08 rujna 2019

Ja sjećam se, 3. dio - Šempas

Te godine - ne znam da li je bila 1992. ili možda ipak već 1993. - pripremao sam se za školsko natjecanje iz fizike. S Goranom sam rješavao sve zahtjevnije zadatke koje smo mogli naći, ono što smo dobili od prethodnih generacija je sve bilo riješeno, Matematičko-fizički list je bio iscrpljen... Bili smo spremni za tu subotu, kad bi trebali rasturiti, pa otići dalje, na županijsko, možda i na državno natjecanje. Uglavnom, bili smo zadovoljni našom spremnošću.
No, dan prije natjecanja, kad sam se vratio iz škole, tata me pitao da li bi išao s Idijotima na njihov koncert. "Pa ne sviraju oni danas..", odgovorio sam.
"Sviraju, ne sviraju u Puli, nego negdje u Sloveniji", objasnio mi je, dodavši da je branko pitao želim li ići s njima. Rekao je da i on ide, jer nešto treba srediti s nekim njihovim producentom ili tako nešto, ne sjećam se više.
"Ali sutra idem na natjecanje iz fizike, ne mogu..", rekao je odgovorni dio Nikole.
"Pa vraćamo se nazad odmah poslije koncerta. Stigneš i na to."
Nešto sam na brzinu pojeo, a onda se u Puli ukrcao u auto s Pticom (koji je vozio), Fricom i Saletom. Branko se vozio s tatom.
Bio je neki tmuran dan, nisam imao pojma gdje je taj Šempas, samo da je "negdje oko Gorice".
Cijelo vrijeme su se u autu vrtile aktualne teme, uglavnom prepričavanje članaka iz Ferala, koji još nije bio samostalan i suveren. Pa malo o Vibratorsima, koji su snimili nešto novo, pa o Problemima, pa "gdje je onaj tip iz onog banda".. "Ma on se šiba, možda je i umro", svako toliko bi bio Saletov odgovor. Pa nešto o novim bandovima.
"E gledao sam onaj tvoj band", u jednom trenutku je rekao Ptica, "kako se ono zovete?"
"The Humps, ali ne sviram ja, ja samo pišem pjesme", pojasnio sam.
"Ma da, znam, jasno.."
"I šta je to, šta svirate?", pita Fric.
"Svašta, još nismo baš skroz definirali", odgovorio sam, ne bez ponosa.
"To ti je nešto kao Joy Division", kaže Ptica.
"Pa možda koja stvar, ali ne baš sve...", pokušao sam precizirati, ali već su prešli na to kako bi trebali više svirati Lutke na koncu, jer je takva situacija.
Granicu smo prešli više-manje bez zadržavanja, samo su mene provjerili, valjda da li bježim od rata.
Slovenske zavojite cestice su nas vodile kroz lijepe krajeve, iako kroz tmuran dan. Konačno smo stigli i do Nove Gorice, nakon koje smo se vozili kroz neku dolinu u kojoj su nanizana sela.
"Gdje je taj jebeni Šempas?" pitao je Fric, a Ptica je rekao Saletu da ne zajebe i ovaj koncert, a onda je krenuo prepričavati kako se Sale boji pasa pa su imali jedan koncert u nekom selu u Sloveniji, a pred dvoranom je bilo dvorište s nekim velikim psom i Sale se nije usudio izaći.
"Jebote, a šta bi ti izašao, koji kurac?"
"Pa izašli smo svi, samo si ti ostao u autu."
"Da, čak smo i tonsku odradili bez tebe", dodao je Fric, "nisi htjeo izaći"
"Ne bi bilo ni koncerta, da nam organizator nije pokazao gdje je stražnji ulaz, pa si samo iskočio iz auta u dvoranu"
"Jebote, šta će klinac misliti. Dajte dosta!" Sale je okončao tu pripovijest.
Šempas je bio bezvezno selo s kućicama nanizanim uz cestu, sa salonitnim krovovima. Iz auta smo izašli nas trojica, uvjerili Saleta da nema okolo pasa, a onda je i on izašao. Tata i Branko su već bili za šankom s organizatorom. Pomogao sam unijeti opremu, a onda smo se tata, Branko i ja prošetali po mjestu, a ostatak je namještao instrumente i odradio tonsku probu, Branko je uletio na kraju, samo da proba je li vokal dovoljno jak. To je jedno od onih mjesta koja nisu užasno dosadna jedino ako ste se tu rodili i odrasli pa vas vezuju lijepe uspomene. Okolo je priroda lijepa, naravno. Zapravo valjda je lijepa, jer bilo je tmurno.
Organizator je rekao da će biti tri predgrupe.
"Daj ne seri, pa rekao si da će biti jedna!" pobunio se Sale.
"Jebiga stari, moraš razumijeti da svi žele iskoristiti priliku, kad već vi svirate"
"Daj neka svaki band ne svira duže od 15 minuta", zahtijevao je Fric.
"Ma daaa, nema frke. Ali vidit ćete, OK su bandovi. Ne brinite, nema tonske za njih, sve ostaje namješteno po vama."
Onda smo sjedili za nekim stolom i jeli, a meni je bilo super što je tu bio i neki tip koji je organizirao Ramonese i još neke koncerte u Udinama. Govorio je kako pregovaraju s Ramonesima za Ljubljanu, ali čini se da neće biti ništa od toga zasad.
Nakon nekog vremena počela je pristizati pankoidna ekipa novogoričkog kraja, pa smo se i mi polako povukli u dvoranu. Oko 22, nakon puno negodovanja Saleta i Frica, su konačno krenule predgrupe. Naravno, već prva predgrupa je znatno premašila dogovoreni limit od 15 minuta, a njihova ekipa je skakala pred stageom.
Onda je krenula druga predgrupa. Svirali su dobrih 40 minuta, bili su totalno neuvježbani, a Idijoti su bili na rubu živaca.
Treća predgrupa je imala neku stvar, koja bi valjda trebala biti hit, a refren je bio:
Puši kurac, ko te jebe
možemo mi i bez tebe

