Krizni izazovi 2021.

Mnogi danas stalno ponavljaju kako 2020. godina konačno prolazi, nadajući se da sve nedaće odlaze zajedno s njom. Naravno, činjenica da će Zemlja u ponoć zatvoriti puni krug (zapravo elipsu) oko matične nam zvijezde Sunca u odnosu na 1. siječanj 2020. ne znači da će sva zla iz tog proteklog ciklusa nestati sama po sebi. 

Nažalost, ne ide to tako.

U ponoć možemo ritualno zamijeniti kalendare, naravno da ćemo svi jedni drugima poželjeti sretnu novu godinu, bolju od protekle, naravno da se svi nadamo da će 2021. biti dosadnija i manje izazovna od 2020. I doista, 2020. godina je obilovala katastrofama i krizama, kakve smo mogli zamišljati samo u crnom humoru ili u scenarijima jako loših filmova katastrofe. Sigurno je da ćemo svi pamtiti tu nesretnu 2020., vjerojatno ćemo pričama o njoj i dosađivati našim unucima. 

Ipak, ne smijemo zaboraviti ni dobre stvari koje su nastale kao odgovor na sve te krize. Neke od tih stvari su tek načete i najiskrenije se nadam da ćemo ih dalje razvijati, kako bismo se efikasnije suočavali sa znatno većim krizama u koje smo duboko uronjeni. Izazovi pandemije su ponovo ujedinili mnoge znanstvenike, sada fokusirane na njeno efikasno suzbijanje. Danas su nam na raspolaganju takva znanja, vještine i oprema da smo uspjeli u svega nekoliko mjeseci riješiti važne detalje strukture virusa SARS-CoV-2 te na temelju toga razviti i nekoliko cjepiva. S druge strane, očekujući to moćno oružje, pribjegli smo klasičnim epidemiološkim mjerama, koje se nisu mijenjale već nekoliko stoljeća. No, za efikasnost svih tih mjera je ključna solidarnost i duboka svijest da svi zajedno činimo zajednicu, da nismo atomizirani pojedinci, nego međusobno ovisni dijelovi društva. U tom smislu, pandemiju trebamo smatrati globalnom i sveprožimajućom porukom, koja nas poziva na obnovu tih, pomalo zatomljenih vrijednosti. 

Iako je znanost na prvoj liniji borbe protiv pandemije, društvo u cjelini mora biti spremno prihvatiti znanstvene spoznaje i dostignuća te shvaćati opću dobrobit, koja je sadržana u znanosti. Naprosto, pandemija je bolest cijelog društva i samo kao jedinstveno društvo je možemo suzbiti.

Zdravstvena kriza uzrokovana COVID-om je teška, ali nikako ne i najteža kriza s kojom smo suočeni. Naime, nikako ne smijemo zaboraviti da živimo u doba puno dublje klimatske krize i krize bioraznolikosti, koje svojom kompleksnošću i obuhvatnošću znatno nadmašuju trenutnu pandemiju. Pritom je važno naglasiti da se radi o međusobno ovisnim, isprepletenim krizama, osobito u kontekstu pojave pandemija i gubitka bioraznolikosti gdje su evidentne izravne uzročno-posljedične veze. Zato pravi odgovor na bilo koju od njih podrazumijeva i razmatranje veza i interakcija s ostalim krizama. Pravo suočavanje s tim krizama se, mora obuhvatiti njihovo temeljito i sveobuhvatno razmatranje, od njihovog korijena, preko mehanizma, sve do njihovih posljedica te se nužno temelji na rezultatima interdisciplinarnog znanstvenog pristupa, na kojima se onda gradi sinergijsko intersektorsko djelovanje. Primjerice, pravilna klimatska politika, koja podrazumijeva sustavnu promjenu, uključuje i jačanje otpornosti i snage javnozdravstvenog sustava, kao i obrtanje sada već rapidnog trenda gubitka bioraznolikosti. 

U tom smislu, možemo puno naučiti iz društvenog odgovora na pandemiju, ali kod nas i na potrese. Po svojoj prirodi, potres je lokaliziran, nagao, iznenadan i djeluje kao vrlo intenzivan šok. S druge strane, pandamija je kriza sporijeg hoda, ali obuhvaća cijelo čovječanstvo. Zanimljivo je promatrati razlike u odgovoru na te dvije vrste kriznih situacija. Potres potiče promptni odaziv cijelog društva i ta akcija je intenzivna, u tim situacijama dolazi do izražaja ljudskost i solidarnost, jak osjećaj da smo jedinstveni kao društvo, da smo svi uključeni u krizu. U odgovoru na pandemiju važniji je objektivan znanstveni pristup, u kojemu su manje izražene emocije. Međutim, taj znanstveni pristup je vrlo često loše iskomuniciran, ali i sama široka javnost je prilično loše senzibilizirana, ali i informirana o znanosti kao takvoj. Osim toga, vrlo su raširene i različite teorije zavjere i ostali mitovi, koji ne iziskuju veći intelektualni napor kako bi se prihvatile. Sve to rezultira vrlo raširenim otporom i sumnjičavošću javnosti prema znanstvenom pristupu. Možemo govoriti o slaboj educiranosti, ali ja bih rekao da je edukacija vrlo često pogrešno usmjerena, čime su široko otvorena vrata nekritičkom prihvaćanju informacija iz slabo utemeljenih izvora. 

Važnost znanstvenog pristupa je osobito očita u kontekstu trenutne epidemiološke krize, koja zasigurno nije zadnja, već predstavlja konstantu s kojom ćemo se morat znati nositi u budućnosti. No, još je važniji u odgovoru na klimatsku krizu i krizu bioraznolikosti. Pandemija nam daje uvid u širinu i interdisciplinarnost svih tih kriza. Pokazuje nam i koliko je važno razumijeti i psihologiju, uz sve ostale znanosti, od prirodnih, preko tehničkih do društvenih, kako bismo u potpunosti razumijeli sve aspekte tih kriza te se efikasno suočili s njima. Ne smijemo zaboraviti ni činjenicu da su naše mogućnosti adaptacije promjenama u okolišu ograničene stupnjem tehnološkog razvoja. Zato, kako bismo prevenirali socijalni kolaps i ostavili mogućnost društvene tranzicije ka održivom i otpornom sustavu, odlučan korak u borbi  protiv  klimatskih promjena i gubitka bioraznolikosti mora se dogoditi sada, i to na globalnoj razini.

