30 travnja 2009

"Društvo znanja", šta je to?

Ministar Dragan Primorac voli govoriti o društvu temeljenom na znanju. Jer to dobro zvuči. Čak štoviše, to zvuči nevjerojastno dobro, odlično, baš ono - super! Ne propušta on prozboriti i pokoju o tome kako je znanje danas temeljna vrijednost suvremenog hrvatskog društva. Ministar Dragan Primorac zatim skida svoje uredno ispeglano odjelce i postaje građanin Dragan Primorac, sjeda u auto, odlazi u Čavoglave odigrati nogomet sa svojim dobrim prijateljem građaninom Markom Perkovićem, koji se voli kititi nadimkom Thompson. Voli građanin Dragan Primorac te ugodne trenutke kad, okružen svojim prijateljima iranskog porijekla, može i zapjevati koju o Juri i Bobanu, psovati one komunjare s faksa. Jer, kad opet obuče svoje odjelce, više to neće moći činiti. Ipak, tad je ministar, a ministar, jelte, govori ono što narod voli čuti. Da je Hrvatska temeljena na znanju, recimo.

"Da, to baš ono ful dobro zvuči, gospodine Ministre. Imate moju punu potporu u svezi s time, gospodine Ministre", reče gospodin Načelnik Odjela za potporu ministru u kabinetu, dok zaposlenici Odjela sinhronizirano klimaju glavama.

No, što je to "društvo temeljeno na znanju"? Ta zvonka fraza, čini se, oslobođena je bilo kakvog sadržaja. Potpuno šuplja, odzvanja kad udaraju u nju, odjekuje obuzimajući cijeli puk hrvatski, uljuljkujući

ga u ružičasti san u kojem je sve lijepo, u kojem je sve nježno… Koliko god sam se trudio, nisam uspio naći definiciju tog pojma. Nigdje to nije razjašnjeno. Na toj pojmovnoj razini, "Društvo znanja" je nešto maglovito, misteriozno, obavijeno velom tajni. Zapravo, to je još jedan od mitova što toliko opterećuju naše društvo.

Nedavno je okončana javna rasprava o Nacionalnom okvirnom kurikulumu (NOK), temeljnom dokumentu na kojemu se temelje odgoj i obrazovanje na predškolskoj, osnovnoškolskoj i srednjoškolskoj razini. U njegovom prijedlogu dalo se iščitati, između ostaloga, što bi se trebalo podrazumijevati pod znanjem. Naravno, sve to ima posebnu težinu sada, u kontekstu studentskih prosvjeda što su se proširili cijelom zemljom. Naravno, ni u prijedlogu NOK-a nisam uspio naći ništa detaljnije o "Društvu znanja", na koje se i NOK stalno poziva, kao vrhunaravnom cilju. Dakle, cilj je imenovan, ali ne zna se što to točno znači.

"To odlično zvuči!" lupa šakom u stol ministar Dragan Primorac, istovremeno svojim prodornim pogledom tražeći potporu od strane Načelnika i zaposlenika Odjela za potporu ministru u kabinetu.

"Točno, gospodine Ministre. Odlično zvuči. Dajem Vam svoju puno potporu.", spremno će Načelnik Odbora za potporu ministru u kabinetu.

Dalje prijedlog NOK-a pjevuši: "Znanje kao vrijednost, obrazovanje kao djelatnost i učenje kao proces, postali su temeljni pokretač razvoja hrvatskoga društva". Pa dobro, kvragu! Gdje vam je samo kraj??? Naravno da je svima bjelodano da, suprotno ovoj tvrdnji ispunjenoj optimizmom i elanom, danas svjedočimo kako znanje, obrazovanje i učenje ni približno nisu „temeljni pokretači razvoja hrvatskoga društva“. Sustav vrijednosti, kakav je danas nametnut mladom čovjeku, takav je da među kriterijima uspješnosti nema mjesta znanju i obrazovanosti, nego su se na prva mjesta smjestili sirova gramzivost i što brži prodor u glamurozni svijet lažne elite, a uspješnim ljudima smatraju se oni koji se najbolje snalaze u ovakvoj, machiavellijanskoj borbi za opstanak. Prema tome, gornja tvrdnja, kao i mnoge druge u prijedlogu NOK-a, nisu ništa više od običnog niza floskula. Obrazovni sustav danas, odlučnije nego ikad dosad u novijoj povijesti, mora raditi na temeljnom obratu sustava vrijednosti. Odista, znanju, obrazovanju i učenju treba vratiti dignitet. To se, međutim, neće postići bježanjem od, zapravo vrlo sumorne, istine.

