorčenja, pa Mayevog objašnjenja da što hoće, ne nastupaju već godinama, oni su lanjsko lišće i tako neki epiteti. Pamtim to kao danas, sjedimo svi bendovi, za velikim stolom u stožeru Foruma mladih SDP-a i raspravljamo o gitarijadi. Ne mislim da je pjevač iz Hatrossa imao išta osobno protiv mene, ali oni su imali fanatične sljedbenike među mladim srednjoškolcima. Jedna moja bivša kolegica na žalost je sa zadovoljstvom obavila taj zadatak, kasnije smo ustanovili da je to ona, i dugo mi se ispričavala kad je priznala, ali sve jedno mi nije otkrila pozadinu priče, zašto je čuvala kupus, tko je to organizirao (tako nešto se ne može čovjek sam sjetiti, no way)
Da te malo ispravim Niđo, gitarijadu je organizirao Dick May, ali je Tedi bio majstor rasvjete, Chotka, barem mislim, tonac, to nisam siguran. Mi smo jedini od svih bendova ton probu shvatili vrlo ozbiljno i prošli s tehničarima svaki korak nastupa, detaljno razrađeni scenarij novog imagea banda na tragu beogradskog novog vala. Čak smo imali kostime, sakoe s badgevima. Sve je bilo vrlo strogo, precizno isplanirano, kao kakav ozbiljan show. I to su organizatori cijenili. Što su vidjeli da smo uložili ozbiljan trud. Meni se čini da sam ja čak imao neki kazališni make up. Mislim i Davor, a ostali nisu htjeli ni čuti. Sjećam se da se Davor nije snalazio u tim mojim kazališnim ekstravagancama, ali se prepustio, bilo mu je to nekako fora, ali definitivno ne njegov film. U ono vrijeme smo već na veliko vježbali u prostorijama starog vrtića koji je skvotirao Inat i Branko Sušac, voditelj Inata i inaće već onda moj vrlo dobar prijatelj, bio je oduševljen idejom da ima jedan kazališan band. Bio mi je mentor i savjetnik oko našeg imagea, nastupa i sve je nekako postalo kazalište.
Probe su postale naporne jer više nismo radili novi materijal nego smo mrčili po starom. Demo snimka nas je koštala masu, a nije polučila bog zna kakav rezultat. Svi smo bili svjesni da nam opako treba manager, inaće sam managerske poslove uglavnom obavljao ja. Meni je odgovaralo da to bude Dick May jer je obećao ugovor s Dallas records ukoliko odradimo pola godine nastupa po Hrvatskoj i Sloveniji. Koliko je to bilo realno, nemam pojma, ali se sjećam da je Goran Lisica Fox bio fasciniran nekim našim pjesmama koje mu je Dick May negdje usput pustio. Obećavajuće, ali je slijedio dio u kojem smo morali oštro izdržati, probiti neke vlastite limite. Nismo bili spremni za to. Barem ja nisam. Ne bez podrške u bendu. A podrške je bilo sve manje.
Ovaj koncert koji si opisao su neki u publici doživjeli kao vrhunac rock scene devedesetih. Nakon toga je krenulo nizbrdo, barem za mene. Kako sam se osjećao kad je došao kupus? Ogorčeno, malo je reći. Sruštio se u mene sav bijes koji sam osjećao prema metalcima koji su po meni zagušili rock scenu potpuno nezasluženo. Sjećam se da je kupus izazvao nevjerojatnu polarizaciju u publici, u sredini su bili naši fanovi koji su divljali na Fiću, okolo pobješnjeli metalci kojima smo išli na živce, po svuda pankeri koji su unazad par godina odjednom počeli nicati po Puli, ali nisu još imali izgrađenu scenu, to se dogodilo tek u drugoj polovici devedesetih. (S izuzetkom kud Idijota, ali oni su uvijek bili ispred ostalih)
Smrad kiselog kupusa ispunio je pozornicu. Jedino što mi je bilo na pameti je Ivorova skupa oprema, gitara, wah, pedale... Sad će to sve smrditi na kupus, pizda im materina.
Došao sam do mikrofona, i rekao, “Pizda vam materina, ko god je bacio taj kupus, pizda vam materina.” Onda sam dodao nešto na temu metalaca, što mi nije trebalo, a ne sjećam se niti šta. Atmosfera je bila napeta. Uzeo sam mikrofon i počeo govoriti uvodni tekst Fiće. Euforija. Okrenuo sam se prema bendu, svi su imali dijabolične izdeformirane face, potpuno u transu, bjesnilu, ludilu. Igor je bio crven od bijesa. Šteta. Volio sam ga. A i on mene, samo to nije kužio. Usro se. To je to. I meni je predbacivao uzrok svojeg straha. Bojao se biti djelom freak showa, kako je on to vidio. Bojao se biti obilježen, podsmjeha, biti drukčiji. Bojao se biti živ. A to nije bilo u skladu s tekstovima koje smo pjevali.
Očekivao sam taj poziv. S druge strane žice čuo se Davorov ledeni glas. “Moramo se naći i nešto ozbiljno razgovarati” Osjećao sam što se sprema, ali odbijao sam vjerovati u tu mogućnost. Dogovor je bio u Saxu. Sačekala su me ozbiljna lica izvitoperena grižnjom savjesti. Osjećao sam da ću taj dan odrasti. Bio sam donekle u pravu.
Tog dana u kafiću Saks vodio se ozbiljan razgovor neprimjeren za naše godine. Imali smo 17. Članovi benda predvođeni Igorom optuživali su me za nekolegijalnost, bahatost, nekonvencionalnost koja je razlogom nepopularnosti. Iznosili su se primjeri gdje sam ja umjesto da ozbiljno i odgovorno skupljam opremu barim curetke po klubovima, da uspjeh benda pripisujem sebi, da je moj pravac u muzici nerazumljiv, proseratorski, neprihvatljiv publici. Pa su počeli i niski udarci kako i nisam neki gitarista, kao Ledinski svira daleko bolje od mene, i šta ću im ja uopće? Sjećam se, Niđo, i ti si sjedio tamo, ali niti ti niti Davor niste očekivali takav napad od Igora. Nakon cijele plejade optužbi mislim da sam uzvratio istom mjerom, naprosto zamračilo mi se, čak sam ustao u jednom trenu, kad sam kipeći od bijesa začuo od svoje donedavne prijateljice Ivane ove riječi “I onda smo mi odlučili da je vrijeme da ti odeš iz benda” Otkad je onda postala glasnogovornik benda, zvonilo mi je poslije u ušima. Neću vam lagati. Nikad se nisam od toga potpuno oporavio. Od onda se u meni razvila lagana paranoja da svima idem na kurac koja traje u tragovima i dan danas. Još uvijek ponekad stanem i razmislim ne davim li ja ljude s tim svojim entuzijazmom.

