Kako smo stvarali povijest rock'n'rolla - 10. dio

Nova stremljenja

Nakon koncerta u HPu band je, dakle, dobio novi zamah, ali se istovremeno počeo kretati u jednom novom pravcu. Draško pokušava krenuti ozbiljnijim, ambicioznijim smjerom, što i Davor sve više zagovara. Zato, već početkom 1992. godine, pada dogovor s producentom Goranom Ćurićem - Ćotkom, koji je imao studio "Ear" u Štinjanu. Nakon nekoliko dana snimanja (snimali su Davor, Draško, Ivor Ivezić i Igor) i još nekoliko dana montaže i sređivanja snimki, preslušavamo materijal i Ćotka snima master traku na TDK-ovoj CrO₂ kazeti.I to je to - demo snimka je tu, sad treba to nekome pokazati i krenuti na ozbiljan posao snimanja albuma. Ipak, ekipa nije skroz zadovoljna, jer Davor i Draško žele sve skupa doraditi, dok je Igoru sveedno - on će odsvirati svoje i to je to. Što se demo snimke tiče, moram reći kako je nikad nisam doživljavao kao najbolje ostvarenje banda. Osim što je zvuk bio nekako jako prigušen, one stvari koje su zamišljene kao žestoke (Podzemna željeznica i Čovjek s bijelim Fičom) odsvirane su mlako. One psihodelične stvari bile su odsvirane bez dovoljno eksperimentiranja. Sve skupa je rezultiralo u jednoj velikoj neujednačenosti. Zato nikad nisam bio baš prezadovoljan rezultatom. Ipak, imam tu snimku, iako mi u ovom trenutku nije pri ruci. Čim je iskopam iz "arhive", prebacit ću je u mp3 i stavit je na internet.
U to doba, trzavice među Draškom i Igorom postaju sve češće i sve žešće, ali, kako se meni čini, tu je Igor pretjeravao, a cure (Ivana i Alina) su sve to dodatno podgrijavale. Anti-Draško frontu unutar banda čine Igor i klavijaturista, koji je odnedavno u bandu (a kojemu sam zaboravio ime). Klavijaturista dobro svira, ali je čisti tehničar, bez ideja, čovjek kojemu smeta eksperimentiranje i slične stvari, koje su se Drašku i meni, međutim, jako sviđale i koje su nam bile vrlo izazovne. Draško je želio zvuk banda dovesti do nečega što liči na rane Pink Floyde, Davor je bio rokerskije orijentiran i oduševljavala ga je stvar "I'm Goin' Home (by Helicopter)" od Ten Years Aftera (poslušajte izvedbu te stvari na Woodstocku). Ja sam u to doba otkrivao Velvet Underground, Zappu i Captaina Beefhearta, Amon Düül II i sl. i taj zvuk me, uz Sonic Youth, Stoogese, MC5 itd. inspirirao i priželjkivao sam da sve ode u tom smjeru.
Ipak, najdraži band su mi bili Ramonesi i u to doba sam barem jednom dnevno morao preslušati njihov prvi album. Međutim, iako su se i Davor, Ivo i Draško zaklinjali u Ramonese, nikad nismo ni pomislili da bi se Humpsi trebali ograničiti na njih. Ono što nam je svima bilo zajedničko je oduševljenje kompilacijom Paket aranžman. Svi smo obožavali taj album i crpili smo inspiraciju iz njega. Ujedno je to i album koji je vjerojatno ostavio najdublji utjecaj na mene.

Kako smo stvarali povijest rock'n'rolla - 9. dio

I poslije Ivora Ivor
Humpsi su, nešto malo nakon koncerta HPu, odlučili snimiti svoje materijale, kako bi jednog dana stvarno objavili i album. Draškov stav je, s tim u vezi, bio da treba snimiti demo snimku koja bi služila više kao evaluacija banda.
U to doba, band više ne vježba na Monte Zaru. Koliko se sjećam, došlo je i do neke svađe s Headbangerima (iako možda i griješim) - čini mi se da se radilo o nesuglasicama oko termina proba. Band se, dakle, seli na Kaštel, u prostorije Inata, amaterske kazališne skupine u kojoj je bio jako aktivan Draško. Branko Sušac, voditelj Inata, bio je oduševljen Humpsima, smatrao je da band ima velike potencijale i da treba raditi na tome.
Kao što već rekosmo, nametnula se i potreba nalaženja "ozbiljnog" basista. Braičin je jedan od idejnih stvaratelja banda, ali nikad nije bio baš preterano pouzdan, a i trebao je otići iz Pule u Zagreb, na faks. Ivor je stalno imao nekih frka u školi pa nije baš mogao biti uvijek na raspolaganju. I sad se, kao logičan izbor, pojavljuje Ivor Ledinski. Ivor je sam izrađivao instrumente, popravljao gitare, a i odlično je svirao. Učio je od najvećih gitarista i želio je negdje prezentirati svoje umijeće. Vrlo brzo je svladao sve stvari Humpsa, dodajući im još neke finese. Još neko vrijeme je ipak Ivor Ivezić svirao, a Ivor Ledinski je učio, jer nije želio ništa manje od savršenstva.
Javljaju se tu još neki problemi koji će kasnije, kako ćemo vidjeti, metastazirati do neslućenih razmjera. Igor, bubnjar, zaljubljuje se u Ivanu, jednu od tri vjerne pratiteljice banda. Ta ljubav se samo djelomično ostvarila. S druge strane, Draško sve češće iznosi svoje ideje, vizije banda. Draško vidi band kao umjetnički projekt, na kojemu stalno treba raditi, kojega treba dorađivati, unositi stalno nove momente. Treba dodavati instrumente, mijenjati izraz, treba poraditi na scenskom nastupu. Čak je govorio i o uniformiranju članova banda. Igor je na sve to gledao s priličnom dozom nerazumijevanja. Davor je želio samo svirati i ništa više od toga.
Nastaju dvije glavne struje - artistička, tj. Draškova, koja je zastupala tezu "Humpsi su teatar"; rock'n'roll, tj. Davorova, kojoj je bio cilj raditi što veću količinu dobrih pjesama i što više nastupati, bez potrebe za nekim spektakularnim scenskim nastupom. Igor je bio priklonjen Davoru, bez jasnog izjašnjavanja. Ivor Ledinski je svemu pristupao profesionalno. Ja sam želio da band svira, zastupao sam akumulaciju pjesama, ali zastupao sam i Draškove vizije.
Draško i Davor dovode u band klavijaturistu, koji je, međutim, trebao nastupati samo u nekim stvarima.
Kako su se stvari razvijale, vidjet ćemo uskoro.
[Obavezno pročitajte i komentar, u kojemu Draško pojašnjava neke detalje]

