Kako smo stvarali povijest rock'n'rolla - 18. dio

Šta je bilo kasnije s nositeljima projekta the Humps?
Natuknica o bandu the Humps se pojavila u jednoj enciklopediji (Hrvatska rock enciklopedija ili Enciklopedija hrvatskog rocka - trebam provjeriti), koja se pojavila u prodaji 1993. Eto, nakon svega, ipak je i to ostalo zabilježeno.
Ivo Braičin je prvi otišao iz banda. On je završio elektrotehnički fakultet i nije se bavio muzikom. Jednom mi je posudio neku video kazetu sa spotovima Ramonesa, koja je i dalje kod mene.
Ivor Ivezić, Draško i Goran su se od početka (lipanj 1992. godine) vrlo aktivno uključili u rad Kreativno-istraživačkog tima (KIT) GRM i Ulične družine Ovce (kasnije UD ovce). Tome sam se i ja uskoro pridružio i to je uvelike utjecalo na sve nas. S Draškom i tim društvom sam puno radio i još uvijek radim. Projektima je zajednički nazivnik zajebancija i sprdanje sa svim onim što nam smeta. Draško je i vrlo zaslužan za moje brzo snalaženje u Zagrebu, kad sam 1993. došao studirati. Stanovali smo kod njegove bake u Palmotićevoj 25, manijakalno slušali Zappu, goli skakali po sobi kad su na 101-inici pustili novi album Jella Biafre, "neopazice" dovodili cure... Sjećam se te prve večeri u Zagrebu. Došao sam na prijemni samo u šlapama i u bermudama. Odmah je pala kiša i bilo je hladno, a mi smo se šetali gradom. Zastali smo pred ulazom u radio 101, a Draško je rekao: "Vidiš, ovo moramo osvojiti!"
Igor Dobranović se nije baš jako okoristio bubnjanjem. Mislim da je svirao u nekom bandu što svira na ljetnim terasama, ali i to vrlo kratko. Kasnije je radio kao čuvar u pulskom zatvoru. Dalje ne znam.
Ivor Ledinski je postao najbolji zubar za kojeg znam. Uvijek je bio spretan s rukama. Nekad je tesao i izrađivao gitare, a onda se opredjelio za obradu usne šupljine.
Davor se više nikad nije bavio sviranjem. Nažalost, jer je definitivno bio talentiran. Na poseban način doživljava muziku. On ti pusti neku solažu, gleda te u oči:
"E... ovo.." i onda imitira sviranje gitare: "Šta nije dobro? Tako bi trebalo svirati!"
Super je Davor. S njim sam živio godinu dana u Zapruđu. Jednom smo se posvađali, jer su nam se razišli stavovi o tome treba li prosušiti krumpire prije prženja ili ne treba.
Tad je bio DJ u Istarskom klubu. Želio je muzički educirati ljude, ali nije mu baš polazilo za rukom. Sad, kako sam čuo, stanuje u Bujama s obitelji. Potpuno se povukao i ne komunicira ni s kim iz starog društva. To me žalosti i jedan od mojih budućih projekata je potražiti ga.
FX nas je i dalje uporno vozio gradom, uporno nam pokušavao prodati kožnjake (i nailazio na naše nerazumijevanje), nabavljao revolucionarne japanske porniće snimane kamerom na sondi (koji nisu bili ni najmanje zanimljivi jer nas anatomija spolnog odnosa nije zanimala u takvim detaljima). "Sređivao" je "krdo napaljenih Čehinja koje samo čekaju nas" i uvijek ostajao "suhoga kurca".
Jedno zabavno razdoblje ostalo je za nama i ušli smo u novo, još zabavnije, produktivnije i kreativnije.
Ipak, Humpse ću zauvijek voliti, jer je to bio prvi veći projekt u koji sam bio uključen.

Kako smo stvarali povijest rock'n'rolla - 17. dio

Posljednji dani
Spektakularnim koncertom u Patinaggiu Humpsi su nestali iz javnosti. Te večeri, kako je već spomenuto, nisu svirali, a nakon toga su se zauvijek povukli u garažu na S krivini na Verudi. Polako su i potpuno zgasnuli.
Uglavnom, band su činili Davor, Igor i Ivor. Nalazili su se, u početku redovito, a onda sve rijeđe i rijeđe. Davor je izgubio entuzijazam, a ni ja nisam više pokazivao baš neki naročiti interes za njihov rad. Zapravo, jednom sam bio na probi i definitivno se razočarao slabom kvalitetom onoga što trenutno rade. A šta su radili? Tekstove im je donosio neki lokalni stihoklepac, a aranžmani su bili najblaže rečeno kilavi. Taj tip koji je pisao tekstove je neki čudak, koji je maltretirao Davora čekajući da dođe iz škole. Onda bi ga pratio i za njim uletio u njegov stan kako bi se najeo. Mislim da je čak i tražio da mu plaćaju tekstove tipa:

Moja krv nosi smrt,
izbušene ruke gledaju me
kristalnim očima
dok lagano tonem u viziju lijepe smrti.