Jugoslavijo, Jugoslavijo
"Koji je ovo kurac?", pitao se Branko.
"To je kao punk?", pitao je Ptica.
"Jebem vam mater, vi mislite da ste frajeri??! Lako je sad to pjevati! Jebeš mi mater, bacit ću ih sa stagea!" urlao je Fric, a Sale ga je smirivao tapšanjem po ramenima, a onda se posvađao s nekim tipom iz publike, koji je katapultiran ravno u Pticu.
Konačno je završila era predgrupa. Bilo je već dosta poslije ponoći kad su Idijoti konačno izašli. Nakon par uvodnih napomena upućenih predgrupama i organizatoru, krenuli su, nakon par stvari uspjeli ispregovarati s toncem dovođenje zvuka na zadovoljavajuću razinu.
Odmah poslije nastupa smo uletili u aute i za nama ostavili vrevu noćnog života Šempasa. U autu je Fric otprilike do granice jebao mater zadnjoj predgrupi i objašnjavao kako je punk otišao u kurac, dok su ga Ptica i Sale uvjeravali da je to ipak seoski band, da to nije baš takva katastrofa itd. itd.
Na granici smo se zadržali neko vrijeme, ali ne sjećam se zašto. Mislim da smo prvo čekali carinika da se probudi, a onda je on valjda morao dodati malo više smisla svom prekinutom snu.
U Pulu smo došli oko 7. Ja sam htjeo ostati, ali sam zaspao u Pticinom stanu čim sam dodirnuo mekani kauč.
Toliko o natjecanju iz fizike.
U ponedjeljak me u školi Goran pitao kako to da nisam došao na natjecanje.
"Pa bio sam na Idijotima"
"Kakvim Idijotima, pa nisu svirali!"
"Jesu, u Šempasu"

