30 prosinca 2009

Meteori - golim okom

11. XII. 2009. iz tiska je konačno, nakon nekoliko godina priprema, izašla knjiga na kojoj sam dugo radio. "Meteori - golim okom" ugledali su svjetlost dana i sad je u prodaji u knjižarama. Sve je počelo jednog kišnog rujanskog poslijepodneva, kad sam se našao s Dejanom Vinkovićem. Na stranicama Znanstveno-edukativnog centra Višnjan tad se već par godina nalazila moja skripta "Priručnik za vizualno opažanje meteora", koju su obilato koristili i još uvijek ga koriste promatrači iz Hrvatske, ali i okolnih zemalja. Trebalo je to doraditi. Nedostajale su neke slike, tekst je bio nedovršen,... Dejan mi je rekao da se ne treba zadržavati na skripti koja stoji negdje na webu, nego se trebam malo potruditi, doraditi i proširiti tekst. Tako mogu dobiti knjigu. U tom trenutku to mi je izgledalo kao znanstvena fantastika, ali tako je to bilo samo na prvi pogled. Čim sam još jednom pogledao tekst skripte, koncept se stvorio u glavi i krenuo sam na pisanje. Zapravo, sve je krenulo puno ranije, 1994. godine, kad me Goran Zgrablić pozvao da odem s njima na Korita (Ćićarija) na promatranje Perzeida. Nakon svega toga, vjerujem da će knjiga koristiti ne samo astronomima, pogotovo ne samo onima koji su se specijalizirali za opažanje meteora. Naslov knjige govori da su tema meteori, i to viđeni golim okom. Knjiga je, dakle, posvećena dobroj staroj vizualnoj metodi promatranja, metodi u kojoj nam nije potrebna nikakva instrumentacija, osim naših vlastitih očiju.
Podijelio sam je u dvije cjeline. U prvom dijelu obrađeni su sami meteori. Tu sam pratio razvitak naše spoznaje tog fenomena. Prvo je poglavlje zato posvećeno mitologiji. Možda će takvo otvaranje knjige nekoga iznenaditi, ali mitološke predodžbe prethode znanosti. U pričama iz mitologija naroda cijelog svijeta pojavljuju se meteori, ali vješto skriveni pedodžbama, interpretacijama, obredima, što su se prenosili s koljena na koljeno. Zato ćete ovdje susretati zmajeve, božanske glasnike, gromno kamenje, ali naći ćete se i usred mitske borbe Slavenskih božanstava Peruna i Velesa.
Prava znanost o meteorima počinje u antici, negdje s Aristotelom. Dalje pratimo bogatu povijest, kroz srednji vijek, preko značajnih spoznaja do kojih smo došli u XIX. stoljeću, sve do današnjih dana. Tu je, naravno, obrađena i povijest meteorske astronomije u Hrvatskoj. Ovdje su ostale mnoge rupe i nepoznanice, ali to je prvi put da je povijest meteorske astronomije u Hrvatskoj dana na jednom mjestu.
Slijedi poglavlje u kojemu detaljnije govorim o suvremenim predodžbama o meteorima. Poglavlje se zove "Što su meteori?" i u njemu su dani osnovni koncepti, a naći ćete u njemu i nomenklaturu, koja je konačno morala biti napisana, zbog mnogih terminoloških dubioza što stalno prate meteorsku astronomiju u nas. U poglavlju "Fizika meteorskih pojava" detaljnije se upoznajemo s fizikalnom podlogom atmosferskih svjetlosnih pojava koje zovemo meteorima. To je poglavlje u kojem je detaljno obrađena interakcija meteoroida s atmosferom, a kreće se od pojedinosti mehanike gibanja, kao što je usporavanje i dr. Meteoroidi se, pri interakciji s atmosferom, troše i izgaraju, a to obrađuje teorija prskanja (sputtering), ablacije, ionizacije,... Tu su i spektri meteora te spori kemijski procesi odgovorni za pojavu dugotrajnih tragova. I tu završava prvi dio knjige.

Drugi dio knjige se zove "Promatranje meteora", a mogao sam ga nasloviti i "Što ja mogu učiniti?" ili "Kako ja mogu doprinijeti znanju o meteorima?" Taj dio kreće s poglavljem "Promatranje meteora", gdje je iznesena "kuharica", tj. kako promatrati, šta zapisivati (snimati na diktafon ili slično), što činiti kad nam iznad glava bijesni meteorska oluja, kako preživjeti na promatranjima pri temperaturama daleko ispod nule itd. itd. Tu su iznesena mnoga vlastita iskustva, naročito ona s promatranja meteorske oluje Leonida iz Mongolije 1998.
Eto, sad smo vidjeli meteore, tj. imamo sirove podatke, koje treba obraditi. A obrada je zapravo prilično zahtjevna, s obzirom na to da promatramo okom, što unosi mnoštvo grešaka zbog naše subjektivnosti, efekata uzbuđenja, oduševljenja i slično. Iz toga ipak treba izvući znanstveno upotrebljivu informaciju. Poglavlje "Analiza promatranja" je zato najdulje i sadrži najveći broj tablica, formula i sl. Sve je usklađeno sa standardima Međunarodne meteorske organizacije.
Na kraju ćete naći opis nekih najatraktivnijih meteorskih potoka. Kad se pojavljuju intenzivni meteorski potoci? Gdje se nalaze njihovi radijanti i kako prepoznati meteore tih potoka? Koje su specifičnosti meteora pojedinačnih potoka? Što je dosad učinjeno i koja su pitanja ostala otvorena? Sve ćete to naći ovdje.