BLJUARGH!
Kasnije se pojavio još neki drugi tip koji je pisao još gore, ali na engleskom.
Davor je govorio nešto o velikom povratku, ali vidilo se da ni sam ne vjeruje u to. Na moj prijedlog da uzmu opet neki moj tekst rekli su samo da sad rade s tim nekim drugim tipom. Igor mi je jednom kasnije spomenuo da neće uzimati ništa od mene, jer bi to opet dovelo Draška.
A Drašku je već bilo totalno svejedno za Humpse.
I meni, naročito poslije toga.

Kako smo stvarali povijest rock'n'rolla - 16. dio

Kaos u Patinaggiu
Kad je vojska uletila u priču, sve je krenulo jako ubrzanim tokom. Nismo morali razmišljati o financijskoj konstrukciji, svim bandovima koji su trebali doći iz drugih gradova bili su plaćeni putni troškovi. Na nama je bilo samo da dovedemo bandove, da složimo raspored nastupa, dogovorimo razglas, rasvjetu, binu... a vojska će sve platiti. Nevjerojatno je, ali istinito da vojska ni u jednom trenutku nije pokazala namjeru da se miješa u izbor bandova i sl.
Naravno, vrlo brzo se pročulo da organiziramo koncert. U Puli je postojala gomila bandova željnih svirke, a ta želja se uglavnom vrlo teško ostvarivala. Ovo je bila odlična prilika svima, naročito jer se ni Davor ni Draško ni ja nismo htjeli nikome zamjerati. Ubrzo je na popisu izvođača bila uglavnom čitava Pulska demo scena. Javljali su se bandovi i iz drugih gradova.
U 7:30 ujutro zvoni mi telefon.
"E stari, čujem da organiziraš koncert. Možemo mi svirat?"
"Mmmmda... Tko ste vi?"
"Napalm! Iz Rijeke! E stari, mi ti sviramo najbolji grind core na Kvarneru!" Originalno ime, nema šta...
"OK, pošaljite kazetu da vas čujemo pa ćemo vidjeti." pokušavam zvučati službeno.
"Ma nema frke!"
OK, još jedan grind core band je samo kap u moru grind core bandova koji su u to doba preplavili scenu, a svi Pulski grind core bandovi su ionako već bili na popisu.
Draško je dogovorio nastup Velikog bijelog slona. Oni su uvjetovali svoj dolazak dovođenjem jednog ženskog banda, čini mi se da su se zvale Maxmet. U tom bandu svirala je Katarina Peović, koju sam nekoliko godina kasnije opet upoznao u Zagrebu, ali tek prije par dana me je Draško upozorio na taj detalj iz njene biografije. Veliki bijeli slon je bio band koji nam je bio najveći adut i kojega smo svi smatrali trenutno najzanimljivijim mladim bandom u Hrvatskoj. Svirali su nešto kao Primus. Maxmet je, za razliku od njih, bio totalni trash. Tri cure obučene u blještave opravice, a svirale su nekakav sweet metal. Kasnije su imale hit koji se vrtio na HTVu, a zvao se "Mačke vole grebati" (sve vam je jasno, zar ne?).
Doveli smo i Majke, a Bare je dolazak uvjetovao nastupom njihove frakcije Nepopravljivi.
Uglavnom, bilo je tu nekih tridesetak bandova. Razglas su sredili KUD Idijoti, rasvjetu dobar stari Tedi.
U zadnji čas je Davor dogovorio besplatno vino u ogromnim količinama za sve (sve plaća vojska). Rino-vino je bio zaslužan za to. U dnu prostorije bila je jedan golemi plastični kanistar...
Mi smo došli oko 14 sati i polako su pristizali bandovi. Tonske probe nisu ni krenule, ali degustacija vina je već prilično uzela maha, tako da su bandovi već u ranijim popodnevnim satima bili pripiti. Bare mi se u jednom trenutku objesio oko vrata:
"E kužiš ono... kompa... jebiga. E stari, daj uzmi ovo, moram ti dati... zaslužio si.." daje mi vrećicu s nečim, "Odlično ste organizirali... E ovo će biti koncertčina, kužiš ono..."
"Da, da.." Tapšam ga po ramenu i izmičem se iz njegovog zagrljaja. Bacam vrećicu u smeće i nastavljam kruženje.
Sjećam se još da smo Draško, Ivor i ja sjedili na podu iza dvorane, svirali i nešto pjevali, a svaki put kad bi prošao Tusta iz Idijota zaurlali bi "Avanti popolo...", onda kad se vrati: "bandiera rosa la triumfera..." itd.
Bio je tu i moj tata, družio se s Tustom, a onda s još nekim bandovima. Vojska koja je prodavala karte ubrzo se također napila i više nisu bili sposobni prebirati po kartama i novčanicama. Uglavnom, atmosfera je izmakla kontroli vrlo brzo.
Koncert je počeo monotonim hiperdistorziranim gitarama i grind vokalima. Band za bandom je svirao jednu te istu stvar, a mi smo uglavnom vrijeme provodili s Kizom iz Velikog bijelog slona. Uskoro je netko dotrčao da nam kaže da je pregorilo pojačalo. Nezgodno.. to je bass pojačalo od Frica iz Idijota. Sale Veruda je uletio i na brzinu sve sredio, tako da su grajndkoraši mogli nastaviti u istom tonu.
Koncert je, dakle, izgledao kao jedna velika, masovna, potpuno besplatna pijanka. Ljudi su spavali po podu, naslonjeni na zvučnike, na kanistar s vinom, jedni na druge... Onda su se počeli trijezniti, a, kako je koncert i dalje trajao, odlazili su kućama.