27 kolovoza 2019

Ja sjećam se - 2. dio. Tata, Branko, Ramonesi i ja

"Kakvi su ti Idijoti? Valjaju li šta?"
Bilo je to negdje u kasnu jesen 1990. Bilo je to doba kad sam svaki trenutak koristio za intenzivno slušanje Ramonesa, a polako upoznavao i ostale punk bandove. Bili smo sami u kući, tata i ja, sjedili smo za stolom i jeli. Zateklo me to pitanje, jer kako to da moj tata, čovjek toliko potkovan rokenrolom, pita mene, klinca, za mišljenje o nekom bandu.
"Kako da ne", odgovorio sam, "Pa oni su najbolji. Pobijedili su u Subotici, stalno sviraju, uvijek je hrpa ljudi na njihovim koncertima. Večeras sviraju u Pink panteru, ja bi išao na to, dođi i ti pa ćeš vidjeti."
KUD Idijoti su za sve nas bili oživotvorenje cijele te scene u našem sokaku, band koji je tu, čiji članovi šeću našim gradom i možete naići na njih, to su ljudi od krvi i mesa, oni koji dokazuju da sve nije samo iluzija, nego nešto doista stvarno.
"Ma ne zanima me to, ali evo ti ovo" i pružio mi ploču Mi smo ovdje samo zbog para. Bio sam oduševljen, Pažljivo sam je uzeo, razgledao prednju pa stražnju stranu omota, pa izvadio unutarnji omot albuma prepun zanimljive zajebancije. A onda smo ga zajedno poslušali.
"Otkuda to tebi?" pitao sam ga.
"Ma to mi je Branko donio na posao, ali meni je to bezveze". Koji Branko, pitao sam se tada.
Te večeri nisam išao na koncert, slušao sam ploču nekoliko puta za redom.
Nakon par dana u naše dvorište je ušao crni golf sa zatamnjenim zadnjim staklima. Mene to baš i nije zainteresiralo. Nakon par trenutaka začulo se zvono na vratima i otišao sam otvoriti.
A onda sam zanijemio.
Na vratima je bio nitko drugi nego Tusta. Na našim vratima. Ja sanjam, to nije istina!
"Čao, ja sam Branko. Ti je kući stari?", a tata se spustio po stepenicama i otišli su u stan.
Sjeli su za stol. Tata je iznjeo neko piće.
I ja sam sjeo za stol. Potpuno oduzet, širom otvorenih usta i očiju, u transu, pokušavao sam uloviti svaki trenutak i pospremiti to zauvijek u sjećanje. I ništa mi od njihovog razgovora nije ostalo. Znam samo da su se smijali, da je Tusta malo pomalo postajao Branko, što će zauvijek poslije i biti, jedan običan čovjek, srdačan, dobričina srca velikog kao kuća, a ipak - Tusta. Tu, za istim stolom, sjedi on, s dugom, rijetkom crvenom i ne baš preurednom kosom, u poprilično ofucanom kožnjaku.
"I šta, čujem da ti se sviđamo?" pitao me.
"Pa, kako da kažem... onako... da..."
"E Bili, samo reci kad on hoće na koncert.", a onda se okrene prema meni: "Nema frke, pozovi i prijatelje!" i namigne mi uz onaj njegov osmijeh.
Kako je to bilo dobro! A onda su se posvetili pločama, slušali su nešto od Zappe, tata je objašnjavao da bi "onaj vaš Sale trebao naučiti ovako svirati" (što mu je bio običaj, koji me počeo prilično nervirati).
"Opa, pa imaš i Ramonese", iznenadio se Branko, a ja sam zablistao od ponosa. Imao sam tada dvije njihove ploče - prvi album i Too Tough to Die, koje sam kupio početkom te godine u Beogradu na ulici.
"Ah, to ti ovaj sluša", tata će odmahnuvši rukom.
"Pusti, to je super", odgovorio mu je Branko. "Pusti ti njega, slušaj to što ti se sviđa i samo se javi ako želiš na naš koncert".
I htjeo sam ići na koncerte Idijota. Htjeo sam biti na svakom njihovom koncertu. I svaki je bio najbolji, a nikad nisam kupio kartu. I nikad nije bilo problema da uvedem još dosta ljudi, što je bilo posebno dobro kad sam se preselio u Zagreb, gdje smo svi bili konstantno dekintirani.
Doista sam bio na puno koncerata Idijota, u Puli, Zagrebu, ali i na nekim neuobičajenim mjestima (o čemu neću sada). Ni uz najbolju volju ne bi mogao odrediti brojku.
Tata je imao neugodan običaj da deklarativno obezvrijeđuje sve za što ja pokažem neki interes. Tako su Idijoti "tamo nešto pjevuckali, a nemaju pojma ni o sviranju gitare", Ramonesi su, standardno, "uvijek jedno te isto, nema razlike među pjesmama", ostali se "samo tamo nešto deru i divljaju". I tako dalje, a bilo je jasno da zapravo ne misli tako, samo je imao neku čudnu potrebu da sve neargumentirano krtizira. Čudno, jedino za Sonic Youth nikad nije rekao ništa loše, oni su mu se sasvim otvoreno sviđali.*,**
Jednog dana, mislim da je to bilo 2015., odjednom mi je, ničim izazvan, rekao: "Slušam malo one tvoje."
"Koje moje?"
"Ma one tamo, Ramonese. Dobri su oni ustvari."
"Kako to sad?" začuđeno ga pitam.
"Pa pričao mi je Branko o njima. Pa oni su stvorili toliko toga! Kad sad pogledam, da nije bilo njih, možda više nitko ne bi ništa ni svirao. Nisu oni loši... ma dobri su oni."
"Ma znao sam ja da ti se oni ustvari sviđaju", nasmiješio sam se.
"Nisam rekao da mi se sviđaju!"
Htjeo sam ga na licu mjesta zagrliti i poljubiti. Toliko je bio dobar, a opet sav tako nekako nesiguran, nedokazan, tvrd, a iznutra mekan.
Čitam knjigu "Život s Idi(j)otima". U poglavlju "Prijatelji stari gdje ste...", na počasnom mjestu, zajedno s ostalim ljudima koji su zadužili Idijote, stoji:
"Podrška nam je bio Anton Biliškov - Bili, Tustin radni kolega i prijatelj, jedan od onih samozatajnih ljubitelja muzike koji su bili uz nas gotovo do zadnjeg dana."
Hvala ti Fric, baš si me dirnuo! Na današnji dan prije tri godine tata je otišao za Brankom, koji je tamo negdje daleko sigurno već okupio band i poveo radničke mase. Sad sjede za nekim stolom i smiju se nečemu nedokučivom. 
A sjećanja samo naviru...