Težak je to zadatak i to je jedan od većih izazova u godinama u kojima trenutno živimo.

Ja sjećam se, 3. dio - Šempas

Te godine - ne znam da li je bila 1992. ili možda ipak već 1993. - pripremao sam se za školsko natjecanje iz fizike. S Goranom sam rješavao sve zahtjevnije zadatke koje smo mogli naći, ono što smo dobili od prethodnih generacija je sve bilo riješeno, Matematičko-fizički list je bio iscrpljen... Bili smo spremni za tu subotu, kad bi trebali rasturiti, pa otići dalje, na županijsko, možda i na državno natjecanje. Uglavnom, bili smo zadovoljni našom spremnošću.
No, dan prije natjecanja, kad sam se vratio iz škole, tata me pitao da li bi išao s Idijotima na njihov koncert. "Pa ne sviraju oni danas..", odgovorio sam.
"Sviraju, ne sviraju u Puli, nego negdje u Sloveniji", objasnio mi je, dodavši da je branko pitao želim li ići s njima. Rekao je da i on ide, jer nešto treba srediti s nekim njihovim producentom ili tako nešto, ne sjećam se više.
"Ali sutra idem na natjecanje iz fizike, ne mogu..", rekao je odgovorni dio Nikole.
"Pa vraćamo se nazad odmah poslije koncerta. Stigneš i na to."
Nešto sam na brzinu pojeo, a onda se u Puli ukrcao u auto s Pticom (koji je vozio), Fricom i Saletom. Branko se vozio s tatom.
Bio je neki tmuran dan, nisam imao pojma gdje je taj Šempas, samo da je "negdje oko Gorice".
Cijelo vrijeme su se u autu vrtile aktualne teme, uglavnom prepričavanje članaka iz Ferala, koji još nije bio samostalan i suveren. Pa malo o Vibratorsima, koji su snimili nešto novo, pa o Problemima, pa "gdje je onaj tip iz onog banda".. "Ma on se šiba, možda je i umro", svako toliko bi bio Saletov odgovor. Pa nešto o novim bandovima.
"E gledao sam onaj tvoj band", u jednom trenutku je rekao Ptica, "kako se ono zovete?"
"The Humps, ali ne sviram ja, ja samo pišem pjesme", pojasnio sam.
"Ma da, znam, jasno.."
"I šta je to, šta svirate?", pita Fric.
"Svašta, još nismo baš skroz definirali", odgovorio sam, ne bez ponosa.
"To ti je nešto kao Joy Division", kaže Ptica.
"Pa možda koja stvar, ali ne baš sve...", pokušao sam precizirati, ali već su prešli na to kako bi trebali više svirati Lutke na koncu, jer je takva situacija.
Granicu smo prešli više-manje bez zadržavanja, samo su mene provjerili, valjda da li bježim od rata.
Slovenske zavojite cestice su nas vodile kroz lijepe krajeve, iako kroz tmuran dan. Konačno smo stigli i do Nove Gorice, nakon koje smo se vozili kroz neku dolinu u kojoj su nanizana sela.
"Gdje je taj jebeni Šempas?" pitao je Fric, a Ptica je rekao Saletu da ne zajebe i ovaj koncert, a onda je krenuo prepričavati kako se Sale boji pasa pa su imali jedan koncert u nekom selu u Sloveniji, a pred dvoranom je bilo dvorište s nekim velikim psom i Sale se nije usudio izaći.
"Jebote, a šta bi ti izašao, koji kurac?"
"Pa izašli smo svi, samo si ti ostao u autu."
"Da, čak smo i tonsku odradili bez tebe", dodao je Fric, "nisi htjeo izaći"
"Ne bi bilo ni koncerta, da nam organizator nije pokazao gdje je stražnji ulaz, pa si samo iskočio iz auta u dvoranu"
"Jebote, šta će klinac misliti. Dajte dosta!" Sale je okončao tu pripovijest.
Šempas je bio bezvezno selo s kućicama nanizanim uz cestu, sa salonitnim krovovima. Iz auta smo izašli nas trojica, uvjerili Saleta da nema okolo pasa, a onda je i on izašao. Tata i Branko su već bili za šankom s organizatorom. Pomogao sam unijeti opremu, a onda smo se tata, Branko i ja prošetali po mjestu, a ostatak je namještao instrumente i odradio tonsku probu, Branko je uletio na kraju, samo da proba je li vokal dovoljno jak. To je jedno od onih mjesta koja nisu užasno dosadna jedino ako ste se tu rodili i odrasli pa vas vezuju lijepe uspomene. Okolo je priroda lijepa, naravno. Zapravo valjda je lijepa, jer bilo je tmurno.
Organizator je rekao da će biti tri predgrupe.
"Daj ne seri, pa rekao si da će biti jedna!" pobunio se Sale.
"Jebiga stari, moraš razumijeti da svi žele iskoristiti priliku, kad već vi svirate"
"Daj neka svaki band ne svira duže od 15 minuta", zahtijevao je Fric.
"Ma daaa, nema frke. Ali vidit ćete, OK su bandovi. Ne brinite, nema tonske za njih, sve ostaje namješteno po vama."
Onda smo sjedili za nekim stolom i jeli, a meni je bilo super što je tu bio i neki tip koji je organizirao Ramonese i još neke koncerte u Udinama. Govorio je kako pregovaraju s Ramonesima za Ljubljanu, ali čini se da neće biti ništa od toga zasad.
Nakon nekog vremena počela je pristizati pankoidna ekipa novogoričkog kraja, pa smo se i mi polako povukli u dvoranu. Oko 22, nakon puno negodovanja Saleta i Frica, su konačno krenule predgrupe. Naravno, već prva predgrupa je znatno premašila dogovoreni limit od 15 minuta, a njihova ekipa je skakala pred stageom.
Onda je krenula druga predgrupa. Svirali su dobrih 40 minuta, bili su totalno neuvježbani, a Idijoti su bili na rubu živaca.
Treća predgrupa je imala neku stvar, koja bi valjda trebala biti hit, a refren je bio:
Puši kurac, ko te jebe
možemo mi i bez tebe
Jugoslavijo, Jugoslavijo
"Koji je ovo kurac?", pitao se Branko.
"To je kao punk?", pitao je Ptica.
"Jebem vam mater, vi mislite da ste frajeri??! Lako je sad to pjevati! Jebeš mi mater, bacit ću ih sa stagea!" urlao je Fric, a Sale ga je smirivao tapšanjem po ramenima, a onda se posvađao s nekim tipom iz publike, koji je katapultiran ravno u Pticu.
Konačno je završila era predgrupa. Bilo je već dosta poslije ponoći kad su Idijoti konačno izašli. Nakon par uvodnih napomena upućenih predgrupama i organizatoru, krenuli su, nakon par stvari uspjeli ispregovarati s toncem dovođenje zvuka na zadovoljavajuću razinu.
Odmah poslije nastupa smo uletili u aute i za nama ostavili vrevu noćnog života Šempasa. U autu je Fric otprilike do granice jebao mater zadnjoj predgrupi i objašnjavao kako je punk otišao u kurac, dok su ga Ptica i Sale uvjeravali da je to ipak seoski band, da to nije baš takva katastrofa itd. itd.
Na granici smo se zadržali neko vrijeme, ali ne sjećam se zašto. Mislim da smo prvo čekali carinika da se probudi, a onda je on valjda morao dodati malo više smisla svom prekinutom snu.
U Pulu smo došli oko 7. Ja sam htjeo ostati, ali sam zaspao u Pticinom stanu čim sam dodirnuo mekani kauč.
Toliko o natjecanju iz fizike.
U ponedjeljak me u školi Goran pitao kako to da nisam došao na natjecanje.
"Pa bio sam na Idijotima"
"Kakvim Idijotima, pa nisu svirali!"
"Jesu, u Šempasu"