Kako smo stvarali povijest rock'n'rolla - 8. dio

Koncert u Hotelu Pula
U hotelu Pula u to su se doba, u organizaciji Foruma mladih, održavali "koncerti za reanimaciju izbjeglica". Izbjeglice iz svih krajeva Hrvatske dolazili su u Pulu. Rijeke i rijeke ljudi unezvjerenih pogleda, s najlon kesama u ruci, u kojima je bilo sve što su uspjeli spasiti. Mi smo gledali te ljude, ali nismo rat doživljavali u punom smislu. 18. studenog pada Vukovar. Ponoć je i potpuni je mrak na željezničkom kolodvoru. Miro, Andrija, Breški i ja odlazimo dočekati vukovarske izbjeglice. Ti jadni ljudi izlaze iz vlaka. Puležani ih dočekuju pljeskom, daju im kruh, daju im bilo šta da jedu i piju. Mi gledamo, ti ljudi prolaze pored nas, a nama se steže grlo. Tad sam prvi put osjetio sav taj njihov jad.
Ali - TREBA SVIRATI! Rat je i treba odgovoriti na sve to dobrim tekstovima, tutnjavom bubnjeva, treštanjem električne gitare, zaglušujućim urlanjem u mikrofon.
Humpsi 29. studenog 1991. unose svoje instrumente u Hotel Pulu. Kultno okupljalište alternative ove noći je naše. Ne samo naše, nego i od Headbangera i Trija Porkodija.
"Dečki, samo se nemojte zajebavati s danom republike!", govori nam Dick May, dok sjedimo s Lampom iz Trija Porkodija na zidiću ispred ulaza. Svi smo tu, i Goran, i ja, i FX. Cure, Ivana, Alina i Željana još nisu došle i mi odlazimo trčati oko HPa. Mrak je, a Davor i ja, trčeći, osmišljavamo zadnje detalje pred koncert. Baš smo jučer napisali i uglazbili "Ovcu", a Draško je na to dodao još 10-tak minuta psihodelične solaže. Tekst ide ovako:

Ubio sam ovcu
da napravim kapu.
O zašto sam je ubio
kad mi kapa ne treba.

Trčimo i smišljamo poredak pjesama. Počinje s Izgaranjem. Treba svirati i Idole. I Zlatnog papagaja. Koncert se bliži i ulazimo unutra, jer tonac je stigao i treba odraditi tonsku probu. Headbangeri već probavaju. Zvuče odlično...
Humpsi su nabrijani do kraja. Davor je u dugom mantilu, raščupan. Izgleda kao da je frontman Pekinške patke. Draško je sav unezvjeren, uzbuđen pred koncert - ipak je ovo Pula. Ivor drma po basu, još nije skroz izvježbao "Fiču". Igor sjedi i puši, čeka da ga pozovu da sjedne za bubnjeve.
Koncert počinje!
U zadnji čas dobacujem toncu kazetu da snimi Humpse, a netko dolazi i s kamerom.
Cure vrište. Davor nešto dovikuje Drašku.
"U ovom tužnom trenutku da ispratimo naše voljeno nam pojačalo koje je izgorilo u nesretnim okolnostima..." započinje Draško, a cure još glasnije vrište.
I Humpsi sviraju. Odlično im ide, čak ne izliječu iz ritma.
Pjesme se redaju jedna za drugom, a ja zadovoljan promatram.
Izgaranje --- Biti živ --- Milinka
"Dame i gospodo - VIS Idoli!" viče Draško, nakon čega slijede dvije njihove stvari: Uber Europa i Plastika. Zatim ide Meskalin blues, koja mi je tada zvučala OK. Podzemna željeznica zvuči super! Furiozna, žestoka, baš pravi punk! Vrlo jaka stvar!
Čovjek sa bijelim fičom - cure viču "Ne to!", jer misle da je koncert gotov. Naravno, Draško pjeva tu stvar, Davor svira gitaru. Odlično! Jako sam sretan i zadovoljan! Ponosim se Humpsima. U drugom dijelu pjesme, kad dolazi do vrhunca, Ivor izlijeće iz ritma, izlijeću i Igorovi bubnjevi. Ali i to zvuči dobro, baš pankerski. Baš tako treba!
koncert nije gotov. Treba odsvirati još nešto.
"Je'n dva. Da vas čujem! Milinka! Milinka! Milinka!" ekipa urla od oduševljenja.
Milinka II traje dugo. samo uvodna solaža traje 2 minute, a ima još dužih dijelova. Nije stala cijela na snimku koncerta. Nisu stale ni Ovca ni još nekoliko obrada, među kojima je i Zlatni papagaj od Električnog orgazma.
Ovca je trajala, trajala i trajala - sjećam se, duuugo, najmanje 8 minuta. Ali to sam baš tako i želio da ispadne.
Humpsi silaze s bine, a DJ Brada pušta, Dicku za inat, "Dan republike" od Zabranjenog pušenja.
Bio je to stvarno odličan koncert i ja sam bio jako zadovoljan. Davor i Draško, kao okorjeli perfekcionisti (što su ostali i do danas) su bili nezadovoljni izlijetanjem iz ritma, ozvučenjem, nedostatkom monitora... Zaključak je bio da treba naći pouzdanog basistu, koji će brzo naučiti sve stvari i koji će moći stalno svirati.
Bla bla bla.
Koncert je bio odličan I GOTOVO!!!