Bandovi su se nizali. Grind core je bio iscrpljen. Sad su svirale Maxmet pa hrpa sljedbenika Primusa. Onda je taj dio okrunio Veliki bijeli slon. Onda je krenuo garage blok, koji su dovršili Nepopravljivi (meni su oni zvučali odlično!) i Majke. Majke su nastupale pred svega desetak ljudi. Bila je to scena za pamćenje. Totalno razbijeni Bare, gitarista kojemu krvari podlaktica. Ali nabrijani do krajnjih granica. Svirali su na svojim instrumentima, ali bubnjevi su bili od Igora Dobranovića, dakle od Humpsa.Kladim se da ni najveći fanovi Majki ne znaju za ovaj detaljčić iz njihove karijere.

Bilo je predviđeno da Humpsi nastupe zadnji, više onako ležerno, neobavezno, kao neki jam session. Trebao je svirati i Draško(!!!) Međutim, za vrijeme Majki nestalo je i onih desetak ljudi. Vojsku (dakle, zaštitare i prodavače karata) smo odavno raspustili i te večeri se njihova pijanka po krčmama nastavila do kasno u noć (jer su dobili izlaz do jutarnjeg postrojavanja).
Humpsi nisu nastupili, a čini mi se da i više nikad poslije toga nisu javno nastupali.

Kako smo stvarali povijest rock'n'rolla - 15. dio

Pripreme za Patinaggio
U to doba na sceni su se počeli pojavljivati bandovi koji sviraju nešto skroz novo. Bandovi kao što je Primus uveli su jedan novi način sviranja bassa. Nomeansno je svojom nesmiljenom žestinom redefinirao punk hard core. Red Hot Chilly Peppers su također tada zvučali više nego zanimljivo. Pojava tog novog zvuka je, naravno, uzrokovala lavinu bandova koji su pokušavali zvučati kao oni. Najznačajniji primjerci tog vala su bili Veliki bijeli slon, Mayer on Acid, a naravno da tu treba spomenuti i Miladoyka Youneed. Poznati band Majke tad je već nekoliko godina svirao svoj garažni rock na tragu Partibrejkersa, ali u doba o kojemu pišem već su se fragmentirali u Majke i Nepopravljive.
Uglavnom, bilo je dosta uzbudljivo. Trebalo je dovesti sve te bandove u Pulu. Naravno, shvatili smo da je najbolje da to sami učinimo. Draško je s Davorom već neko vrijeme radio na organizaciji tog koncerta, a onda sam se uključio i ja. U to doba je najbolji način dobivanja potpore za koncert bilo da se kaže da je koncert dobrotvoran. Nije još bilo jasno gdje bi se mogao održati koncert. Imali smo u vidu par mjesta, ali odgovorni baš nekako nisu bili oduševljeni idejom da nekim klincima od 17-18 godina daju prostor u kojem bi cijelu večer divljali bandovi.
Prekretnica se dogodila jedne večeri. Bio sam kući i netko mi je pozvonio na ulazu. Otvorio sam, a preda mnom se pojavio krupni muškarac u uniformi, s nekakvim činom.
"Dobro veče, jeste li Vi Nikola Biliškov? Ja sam pukovnik ..."
U tom trenutku su mi se odsjekle noge i mislio sam da ću pasti u nesvijest. Kolale su glasine kako vojska mobilizira mlade po disco-klubovima i sl. Mislio sam "evo, došli su po mene. Sad će me baciti u neki rov i gotov sam."
"D-dd-a, j-j-j-ja sam."
"Smijem li ući?"
Nevoljko sam ga pustio da uđe. Glasnik smrti je ušao u moj dom. Ionako je sve gotovo.
Sjeli smo za stol, a moji su se čudili otkud se sad pojavio vojnik u mom društvu.
"Čujem da organizirate neki koncert." krenuo je on.
"D-d-d--da. Ma to je samo tako... Nismo mi mislili ništa. Ovaj... Znate, imamo band pa želimo nešto organizirati. Ali ako vam to smeta, nećemo..."
"Želite li ga organizirati ili ne želite?"
"Pa... ovaj.. da, želimo!"
"Ovako... Ja radim u zapovjedništvu grada. Vojsci je dosadno i željni su zabave. Ne možemo ih često puštati kući. Zato je ovaj koncert došao kao naručen. Mi ćemo vam pomoći."
"Molim???"
"Šta vam treba?"
"Pa, ovaj... treba nam prostor, potpora, treba nam netko otisnuti plakate, karte,..."
"Nema problema! Treba li još šta?"
"Pa ništa, barem zasada..."
Pruža mi ruku.
"Onda, dogovorili smo se?"
"Pa, trebao bi pitati Davora Buića barem..."
"OK, javite mi što prije."
I tako je krenulo. Od vojske smo dobili svu potporu, a dobili smo i prostor, a to je bila sportska dvorana Patinaggio. Veliki centar, koji će biti prekriven tapisonom, vojska će biti na ulazu, čuvat će nas, a mi možemo dovesti koga god želimo.
Nevjerojatno!
I tako je krenulo ubrzanim tokom.