Ja sjećam se - 2. dio. Tata, Branko, Ramonesi i ja

"Kakvi su ti Idijoti? Valjaju li šta?"
Bilo je to negdje u kasnu jesen 1990. Bilo je to doba kad sam svaki trenutak koristio za intenzivno slušanje Ramonesa, a polako upoznavao i ostale punk bandove. Bili smo sami u kući, tata i ja, sjedili smo za stolom i jeli. Zateklo me to pitanje, jer kako to da moj tata, čovjek toliko potkovan rokenrolom, pita mene, klinca, za mišljenje o nekom bandu.
"Kako da ne", odgovorio sam, "Pa oni su najbolji. Pobijedili su u Subotici, stalno sviraju, uvijek je hrpa ljudi na njihovim koncertima. Večeras sviraju u Pink panteru, ja bi išao na to, dođi i ti pa ćeš vidjeti."
KUD Idijoti su za sve nas bili oživotvorenje cijele te scene u našem sokaku, band koji je tu, čiji članovi šeću našim gradom i možete naići na njih, to su ljudi od krvi i mesa, oni koji dokazuju da sve nije samo iluzija, nego nešto doista stvarno.
"Ma ne zanima me to, ali evo ti ovo" i pružio mi ploču Mi smo ovdje samo zbog para. Bio sam oduševljen, Pažljivo sam je uzeo, razgledao prednju pa stražnju stranu omota, pa izvadio unutarnji omot albuma prepun zanimljive zajebancije. A onda smo ga zajedno poslušali.
"Otkuda to tebi?" pitao sam ga.
"Ma to mi je Branko donio na posao, ali meni je to bezveze". Koji Branko, pitao sam se tada.
Te večeri nisam išao na koncert, slušao sam ploču nekoliko puta za redom.
Nakon par dana u naše dvorište je ušao crni golf sa zatamnjenim zadnjim staklima. Mene to baš i nije zainteresiralo. Nakon par trenutaka začulo se zvono na vratima i otišao sam otvoriti.
A onda sam zanijemio.
Na vratima je bio nitko drugi nego Tusta. Na našim vratima. Ja sanjam, to nije istina!
"Čao, ja sam Branko. Ti je kući stari?", a tata se spustio po stepenicama i otišli su u stan.
Sjeli su za stol. Tata je iznjeo neko piće.
I ja sam sjeo za stol. Potpuno oduzet, širom otvorenih usta i očiju, u transu, pokušavao sam uloviti svaki trenutak i pospremiti to zauvijek u sjećanje. I ništa mi od njihovog razgovora nije ostalo. Znam samo da su se smijali, da je Tusta malo pomalo postajao Branko, što će zauvijek poslije i biti, jedan običan čovjek, srdačan, dobričina srca velikog kao kuća, a ipak - Tusta. Tu, za istim stolom, sjedi on, s dugom, rijetkom crvenom i ne baš preurednom kosom, u poprilično ofucanom kožnjaku.
"I šta, čujem da ti se sviđamo?" pitao me.
"Pa, kako da kažem... onako... da..."
"E Bili, samo reci kad on hoće na koncert.", a onda se okrene prema meni: "Nema frke, pozovi i prijatelje!" i namigne mi uz onaj njegov osmijeh.
Kako je to bilo dobro! A onda su se posvetili pločama, slušali su nešto od Zappe, tata je objašnjavao da bi "onaj vaš Sale trebao naučiti ovako svirati" (što mu je bio običaj, koji me počeo prilično nervirati).
"Opa, pa imaš i Ramonese", iznenadio se Branko, a ja sam zablistao od ponosa. Imao sam tada dvije njihove ploče - prvi album i Too Tough to Die, koje sam kupio početkom te godine u Beogradu na ulici.
"Ah, to ti ovaj sluša", tata će odmahnuvši rukom.
"Pusti, to je super", odgovorio mu je Branko. "Pusti ti njega, slušaj to što ti se sviđa i samo se javi ako želiš na naš koncert".
I htjeo sam ići na koncerte Idijota. Htjeo sam biti na svakom njihovom koncertu. I svaki je bio najbolji, a nikad nisam kupio kartu. I nikad nije bilo problema da uvedem još dosta ljudi, što je bilo posebno dobro kad sam se preselio u Zagreb, gdje smo svi bili konstantno dekintirani.
Doista sam bio na puno koncerata Idijota, u Puli, Zagrebu, ali i na nekim neuobičajenim mjestima (o čemu neću sada). Ni uz najbolju volju ne bi mogao odrediti brojku.
Tata je imao neugodan običaj da deklarativno obezvrijeđuje sve za što ja pokažem neki interes. Tako su Idijoti "tamo nešto pjevuckali, a nemaju pojma ni o sviranju gitare", Ramonesi su, standardno, "uvijek jedno te isto, nema razlike među pjesmama", ostali se "samo tamo nešto deru i divljaju". I tako dalje, a bilo je jasno da zapravo ne misli tako, samo je imao neku čudnu potrebu da sve neargumentirano krtizira. Čudno, jedino za Sonic Youth nikad nije rekao ništa loše, oni su mu se sasvim otvoreno sviđali.*,**
Jednog dana, mislim da je to bilo 2015., odjednom mi je, ničim izazvan, rekao: "Slušam malo one tvoje."
"Koje moje?"
"Ma one tamo, Ramonese. Dobri su oni ustvari."
"Kako to sad?" začuđeno ga pitam.
"Pa pričao mi je Branko o njima. Pa oni su stvorili toliko toga! Kad sad pogledam, da nije bilo njih, možda više nitko ne bi ništa ni svirao. Nisu oni loši... ma dobri su oni."
"Ma znao sam ja da ti se oni ustvari sviđaju", nasmiješio sam se.
"Nisam rekao da mi se sviđaju!"
Htjeo sam ga na licu mjesta zagrliti i poljubiti. Toliko je bio dobar, a opet sav tako nekako nesiguran, nedokazan, tvrd, a iznutra mekan.
Čitam knjigu "Život s Idi(j)otima". U poglavlju "Prijatelji stari gdje ste...", na počasnom mjestu, zajedno s ostalim ljudima koji su zadužili Idijote, stoji:
"Podrška nam je bio Anton Biliškov - Bili, Tustin radni kolega i prijatelj, jedan od onih samozatajnih ljubitelja muzike koji su bili uz nas gotovo do zadnjeg dana."
Hvala ti Fric, baš si me dirnuo! Na današnji dan prije tri godine tata je otišao za Brankom, koji je tamo negdje daleko sigurno već okupio band i poveo radničke mase. Sad sjede za nekim stolom i smiju se nečemu nedokučivom. 
A sjećanja samo naviru...