Tu su gotova dva dijela od kojih se knjiga sastoji, ali sama knjiga fizički nije time zatvorena. U nekoliko dodataka nalaze se upute za računanje longituda Sunca, lokalnog zvjezdanog vremena, naučit ćete se prebacivati iz Gregorijanskog u Julijanski kalendar, naći ćete tu i osnove sferne trigonometrije. Nakon toga slijedi tablica meteorskih potoka (s njihovim karakteristikama, koje trenutno vrijede) pa poligoni za određivanje granične magnitude. Prava knjiga te vrste ne bi bila potpuna bez indeksa, tako da je opremljena i time, a svako poglavlje prati i opširna bibliografija.

Mislim da će ova knjiga biti dobar izvor informacija svima koji se žele ili se već bave meteorima. Početnicima to može služiti kao udžbenik, amaterima kao priručnik i kao inspirativno štivo za daljnji rad na meteorima, a mislim da će i profesionalci tu naći dosta duhovne hrane za sebe.

Izdavač je Sveučilišna knjižara (nakladničko poduzeće, koje je 'kćerka' Izvora), a knjiga bi se u prodaji trebala pojaviti pocetkom prosinca. Damir Mikuličić, voditelj te izdavačke kuće, ali i sam pasionirani astronom, od početka je podržavao ovaj projekt te omogućio izdavanje i distribuciju knjige. Jako su zaslužni i ljudi koji su svojim trudom bitno doprinijeli kvaliteti knjige, a to su recenzenti Dejan Vinković, Silvija Gradečak, Korado Korlević i Željko Andreić te lektorice Zlata Knez i Ivana Kurtović Budja. Naslovnicu knjige oblikovala je Barbara Galant, koja je zaslužna i za mnoge ilustracije što prate tekst.

27 kolovoza 2009

Mars


Već dugo mailom kruži sljedeća vrlo dramatična poruka:
„Ovo se jednom događa u našem životu!
28. kolovoza 2009 god., 30 minuta poslije ponoći, pogledajte u nebo.
Planet Mars bit će vrlo sjajan i bit će veličine Mjeseca, iako je Mars udaljena 34,65 milijuna kilometara od Zemlje.
Ne propustite ovaj fenomen.
Vidjet će se golim okom, a izgledat će kao da Zemlja ima dva Mjeseca.”
Svatko tko je ovo pročitao iole pažljivo, i sam će zaključiti da se radi o potpunoj besmislici. Zato možda nije potreban nikakav poseban komentar. Kao što nije potrebno da se večeras, 30 minuta poslije ponoći, odvajate od TVa ili izlazite iz kreveta kako biste pogledali u nebo i vidjeli – ništa posebno. Ponavljam, garantiram svima vama koji večeras, u noći između 27. i 28. kolovoza, pogledate u nebo, da nećete vidjeti ništa posebno. Naročito nećete vidjeti Mars koji se napuhnuo kao lubenica i koji sad svjetli sjajem Mjeseca.
Mars, crveni planet, jedan od naših najbližih nebeskih susjeda, kruži oko Sunca zajedno sa Zemljom i ostalim planetima. Udaljenost između Zemlje i Marsa iznosi oko 78 milijuna km. Međutim, Marsova orbita je prilično eliptična, tako da se može dogoditi da se nađemo relativno blizu. A to „blizu” znači da možemo biti udaljeni 55 milijuna km. Takav bliski susret se dogodio do sada samo jednom od pojave homo sapiensa. Bilo je to 27. kolovoza 2003. godine. To zapravo i nije bio najbliži mogući susret, jer najbliže ćemo se naći 2287. godine. A prije toga smo u takvom položaju bili 12. rujna 57617. godine p.K.
Možemo zamišljati kako je to izgledalo onda. Živjeli smo tada u pećinama: Europu su nastanjivali neandertalci, dok su iz Afrike polako nadirala prva plemena suvremenog homo sapiensa. Dane smo provodili u lovu, skupljanju plodova i izradi jednostavnog oruđa, a noću smo sjedili uz vatru prepričavajući priče i čudeći se zvijezdama posutom nebu. Nismo tad znali što su ta svijetla na nebeskom svodu. Nismo imali niti ikakve mogućnosti dubljeg razumijevanja svega onoga što nas okružuje; artikulirani govor tek je nastajao, a do prvih matematičkih i geometrijskih spoznaja doći ćemo tek za više desetaka tisuća godina. No, slutili smo da je nebo važno, osjećali smo povezanost s njime i osjećali smo strahopoštovanje prema njemu – zapravo ono što i danas osjećamo promatrajući to isto nebo. Slutili smo nekakvu harmoniju kojom se dešavaju promjene na nebeskom svodu. Nastanili smo ga natprirodnim bićima koja upravljaju našim životima, mijenom godišnjih doba, vremenskim prilikama. Svako odstupanje od te harmonije nas je zbog toga ispunjavalo nelagodom, čak i strahom.
Jedne smo noći, tako, primijetili kako je crveni nebeski putnik nekako sjajniji nego inače. Iz noći u noć sjaj mu se sve više pojačavao, dok mu sjaj konačno nije premašio sjaj svih drugih zvijezda. Što se dešava? Jesu li se bogovi naljutili na nas? Možda se koža prebačena preko neba (koja nas štiti od nebeske vatre) rasparala? Svakakva smo si pitanja međusobno postavljali, a nebrojene su nam se zle slutnje rojile u glavama. Nelagoda i strah širili su se svim našim plemenima, dok su naši vračevi na sve moguće načine pokušavali udobrovoljiti bogove. Odahnuli smo tek kad se crvena zvijezda jedne noći ponovo počela smanjivati, dok se uskoro nije vratila na svoj normalan sjaj. Nikad se više nije desilo ništa neobično s njom. No, kako bi se sjećali tog događaja crtali smo ga na zidovima naših spilja, a ispričane su i mnoge priče o tome, koje sad već naša djeca pričaju svojim potomcima.
Bliski susret 2003. godine medijski je bio jako dobro popraćen. I sam sam pisao o tome za Matematičko-fizički list. Bio je to nebeski spektakl, Mars je bio vrlo sjajan, ali ipak ni približno kao Mjesec.