Kako smo stvarali povijest rock'n'rolla - 7. dio

Monte Zaro

Nakon ljeta, Humpsi iz Lukine kuće prelaze na Monte Zaro. Na Mote Zaru je živio (tj. još uvijek živi) Draškova i Ivorova šira obitelj s očeve strane. U toj kući nalazi se prostrani podrum, baš kao stvoren za probe. Ubrzo nakon što su ponovo krenule probe, Humpsi u isti prostor primaju Headbangere, band koji je tek nastao, ali koji nemaju gdje svirati. Oni su imali jednu autorsku stvar, a sve ostalo su bile obrade. Pjevač se furao na Lemmya iz Motorheada i ta njihova pojava - frontman s gitarom spuštenom do koljena, njegova duga kovrčava kosa, lenonke - već zbog toga je vrijedilo družiti se s njima. Stvar im se zvala Glasnice i ima refren "mi pjevamo dok pucaju glasnice..". Ta stvar je stvarno moćno zvučala.
Headbangeri su se divili Humpsima, kako imaju bogat repertoar:
"Ne svirate baš nešto, ali tekstovi su kul!", na što sam ja odgovarao:
"Ne, ne.. Oni baš odlično sviraju, ali tekstove treba srediti."
Tad sam pisao i pisao. Pjesme su nastajale iz dana u dan. Nije bilo baš sve uglazbljivo i na kraju sam pogubio i sve te tekstove. Jednu stvar su ipak uglazbili, iako je to vjerojatno najlošiji tekst kojeg sam napisao u životu. Ta stvar je odmah uglazbljena, na divljenje Headbangera:
"Ma da... šta sad ste napravili tu stvar?"
"Jeb'ga, Nidžo je napisao tekst, nemamo šta čekati!"
Draško, Ivor i ja tada počinjemo razmišljati i o albumu. Smišljamo ime: "Balada o bojleru nad lavaboom". Draško crta omot. Ja razmišljam o tekstu... Davor dorađuje neke stare pjesme.
Totalno oduševljenje vlada bandom.Treba svirati u Puli. Treba sve te pjesme prezentirati domaćoj publici. Treba svirati. Što više.

Ples u zaselku

Listajući današnji Jutarnji list, naišao sam na članak u kojem izražavaju svoju nevjericu i zgražanje ponašajem okupljenog razdraganog puka na Trgu bana Jelačića za vrijeme koncerta Severine. Popratna slika prikazuje skupinu mladih koji plešu kolo oko Manduševca. Atmosfera kao u nekom narodnjačkom klubu. Ono - mladi Hrvati pokazali su kako se znaju zabavljati.

E, sad, je li to čudno? Mene ne iznenađuje to što sam vidio. Ionako je Zagreb odavno pretvoren u jedno veliko selo, u kojem se tek neki pojedinci bore za očuvanje onih ostataka ostataka urbanog u toj "metropoli". Jučer sam pisao o tome kako izgleda centar Zagreba. Dovedena je i Severina, koja se, naravno, savršeno uklopila u ugođaj. Kolo nije ništa neobično. Zapravo, neobičnije bi bilo da mladi nisu zaplesali kolo.Naravno, isti ti razgaljeni mladi najvjernija su publika "javnih gradskih prostora", kao što su shopping centri. Blještavi, šareni centri koji ti pružaju odličnu zabavu uz kupovinu. Čisti turbo folk.
Ali, opet naravno - komentator događaja Damir Sokić i komentatori vijesti uhvatili su se za nacionalnu slamku i za sve optužuju Srbe (a koga drugoga) za uvoz turbo folka. Potpuno pogrešno, što se mene tiče. Jer turbo folk je cijela ova gradska vrhuška. Siguran sam da je njima bilo toplo oko srca gledajući tu mladost, to cvijeće Zagreba, kako složno cupkaju držeći se za ručice.

[Sliku sam posudio od Jutarnjeg lista]

Javljanje iz zaselka u podnožju kipa bana Jelačića

Svakog dana prolazim pored jednog malog zaselka koje je podignuto u centru Zagreba. Iz drvenih kolibica širi se miris skupocjenih jeftinih kobasica, ljudi čekaju u redu, a rumeni kobasičari u ritmu populističkih nota s Narodnog radija veselo ih ubacuju u peciva.
Idilična seoska atmosfera u centru onoga što bi trebala biti urbana cjelina prekrasno zrcali predivnu politiku koja vlada gradom.
Danas je, uz sve to, selo zameo i snijeg. Pogledajte slike.A ja prolazim tim selom... Upravo sam pročitao u Metropoli (koju uzimam da si podignem razinu iznerviranosti) nešto što sam znao od ranije, o urbanističkom planu uređenja naselja Kruge. Znao sam kako izgleda taj plan, ali način na koji je to sročila novinarka Metropole, dodatno povećava razinu urbanih spolnih hormona. Naslov je "I Trnje postaje velegrad". Novinarka zatim oduševljeno, u erotskom zanosu, priča o faličkoj gradaciji, koja kreće od 7- do 9-katnih stambenih i poslovnih zgrada, da bi sve to, u eksplozivnoj erekciji, završilo 21 katnim falusom na uglu Vukovarske i ulice Kruge. Protagonist terminalne faze njene onanije je stručnjak, kojeg je pitala za mišljenje. Stručnjak je pekar, koji, kroz novinarkino orgazmično dahtanje u valentinovsko jutro, kaže da će "kvart konačno izgledati svjetski".
Još jednom vidimo kako živimo u gradu ispremješanih vrijednosti. Ruralno se ubacuje u centar, a sve se to začini pučkom veselicom ždrijeba skijaša, nakon čega slijedi gradnja kristalnih zgrada i garaža na trgovima, za "elitu". Da sve izgleda "svjetski".