___________
* Naročito mu se sviđao Goo ("Nitko ne svira kao oni! Odlična gitara, a još i sva ta buka"), ali i Bad Moon Rising. Objašnjavao je da je ta buka odlična stvar. 
** Jednom sam vozio Branka iz Ližnjana u Pulu, jer mu se pokvario auto, a mora na sindikalni sastanak. Slušao sam Sonic Youth, a Branko je pojačao na bolno glasno i vrištao zajedno s Kim Gordon. Tako smo negdje na trećini Medulinske probili zid buke i u nesvjesti uletili u Pulu.

Ja sjećam se - 1. dio

Počeo sam čitati knjigu "Život s Idi(j)otima" Dr. Frica, pa mi naviru sjećanja.. Započinjem s ovom nogometno-r'n'r minijaturom:
1998. sam živio u Trnskom s Ivom Lorencinom - Dživom i u našem stanu se skupilo društvo da zajedno gledamo onu utakmicu HR reprezentacije s Njemačkom na SPu. Negdje početkom drugog poluvremena, kad je pao prvi gol i svi smo napeto iščekivali razvoj situacije, zvoni telefon. Ja sam sjedio najbliže:
"Zdravo, ovdje Romeo, mogu dobit Dživu?"
"Šta hoće, daj neka ti kaže i neka odjebe", kaže Dživo.
"Ma trebam njega, hitno mi je". I Ivo, vidno iziritiran, preuzme telefon. Nakon par minuta razgovora i više odgovora "Daj, ne mogu sad..", "Zovi me poslije, pa ćemo se dogovoriti", "Ma oćemo, sve ćemo srediti, samo ne sad" i na kraju "Utakmica je, jebote, šta ti to ne znaš?!" razgovor je završio, Ivo je odahnuo i nasmijao se:
"To je valjda jedini čovjek koji sad telefonira!"