Pogledajmo zato sad još jednom šta kažu u tom spornom mailu:
„28. kolovoza 2009 god., 30 minuta poslije ponoći, pogledajte u nebo.
Planet Mars bit će vrlo sjajan i bit će veličine Mjeseca, iako je Mars udaljena 34,65 milijuna kilometara od Zemlje.
Ne propustite ovaj fenomen.
Vidjet će se golim okom, a izgledat će kao da Zemlja ima dva Mjeseca.”
Autor se očito našalio, i u tome je očito vrlo uspješan, jer mail kruži svijetom već mjesecima i svako toliko ljudi postavljaju pitanja u vezi s time. Autor je promijenio dvije stvari; promijenio je godinu, tj. umjesto 2003. naveo je 2009. (primijećujete da je datum ostao isti); zamijenio je milje za kilometre. Još je k tome malo i napuhao Mars. No, nije potrebno da ste veliki astronomi – svatko može shvatiti da, čak i da nam se Mars približi na 34,65 milijuna km, ne bi ni približno dostigao prividnu veličinu i sjaj Mjeseca.
2003. godine smo, iako vjerojatno s jednakim divljenjem kao 60000 godina p.K., bez straha promatrali nesvakidašnje sjajni Mars. Štoviše, danas se spremamo otisnuti k njemu, kako bismo vidjeli možemo li ga jednog dana možda i nastaniti. Eto zanimljive koincidencije: prošli put kad se desio nebeski susret Zemlje i Marsa prva su plemena suvremenog čovjeka prelazila iz Afrike u Europu; ovih dana taj se isti čovjek počinje otiskivati s matičnog planeta na druge svijetove. Što će biti s nama za vrijeme sljedećeg susreta Zemlje i Marsa? Sve mi se čini da će 2287. barem jedan mali dio čovječanstva promatrati neobično svijetlu modru zvijezdu na noćnom nebu, znajući da mu je matični svijet tih dana najbliži u zadnjih 60000 godina. Tko zna, možda ćemo za vrijeme tog bliskog susreta već maštati i o našem novom domu na nekom od ekstrasolarnih planeta...

03 kolovoza 2009

Izlazak centra galaksije... i Liridi

Prekrasan video, s izlaskom Mliječnog puta i njegovog središta i meteorima Liridima.

Galactic Center of Milky Way Rises over Texas Star Party from William Castleman on Vimeo.

30 travnja 2009

"Društvo znanja", šta je to?

Ministar Dragan Primorac voli govoriti o društvu temeljenom na znanju. Jer to dobro zvuči. Čak štoviše, to zvuči nevjerojastno dobro, odlično, baš ono - super! Ne propušta on prozboriti i pokoju o tome kako je znanje danas temeljna vrijednost suvremenog hrvatskog društva. Ministar Dragan Primorac zatim skida svoje uredno ispeglano odjelce i postaje građanin Dragan Primorac, sjeda u auto, odlazi u Čavoglave odigrati nogomet sa svojim dobrim prijateljem građaninom Markom Perkovićem, koji se voli kititi nadimkom Thompson. Voli građanin Dragan Primorac te ugodne trenutke kad, okružen svojim prijateljima iranskog porijekla, može i zapjevati koju o Juri i Bobanu, psovati one komunjare s faksa. Jer, kad opet obuče svoje odjelce, više to neće moći činiti. Ipak, tad je ministar, a ministar, jelte, govori ono što narod voli čuti. Da je Hrvatska temeljena na znanju, recimo.