Kako smo stvarali povijest rock'n'rolla - 14. dio

Krađa u vrtiću
Prije par tjedana Sven je poslao link na vijest kako je netko u Puli provalio u vrtić, ukrao neke slatkiše i raskomadao ribicu iz akvarija, da bi joj komadiće nabio na čačkalice. Provale u vrtiće se događaju.
Takvu jednu provalu na svojoj su koži iskusili i Humpsi, nešto malo nakon koncerta u Palachu. U vrtiću na Kaštelu tad su još uvijek vježbali, a u istom prostoru pridružio im se i ženski punk band Pussies in Boots. U bandu Pussies in Boots svirala je Lara, novinarka Glasa Istre i Borisova cura. Pogledao sam malo hoće li mi Google pronaći nešto u vezi tog banda, za koji Lara kaže da nije ostavio nikakav trag za sobom. Dakle pussies in boots daje prvo link na neki torrent "3 Horny Pussies in Boots" pa onda odete na izlet u čarobni svijet kožnatog fetiša. Na kraju još možete pogledati pornić Pussy in Boots.
Eto, čini se da pulski ženski punk band Pussies in Boots stvarno nije ostavio za sobom nikakvog traga.
Uglavnom, one su svirale na instrumentima Humpsa i baš mi je drago što me Lara na to podsjetila, jer negdje u podsvijesti sam se ipak vrlo nejasno sjećao da je postojao i taj band.
Boravak Humpsa u vrtiću na Kaštelu, koji je primarno koristio teatar dr. Inat i koji je Humpsima priskrbio Draško, nije trajao još dugo i sve je to propalo vrlo neslavno i mučno.
Jednog dana su tako Davor, Ivor, Igor i društvo došli na Kaštel kako bi vježbali. Prvo što su vidjeli bio je razbijen prozor. Ušavši u prostoriju vidjeli su da su im se najcrnje slutnje vezane uz taj razbijeni prozor obistinile. Veći dio instrumenata više nije bio u vrtiću nego negdje drugdje, tko zna gdje. Bubnjevi su ipak bili tu, ali gitare su bile ukradene, uz još neku opremu.
Naravno, prvo što je Igoru palo napamet bilo je da je to Draškovo djelo, kako bi se osvetio za izbacivanje iz banda. Davor nije želio vjerovati u to, a ja sam govorio da ne mogu vjerovati u to. Draško jednostavno nije takav tip i nikad ga nisam mogao povezati s takvim stvarima. Poznavao sam ga već tada dosta dobro i znao sam da nije sklon osveti, barem ne na taj način. Mogao se naljutiti i imao je više nego pravo na to. Ali nikad ne bi ukrao instrumente!
Ne sjećam se baš dobro, ali čini mi se da se Davor našao s Draškom. Igor je već pokupio bubnjeve, a odlučili su i da odu iz vrtića.
[Na ovom mjestu mi treba pomoć kako bi pokrpao velike rupe u sjećanju]
U to doba Davor i ja smo intenzivno uronili u projekt velikog koncerta u sportskoj dvorani Patinaggio. Drašku je, zajedno s Davorom, pala napamet ideja o organiziranju tog koncerta, a onda sam i ja uletio u organizaciju i dogovaranje nastupa bandova. O tome ću u narednom nastavku, ali krađa je pomrsila mnoge planove i dovela je u pitanje nastup organizatora koncerta, Humpsa.
Krađa instrumenata nikad nije razjašnjena. Policija je napravila neki uviđaj "preko kurca" i nikad nije mrdnula kurcem. Čini mi se da su instrumenti nakon par dana isto tako misteriozno vraćeni u vrtić, ali čak ni to ne mogu tvrditi sa sigurnošću.