devastation kaže...

Iako je proslo skoro godinu dana od zadnjeg komentara, ovdje pjevac Hatrossa. Moram obraniti ime svog banda ovdje, jer nisam upoznat da je itko iz mog banda ucinio ovo sranje s kupusom. Zapravo, mogu garantirati za mene, brata i basistu, a ako je itko od gitarista to ucinio (dakle, Veco ili Susko) nek je njima to na dusi.
Inace, iznimno zanimljiv blog, neprocjenjivo stivo za upoznavanje jednog dijela povijesti zivota u Puli.Svaka cast.
Alex.

Alexcro kaže...

Mada, sad kad sam procitao u cijelosti tu "povijest", mislim da si malo pretjerao u "povijesnom znacaju The Humpsa za Pulsku scenu".. band sa 4 pjesme i 5 nastupa tesko da je mogao ostaviti neki dublji trag, osim na te djevojke (groupie?) koje su vas stalno pratile, i vise od toga,jel?
Nadalje, ne razumijem zasto si se od svih bandova Pulske scene okomio bas na Hatross (vjerovatno jer nismo bili bas beki frendovi, pa je lakse rokati po nepoznatima, ili kako si rekao zvijezdama veceri). Inace, neki dan sam doznao tko je bacio kupus (direktno od osobe koja ga je bacila) i definitivno znam da to nisu bili Hatross.Pa ne bi bilo zgoreg da prepravis to sto si napisao.
I zadnje:Drazen Majic kojeg uporno skrivas pod nekim lijevim pseudonimom (sam Bog zna koliko mi je tesko ovo pisati, jer nimalo ne volim niti cijenim D.M.) je jedini covjek na Pulskoj sceni koji vas je gurao i pomagao vam ove godine i cak doveo Foxa na vasu svirku da vas covjek cuje.Vi ste ti koji su bili u najmanju ruku neozbiljni.
Toliko.Mozda cu naknadno nadodati koji red.Sad moram na posao.

Nikx kaže...

Prvo, hvala što si pročitao cijelu ovu moju pisaniju o pulskoj sceni s početka 90tih... Stvarno mi je drago, a još mi je draže da si reagirao.
Meni je jako žao ako toliko ozbiljno shvaćaš moje pretjeravanje sa značajem Humpsa. Da, Humpsi su bili mali, beznačajni band. Potpuno se slažem s time i nemam nikakvih problema s time. Međutim, i dalje mislim da je taj mali i beznačajni band imao dosta potencijala. Ali te potencijale nije znao iskoristiti. Zapravo, možda to nismo ni željeli...
Uglavnom, sve skupa je bila zajebancija grupe srednjoškolaca i na to treba prvenstveno tako gledati. Iz te zajebancije proizašlo je nekoliko dobrih stvari i to sam želio naglasiti.
S obzirom na to da sam bio direktno uključen u djelovanje tog banda, mislim da nema ničeg lošega u isticanju njegovih dobrih strana.
Nemojte misliti da time umanjujem značaj drugih bandova. Naprotiv. Ono što sam oduvijek želio postići je upravo obnova kakve-takve komunikacije među protagonistima tadašnje pulske "demo" scene. Postojala je čak i ideja snimanja dokumentarca (ta ideja nema veze sa mnom). Uglavnom, iz iskustva znam da je ponekad dobro ubaciti nešto provokativno, jer to direktno bode uključene ljude i onda se oni javljaju.
Zato, nemojte ništa od ovoga shvaćati osobno. Moja sjećanja na to razdoblje su puna rupa, koje popunjavaju ljudi kao što si ti. To cijenim. Ono što bi stvarno volio je da ovo bude poticaj nekoj pozitivnoj i produktivnoj komunikaciji. Stvarno mislim da su se tih godina na PU sceni događale zanimljive stvari, koje su u velikoj mjeri utjecale na ovo što imamo danas, ne samo u Puli, nego čak i šire. U to su bili uključeni svi, od najmanjih i najbeznačajnijih bandova, do onih koje smatramo velikima i značajnima.

PS. Zašto koristim pseudonime? Pa, neki ljudi ne vole vidjeti svoje ime u vezi s ovakvim sadržajima. Ja nemam visoko mišljenje o D.M., neki drugi članovi Humpsa imaju... To su stvari koje bi trebalo razložiti i donijeti nekakav sud o njegovoj stvarnoj ulozi, kako pozitivnoj, tako i negativnoj.