"Da, to baš ono ful dobro zvuči, gospodine Ministre. Imate moju punu potporu u svezi s time, gospodine Ministre", reče gospodin Načelnik Odjela za potporu ministru u kabinetu, dok zaposlenici Odjela sinhronizirano klimaju glavama.

No, što je to "društvo temeljeno na znanju"? Ta zvonka fraza, čini se, oslobođena je bilo kakvog sadržaja. Potpuno šuplja, odzvanja kad udaraju u nju, odjekuje obuzimajući cijeli puk hrvatski, uljuljkujući

ga u ružičasti san u kojem je sve lijepo, u kojem je sve nježno… Koliko god sam se trudio, nisam uspio naći definiciju tog pojma. Nigdje to nije razjašnjeno. Na toj pojmovnoj razini, "Društvo znanja" je nešto maglovito, misteriozno, obavijeno velom tajni. Zapravo, to je još jedan od mitova što toliko opterećuju naše društvo.

Nedavno je okončana javna rasprava o Nacionalnom okvirnom kurikulumu (NOK), temeljnom dokumentu na kojemu se temelje odgoj i obrazovanje na predškolskoj, osnovnoškolskoj i srednjoškolskoj razini. U njegovom prijedlogu dalo se iščitati, između ostaloga, što bi se trebalo podrazumijevati pod znanjem. Naravno, sve to ima posebnu težinu sada, u kontekstu studentskih prosvjeda što su se proširili cijelom zemljom. Naravno, ni u prijedlogu NOK-a nisam uspio naći ništa detaljnije o "Društvu znanja", na koje se i NOK stalno poziva, kao vrhunaravnom cilju. Dakle, cilj je imenovan, ali ne zna se što to točno znači.

"To odlično zvuči!" lupa šakom u stol ministar Dragan Primorac, istovremeno svojim prodornim pogledom tražeći potporu od strane Načelnika i zaposlenika Odjela za potporu ministru u kabinetu.

"Točno, gospodine Ministre. Odlično zvuči. Dajem Vam svoju puno potporu.", spremno će Načelnik Odbora za potporu ministru u kabinetu.

Dalje prijedlog NOK-a pjevuši: "Znanje kao vrijednost, obrazovanje kao djelatnost i učenje kao proces, postali su temeljni pokretač razvoja hrvatskoga društva". Pa dobro, kvragu! Gdje vam je samo kraj??? Naravno da je svima bjelodano da, suprotno ovoj tvrdnji ispunjenoj optimizmom i elanom, danas svjedočimo kako znanje, obrazovanje i učenje ni približno nisu „temeljni pokretači razvoja hrvatskoga društva“. Sustav vrijednosti, kakav je danas nametnut mladom čovjeku, takav je da među kriterijima uspješnosti nema mjesta znanju i obrazovanosti, nego su se na prva mjesta smjestili sirova gramzivost i što brži prodor u glamurozni svijet lažne elite, a uspješnim ljudima smatraju se oni koji se najbolje snalaze u ovakvoj, machiavellijanskoj borbi za opstanak. Prema tome, gornja tvrdnja, kao i mnoge druge u prijedlogu NOK-a, nisu ništa više od običnog niza floskula. Obrazovni sustav danas, odlučnije nego ikad dosad u novijoj povijesti, mora raditi na temeljnom obratu sustava vrijednosti. Odista, znanju, obrazovanju i učenju treba vratiti dignitet. To se, međutim, neće postići bježanjem od, zapravo vrlo sumorne, istine.

Idemo dalje…

Znanje je „postalo temeljna proizvodna snaga u društvu i glavni uvjet uspješnosti“??? Joj kako je to lijepo! Prekrasno! Baš smo sretni što živimo u ovako divnoj državi, zar ne? Ljudi! Istrčite na ulice, kličite našem prekrasnom Ministru! Neka se zastave vijore, a cvjetne latice neka lepršaju proljetnim zrakom hrvatskim!

Nego, ovako stoje stvari. Čitanjem cjelovitog teksta prijedloga NOK-a, dolazimo do zaključka da je znanje razlučeno na dvije vrste. Prvo je „živo“, primjenjivo znanje, dok je druga vrsta znanja „tromo“, neprimjenjivo znanje. U prijedlogu NOK-a inzistira se na praktičnom znanju, dok druga vrsta znanja postaje irelevantna, čak i nepotrebna, balastna, nepoželjna. Iako je realna važnost praktičnog znanja, kao niza vještina koje će pojedincu trebati kako bi se snalazilo u suvremenom okruženju, ono samo za sebe nije ništa drugo nego puka tržišna roba. Ona druga vrsta znanja, „tromo“ znanje, jest upravo ono znanje koje vodi k razvoju kritičke misli, koje omogućuje pojedincu kritički odmak, čime će moći propitivati sve aspekte djelovanja, kako svoga tako i svih sudionika u društvu, u kontekstu društva, na opću dobrobit. Prema tome, „tromo“ znanje jest upravo pokretačka sila napretka. Zato bi se upravo tu vrstu znanja, iako ne dovodi do neposrednih gospodarskih koristi, trebalo jasno identificirati kao istinsko znanje, kao pogonsku snagu napretka. Upravo bi se na toj vrsti znanja, na tom „tromom“ znanju, trebalo inzistirati. Naravno, ne umanjujući vrijednost praktičnog znanja.