Kako smo stvarali povijest rock'n'rolla - 6. dio

Pulska mlada scena
Uglavnom, dogovoriti svirku u Puli bilo je ponešto teže nego u Kopru, Rijeci i slično. Iako je glavni cilj bio svirati u Zagrebu, Pula je ipak bila matični grad i trebalo je svirati pred domaćom publikom.
U to doba u Puli se sviralo uglavnom u Hotelu Pula (već spomenuto kultno mjesto), Uljaniku. Pink Pantheru i Circolu. Međutim, jedan od težih kamena spoticanja bila je činjenica postojanja tzv. Foruma mladih, organizacije koja bi se načelno trebala brinuti o svim aspekima djelatnosti mladih. U praksi, barem što se rocka tiče, to je bila katastrofa. Rock sekcijom upravljao je Dick Sram-te-bilo May [ne navodim pravo ime te persone, ali svi upućeni će ga prepoznati]. On je organizirao veliki Melody festival 4. VIII. 1990. godine, gdje su svirali Einstürzende Neubauten (koji su nedavno rekli da se nadaju da taj čovjek više nikad nije organizirao ništa), Alien Sex Fiend i ostali nositelji svjetske industrial noise scene. Bio je to velik koncert, pravi spektakl koji je ostavio neizbrisiv pečat na pulsku scenu. Dick je kasnije organizirao još mnoga događanja u Puli, ali nikad nije napravio ništa ni izbliza toliko dobro. Bandovi redovito nisu dobivali zaslužene pare niti ikakvu drugu materijalnu zadovoljštinu. Forum mladih je zato Dicku služio tek kao efikasan paravan za neke druge aspekte njegovog poslovanja.
Da bi se u Puli sviralo, trebalo je sve prepustiti Forumu mladih. Drugim riječima, trebali ste biti dobri s Dickom Mayem. Nama se sve to nije sviđalo i pokušavali smo drugim kanalima doći do neakvog angažmana. To baš i nije išlo, unatoč poznanstvima sa starijim i utjecajnim bandovima, kao što su KUD Idijoti.
Bandovi koji su u to doba djelovali unutar srednjoškolske scene su redom svirali vrlo žestoku muziku. Hard core, punk, ekstremni pravci metala... Ovdje su nabrojani neki od njih, po sjećanju:

Anti otpad - HCAnti drot - punk
Condition Critical
Pneumonia - HC
Hatross - death metalBlockade Runner - speed metalMerry Stoned - progresivni grind core
Sexton - speed metal
Trijo Porkodijo - punk
Frontalni udar - punkDNA(Djeca neuspjelih abortusa) - punk
Treća smjena - punk
Headbanger - frontman se furao na Lemmya iz Motörheada

nešto stariji su bili Gustaph y njegovi dobri duhovi, koji su tad svirali psihodelični punk, a nekoliko godina kasnije su promijenili ime u Gustafi.

i još puuuuno drugih

"Veliki" bandovi:

KUD Idijoti
The Spoons - nešto o njima na kraju ovog teksta
Messerschmitt
Atomsko sklonište - pogledajte šta je nasrano ovdje (punk???).

Kako smo stvarali povijest rock'n'rolla - 5. dio

Marko Brecelj i MKC
(slike su skinute s interneta)

Nakon što sam malo razmislio i posložio si datume u glavi, shvatio sam da su Humpsi krenuli s koncertima i prije početka rata. U jednom trenutku Biondo tzv. Nadan Rojnić ih je povezao s Markom Breceljem i ubrzo je dogovoren koncert u Mladinskom kulturnom centru (MKC) u Kopru. Bilo je to jedno od kultnih mjesta, meka svih bandova Istre i šire okolice, jer redovito su tu svirali underground bandovi sa svih strana. Zato je MKC bio odlično mjesto za održavanje koncerta.Nešto malo prije Nove godine 1991. Humpsi su se ukrcali na vlak, putovali 10(!) sati i konačno stigli do Kopra. Ja nisam mogao s njima, ali sjećam se priče kako je Braičinu neki policajac dovikivao da nosi šunku (jer je bas nosio u nekoj smiješnoj zelenoj vreći).Humpsi (u sastavu: Davor Buić - vokal; Draško Ivezić - gitara; Ivo Braičin - bas; Igor Dobranović - bubnjevi) su te večeri nastupali kao prvi band, a nakon njih su svirali Overflow, a na kraju Once Upon a Time iz Australije. Tada su Humpsi imali samo dvije svoje stvari - Milinka Is not Dead i Biti živ, ostatak koncerta je popunjen obradama Idola i sl. Kasnije su zaružili s Overflowima, odspavali u MKCu i drugog jutra se vratili u Pulu.Koliko se sjećam, vratili su se prilično zadovoljni, Brecelj ih je pozvao da još jednom dođu svirati u MKC. Zaključili su da moraju što prije podebljati repertoar.
Tako je i bilo.
Ja se jednog jutra naglo budim s tekstom u glavi: Čovjek sa bijelim Fičom!!!