Kako smo stvarali povijest rock'n'rolla - 13. dio

Pallach
Humpsi su prije raskida s Draškom dogovorili koncert u Pallachu u Rijeci. Taj koncert je organizirao Dick May, koji je tada imao managerske ambicije prema Humpsima. U Pallachu ih je trebao čuti ti iz Dallas recordsa, a sve to kako bi se konačno realiziralo snimanje albuma i daljnji angažman benda.
Sve je to bilo super, ali bend je bio u prilično bijednom stanju. Moj tata je također želio vidjeti Humpse na djelu u Pallachu, da vidi na što to liči sad, kad Draško više ne svira. Bio je lijepi dan i nakon ručka smo se ukrcali u auto, u Puli pokupili Ivanu i odjezdili prema Rijeci. Ipsilon je tad bio tek u planu, tako da smo išli kroz Marčanu, Barban, Plomin pa po obali do Rijeke. Za prigodnu muzičku pratnju pobrinuo se Captain Beefheart. Slušali smo Safe as Milk, a onda i Strictly Personal.
U Rijeci smo se našli s Davorom i ostalima i onda otišli u Pallach. U Pallachu su već bili Anti Otpad, a dočekao nas je Dick May:
"Gdje je Draško?", pitao je odmah.
"Paaa.. ovaj... izbacili smo ga iz benda.", odgovorio je Davor.
"ŠTA???" May je bio zaprepašten, razočaran, nije mogao vjerovati što čuje.
"Čujte, morate odsvirati najbolje što znate. Došao je čovjek iz Dallasa i nemojte zajebati. "
Totalna neprilika. Igor nije želio ni čuti za stvari koje je stvarao Draško, Davor i ja smo ga nagovarali, ali ništa. Neće da čuje za Fiču, neće svirati Podzemnu željeznicu...
"Imamo mi odlične stvari koje nije radio Draško, a odsvirat ćemo i neke obrade..."
Davor je sjedio s Mayem, vodio se napeti razgovor. Kasnije je, za vrijeme tonske probe, Dick sjedio sa mnom. Pitao je šta se desilo, kako to da je Draško izbačen. Ja sam mu sve ispričao. Rekao je da smo budale i da smo mogli napraviti velike stvari, da smo bili na pragu i da smo sve zajebali. Pokušavao sam ga uvjeriti da Davor zna šta radi i da će biti OK.
Ali nije bilo OK. Naravno.
Prije Humpsa su svirali Anti otpad i, iako mi inače nisu bili baš nešto, stvarno su dobro zvučali. Uvježbani, žestoki... Bili su dobri.
Humpsi su odsvirali dvije-tri svoje stvari. Još jednu stvar su na brzinu sklepali na tonskoj probi. Bilo je to održavanje nekog dosadnog ritma i to desetak minuta. Nažalost, vidio sam da je sve otišlo kvragu i da bend zapravo više ne postoji. Ja sam bio na liniji s Draškom. Davor nije imao dovoljno hrabrosti sad kad Draška više nije bilo. Igor je dobro svirao, ali on je bio samo tehničar, bez želje da isprobava nešto novo. Ivor je bio sklon nekim improvizacijama, ali je također bio pretežno tehnički nastrojen. Za mene rock'n'roll nikad nije bio stvar tehnike, nego više duše. A Draško je upravo tako radio. Draško je nastupao dajući uvijek sve od sebe. Unosio je svoju osobnost, svoju dušu u svaki trzaj po gitarskim žicama, u svaki dah. Ja sam isto to unosio u svoje tekstove.
Nažalost, nije baš uvijek bilo razumijevanja za to. I to se još jednom vidjelo i tu, u Pallachu.
Humpsi su tada vježbali u nekoj garažici na Verudi. Oko njih su se počeli okupljati neki novi ljudi, a ja sam vidio da se ne računa toliko na mene. O tome će biti govora uskoro.