Tu dolazimo do najhitnije potrebe našega društva (pa i šire), a to je obnova humanizma. Svi, ali baš svi sudionici u procesu obrazovanja moraju djelovati u duhu humanizma. U tom duhu treba jasno ukazati na to da nikako ne smijemo dozvoliti da znanje postane tek roba kojom se trguje ili puka „proizvodna snaga“. Znanje treba biti prvenstveno usmjereno ka čovjeku. Istina, na kraju poglavlja III.1. „Društveno-kulturne i odgojno-obrazovne vrijednosti“ kaže se kakav se odgoj pretpostavlja. Međutim, odgoj prema u tom odlomku zacrtanim idealima zahtjeva humanistički pristup, ne samo u nekim, već u svim predmetima.

A što uopće znači humanizam? On je u novom vijeku nastao iz suprotstavljanja znanstvenika i slobodara dogmatskom svjetonazoru. No, nikako ga ne bi trebalo poistovjetiti s ateizmom. Humanizam se protivi bilo kakvom dogmatizmu, autoritarnosti, šovinizmu, rasizmu, sektaštvu i fanatizmu, a nadahnjuje se sumnjom u sve zasade, tolerancijom spram drukčijih mišljenja, univerzalnošću spoznaje, ljudskom jednakošću i mirotvornosti. To je moralni stav i životni nazor što polazi od samih ljudi i njihove težnje da urede svijet u skladu s dometima stvaralaštva. Prema tome, humanizam svoju povijesnu dimenziju i orijentaciju prema budućnosti (što ga odvaja od bilo kojeg oblika nihilizma ili utopizma). Filozofija humanizma je prije svega otkrivanje cijele ljudske opstojnosti, naših dostignuća i mogućnosti u kontekstu sadašnjeg trenutka povijesti.

Kako bi se ostvario taj cilj, dakle obrazovanje temeljeno na humanističkim načelima, što je temelj za obnovu humanizma, obrazovanje mora nužno biti dostupno svima jednako, naravno u skladu sa sposobnostima svakog pojedinca.Naravno, zato obrazovanje na svim razinama mora biti besplatno.

-----------------
Objavljeno u RegionalExpressu 29. travnja 2009.

28 travnja 2009

Njih se to ne tiče!


Listajući neke novine jučer uz kavu, u kantini našeg najvećeg instituta koji se bavi prirodnim znanostima, naišao sam na jedan komentar studentskog prosvjeda. Kaže: "Ako ne žele plaćati obrazovanje, znaći da ne cijene znanje." Takav jedan odvratni komentar dugo nisam pročitao. Da se razumijemo, većina komentara koji se pojavljuju na raznoraznim forumima i slično ili nemaju veze sa zdravim mozgom ili su dio liječenja osobnih frustracija ili su najprizemniji izljevi mržnje i netolerancije. Ali ovo je čak i ispod te razine. Autor te veleumne izjave potpisao se, naravno, samo nekakvim maloumnim pseudonimom koji mi se, na svu sreću nije zadržao u memoriji.

Usput, slušam dvojicu tzv. znanstvenika, "fizičara", koji raspravljaju o istoj temi. Pa jedan drugome objašnjava onu klasičnu stvar, koja prati svaki oblik aktivizma, a to je "ma to su ti sve lijenčine i neradnici pa im se ne da na nastavu pa sad tamo seru po faksu."

Moji kolege s istog tog instituta, generacija tek nešto starija od studenata, totalno su nezainteresirani. Njih se to ne tiče. Njih nije briga što i oni preskupo plaćaju svoje doktorske studije. Da, to je njihov stav - ne tiče ih se!

Dakle, imamo ovakvu situaciju: imamo postdiplomande i znanstvenike. Oni bi, kao, trebali biti spiritus movens ovoga društva. Jer oni su intelektualci i oni bi trebali biti upravo ti koji će prvi istupati protiv bilo kakvih društvenih nepravdi itd. itd. Ali njih se to ne tiče. Oni imaju svoj posao, koji traje od 9 do 17 i to je to. Izvan tog radnog vremena i izvan ograde Instituta nije na njima da misle.

Nevjerojatne su količine energije potrebne kako bi se te mudre glave uvjerilo kako se BAŠ NJIH TO TIČE! I ne samo to. Tiču ih se mnoge druge stvari, ali oni su uporni u svojem uvjerenju kako ih se ne tiče.

Kad ste početnik, očekujete neku reakciju, naročito od, jelte, vaše generacije koja je mlada i buntovna. Očekujete da zauzmu odlučniji stav prema nekom aktualnom problemu. Onda shvatite da oni i ne mogu zauzeti odlučniji stav, jer jednostavno nemaju stav (što je nužan preduvjet da taj stav možda jednom postane odlučniji). Pokušavate ih bocnuti nekim komentarom, primjedbom, provokativnim pitanjem. Ništa.