On je čovjek sa bijelim Fičom,
on juri, žuri i gazi sve pred sobom.
Žene, djeca, starci, svi bježe pred njim
jer on je lud, on je čovjek sa bijelim Fičom.

Čovjek sa bijelim Fičom
Čovjek sa bijelim Fičom
Čovjek sa bijelim Fičom
pije kavu sa šlagom.

Kad dođe kući već ga čeka toplo mlijeko
Njegova mama voli slušati o njemu
Ona njega mnogo voli i ponosi se njime
jer on je lud, on čovjek sa bijelim Fičom

Čovjek sa bijelim Fičom
Čovjek sa bijelim Fičom
Čovjek sa bijelim Fičom
pije kavu sa šlagom.

Oko osam sati on dolazi u kafić,
svi mu se panično miču s puta,
a on samo nervozno skida Ray-banke i viče:
"Kelner, jednu kavu sa šlagom, puno šećera molim!"

Čovjek sa bijelim Fičom
Čovjek sa bijelim Fičom
Čovjek sa bijelim Fičom
pije kavu sa šlagom.

Tekst je bio dobar, trebalo ga je uglazbiti, ali Davoru i Drašku ništa nije padalo napamet. Onda je Draško, onako bezveze, tek toliko da isproba je li dobro naštimao gitaru, odsvirao jedan akord. Davor je doživio trenutni orgazam:
"Daj, još jednom!"
Draško se u prvom trenu nije mogao sjetiti što je točno odsvirao, ali nakon nekog vremena se ipak sjetio i stvar Čovjek sa bijelim Fičom je dobila svoje osnovne obrise.
Tad se band seli u Pulu, kod Luke. Ipak je bilo malo teško svakoga dana dolaziti u Medulin pa je Draško pitao Luku mogu li svirati u njegovoj kući, koja se tada nadograđivala. Luka je pitao tatu može li se svirati u kući, a njegov tata je shvatio da će Luka tu vježbati flautu, kad ono - došao cijeli band.
Uglavnom, Čovjek s bijelim Fičom u Lukinoj je kući dorađen, po uzoru na Starship od MC5. Odlučeno je da će Draško to pjevati, jer je jedini on to sve imao u glavi.
Nastaje i pjesma Podzemna željeznica, čiji smo tekst napisali zajedno Davor, Draško i ja - svaki od nas po jednu strofu. Sva trojica smo čučali na golom betonu i na komad papira pisali:
Davor:

Noć je oko dva sata,
tražim otvorenu krčmu
da se naroljam piva,
al' ništa ne radi ne radi ne radi.
Ostaje mi samo put do kuće,
odlazim na stanicu i čekam vlak.

Draško:

Stojim na uglu i pripalim cigaru
i nervozno nervozno mašem repom.
Izvukao sam neku tužnu facu i uplašio mediokritete.
Kreteni oko mene podrugljivo se keze,
a ja im na brzinu polomim kosti sve.

Nikola:

Odlazim do najbližeg parka
i legnem na otpalo lišće.
Vidim polupraznu bocu vina
u njoj plivaju mrtve muhe.
I dok ispijam preostalo vino
pas lutalica piša mi na facu.

refren:

Podzemna željeznica 4x

Na Goranovom rođendanu Humpsi nastupaju u njegovom vrtu. Premijerno se izvode stvari:

Izgaranje
Čovjek sa bijelim Fičom
Podzemna željeznica
Milinka 2

Igor Breški, do tada mirni mali dečkić iz prve klupe, u tom trenutku poludi i drugog dana u školu dolazi s raščupanom frizurom. Od tada Breški više nikad nije bio dobri dečkić.Drugi koncert u MKCu održan je na proljeće, s time da je Ivor Ivezić svirao bas umjesto Braičina. S Humpsima je nastupalo još nekoliko bandova. Kako su tada već imali više svojih autorskih stvari i dobro svirali, publika ih je prihvatila jako dobro i vratili su se trijumfalno u Pulu. Trebalo je sad srediti neki nastup i u Puli, pred domaćom publikom. To se pokazalo kompliciranijim zbog lobija Foruma mladih.
Al' otompotom.

Kako smo stvarali povijest rock'n'rolla - 4. dio

U par mjeseci marljivog rada, redovitih proba, bjesomučnog kreiranja tekstova, uglazbljivanja i aranžiranja, Humpsi su početkom ljeta 1991. na repertoaru imali već zavidan broj autorskih stvari.
Međutim, onda nas je povijest pritisla svom svojom težinom. Bili smo na medulinskom otoku Cea kad smo saznali da je počeo rat u Sloveniji. Činilo nam se tada da je sve to nešto prolazno, još uvijek nekako daleko, da se to nama ipak ne može dogoditi. Rat u Sloveniji je trajao nekoliko dana i prestao. Ipak, napetost je visila u zraku. Još prije svega toga ljudi su odjednom postajali Srbi i Hrvati, oni koji su se najglasnije nazivali Hrvatima počeli su nositi crne majice s velikim U, sve se češće i javnije čuo pozdrav "Za dom spremni". Šahovnica je prestala biti obrubljena žitom, a prvo polje na njoj postalo je bijelo. Na štandovima se prodavao čist hrvatski zrak. S druge strane, u Srbiji, budili su se nacionalni mitovi, Milošević je okupljao neobrijane muškarce u šajkačama što su žderali odojke, a omiljena pjesma im je bila "Bit će mesa, bit će mesa, klat ćemo Hrvate..."
Ukratko, atmosfera je bila užasna. Smrt se osjećala u zraku.
Samo par mjeseci prije toga bio sam u Beogradu. Vidio sam plakate "Kruha i soli!", pitao sam se što to znači, a onda su mi objasnili da je to namijenjeno vojsci što se okuplja za obranu Srbije. Bilo mi je jako čudno i prvi put sam se osjećao kao stranac, kao netko tko bi se trebao skrivati u tm gradu što mi se do tada činio prijateljskim.
A onda su postavljeni balvani na prilazima Kninu, ubijeno je 6 policajaca i sve je krenulo nezaustavljivim tokom. Prekinute su telefonske i poštanske veze sa Srbijom. Rođaci i teta Antica, koji su živjeli u Beogradu, a s kojima sam cijeloga života bio toliko blizak, odjednom su se našli negdje jako daleko...
Zamračenja su se zaredala, ali Humpsi su nastavili svirati. Ljudi su oko nas naočigled pucali, mijenjali su se preko noći, bježali su u neku nacionalnu mitologiju. Mi smo radili i na taj način izgradili čvrsti zid koji nije dopuštao tim negativnim utjecajima da prodru do nas i da nas zatruju.
Štoviše, u to mračno doba, Humpsi su izašli i počeli svirati u javnosti.