Kako smo stvarali povijest rock'n'rolla - 12. dio

Nakon koncerta u Uljaniku na površinu su isplivale sve netrpeljivosti, sav razdor koji se nakupljao kroz duže vremensko razdoblje, sve više povećavajući jaz između članova benda. Uglavnom, kako smo već više puta spomenuli, a kako je i Draško to detaljnije objasnio u komentaru na 11. nastavak, Igor je bio vrlo neprijateljski raspoložen prema Drašku. Davoru je s jedne strane Draško išao na živce sa svim tim idejama, s druge strane je obožavao Draška i njegov kreativni naboj, divio se njegovim hrabrim nastupima na sceni. Davor je želio da bend napreduje, da izraste u nešto stvarno ozbiljno, a snagu za to je nalazio kod Draška. Ipak, istovremeno se toga i bojao. Znam to - više puta mi je to pričao.
Nakon škole smo često odlazili u Sax, mali kafić u blizini pulske civilne bolnice. Sax je bio ugodno mjesto, s dobrom muzikom, čestim izložbama... mjesto po našoj mjeri.
Toga smo se dana u Saxu okupili Davor, Igor, Goran, Ivana, Alina i ja. Bio je tu i onaj klavijaturista, ali ne baš dugo. Više-manje standardna ekipa, ali tema nije bila standardna. Bila je vrlo ozbiljna, mučna, atmosfera se mogla rezati nožem. I mi smo bili vrlo ozbiljni. Nismo se šalili, nije bilo ćaskanja, nego smo prešli na stvar. A tema je bila "ŠTA SA DRAŠKOM?"
Uglavnom, trebalo je odlučiti kako će se bend postaviti prema Drašku. Hoće li se i dalje uvažavati njegove želje, koje su bile sve ambicioznije i ambicioznije, ili će ih trebati zatomiti. Ili - treće - izbaciti Draška iz benda? Ideja o izbacivanju Draška iz benda nije tad bila iznesena prvi put, ali ovdje je prvi put jako jasno i glasno isticana kao jedini izlaz iz nastale situacije.
A kakva je bila situacija? Draško je dosta rekao u komentaru na 11. nastavak. On je imao vrlo velike ambicije, on je vidio Humpse kao istaknuti bend na nacionalnoj sceni i želio je raditi na njegovoj afirmaciji. Ulagao je goleme količine energije kako bi demo snimka i snimka nastupa doprla do ušiju onih koji mogu pomoći pri proboju Humpsa. Tražio je da se stvari izglancaju do kraja, tražio je da bend što više i što intenzivnije nastupa, pokazujući stalno nove stvari na koje ljudi nisu navikli, barem ne na lokalnoj sceni. Tražio je da bend poradi na scenskom nastupu. U Uljaniku je Draško nastupio s licem obojenim u bijelo. Davor je također zabijelio lice. Humpsi su se obukli u sakoe. Izgledali su odlično, barem Draško i Davor. Cilj je bio uniformirati bend. Draško i ja smo se u to militantno doba oduševili Laibachom i meni se jako sviđala ideja uniformiranja. Ostali nisu pristajali na to. Draško je na koncertu u Uljaniku navaljivao na klavijaturistu da što više koristi onu neku polugu na klavijaturama, kako bi sve zvučalo što psihodeličnije. Klavijaturisti se to nije sviđalo. Ni Igoru. Igor je želio svirati klasični r'n'r ritam, bez značajnijih odstupanja od toga.
S druge strane, bilo je tu još nešto. Igor je bio zaljubljen u Ivanu i nije podnosio što se Draško tako slobodno odnosi prema njoj. Draško i Ivana su se znali godinama, nastupali su zajedno u Inatu i njihovo je prijateljstvo bilo takvo da joj je Draško bez frke mogao opsovati, podviknuti na nju i slično. Igoru se nije sviđalo što si netko daje toliko slobode prema Ivani. Zato se u sukobu s Draškom uhvatio za tu slamku.