Eto… Ti ljudi, koji misle da je posao znanstvenika samo rad na određenom projektu unutar nekog hrama znanja, tužno je što se nazivaju znanstvenicima. Još je tužnije što razumijevanje za bilo koju aktivnost od šireg interesa gotovo isključivo nalazimo izvan okvira naše generacije. Nalazimo je među pripadnicima generacije starije od 50 godina.

Zbog toga me studenti vesele svojim angažmanom. A podršku sam im izrazio i zbog toga, ali i zbog vlastitog uvjerenja da je jedna od važnijih zadaća suvremenog društva dekomercijalizirati obrazovanje.

(Objavljeno u RegionalExpresu 28. IV. 2009.)

20 travnja 2009

Švedska - razbijanje predrasuda

Švedska je tek jedna od onih dosadnih, totalno kultiviranih zapadnoevropskih zemalja. Zemlja vrlo visokog standarda, u kojoj žive totalno nedruželjubivi ljudi.
To su otprilike bile moje predodžbe o Švedskoj.
Međutim, u nekoj brošuri (čini mi se u onom avionskom magazinu, kad sam išao u Japan) sam pročitao kako putovanja razbijaju predrasude. U ovom slučaju to se pokazalo potpuno točnim.

Istina, Švedska jest zemlja vrlo visokog životnog standarda. Međutim, zemlja je to koju je također pogodila aktualna kriza. Ljudi masovno dobivaju otkaze. Poslovi koji su se donedavno smatrali dobrima i stabilnima i tamo postaju nestabilni, a poslovično jake firme, kao npr. Volvo, ozbiljno su uzdrmane i bore se za održavanje stabilnosti.

Nije istina da je Švedska tek jedna od dosadnih, kultiviranih zemalja EU. Priroda je čak i u dijelu gdje smo bili (mjestašce Tibro, 58,5° sjeverne g.š, 14° g.d) dobro očuvana. Istina, šume se intenzivno iskorištavaju, a i poljoprivredne površine su ogromne. Ima i puno industrije, uglavnom drvoprerađivačke. Ipak, uopće nije nikakvo čudo viđati životinje, u vrlo velikim količinama. Čim smo napustili aerodrom Skavsta, dočekao nas je prometni znak, koji upozorava na opasnost od losova što prelaze cestu. Onda smo malo dalje vidjeli neke velike ptice. "Ždralovi", objasnili su nam. Jastrebovi krstare nebom, srne pasu po livadama. Vidjeli smo i losove. I to sve u prirodi.
Šveđani piju vodu izravno iz slavine. I ta voda je ukusnija i od ove naše flaširane vode. To nije problem, jer imaju više od 10.000 jezera (prirodnih), a tlo je takvo da filtrira sve živo. Šveđani se pri eksploataciji vode ne moraju brinuti o posebnom pročišćavanju prirodne vode, trude se samo ukloniti njeno prirodno tamnosmeđe obojanje (a i to zbog minerala otopljenih u jezerima i rijekama. A i taj dio posla obavlja samo tlo).
Jezera su stanište ogromnom broju ptica, a velika je pažnja posvećena očuvanju močvara. Tamo žive i dabrovi, koji su se namnožili do impozantnih više od 100.000. Svako toliko mogu se vidjeti stabla koja su dabrovi oborili snagom svojih zuba. Impozantni losovi trče po livadama. Vukove nismo vidjeli, oni pretežno žive sjevernije. Njhovo je stanje relativno teško, jer im je populacija prilično raspršena, tako da žive u malim zajednicama pa se uglavnom pare bliski rođaci.

Istina, Šveđani su, prema našim mjerilima, nedruželjubivi. Ustvari su samo drukčiji. Imaju problema s uspostavljanjem prvog kontakta. Imaju i problema s organiziranjem druženja (čak i najobičnijih), jer ih oni uvijek moraju organizirati do najsitnijih detalja. Dodatna komplikacija je njihov stav da se ne smiju nametati. "Kako se Šveđani zabavljaju?", pitao sam. "Jako dobro pitanje", uz smijeh mi je rekla sugovornica, koja je rodom iz Pazina.
Naša djeca su bila daleko najbučnija u široj okolici. A nisu bila ništa živahnija nego inače. To je zato što su švedska djeca mirna, vrlo mirna i tiha. Mali Šveđani tiho i mirno sjede u kolicima ili stoje uz svoje tihe i nenametljive roditelje. Objasnili su nam da im se od najranijih dana usađuje nenametljivost i strah od bilo kakvog privlačenja pažnje. Velik broj pedofila bi s jedne strane možda mogao opravdati takav odgoj. Međutim, čini mi se da takav odgoj samo proizvodi nove i nove generacije psihopata.
Ima i iznimki, naravno. Npr. Benny. Benny je balkanac pogrešno rođen u Švedskoj, od švedskih roditelja. Benny je brbljavac, koji ti ne da da dođeš do riječi, čovjek koji o svemu zna sve. Lijenčina koja će dati sve od sebe da izbjegne posao. Kad mu i dođe do mozga da nešto treba poduzeti, onda ode spavati ili odgledati nekoliko filmova. Pa ga prođe. Živi od socijalne pomoći i radi nešto za Ikeu (u sklopu programa socijalne pomoći) za vrlo sitne pare. Kad je počeo raditi dobio je žulj na ruci i na temelju žulja izborio 2 tjedna bolovanja. Zbilja rijetki talent! Sve pare je spiskao na skupe zabavne stvari (kućno kino, plazma TV, laptop,...) i sad otplaćuje kredit pa mu ostaje tek par stotina kruna (nešto manje stotina kuna) za preživljavanje tekućeg mjeseca. Ali Benny je nepopravljiva dobričina, uvijek spreman pomoći, uvijek na raspolaganju kad ti treba netko. Eto, kažem ima izuzetaka.