Kad LuDež utihne

Ljudi dolaze. I odlaze. Svi smo u prolazu.
U jednom kratkom isječku prostora i vremena kao da tek nakratko udahnemo nešto zraka i već nas nema. Negdje so drugdje, neznano gdje. Kažu, u vječnosti. Kažu, glavno je da ostavimo neki trag za sobom. I za svakim od nas ostane nekakav trag. Neki od tih tragova kratko traju i brzo nestaju. Međutim, neki su dugotrajni, kao odjek osoba koja ih je ostavila nastavlja živjeti jednim drugačijim, bestjelesnim životom. S nama su, i traju, sve dok sjećanja konačno ne izblijede, a tekstovi čekaju nekog slučajnog nalaznika.
Rijetki su ljudi, koje nisam osobno upoznao, a čija smrt kod mene izazove nešto više od potrebe da se prisjetim njihovih djela. Kad sam vidio vijest da je umro Predrag Lucić, prvih par sekundi sam nijemo gledao u sliku, potpuno nemoćan da povjerujem u to.
"Predrag Lucić Duje (12.2.1964. - 10.1.2018.) Ljubimo te i vidimo se na nebu. Ne bu.", kaže slika, a Predrag Lucić se na njoj smije, kao da prkosi svemu. Digao sam glavu, pogledao oko sebe i rekao: "Jebote, umro je Predrag Lucić..." Dan je bio tmuran, jedan od onih neobično toplih zimskih dana, kad vlada južina, a teški sivi oblaci pritišću svačiju dušu, i kao da se cijeli svijet cijedi.
Natipkao sam i poslao svijetu: 
"VIva LuDež
Od LuDeži ostaje Dež
a ostaje i smijeh slobode"
Da, ostaje smijeh. Onaj osmijeh na slici istinitiji, nadjačava onaj kobni životni raspon, golo i bezdušno (12.2.1964. - 10.1.2018.). Kao najvrjednije blago čuvam Ferale. Najdraži je to i nikad prežaljeni Feral, jedini tjednik čiji sam svaki broj toliko željno čekao. 1993. godine sam pomagao prijateljima kolportirati, a znao sam u kojem ću kafiću naći Francija i njegovu ekipu: "Feraal! Jedino svjetlo u mraku demokracije!" Veličanstven je to osjećaj slobode! To je nešto što te hrani cijeli život. Komentirajući tu priču, Viktor Ivančić me počastio jednom od najvećih pohvala u mom životu: "Pa ti si Feralov prvoborac!"
Sad se i premijer i HRT s lažnom sjetom prisjećaju Ferala, i sve prijeti jednom hiperinflacijom osjećajnosti. Ma, neka im bude, neka se namire i lešinari, ionako oni ne shvaćaju da tijelo ionako više nije važno. Feralovi tekstovi, Lucićeve pjesme i britki, jezgroviti, hiperprecizni komentari ostaju u nama koji smo jedva čekali svaki novi broj.
Ne mogu danas biti u Splitu na sprovodu. Barem tjelesno ne mogu. Ali Predragovim pjesmama, člancima te njegovim kratkim, jezgrovitim, britkim i hiperpreciznim komentarima je popločen dobar dio puta kojim koračam. I koračat ću do kraja, kao i svi mi koji smo bogu mili, a ni vragu mrski.
Čao, Predraže, Feral živi vječno!
VIva LuDež!

Termičke metode

Čovjeka može poprilično iznervirati ako mu netko naslovom predavanja obeća jednu stvar, a onda sadržaj predavanja ispadne nešto sasvim drugo. Mene to ne pogodi baš uvijek, ali danas me baš lijepo ubolo u živac. Naslov "Primjena temperaturno programiranih metoda" vrlo je jasan i dao je naslutiti da će predavanje biti posvećeno primjeni temperaturno programiranih metoda, koje su nam jako važne za karakterizaciju materijalvrdi da se a kojima se bavimo.
Čuli smo nešto o primjeni tih metoda, ali uglavnom na anegdotalnoj razini. Zato smo puno toga čuli o uobičajenim termičkim metodama i imali smo dojam da smo se nekim čudom vratili negdje na drugu godinu faksa, kad se uči o instrumentalnim metodama kemijske analize.
Štoviše, za razliku od tečaja na drugoj godini faksa, ovdje smo čuli veliku količinu pogrešnih (ne loše sročenih, nego upravo - pogrešnih!) informacija. Čuli smo, eto, da je površina ispod "pika" DTA krivulje entalpija. A DTA je uređaj koji ima horizontalnu vagu, za razliku od TG-a, koji ima vertikalnu vagu. Čuli smo i da je "sasvim uobičajeno i najjeftinije" napraviti kombinirani TG/DSC uređaj.
Kolika količina pogrešaka, potpuno nedopustivih za nekoga tko tvrdi da se znanstveno bavi termičkim metodama. Pa studenti ne mogu proći ispit iz fizikalne kemije ako ne znaju suštinsku razliku između DTA i DSC-a. DTA je diferencijalna termička analiza, dok je DSC diferencijalna pretražna (skenirajuća) kalorimetrija. U obje metode imamo dvije posudice, od kojih je jedna referentna, a u drugoj je uzorak. No, DTA mjeri razliku temperatura između uzorka i referentne posude i to je podatak koji se prikazuje. DSC mjeri razliku topline koja je potrebna da se referentna posuda i uzorak dovedu na istu temperaturu. To je ustvari razlika u toplinskim kapacitetima. Zato se mjerenjem površine ispod DSC krivulje izravno dobiva entalpija procesa koji se razmatra. Površina ispod DTA krivulje nema nikakvo izravno fizikalno značenje.
To je nešto što kemičari, naročito ako se bave termičkim metodama, moraju znati! Sve drugo izaziva dosta nervoze.

Kakva godina!

Zaista, kakva je to bila godina!
Teško da se ijedna dosad može mjeriti s 2016. po dinamičnosti. Svašta se u njoj izdogađalo, mnogo dobrih, sretnih i veselih događaja, ali prekrivena je i beskrajnom tugom.
Sigurno je da ću je pamtiti kao vrlo posebnu.