Dakle, u Saxu smo raspravljali o Drašku. Ideja je bila da prvo vidimo šta ćemo, a onda će Davor nazvati Draška, iznijet ćemo mu odluke i onda se dogovoriti s njime.
To je bila zamisao, ali rasprava je odmah krenula onim pravcem kojim Davor i ja nismo željeli da krene. Igor je odmah počeo sa
"Draška treba izbaciti i gotovo!"
Ivani i Alini se to dopalo i odmah su stale svim srcem uz tu odluku donesenu i prije odvagivanja argumenata za sve moguće opcije. Davoru je vidno bila muka. Pokušao sam smiriti duhove i iznijeti barem jedan razlog zašto je Draško OK i zašto mu treba dati priliku. Klavijaturista je tu upao s nekom svojom argumentacijom tipa:
"Taj Draško nas upropaštava. On sa onim svojim idejama sabotira koncerte." itd.
Davor mu je platio kavu i zamolio ga da nas pusti same.
Ali onda je krenula prava paljba. Davor je branio Draška, ali se nije želio zamjeriti ni Igoru, a ja sam bio jako uz Draška. Sjećam se da mi je u jednom trenutku palo napamet da predložim izbacivanje Igora, ali sam si pregrizao jezik (preradikalno!)
Kako je sastanak odmicao, tako se čulo sve manje glasova za Draška. Toliko su nas zaglušile Ivana i Alina da... sjećam se toga. I sramim se, jer na kraju sam i ja rekao:
"Da, Draška treba izbaciti!"
Sjećam se kako sam to rekao, kao da priznajem neku svoju grešku. Sjećam se i one gorčine što je ostala nakon te moje izjave. Odvratno sam se osjećao.
Kad sam nakon te rasprave otišao kući, puno sam razmišljao o svemu i bilo mi je stvarno teško. Bilo je to kao da se u meni nešto slomilo, kao da sam iznevjerio nešto do čega mi je jako stalo. I stalo mi je. Draško je zastupao baš ono što i ja. Ja sam inovativnim tekstovima pokušao progurati teme o kojima bendovi u to doba nisu pjevali, često lišene smisla, tek možda onog psihodeličnog. Draškova i moja poetika bila je zahtjevnija. Znam da su se ljudi toga bojali i zato je to bilo odbojno, barem na prvi pogled. Čim se pogleda malo dalje, u tome je bila jedina nada Humpsa.
Međutim, odlučeno je - Draško napušta bend.
Odlučeno je još nešto, s čime se ja nisam nikako želio složiti i mislio sam da ću ipak nekako to progurati kad se malo smire strasti - Humpsi više neće izvoditi stvari koje je većim dijelom stvorio Draško.
Odvratno!
Sastanak je počeo oko 11:30, a završio oko 14 sati. Razišli smo se kućama, a Davor je nazvao Draška. Drugog dana smo se našli Davor, Draško, Igor, Ivor, Ivana, Alina i ja, opet u Saxu. Drašku su prenesene odluke, a ja sam se osjećao kao govno. O svemu sam puno razgovarao s tatom i on mi je rekao da je to kraj Humpsa. Nisam tada želio verovati u to, mislio sam da će se stvari nekako riješiti i da će sve opet biti dobro. Zbog Davora sam odlučio nastaviti suradnju s Humpsima, iako je odnos s Igorom postao vrlo služben.
Par dana nakon toga, zbog nervozne neopreznosti rukom sam probio staklena vrata i skoro si prerezao žile na zapešću. S rukom u zavoju ušao sam u Jadran, gdje su me čekali Davor, Igor i klavijaturista. Trebali smo razgovarati o novim stvarima. Klavijaturista nam je objašnjavao kako bi "Humpsi trebali počet svirati Guns'n'Roses... To pali cure, to svi slušaju. Treba to! Pa onda uvježbamo Crvenu jabuku. Ljudi se pale na to. Vidjet ćete kako će biti para!"
Osobno sam mu, najsmirenijim glasom koji sam mogao izvući iz svoje utrobe, rekao kako može pokupiti svoje instrumente i da ga više ne želim vidjeti u Humpsima.