Kako smo stvarali povijest rock'n'rolla - 3. dio

Izgaranje
Na ovom mjestu dolazimo do još jednog zanimljivog čovjeka koji je surađivao s Humpsima. Goran je jako dobro baratao elektronikom i sličnim stvarima. Band mu je baš dobro došao, jer je konačno mogao napraviti nešto od opće koristi. To "nešto od opće koristi" bilo je pojačalo za električnu gitaru, i to stereo pojačalo snage 300 W, što je stvarno bila stvar koju je trebalo imati. Elementi su naručeni iz Niša (Ei Niš - elektronička industrija) - po tome znam da se i to zbivalo prije raspada Jugoslavije. Bile su to dvije pločice na koje je trebalo zalemiti kondenzatore, otpornike, tranzistore i ostalo. Ono što nije došlo bio je transformator, koji je trebao prebacivati s 220 na 24 V, uz još neke zahtjeve, kojih se više ne sjećam. Takav transformator bilo je nemoguće nabaviti u dućanu, ali zato je postojao Uljanik, u kojem su nam po narudžbi napravili četiri transformatora, koji su trebali zajedno djelovati kao jedan. Uz njih je išlo još 10-tak velikih kondenzatora.
Uglavnom, Goran je sve skupa lijepo zalemio, pripremio, a kod mene su bili transformatori i kondenzatori. Još je to trebalo spojiti i pojačalo je trebalo proraditi.
Goran je te večeri, opremljen lemilicom, kacavidama, kliještima i ostalim alatom, došao kod mene, gdje smo trebali obaviti te zadnje stvari. Međutim, javio se jedan problemčić. Goran nije donio unimer (ispitivač napona), a ja ga nisam imao, kao ni ostali koje smo zvali. Nismo mogli utvrditi što je primar, a što sekundar na transformatorima. Naravno, ni Goranu ni meni se nije dalo čekati do sutra, kad bi Goran donio unimer pa smo se odlučili za eksperiment.
Trebalo je pola sata da se sve pospaja.
Onda mi je Goran svečano pružio utikač.
Bili smo uzbuđeni - pojačalo od 300 W je pred nama. Čekao sam samo da Goran kaže i uključujem.
Atmosfera je bila kao pred lansiranje space shuttlea. Goran je vršio zadnje provjere, nešto je mrmljao i tiho pjevušio, a ja sam stajao spreman s kabelom u ruci.
Pojačalo je bilo na stolu u kuhinji, utičnica je također bila na stolu. Pažljivo smo poravnali u utičnicu i pojačalo, kako bi pojačali dojam svečanosti.
"Uključi!", rekao je Goran.
Uključio sam.
U tom trenutku, začuo se reski prasak. Iz pojačala je pokuljao plavičasti plamen, a kuhinju je ispunio dim. Goran je kriknuo, a ja sam odskočio. Goran je panično ulovio kabel i iščupao ga iz utičnice.
Pojačalo je bilo mrtvo.
Izgorilo je.
Svih 300 W otišlo je u plamen i nadražujućim dimom ispunilo kuhinju.
Nekoliko trenutaka smo zbunjeno gledali što je ostalo od pojačala, ali znali smo da je sve otišlo u nepovrat. Bili smo tužni. Zbog naše nestrpljivosti, zamijenilo smo primar i sekundar pojačala, dobili izlazni napon od 2016 V i snagu od ne-znam-koliko W.
Ostali smo na pojačalu kojem se vrtio zvučnik, a kad pritisneš distorziju zvučnik se zavrti brzo. I na još jednom, Iskrinom pojačalu, koje je imalo 25 W, ali je bilo dobro, s cijevima.
A iz pepela sagorenih 300 W nastala je pjesma Izgaranje.

Džoging i maškare

Odavno sam shvatio da ću, ako nastavim ovakvim ritmom, zakržljati. Ritam mi je odlazak na posao, gdje uglavnom sjedim za kompjuterom. Onda idem kući, gdje se pokušavam posvetiti Matku i Zvjezdani. Uglavnom dolazim umoran s posla.. I onda bi se ustvari najrađe izležavao na kauču. S druge strane, želim i što aktivnije provoditi vrijeme s Dolores, Matkom i Zvjezdanom.