Planinarenje
Sve je započelo oživljavanjem planinarskih aktivnosti uz pridruživanje Planinarskom društvu Grafičar. Redali su se izleti, uglavnom relativno lagani i po stazama kojima sam već ranije, prije mnogo godina, hodao sa svojim društvom dok smo svi još studirali. Upisao sam se i u planinarsku školu, koja je nakon puno godina ponovo pokrenuta u tom društvu, prvenstveno zahvaljujući entuzijazmu Tončija Buličića. Bilo je to stvarno lijepo; ne samo da sam naučio dosta novih stvari i ponovio neke zaboravljene, nego se u toj školi okupila grupa jako dobrih ljudi, zaljubljenika u prirodu, koji će sigurno nastaviti s planinarenjem i postati odlični planinari. Neki su tada zaključili da sam dosta iskusan i, osim što su mi dodijelili priznanje za "najboljeg polaznika škole", predloženo mi je da odem na tečaj za planinarskog vodiča standarda A (za društvene izlete).
Tokom ljeta sam izveo nekoliko izleta, uglavnom po istarskim planinama. Prvo sam vodio društvo na vrh Učke meni jako dragom stazom iz Mošćeničke drage. Naporan, ali prekrasan izlet. Poslije toga sam se dva puta sam prošetao Ćićarijom, a ta dva izleta sam posvetio tati, koji je tada ležao u bolnici.
Planinario sam i sa svojim rođakom Srđanom po srpskim planinama u okolici Valjeva, što je bilo prekrasno iskustvo. Svakako treba češće ići na takve izlete.
Vodički tečaj polazio sam zajedno s Barbarom Mikšić iz Grafičara, a održan je na Kalniku. To je također prošlo u odličnoj atmosferi i sad stažiram do ispita. Jedva smo se izborili da nam Društvo, koje nas je poslalo na tečaj, plati taj tečaj i tu su prvi put došle do izražaja neke stvari koje će malo poslije jako eskalirati.
Htjeli smo promijeniti predsjednika Društva, koji drži tu poziciju već stvarno ptredugo, ali nismo uspjeli, a usput smo upali u Upravni odbor. Već na prvom sastanku došli su do izražaja nepremostivi prijepori, gdje nas je dio starije generacije optužio da smo preneiskusni i da nemamo šta tražiti u Upravnom odboru. Pljuštale su uvrede i na sasvim osobnoj razini, tako da to nisam mogao podnijeti i na kraju sam demonstrativno otišao, a nakon dva tjedna razmišljanja odlučio i potpuno napustiti Grafičar te nastaviti planinarske aktivnosti u nekom drugom društvu, najvjerojatnije Izletniku.
Krajem godine sam počeo i voditi Matka na izlete, tako da smo bili na Lipi te na Sisolu. Čini se da se Matku sviđa moj stil, gdje je planinarenje uvijek aranžirano i s dozom avanturizma.
Za 2017. godinu imam dosta planova, a najambiciozniji je izlet na Prenj.

Kemija
Godina je bila prepuna aktivnosti i na tom polju. U prvom dijelu nije bilo značajnijih vidljivih pomaka, jer smo se tada više-manje bavili pisanjem projektnih prijedloga, završavanjem nekih rukopisa i slično. Osim toga, sudjelovali smo i u otvorenim danima IRB-a, kao i u nekim drugim aktivnostima namijenjenim srednjoškolcima. Na taj način smo financirali naša istraživanja, što znači da nam je budžet bio vrlo blizu 0 kn, ali i u tim uvjetima smo funkcionirali dosta dobro.
Zatim je krenulo. Prvo smo dobili bilateralu sa Srbijom, koju uz mene vodi i Jasmina Grbović Novaković iz beogradske Vinče. Vrlo brzo nakon toga je konačno poslan i rukkopis, kojeg sam jako dugo pripremao. U njemu sam vrlo detaljno opisao utjecaj kalijevog bromida na tehnološki važan proces termičkog raspada borazana (NH3BH3). Nakon odbijanja urednika časopisa Journal of Materials Chemistry A i Chemistry of Materials, rad je izašao u također odličnom časopisu Journal of Physical Chemistry C. Vijest o objavljenom radu, nakon objavljivanja na naslovnici IRB-ovog sitea, doslovno je eksplodirala u medijima, tako da sam dobio odličan publicitet.
Bilaterala je također živnula. Za vrijeme posjeta mom laboratoriju, izveli smo niz eksperimenata in-situ praćenja mehanokemijskiih sinteza amidoborana Ramanovom spektroskopijom, što je inovativno na svjetskoj razini i trenutno je rad u pripremi te će uskoro biti poslan za objavljivanje.
Prije nekoliko dana smo dobili obavijest da smo dobili HrZZ-ov projekt "Novi materijali za pohranu energije" pod vodstvom Ivana Halasza. To je odlična vijest za kraj godine, tako da u 2017. godinu ulazimo bez financijskih problema, a dobivamo i dva postdoka.

Preživljavati usprkos
Na moje iznenađenje, 30. XI. sam dobio sljedeći mail:
"Cijenjeni gospodine Biliškov!
 S radošću Vam čestitam i prenosim čestitke Odbora mirovne Nagrade za promicanje mirotvorstva, nenasilja i ljudskih prava „Krunoslav Sukić“.  Vama i autorima izuzetnog zbornika Preživljavati usprkos; zbornik povodom 100.obljetnice rođenja Ivana Supeka s poštovanjem i zahvalnošču predajemo Priznanje „Krunoslav Sukić“ KNJIGA GODINE 2015/2016.
Lijepo Vas molimo da dođete  na svečanost i primite Priznanje i da se kratkim izlaganjem obratite gostima.

Bit će nam drago da s Vama dođu i uvaženi autori eseja u zborniku, posebno ćemo pozvati g. Gorana Jerasa, ukoliko se bude mogao odazvati. Pozivamo ga, naime i da sudjeluje u Dijaloškom forumu Nagrade „Krunoslav Sukić“ koji je ove godine posvećen temi „Bogaćenje i osiromašivanje kao generatori nasilja u Hrvatskoj“. Ukoliko dođete, očekujemo da se, kao laureat, uključite u dijalog.

Meni je osobno žao što Vas neću tom prigodom osobno sresti jer sam zbog bolesti u obitelji odsutna. Također, nismo se baš koordinirali te nismo organizirali promociju zbornika u Osijeku u sklopu ovogodišnjeg programa dodjele Nagrade, a što bi bilo logično.
No, ukoliko to želite a možete ostati u Osijeku i 9. prosinca, dan iza svečane dodjele Nagrade, rado ću pomoći a, sigurna sam da bi bilo moguće organizirati predstavljanje tako vrijednog i za razgovor i promišljanje poticajnog zbornika.
Informacije o dobitnicima Nagrade i priznanja „Krunoslav Sukić“ 2016. ćemo objaviti 7. prosinca, dan uoči svečanosti, do tada, molim da ostane kao interna informacija.
S poštovanjem Katarina Kruhonja"
Nagrada je dodijeljena svim autorima knjige, što mi je posebno drago, jer mislim da svatko od njih potpuno zaslužuje to priznanje. Lijepo je biti dio tog mirovnjačkog društva, predivan je osjećaj što je knjiga, koju sam uredio, prepoznata kao tako značajan doprinos miru. Kao što sam istaknuo u svom kratkom govoru prilikom primanja Nagrade, to je i jak poticaj i poziv za nastavak rada na tom polju. Zato uskoro idemo u nove projekte. Radosno sam pročitao i ovaj mail:
"Cijenjeni gospodine Biliškov!