Kako smo stvarali povijest rock'n'rolla - 11. dio

Uljanik
Uljanik je bio mjesto na kojem se okupljala srednjoškolska ekipa.. Više-manje dečkići s pivom u ruci i žudnjom u oku i graškama mučeničkog hladnog znoja. Sve zbog pogleda na curice u tankim bijelim košuljicama, što ih znoj onako neodoljivo pripija uz njihova tek propupala tijela. Curice cupkaju, dečkići se unezvjereno guraju oko njih, pazeći da se smjeste tako da ih curice trljaju svojim tijelima. Sve je bilo totalno uspaljeno, sve je bilo prepuno spolnih hormona. Uvijek je večer završila barem jednom tučom u kojoj se odlučivalo pravo prvenstva prijenosa genskog materijala mužjaka A pred mužjakom B (ponekad i pred mužjacima C, D, E,...) na neku spornu ženku.
Uglavnom, otužna pubertetska priča. Kao i uvijek.
Međutim, s vremena na vrijeme u Uljaniku su se organizirali i koncerti. Uvijek su za Božić svirali Idijoti, dolazili su bandovi svih profila i razina iskustva. Bilo je to jedno od najboljih mjesta na kojima se moglo svirati u Puli jer Uljanik se nalazi u centru, relativno je velik, moglo se svirati i na terasi...
Legendarni majstor rasvjete Tedi, zajedno s još nekom ekipom, organizirali su gitarijadu, na kojoj su se trebali okupiti svi relevantniji mladi bandovi. To je bilo negdje, čini mi se, u februaru 1992. (godina je sigurna, mjesec nije). Humpsi su pozvani na taj koncert, a Tedi je u zadnji čas promijenio program i stavio ih zadnje na raspored, da kao zvijezde večeri nastupe nakon pet-šest bandova. To je naročito pogodilo Hatross, koji su trebali svirati zadnji.
Humpsi su nastupali u sastavu: Davor, Draško, Igor, Ivor Ledinski (u ovo nisam 100% siguran) i klavijaturista kojemu sam zaboravio ime. S obzirom na to da su Humpsi tada već duboko "zaglibili" u eksperimentiranju i praktički postali psihodelična atrakcija pulske demo-scene, tako je i izgledao nastup. Odsvirano je svega nekoliko stvari, ali sve začinjeno škripom, delayem, wah-wahom,... Nešto na što ekipa u Puli nije baš navikla. Da, među svim tim bandovima koji su svirali death metal, grind core i sl. Humpsi su bili čista egzotika.
To ipak nije razlog što je netko iz Hatrossa (ispričavam se članovima Hatrossa na ovoj optužbi, ali do sada sam mislio da je za ovo odgovoran netko od njih - Alex me sad razuvjerio), iz prvog reda, usred jednog Draškovog meditativnog proboja u svijet gitarske buke, bacio kilu kupusa, što se prosula po njegovoj kosi, faci, gitari... Bila je je to stvarno šokantna scena. Draško je digao pogled, ne posustajući u solaži. Nervozno je maknuo onaj kupus što je visio s tijela gitare i nastavio još žešće, još psihodeličnije, još distorziranije. Jedna od najjačih scena prkosa koje sam vidio!
Nakon toga, slijedio je još Fičo, vrlo žestok, brz...
I onda rasprava u bekstejdžu. Igor nije ni razgovarao s Draškom, zapravo je rekao da mu je baš drago što se dogodilo, jer "tako mu i treba". Onda je "neznani" klavijaturista napao Draška da previše filozofira i da mu to nije dobro i da on više neće svirati s njima ako Draško tako misli nastaviti. Klavijaturista je otišao iz banda nakon sljedeće probe. Ipak, organizatori koncerta su bili oduševljeni nastupom i govorili su da treba izdržati tako.
Davor i ja smo zaključili da muziku Humpsa Puležani ne kuže, jer su prezasićeni golemom količinom jednakih bandova.
Skužit će oni jednog dana... mislili smo mi.

Gripa!

Prvo se razbolio Matko. On nije imao gripu, nego upalu grla. Dobio je antibiotik i već je od ponedjeljka dobro.
Onda se razbolila Zvjezdana. Imala je temperaturu dva dana i ozdravila je.
Dolores je u subotu ulovila temperatura i uskoro smo shvatili da se radi o gripi. Tako da sam vikend proveo čuvajući bolesnu obitelj. U ponedjeljak nisam išao na posao, ali Dolores je već tada bilo nešto bolje pa sam u utorak ipak otišao. Međutim, oko 10 me nazvala Dolores i rekla da joj je opet loše. Otišao sam kući.
I... kad sam došao kući, osjetio sam da sam i ja podlegao pod naletom virusa kletog. Uglavnom, od tada mi se sve vrti oko čajeva, MaxFlu-a i slično. Snižavam temperaturu na par sati, a onda me opet sruši i tako. Ni malo utješno ne zvuči podatak da je Dolores tek danas, dakle nakon čitavih 6 paklenih dana, stvarno nešto bolje. Meni je ovo danas tek treći dan. Ovo mi je prvi put da sam malo zasjeo za kompjuter - koristim tih par sati djelovanja antipiretika..
I tako. Nemam baš energije pisati nastavak priče o Humpsima. Jedva čekam da se oporavim pa da konačno napišem ta zadnja poglavlja.

Hvala Bogu!

Kažem to jer sam konačno završio jedan rad i poslao ga šefu na pregled. Rad sam nazvao "Infrared Spectroscopy of Liquid Water-N,N-dimethylformamide Mixtures at 25°C". Uglavnom, pisanje tog rada me odvojilo od Nabrekline ispraznosti na dulje vrijeme, ali sad konačno, dragi moji čitatelji, možete mirne duše očekivati nove postove.
JEEE!