Zar je to sve? O je! Daj mi još malo energije!
A do energije mogu doći, naravno, tako da u svoj dnevni raspored uključim i neku fizičku aktivnost. To ustvari može služiti i kao odmor, jer svaki odmak od onoga što obično radim (bavim se intelektualnim poslom) je odmor.
Zato sam odlučio počet trčati. Nasip je blizu, a mogu trčati i po naselju, jer nije baš jako prometno. I konačno, u subotu sam definitivno odlučio krenuti.
U subotu je cijelo vrijeme padala neka sitna kiša, ali kad sam izašao (oko 18:30), ta kiša se uozbiljila i padala je dosta jako. Bez obzira na to, krenuo sam trčati. Kiša je pa ću napraviti manji krug oko naselja. Ali, uz kišu, puhao je i vjetar. I bilo je hladno. Prvi put u životu su me bolili kapci, tako da sam i osjetio i kako te može boliti još jedan dio tijela za koji nisam ni mislio da bi mogao boliti. Kiša mi se slijevala po kosi, bio sam sav mokar, vjetar me šibao, a ja sam trčao. Trčao sam ja i oni koji su iz auta ulijetali u zgrade.Planirani krug po naselju sam ipak obavio, a onda sam kupio novine i DVD Alien 3 (jer to mi je najbolji nastavak Aliena).
Treba tako nastaviti. Dobro, ne po kiši... Ovih dana nisam imao sreće, ali nadam se da će večeras biti bolje. Treba mi to postati rutina.U nedjelju smo bili u Samoboru. Kad smo već krenuli, shvatili smo da se nismo maskirali, ali nam se nije dalo vraćati kući. I tako, bili smo uljezi. Standardna fešta - pozornica sa zajebantskim bandovima, vesele maškare jedu čevape i kobasice, čeka se red za krofne, krditno-investicijski fondovi dijele balone, a onda traže tvoje podatke, djeca šeću sa šećernom vatom. Omar i ekipa su došli iz Pule da uveseljavaju ekipu i animiraju djecu svojim balonima. Matko je dobio opasač i mač od balona. Sigurno se čudi kako to da njegov tata poznaje sve te klaune, jer svaki put se izgrlim s njima i onda Matko uvijek dobro prođe.Bilo je dosta hladno pa smo otišli kući. Usput smo zalutali u Samoboru tražeći auto, koji je bio parkiran ispred ulaza u bivšu vojarnu, gdje sam proveo dva mjeseca. Pogled na tu, sada napuštenu, mračnu vojarnu probudio je neka sjećanja. Uglavnom besmislena.

Kako smo stvarali povijest rock'n'rolla - dopuna 1. dijela

U prvom dijelu ove povijesti sam malo pobrkao neke stvari. Ne radi se o detaljima, nego o važnim stvarima. Ispričavam se, zato, Drašku, što sam zaboravio da je on bio član banda od prvog dana. Ipak, prošlo je jako puno godina (i svega i svačega) od tada pa molim sve upućene da me upozore na greške i propuste, kojih će sigurno biti.
Ovako.
Ideja o bandu je već postojala kad se pojavio Draško. Band nije postojao. Davor, Braičin i ja smo tu i tamo planirali, ali ništa ozbiljno. Zapravo, sve se više-manje svodilo na slušanje Ramonesa. Davor i Ivo Braičin su se nalazili i sami sviruckali nešto na gitarama.
Draško je došao u naš razred na početku drugog polugodišta. Ušetao se u razred onim svojim karakterističnim koracima. Sjećam se da sam došapnuo Davoru: "Ovog moramo ubaciti u band.."
Ispostavilo se da Draško odlično svira gitaru, tako da mu je odmah bila namijenjena gitaristička funkcija. Čak je i imao neku bijelu gitaru, koja mi je izgledala kao ona od Johnnya Ramonea, dakle cool.
Dobranovića su obradili Davor i Draško. Tako da su i bubnjevi bili tu. A "Milinka Is not Dead" je Davorov tekst, ali Draško i on su još prije početka proba smišljali akorde. Na jednoj od prvih proba je ta pjesma i prvi put odsvirana, zajedno sa "Tiha noć" uvodom.
Kad su instrumenti nabavljeni - dakle, Hohner jazz gitara, Draškova bijela gitara, Tajfun bas, set bubnjeva, golemo pojačalo - sve je to preneseno od mene u Medulin. Tom trenutku su prisustvovali Davor, Ivo, Dobranović, Draško, FX, moji roditelji, Željko i ja.
Tata je okupio band u dnevnoj sobi i puštao nam Zappu, a onda još neke primjere solaža na gitari, basu, bubnjevima... On je, kad su svi otišli, zasjeza bubnjeve i par minuta se iživljavao na njima, a ja sam se čudio kako on zapravo i ne svira tako loše. Ja sam od tada svakog dana uzimao bas i pokušavao skužiti taj instrument. Uspio sam uloviti par stvari, ali nije baš da mi je išlo. Ipak, maštao sam o tome da budem basista u bandu. Bio je to ipak malo preambiciozan cilj, s obzirom na to da su svi ostali bili muzički obrazovani.
Draško je tada glumio u Inatu, čak je, čini mi se, u to vrijeme i režirao predstavu Stepski vuk, tako da nije mogao doći na prvih nekoliko proba. Tada ga je davor mijenjao na gitari.
Međutim, tek kad je Draško počeo redovito svirati, band je zapravo krenuo, dobio je onaj potreban kreativni zamah i nastale su prve stvari. Prva je bila, naravno, "Milinka Is not Dead" u rock'n'roll maniri, a odmah zatim ja krećem s pisanjem tekstova i nastaje blues "Biti živ".