Dakle, šta da kažem? U Švedskoj je bilo predivno. Skoro smo svo vrijeme proveli u prirodi, gledajući životinje i uživajući u šetnjama šumama i uz bezbrojna jezera. Stvarno mogu reći da su mnoge predrasude razbijene i na tome sam vječno zahvalan našoj prijateljici Mae, ali i Maji i Bennyju.

26 veljače 2009

Napalm Death - koncert (konačni izvještaj)

Isprovociran komentarom jednog čitatelja, ali i obećanjem s kraja ztadnjeg posta, konačno sjedam za kompjuter, kako bi reako nešto o koncertu. Malo sam bio zaokupljen drugim stvarima i nije mi se dalo pisati, ali eto... nestrpljivost čitateljstva raste.
Slušajući "Cruising with Ruben and the Jets", kroz kišu sam kročio k Limbu, gdje me čekalo društvo. Prošao sam ispred KSET-a, da vidim je li se skuplja ekipa. Uvijek mi je zanimljiv taj folklorni aspekt. Promatrati nošnje auditorija, običaje i obredne radnje vezane uz kult banda na pozornici. Sve je po propisu - kožnjaci sa zakrpama Slayer, Obituary,... Zanimljivo, ustvari, kako odjednom, niotkuda, u ovakvim prilikama izranja davno zaboravljena ikonografija. Ljudi cupkaju na hladnoći, piju bambus, čekaju da ih puste unutra.
Mi, za to vrijeme, pijemo pivo u Limbu i razgovaramo o fakultetskoj birokraciji. Karte su nam u džepu.
Međutim, karte ne pomažu. Ne puštaju nas u KSET. Nemamo zelene iskaznice, a bez njih nema ulaza.
"Javite se na šalter 1. Tamo ćete je dobiti."
Pred šalterom 1 čekamo kratki red koji se stvorio. Red nije dug, jer je ekipa već više-manje, digla iskaznice i ušla. Vidimo da na šalteru 2 nema reda pa tamo pitamo za iskaznice, kako bi preskočili red. Uzimaju nam podatke, dobivamo iskaznice. [S birokratske točke gledišta, postupak je prilično neprofesionalan. Da su pravi, vratili bi nas na šalter 1 i još javili kolegama sa šaltera 1 da smo pokušali prekršiti proceduru pa da nam malo zakompliciraju. Na šalteru 1 bismo, zatim, bili upućeni da negdje podignemo formular, kojega trebamo ispuniti i predati na šalteru 1. Tek nakon toga, s potvrdom izdanom na šalteru 1 (koja ima klasu i ur. broj, potpis nadzornog organa, potpis službenika i pečat ustanove), odlazimo na šalter 2, gdje nam izdaju zelenu iskaznicu.] Gledam tu iskaznicu. Na njoj je moje ime, datum rođenja, a na poleđini potpis službenika, koji ju je izdao.
Super. Ulazimo. Ostavljamo kapute u garderobi, uzimamo piće i utapamo se u gužvi. Sven želi ići na gornji dio dvorane. Tamo nas ne puštaju:
"Tu mogu samo oni s narančastom ili crvenom iskaznicom!", kaže jedna službenica.
Što se mene tiče, to je OK, jer mi je ionako uvijek veći gušt pratiti koncert utopljen u gomilu.
Nakon nekog vremena, Napalm Death izlaze na binu, štimaju razglas i koncert kreće. Bolje je reći - kaos se zakotrljao. Odmah, u prvim sekundama, dvorana se pretvorila u amorfnu masu, nešto vrlo dinamično, bez ikakvog reda. Band izgleda odlično. Zapravo, divim se njihovoj energiji, snazi i iskrenosti nastupa. Mislim da netko tko iskreno ne vjeruje u to, ne može raditi stvari kakve rade ovakvi bandovi. Pjevač (na Wikipedii vidim da se zove Marc Greenway) urla, gitara, bubnjevi, bas, sve se pretvara u jednu visokoenergičnu smjesu, koja udara u mnoštvo, prenosi se na ljude, sve je jedno, jedinstveno - sve odlazi kvragu... Ljudi masovno skaču na binu, oduzimaju pjevaču mikrofon, skaču nazad...
I tako, oko sat i pol.
Zašto pišem baš o ovom koncertu? Prvo, zato što mi je najsvježiji. Bio sam na gomili koncerata, ovo je možda jedan od najžešćih, ali ne i najdivljiji. Daleko od toga da je najbolji kojeg sam vidio. Nije ni najdojmljiviji, nit onaj koji će mi promijeniti život. Međutim, to je punokrvni rock koncert, rock'n'roll, onakav kakav treba biti - dakle: žestok, beskompromisan, angažiran.
Dan nakon ovog koncerta, 4. II., umro je Lux Interior, frontman Crampsa. To me baš dobro rastužilo, ali bilo mi je i nekako drago da sam baš dan prije njegove smrti bio na jednom žestokom, dobrom koncertu. Sjećam se Crampsa i njihovog odličnog (preslaba je ta riječ) nastupa u Zagrebu. Bio je to jedan od najboljih, ako ne i najbolji koncert kojeg sam vidio. Luxovo ludilo prenijelo se na sve nas, dok je Poison Ivy sve to pržila svojim nemilosrdnim riffovima, onima kakve može izvesti samo ta perverzna diva u halterima. Lux je bacio svoju pripijenu crnu majicu i pala je baš negdje blizu nas. Petnaestak nas je vuklo taj komad tkanine na sve strane, sve dok ga nismo potpuno raskomadali, dok je Lux skakao sa zvučnika na zvučnik. To je rock'n'roll! Potpuno ludilo.
To će zauvijek ostati u meni.