Idemo dalje…

Znanje je „postalo temeljna proizvodna snaga u društvu i glavni uvjet uspješnosti“??? Joj kako je to lijepo! Prekrasno! Baš smo sretni što živimo u ovako divnoj državi, zar ne? Ljudi! Istrčite na ulice, kličite našem prekrasnom Ministru! Neka se zastave vijore, a cvjetne latice neka lepršaju proljetnim zrakom hrvatskim!

Nego, ovako stoje stvari. Čitanjem cjelovitog teksta prijedloga NOK-a, dolazimo do zaključka da je znanje razlučeno na dvije vrste. Prvo je „živo“, primjenjivo znanje, dok je druga vrsta znanja „tromo“, neprimjenjivo znanje. U prijedlogu NOK-a inzistira se na praktičnom znanju, dok druga vrsta znanja postaje irelevantna, čak i nepotrebna, balastna, nepoželjna. Iako je realna važnost praktičnog znanja, kao niza vještina koje će pojedincu trebati kako bi se snalazilo u suvremenom okruženju, ono samo za sebe nije ništa drugo nego puka tržišna roba. Ona druga vrsta znanja, „tromo“ znanje, jest upravo ono znanje koje vodi k razvoju kritičke misli, koje omogućuje pojedincu kritički odmak, čime će moći propitivati sve aspekte djelovanja, kako svoga tako i svih sudionika u društvu, u kontekstu društva, na opću dobrobit. Prema tome, „tromo“ znanje jest upravo pokretačka sila napretka. Zato bi se upravo tu vrstu znanja, iako ne dovodi do neposrednih gospodarskih koristi, trebalo jasno identificirati kao istinsko znanje, kao pogonsku snagu napretka. Upravo bi se na toj vrsti znanja, na tom „tromom“ znanju, trebalo inzistirati. Naravno, ne umanjujući vrijednost praktičnog znanja.

Tu dolazimo do najhitnije potrebe našega društva (pa i šire), a to je obnova humanizma. Svi, ali baš svi sudionici u procesu obrazovanja moraju djelovati u duhu humanizma. U tom duhu treba jasno ukazati na to da nikako ne smijemo dozvoliti da znanje postane tek roba kojom se trguje ili puka „proizvodna snaga“. Znanje treba biti prvenstveno usmjereno ka čovjeku. Istina, na kraju poglavlja III.1. „Društveno-kulturne i odgojno-obrazovne vrijednosti“ kaže se kakav se odgoj pretpostavlja. Međutim, odgoj prema u tom odlomku zacrtanim idealima zahtjeva humanistički pristup, ne samo u nekim, već u svim predmetima.

A što uopće znači humanizam? On je u novom vijeku nastao iz suprotstavljanja znanstvenika i slobodara dogmatskom svjetonazoru. No, nikako ga ne bi trebalo poistovjetiti s ateizmom. Humanizam se protivi bilo kakvom dogmatizmu, autoritarnosti, šovinizmu, rasizmu, sektaštvu i fanatizmu, a nadahnjuje se sumnjom u sve zasade, tolerancijom spram drukčijih mišljenja, univerzalnošću spoznaje, ljudskom jednakošću i mirotvornosti. To je moralni stav i životni nazor što polazi od samih ljudi i njihove težnje da urede svijet u skladu s dometima stvaralaštva. Prema tome, humanizam svoju povijesnu dimenziju i orijentaciju prema budućnosti (što ga odvaja od bilo kojeg oblika nihilizma ili utopizma). Filozofija humanizma je prije svega otkrivanje cijele ljudske opstojnosti, naših dostignuća i mogućnosti u kontekstu sadašnjeg trenutka povijesti.

Kako bi se ostvario taj cilj, dakle obrazovanje temeljeno na humanističkim načelima, što je temelj za obnovu humanizma, obrazovanje mora nužno biti dostupno svima jednako, naravno u skladu sa sposobnostima svakog pojedinca.Naravno, zato obrazovanje na svim razinama mora biti besplatno.

-----------------
Objavljeno u RegionalExpressu 29. travnja 2009.

28 travnja 2009

Njih se to ne tiče!