 Svečanost dodjele mirovne Nagrade i priznanja za promicanje mirotvorstva, nenasilja i ljudskih prava „Krunoslav Sukić“ 2016 je iza nas. No, još smo ispunjeni radošću i zahvalnošću koju Vam želimo iskazati – na onome što i kako radite i živite; na dolasku na svečanost i riječima koje ste podijelili; na duhu zajedništva, zahvale, proslave i ohrabrenja kojem ste pridonijeli.

Nastojat ćemo ostati povezani.

 Vama, Vašoj obitelji, prijateljima i suradnicima želimo ugodne blagdane, radostan ulazak u Novu godinu, da nam bude dobra!"

...ipak...
Unatoč svemu ovome, cijela ova godina je zasjenjena beskrajnom tugom. Otišao je tata. Zbog ogromnog hematoma na mozgu je završio u bolnici, gdje mu je to uspješno operirano, ali zatim je, tokom oporavka, podlegao jednoj podmukloj bakteriji, koja hara bolnicama. 
Netko bi se mogao pitati kako sam uspio postići sve što sam postigao u ovoj godini, unatoč ovom gubitku. Međutim, u ovoj godini se jednostavno iskristaliziralo puno onoga što sam radio tokom mnogih godina, na različitim poljima. Bilo je tu i mog inata, mogu reći i prema tatinim prigovorima i kritikama (kojima je bio sklon), bilo je tu i ostavštine bijesa zbog svih neugodnosti koje sam doživljavao i u djetinjstvu i kasnije, rezultat je to angažmana i aktivizma,...
I sada, na kraju ove godine, mislim kako bi tata bio ponosan na sve to što sam napravio i što i dalje radim. Bio bi sretan, pa mi barem ta pomisao umanjuje tugu.
Unatoč svemu, volim ga zamišljati kako tamo negdje, beskrajno daleko od nas, gleda sve to i zadovoljno se smješka.

Centar za mir dodijelio nagradu dr. Nikoli Biliškovu za knjigu godine

Priopćenje za medije

  

Centar za mir, nenasilje i ljudska prava u Osijeku ove godine je dr. sc. Nikoli Biliškovu dodijelio Mirovnu Nagradu za promicanje mirotvorstva, nenasilja i ljudskih prava "Krunoslav Sukić" u kategoriji Knjiga godine za zbornik „Preživljavati usprkos“, u izdanju nakladničke kuće Izvori. Nikola Biliškov je urednik i autor u tom zborniku, koji donosi eseje Hajrudina Hromadžića, Tomislava Tomaševića, Srđana Gavrilovića, Višnje Jankov, Dijane Ćurković, Saše Blagusa, Gorana Jerasa, Ivane Zagorac i Marine Kelave. U drugim kategorijama Nagrada je dodijeljena Zdravku Marjanoviću, Ivani Paradžiković, Mreži „Mladi ujedinjeni u miru“ te učenicima, nastavnicima i suradnicima Osnovne škole Ivana Gorana Kovačića Vrbovsko. Sama Nagrada će laureatima biti uručena 8. prosinca u 14 h u Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku.

U svom obrazloženju, Odbor za dodjelu Nagrade ističe da je tom zborniku dodijeljeno priznanje „jer pridonosi  stvaranju  ozračja  razumijevanja  mirotvorstva,  nenasilnog djelovanja, ljudskih prava i civilnoga društva. Štoviše, sam  Zbornik i rad na njemu mirotvorni je poduhvat. Okuplja i potiče na sudjelovanje  u radu na društvenoj pravdi i promjeni nove generacije aktivista, istraživača i mislilaca odlično se nadovezujući na naslijeđe znanstvenog, društvenog i mirotvornog djelovanja akademika Supeka. Značaj buđenja i aktivnog angažmana, kritičke misli i korištenja znanja za rad na pravednijem društvu, u humanističke svrhe, inkorporiran je u širokom spektru tema obrađenih u Zborniku: kritička misao, uloga znanosti, mirovne politike, humanistička arihitektura, pravedna ekonomija, ekonomska demokracija, održivi prirodni i društveni razvoj, ekologija.“ Književnica Tatjana Gromača o tom je zborniku istaknula i da „promiče način mišljenja, življenja i djelovanja koji teže zdravim, kvalitetnim, ispunjenim ljudskim životima, odnosima i zajednici. Zbog toga je prepoznajemo kao određeno svjetlo u tmini“, na što se Odbor za dodjelu Nagrade nadovezao riječima: “Zbog toga želimo ovim Priznanjem pridonijeti da se to svjetlo, ta svjetla bolje vide!“

Mirovna Nagrada „Krunoslav Sukić“ dodijeljuje se od 2009. godine u četiri kategorije, i to za osobite doprinose u zaštiti i promociji ljudskih prava i sloboda čovjeka te dosljedno promicanje kulture mira i nenasilja. Nagrada je utemeljena u čast jednog od osnivača Centra za mir, mirovnog aktivista i humaniste Krunoslava Sukića čije je obrazovanje, znanje i djelovanje bilo motivirano prepoznavanjem i uvažavanjem dostojanstva, integriteta i prava svakog čovjeka, pa i šire - svakog živog bića i svega stvorenoga. Na taj način Centar za mir u Osijeku pridonosi vidljivosti solidarnog, dosljednog, posebno kreativnog i hrabrog djelovanja pojedinaca i pojedinki u sprječavanju nasilja, umanjivanju društvenih nepravdi te građenju demokratskog društva utemeljenog na kulturi nenasilja.

