COP21 - ima li mjesta za optimizam?

Očito su klimatske promjene medijski jako nezanimljive. Čim su se razišli premijeri i predsjednici država, interes medija za konferenciju o klimatskim promjenama, na kojoj bi se trebale donijeti odluke od vitalne važnosti za sudbinu čovječanstva, naglo je splasnuo. Očito, čekaju se zadnji dani, kad će se donositi odluke, a onda se očekuju i najžustrije rasprave, kao i kulminacija prosvjeda, koji oduvijek prate COP-ove. John Vidal, urednik okolišne rubrike Guardiana, je prekjučer prognozirao: "Osjećam da će doći do kolizije čudovišnih razmjera u prvih nekoliko dana, ali onda će se smiriti strasti i sve strane će shvatiti da svatko mora biti spreman na kompromis. Bit će to bolno, ali to je jedina šansa za uspjeh." Zanimljivo je i njegovo opažanje: "Prva dva dana sam proveo razgovarajući s vođama pregovaračkih grupa najranjivijih zemalja u razvoju i moram reći da oni više od mene vjeruju da će se postići pozitivan dogovor." Držim fige da se ostvare te želje, iako ni ja nemam baš razloga za toliku razinu optimizma.

U Bangladešu... Izvor: Zakir Hossain Chowdhury/Barcro; Guardian

A zašto nisam baš optimističan? Zašto, kad recimo, među ostalima i Time (sad više ne mogu naći taj članak pa pogledajte sličan komentar na portalu People's World) danas komentira da, nakon odbijanja projekta gradnje plinovoda Keystone XL, američka klimatska politika kreće novim smjerom, što je u principu ono o čemu su nedavno govorili i NextGen Climate Action? Međutim, treba uzeti u obzir da SAD, kao jedan od najvećih zagađivača, neće pristati na sve točke predloženog pravno vezujućeg sporazuma zato što je za to gotovo nemoguće pridobiti Kongres, kojega ipak kontroliraju Republikanci (poslovično prepuni razumijevanja za problematiku klimatskih promjena). U najboljem slučaju, postići će se dogovor koji vodi ka zagrijavanju od +2,7 °C do 2100. godine u odnosu na predindustrijsko doba, koje i dalje dovodi do katastrofalnih posljedica za niske otočne i priobalne zemlje.
Osim toga, kako je odlično poantirano u članku na portalu Bilten: "Sva patetika o “majci Zemlji” koju smo prisiljeni slušati ovih dana ne može sakriti nepomirljivo proturječje globalnog kapitalizma i klimatske sigurnosti.
Upravo zbog toga, eventualni dogovor u Parizu može biti bolji ili lošiji, ali u svakom slučaju ne može biti rješenje. Jer ako se klimatska šteta kroz narednih nekoliko stoljeća i može sanirati, sasvim je sigurno da se sistem koji radi protiv interesa većine ne može “popraviti”. Dapače, njegov je nestanak ključni preduvjet eventualnog klimatskog oporavka". Dovoljno je pogledati službeni site COP-a - više je nego jasno koliki je utjecaj moćnih korporacija na tu konferencija, naime jasno je da cijeli taj kompleksni razgovor moderiraju upravo te moćne kompanije, koje se pokušavaju prikriti ispod kratkih opisa svojih zelenih djelatnosti. Zagrebemo li nešto dublje, iza tog zelenila kriju se opet iste sveprisutne kompanije, od kojih se mnoge svrstavaju u najveće zagađivače. Danas sam naišao na jako zanimljiv članak Justina Farrella u znanstvenom časopisu Nature - Climate Change, u kojemu je autor razmotrio preko 4500 poricatelja klimatskih promjena i povezao ih s njihovim sponzorima. Zaključak je, kao što bismo i očekivali, da velike kompanije, naročito naftne, otvoreno ili manje otvoreno obilno financiraju takve pseudoznanstvenike. Među financijerima poricatelja klimatskih promjena naročito se ističe notorni Exxon Mobil sa svojim firmama-kćerkama. U svom nešto ranijem članku objavljenom u Proceedings of the National Academy of Sciences of USA, isti autor problematizira korporativno financiranje i ideološku polarizaciju po pitanju klimatskih promjena. Rezultati znanstveno potvrđuju ono što slutimo.
O tome je, uostalom, jako puno pisala Naomi Klein u nezaobilaznoj knjizi "This Changes Everything". Upravo u tom smislu treba čitati zaključak Biltena - sistem koji radi protiv interesa većine, a to je globalni kapitalizam, ne može i neće popraviti štetu. Jer popravak štete zapravo znači odustajanje od prevladavajuće tržišno-korporativne logike, koja je u samoj srži kapitalizma. Upravo zato rješenje problema nećemo naći u kongresnim dvoranama i na govornicama, nego upravo u onom neslužbenom dijelu COP-a, u globalnom aktivističkom pokretu, koji zahtijeva klimatsku pravdu, koja proizlazi iz načela solidarnosti, suosjećanja i drugih ljudskih vrijednosti. Kao što sam već rekao, tehnologija sama po sebi nije rješenje - ona treba biti pažljivo dozirana uz poštovanje dubokih etičkih načela. U tom smislu, kao što je i ideja vodilja Naomi Klein u spomenutoj knjizi, klimatske promjene treba promatrati i kao ultimativnu mogućnost da se ljudsko društvo jednom za svagda promijeni na bolje.