Listajući neke novine jučer uz kavu, u kantini našeg najvećeg instituta koji se bavi prirodnim znanostima, naišao sam na jedan komentar studentskog prosvjeda. Kaže: "Ako ne žele plaćati obrazovanje, znaći da ne cijene znanje." Takav jedan odvratni komentar dugo nisam pročitao. Da se razumijemo, većina komentara koji se pojavljuju na raznoraznim forumima i slično ili nemaju veze sa zdravim mozgom ili su dio liječenja osobnih frustracija ili su najprizemniji izljevi mržnje i netolerancije. Ali ovo je čak i ispod te razine. Autor te veleumne izjave potpisao se, naravno, samo nekakvim maloumnim pseudonimom koji mi se, na svu sreću nije zadržao u memoriji.

Usput, slušam dvojicu tzv. znanstvenika, "fizičara", koji raspravljaju o istoj temi. Pa jedan drugome objašnjava onu klasičnu stvar, koja prati svaki oblik aktivizma, a to je "ma to su ti sve lijenčine i neradnici pa im se ne da na nastavu pa sad tamo seru po faksu."

Moji kolege s istog tog instituta, generacija tek nešto starija od studenata, totalno su nezainteresirani. Njih se to ne tiče. Njih nije briga što i oni preskupo plaćaju svoje doktorske studije. Da, to je njihov stav - ne tiče ih se!

Dakle, imamo ovakvu situaciju: imamo postdiplomande i znanstvenike. Oni bi, kao, trebali biti spiritus movens ovoga društva. Jer oni su intelektualci i oni bi trebali biti upravo ti koji će prvi istupati protiv bilo kakvih društvenih nepravdi itd. itd. Ali njih se to ne tiče. Oni imaju svoj posao, koji traje od 9 do 17 i to je to. Izvan tog radnog vremena i izvan ograde Instituta nije na njima da misle.

Nevjerojatne su količine energije potrebne kako bi se te mudre glave uvjerilo kako se BAŠ NJIH TO TIČE! I ne samo to. Tiču ih se mnoge druge stvari, ali oni su uporni u svojem uvjerenju kako ih se ne tiče.

Kad ste početnik, očekujete neku reakciju, naročito od, jelte, vaše generacije koja je mlada i buntovna. Očekujete da zauzmu odlučniji stav prema nekom aktualnom problemu. Onda shvatite da oni i ne mogu zauzeti odlučniji stav, jer jednostavno nemaju stav (što je nužan preduvjet da taj stav možda jednom postane odlučniji). Pokušavate ih bocnuti nekim komentarom, primjedbom, provokativnim pitanjem. Ništa.

Eto… Ti ljudi, koji misle da je posao znanstvenika samo rad na određenom projektu unutar nekog hrama znanja, tužno je što se nazivaju znanstvenicima. Još je tužnije što razumijevanje za bilo koju aktivnost od šireg interesa gotovo isključivo nalazimo izvan okvira naše generacije. Nalazimo je među pripadnicima generacije starije od 50 godina.

Zbog toga me studenti vesele svojim angažmanom. A podršku sam im izrazio i zbog toga, ali i zbog vlastitog uvjerenja da je jedna od važnijih zadaća suvremenog društva dekomercijalizirati obrazovanje.

(Objavljeno u RegionalExpresu 28. IV. 2009.)

20 travnja 2009

Švedska - razbijanje predrasuda

Švedska je tek jedna od onih dosadnih, totalno kultiviranih zapadnoevropskih zemalja. Zemlja vrlo visokog standarda, u kojoj žive totalno nedruželjubivi ljudi.
To su otprilike bile moje predodžbe o Švedskoj.
Međutim, u nekoj brošuri (čini mi se u onom avionskom magazinu, kad sam išao u Japan) sam pročitao kako putovanja razbijaju predrasude. U ovom slučaju to se pokazalo potpuno točnim.

Istina, Švedska jest zemlja vrlo visokog životnog standarda. Međutim, zemlja je to koju je također pogodila aktualna kriza. Ljudi masovno dobivaju otkaze. Poslovi koji su se donedavno smatrali dobrima i stabilnima i tamo postaju nestabilni, a poslovično jake firme, kao npr. Volvo, ozbiljno su uzdrmane i bore se za održavanje stabilnosti.