Kontakt: 

dr. sc. Nikola Biliškov, Institut Ruđer Bošković
nbilis@irb.hr
091 720 9759

Ciao, tata...

Iz buvljačkog šarenila Hrelića, u rukama mi se našao maleni sprešani leptir. Između tankog stakla i nježnog mrežastog vela, uokviren grubo istesanim grančicama, tom prekrasnom malom stvoru oduzeta je treća dimenzija, dimenzija nesputanog kretanja, leta, obilaženja cvijetova, lutanja livadama, sve to kako bi postao dio slike, sličica sama, ideja leptira zamrznutog u letu. Stvorenje slobode i šarenog, mirisnog prostranstva zastao je u toj ograničenoj planarnosti sićušne sličice. Bez ikakvog prava, bez pitanja, naprasno mu je oduzet život te je sveden na tijelo, lijepo, ali bez daha i pokreta. Iz glasnih povika trgovaca, iz užurbanosti kupaca što prebiru robu, glasnog sajamskog nadmudrivanja, iz gomile šibicara, džepara, prevaranata svih vrsta, nezainteresiranih šetača s rukama u džepovima, izronio je taj mali, krhki komadić tuge i nepomične tišine, ta dva zaustavljena krila. I kao da je u njemu zastao sav taj svijet, taj život, osjetio sam tu beskrajnu mirnu ljepotu, tutnuo trgovcu dvije kune te se udaljio utopivši se u užurbanoj gomili.

„Moramo vam saopćiti tužnu vijest“. Glas s druge strane telefonske žice u trenu je prekinuo sve naše nade, očekivanja, veselje zbog svakog malog koraka naprijed, optimizam što je iz dana u dan rastao zbog povoljnog smjera kojim je krenuo tatin oporavak u pulskoj mornaričkoj bolnici. Istoga dana kad sam našao leptirića, tata je legao u bolnički krevet. Velika hematomska izraslina u desnom sljepoočnom dijelu pritisla je mozak i oduzela mu kontrolu nad tijelom. Operacija je bila hitna i neizvjesnog ishoda, ali sve je nakon toga išlo povoljnim tokom.

Sve do te noći, u mraku između zadnjeg petka i subote tog kolovoza 2016. godine.

„Moramo vam saopćiti tužnu vijest“. Prekid jednog života. Odlazak čovjeka, tate, dede, brata, ujke, prijatelja.

Kraj tog kolovoza mnogi će pripadnici pulskog undergrounda pamtiti po njegovom odlasku, odlasku čovjeka koji nikad u uobičajenom smislu nije bio aktivan na rock'n'roll sceni, ali za kojega mnogi od njih potvrđuju da je zaslužan za uobličavanje i usmjeravanje glazbenog ukusa. Bio je to čovjek koji je donio muziku Franka Zappe u Pulu, čovjek koji je podržao tolike mlade bandove, bez obzira što nisu uvijek odgovarali njegovom ukusu, čovjek koji je bio prisutan na sceni, uvijek negdje malo sa strane, ali na kojega su se oslanjali brojni glavni akteri. Čovjek za kojega mnogi kažu da ih je glazbeno obrazovao. „Sjećam se, kad bi nas pokupio na stopu za Pulu, bilo je to 15 min odlične glazbene edukacije - za nas seljake koji pojma nismo imali tko je Frank Zappa..bili su to prvi susreti s "neobičnom" glazbom...“, kaže jedna prijateljica. „Posljednji pozdrav mom dragom sumještaninu, čovjeku dobrom kao kruh, svjetskom putniku i čovjeku koji je u Medulin donio dašak Zapadne obale. Siguran sam da već ćakula sa Frankom Zappom tamo negdje gore...“, kaže drugi prijatelj. A mnogi kao talismane čuvaju kazete sa Zappinim albumima, koje im je on snimao i upravo te snimke spominju kao smjernice što su im obilježile stvaranje vlastite muzike.

U pamćenju grada ostaje slika o njemu konstruirana promatranjem kroz tu prizmu. I to je dobro, to je način na koji grad pamti svoje ljude.

Ipak, to je bila samo vanjska manifestacija čovjeka koji je bio dobar kao kruh. Ponekad grub, neki bi rekli teškog karaktera, ali zapravo izgubljen u novom vremenu koje je donijelo nova pravila, na koja se zbog svog osjećaja za pravdu, zapravo upravo zbog te dobrote, nije bio spreman prilagoditi. Mnogi su ljudi zato iščezli iz njegovog života, u zadnje vrijeme se i pretjerano izolirao, ali u pozadini svega toga zauvijek je ostala ona karakteristična, njegova dobrota. Prenio je to na sve nas. Iako, kako bismo preživjeli u ovom svijetu, stvaramo veće kompromise od onih na koje je on bio spreman, dišemo istim tim plućima. Prenio je na sve nas tu svoju dobrotu, koja se čini oporom, spremnost da svakome pmognemo, ali i da uživamo u stvarima koje su nama bitne.

Teško je, nemoguće, riječima izraziti gubitak takve osobe, po mnogim stvarima ključne u mom životu. Da, bio mi je tata, ali zapravo je čak i te okvire probijao. Bio je on i više od tate. Nemoguće je izraziti što sam osjećao prema njemu. Toliko je njega ugrađeno u mene. Gledam svoje ruke i vidim njegove. Njegove korake čujem hodajući šumom, u šuštanju lišća i krckanju grančica. Iza njega je ostala beskrajna praznina, koju ispunjava njegova dobrota.

I sad, gdje je on? Zapravo, s nama i u nama. I tu ostaje, zauvijek. Njegov život i dalje traje, u jednom drugom obliku, na drukčiji način. Ugrađen je u nas, kao leptir, ali ne sprešan i zaustavljen. Taj leptir predivnih šarenih krila slobodno leti.