___________
* Naročito mu se sviđao Goo ("Nitko ne svira kao oni! Odlična gitara, a još i sva ta buka"), ali i Bad Moon Rising. Objašnjavao je da je ta buka odlična stvar. 
** Jednom sam vozio Branka iz Ližnjana u Pulu, jer mu se pokvario auto, a mora na sindikalni sastanak. Slušao sam Sonic Youth, a Branko je pojačao na bolno glasno i vrištao zajedno s Kim Gordon. Tako smo negdje na trećini Medulinske probili zid buke i u nesvjesti uletili u Pulu.

26 kolovoza 2019

Ja sjećam se - 1. dio

Počeo sam čitati knjigu "Život s Idi(j)otima" Dr. Frica, pa mi naviru sjećanja.. Započinjem s ovom nogometno-r'n'r minijaturom:
1998. sam živio u Trnskom s Ivom Lorencinom - Dživom i u našem stanu se skupilo društvo da zajedno gledamo onu utakmicu HR reprezentacije s Njemačkom na SPu. Negdje početkom drugog poluvremena, kad je pao prvi gol i svi smo napeto iščekivali razvoj situacije, zvoni telefon. Ja sam sjedio najbliže:
"Zdravo, ovdje Romeo, mogu dobit Dživu?"
"Šta hoće, daj neka ti kaže i neka odjebe", kaže Dživo.
"Ma trebam njega, hitno mi je". I Ivo, vidno iziritiran, preuzme telefon. Nakon par minuta razgovora i više odgovora "Daj, ne mogu sad..", "Zovi me poslije, pa ćemo se dogovoriti", "Ma oćemo, sve ćemo srediti, samo ne sad" i na kraju "Utakmica je, jebote, šta ti to ne znaš?!" razgovor je završio, Ivo je odahnuo i nasmijao se:
"To je valjda jedini čovjek koji sad telefonira!"