Nije istina da je Švedska tek jedna od dosadnih, kultiviranih zemalja EU. Priroda je čak i u dijelu gdje smo bili (mjestašce Tibro, 58,5° sjeverne g.š, 14° g.d) dobro očuvana. Istina, šume se intenzivno iskorištavaju, a i poljoprivredne površine su ogromne. Ima i puno industrije, uglavnom drvoprerađivačke. Ipak, uopće nije nikakvo čudo viđati životinje, u vrlo velikim količinama. Čim smo napustili aerodrom Skavsta, dočekao nas je prometni znak, koji upozorava na opasnost od losova što prelaze cestu. Onda smo malo dalje vidjeli neke velike ptice. "Ždralovi", objasnili su nam. Jastrebovi krstare nebom, srne pasu po livadama. Vidjeli smo i losove. I to sve u prirodi.
Šveđani piju vodu izravno iz slavine. I ta voda je ukusnija i od ove naše flaširane vode. To nije problem, jer imaju više od 10.000 jezera (prirodnih), a tlo je takvo da filtrira sve živo. Šveđani se pri eksploataciji vode ne moraju brinuti o posebnom pročišćavanju prirodne vode, trude se samo ukloniti njeno prirodno tamnosmeđe obojanje (a i to zbog minerala otopljenih u jezerima i rijekama. A i taj dio posla obavlja samo tlo).
Jezera su stanište ogromnom broju ptica, a velika je pažnja posvećena očuvanju močvara. Tamo žive i dabrovi, koji su se namnožili do impozantnih više od 100.000. Svako toliko mogu se vidjeti stabla koja su dabrovi oborili snagom svojih zuba. Impozantni losovi trče po livadama. Vukove nismo vidjeli, oni pretežno žive sjevernije. Njhovo je stanje relativno teško, jer im je populacija prilično raspršena, tako da žive u malim zajednicama pa se uglavnom pare bliski rođaci.

Istina, Šveđani su, prema našim mjerilima, nedruželjubivi. Ustvari su samo drukčiji. Imaju problema s uspostavljanjem prvog kontakta. Imaju i problema s organiziranjem druženja (čak i najobičnijih), jer ih oni uvijek moraju organizirati do najsitnijih detalja. Dodatna komplikacija je njihov stav da se ne smiju nametati. "Kako se Šveđani zabavljaju?", pitao sam. "Jako dobro pitanje", uz smijeh mi je rekla sugovornica, koja je rodom iz Pazina.
Naša djeca su bila daleko najbučnija u široj okolici. A nisu bila ništa živahnija nego inače. To je zato što su švedska djeca mirna, vrlo mirna i tiha. Mali Šveđani tiho i mirno sjede u kolicima ili stoje uz svoje tihe i nenametljive roditelje. Objasnili su nam da im se od najranijih dana usađuje nenametljivost i strah od bilo kakvog privlačenja pažnje. Velik broj pedofila bi s jedne strane možda mogao opravdati takav odgoj. Međutim, čini mi se da takav odgoj samo proizvodi nove i nove generacije psihopata.
Ima i iznimki, naravno. Npr. Benny. Benny je balkanac pogrešno rođen u Švedskoj, od švedskih roditelja. Benny je brbljavac, koji ti ne da da dođeš do riječi, čovjek koji o svemu zna sve. Lijenčina koja će dati sve od sebe da izbjegne posao. Kad mu i dođe do mozga da nešto treba poduzeti, onda ode spavati ili odgledati nekoliko filmova. Pa ga prođe. Živi od socijalne pomoći i radi nešto za Ikeu (u sklopu programa socijalne pomoći) za vrlo sitne pare. Kad je počeo raditi dobio je žulj na ruci i na temelju žulja izborio 2 tjedna bolovanja. Zbilja rijetki talent! Sve pare je spiskao na skupe zabavne stvari (kućno kino, plazma TV, laptop,...) i sad otplaćuje kredit pa mu ostaje tek par stotina kruna (nešto manje stotina kuna) za preživljavanje tekućeg mjeseca. Ali Benny je nepopravljiva dobričina, uvijek spreman pomoći, uvijek na raspolaganju kad ti treba netko. Eto, kažem ima izuzetaka.

Dakle, šta da kažem? U Švedskoj je bilo predivno. Skoro smo svo vrijeme proveli u prirodi, gledajući životinje i uživajući u šetnjama šumama i uz bezbrojna jezera. Stvarno mogu reći da su mnoge predrasude razbijene i na tome sam vječno zahvalan našoj prijateljici Mae, ali i Maji i Bennyju.