[Na kraju koristim priliku da odgovorim komentatoru s početka teksta. Mislim da odlasci na koncerte ne mogu nikome naškoditi. To što odlazim na koncerte i što stvarno volim biti koliko-toliko u kakvom-takvom toku, ne znači da ću napustiti ženu i djecu i otići od kuće. Stvarno ne vidim šta je tu problematično i u čemu se zapravo odlazak na koncert Napalm Deatha razlikuje od odlaska na koncert, recimo, Bečke filharmonije. I da - vrlo rado bih pogledao i Iron Maiden. Kažu, oni koji su ih gledali, da taj band, bez obzira na to volite li njihovu muziku ili je ne volite, uživo izgleda sjajno i da im je nastup jako dobar, sigurno među zanimljivijima uopće.]

04 veljače 2009

Šta ću ja, KVRAGU! na Napalm Deathu???

"Napalm Death 3.II. u KSETu?" glasio je Svenov SMS. Oko 3 sekunde mi je trebalo da razmislim. Odgovor je, naravno, bio "Naravno".
Šta ću ja, kvragu! na koncertu Napalm Deatha? Evo, ovako...
Pretpostavljam da nije potrebno predstavljati band kao takav. Ovdje ću samo reći da su imali ogroman utjecaj na scenu o kojoj sam toliko pisao. Konkretnije, oni su utemeljitelji onih ekstremnih pravaca, kao što je grindcore i sl. Kao što sam više puta spomenuo, u prvoj polovici 90-tih, tj. u ono doba koje sam u 18 nastavaka prikazao ranije na ovom blogu, mladom scenom su dominirali bandovi koji su prigrlili taj stil. Svuda naokolo se urlalo u mikrofone, gitare su bile distorzirane koliko su god pedale dopuštale, udaralo se u bubnjeve do iznemoglosti... Humpsi su bili izvan tog toka. Uglavnom, sve je vrvilo dugokosim ljudima u kožnjacima, s majicama Slayer, Sodom, Carcass, DRI, Morbid Angel... No jedan band je uživao poseban, pravi kultni status, a to su bili Napalm Death.
Ja sam tada prezirao te "metalce". Ramonesi su bili vrhunska božanstva, a uz njih su stajali Dead Kennedys, Sex Pistols i sl. (Clash tad još nisam uspio probaviti). Dakle, bio sam bliži punku i, kao pravog pankera, nisam želio ni čuti za Napalm Death i sl.
Tek sam puno kasnije utrošio malo vremena i iz onog grlenog urlanja razabrao antimilitarističke, antirasističke poruke, bijes protiv rasne i spolne diskriminacije. Dakle, nešto što mi nije tako strano. Samo prezentirano na jedan užasno bijesan način. Razumljivo. Bijes mi je potpuno razumljiv. Razumljivo mi je i da bijes ne jenjava, jer svijet u kojem živimo ne samo da je prepun uzroka bijesa, nego se ti uzroci i dalje množe, bez prekida.
Napalm Death sam shvatio. Uostalom, oni su i proizašli iz punka, samo su pomakli granice žestine.
Tri sekunde razmišljanja hoću li ili neću ići na koncert bile su sasvim dovoljne. U te tri sekunde taj band je sposoban zgurati nekoliko stvari ("You Suffer" traje 1,316 s). Dakle, želim ih čuti i vidjeti uživo. Želim vidjeti taj band koji je toliko toga učinio i tako jako utjecao. Želim vidjeti, uostalom, po čemu su oni toliko posebni.


U sljedećem nastavku: naravno, izvještaj s koncerta