Kako smo stvarali povijest rock'n'rolla - 2. dio

Svi auti Čovjeka s bijelim fičom
Stalni pratilac Humpsa bio je FX. On je bio nešto stariji od nas, ali to ne znači da je bio i mudriji. FX je imao auto. Ustvari, FX se bavio svim i svačim, a između ostalog je i kupovao stare aute, koje bi sredio, da ih poslije proda. To sređivanje je značilo da je bojao unutrašnjost auta u najnevjerojatnije kombinacije boja, takve da mi je ponekad bilo i neugodno i voziti se u tome.
FX se, uglavnom, s nama družio najviše zbog toga što nas može voziti. Međutim, u krivu je svatko tko pomisli da smo ga mi trpili zato što smo na taj način imali prijevoz. Ne. FX je bio taj koji nas je maltretirao svojom potrebom da nas stalno nekamo vozi. Tako da smo se često vozili iako to nismo htjeli.
A te vožnje gradom sa FXom bile su stvarno nešto posebno. Kad bi on sjeo za volan, nije on mogao voziti polako, pažljivo. Ne. To je uvijek bila divlja jurnjava, uz škripu guma.
Ali posebno je bio slab prema curama. Cure se mirno šeću, a mi jurimo Bulevarom, adrenalin je odavno prešao u crvenu zonu, FX vozi slalom i usput se okreće i nešto brblja, a nama se u glavi vrte misli "Samo da prođe ova vožnja, samo još ova vožnja..." I onda, krajičkom oka, FX zapaža cure, koje smo ostavili za sobom već nekih 100 metara.
"CURE! Ha ha ha! Cureee!" urla FX, poteže ručnu, prebacuje u rikverc, vozači oko nas negoduju.
Otvara prozor. Uzima češljić i zalizuje si frizuru. Prebacuje u finjak mode.
"Kamo cure? Da vas prebacimo?"
"Ne, ne treba, idemo tu blizu..."
Ali nema milosti. FX već otvara vrata, nas četvoricu prebacuje u neki kut iza, "Cure, ima mjesta", objašnjava i ugurava njih pet u auto.
"Mi smo band. Sviramo. The Humps."
Zatvaraju se vrata.
FX sjeda za volan, mirno otvara poklopac, vadi crne Ray Banke. Curama je to zabavno, upoznaju se s nama, a mi se već preznojavamo, jer dobro znamo šta slijedi.
FX kreće. Uz gromoglasni smijeh i škripu guma jurimo kroz noć pulskog Bulevara, cure vrište, FX urla od smijeha, FX sav oduševljen razgovara i s nama:
"Dečki, jeste vidili? Čim sviraš, cure samo padaju!"
i s curama:
"Mi smo The Humps! Dođite nas gledati, dečki odlično sviraju!
Pušta im kazetu sa snimkom probe.
FX prolazi kroz crveno - jedno, dva, pet crvenih. Pjeva "Milinku":
"E.. slušaj ovu stvar, kako ste dobro to odsvirali!!!"
Iz zvučnika dolazi samo neartikulirana škriputava buka.
Pretječe, uliječe u škare, onda naglo zakoči - samo da može škripati gumama. Cure pokušavaju iskočiti iz auta, ali ne mogu, jer vrata se mogu otvoriti samo izvana. Mi ih, od straha već potpuno ludi, gledamo pogledima punim sažaljenja. Objašnjavamo im da je FX baš super vozač i da ćemo preživjeti.
Onda dolazimo pred hotel Pulu. FX na parkiralištu još više podivlja, gume već smrde, oko nas sve dimi..
I odjednom, FX se zaustavlja, otvara vrata, a cure izliječu iz auta i deru se na nas da smo divljaci i da će tužiti FXa. A FX čini još nekoliko krugova, ovaj put sam, mi gledamo, cure gledaju, upućuju nam upitne poglede. I, onda, kad FX završi sa svojim obredom, skida Ray Banke, mirno otvara gepek, vadi kožnu jaknu s resicama, oblači je:
"Bilo je odlično, šta ne?"
A cure kuhaju od bijesa. Najrađe bi ga razbile. Mi bi također najrađe razbili FX. Cure su zgodne, dalo bi se nešto konstruktivno učiniti s njima, ali nemamo šanse nakon faking FXa. Cure kipe, ali na kraju se smiju, smiju se jer su još žive, smiju se jer su očito mislile da ćemo ih u najmanju ruku silovati, zatući i zakopati ispred hotela Pula.
Par značajnih pogleda. Cure nešto ipak, na kraju svega, očekuju od nas. A nama je totalno neugodno zbog svega i ne možemo im ni pogledati u oči.
"Vi ste stvarno band?"
"Mmda..." odgovaram, totalno sramežljivo, "ustvari, oni sviraju", pokazujem na Davora, koji pali cigaru da se skulira i na Dobranovića, u njegovoj skamenjenoj pozi, s cigarom što mu dogorijeva među prstima. Ivo gleda u pod. "oni sviraju, ja samo pišem tekstove." Na FXa više nitko ne obraća pažnju: "momci, potražite me kad želite ići kući" pa sjeda za volan i polako odlazi
"Ma da? Ti pišeš? Daj, reci nam neki tekst"
"Pa ne znam sad.. to ti se pjeva, znaš... Oni izvode te stvari, dođite na koncert kad bude..."
"Doći ćemo." kažu cure i odlaze. Smijeh se gubi u noći, a mi ulazimo u HP da se prepustimo Stoogesima, Ramonesima, Sonic Youthu, Disciplini kičme i ostalim našim idolima.
FX je, tako, bio nešto kao roadie. Definitivno najluđi roadie kojega je povijest pulskog r'n'r-a vidjela. Kasnije nastala stvar "Čovjek sa bijelim fičom" naša je posveta njemu. Uvijek ću se sjećati njegovih izjava, kao "Dečki, gomila uspaljenih Čehinja se kupa na Valkanama. Samo čekaju vas." ili ono kad nam je objašnjavao da će njegove video-snimke gimnazijalki na tjelesnom "jednog dana vrijediti zlata".