Šibenik - Gotovo dvije godine nakon što se u šibenskom
akvatoriju dogodio manji prometni incident između Tomislava Horvatinčića i
talijanskoga bračnog para, sud u Šibeniku donio je oslobađajuću presudu za
Tomislava Horvatinčića, vozača glisera koji se zabio u talijanski jedrenjak. Uzevši
u obzir sve okolnosti pod kojima se dogodio incident te ih ispravno stavivši u
širi kontekst cjelokupnog života i djela poznatog hrvatskog poduzetnika, sud u
Šibeniku je u obrazloženju presude, između ostalog, naveo sljedeće:
“Odmah na početku treba istaknuti kako je čak i instituciji
kakva je Sud vrlo teško biti u potpunosti objektivan pri izricanju presude uptuženom.
Naime, čak i sama činjenica njegovog prisustva, zapravo prisustva trinitasa poduzetnika,
developera i vizionara sadržanog u jednoj jedinoj osobi, iskustvo je koje
nadahnjuje na više duhovnih razina. Stoga je objektivne činjenice njegovog
krstarenja 12-metarskom jahtom primoštenskim akvatorijem, što je rezultiralo
sudarom s talijanskom jedrilicom i pogibijom talijanskog bračnog para Salpietro
što se nalazio na toj jedrilici, moguće pravilno interpretirati tek u širem kontekstu
cjelokupnog života i djela optuženika.
Tomislav Horvatinčić jest osoba neobuzdane životne energije.
Cijeli je njegov život i rad obilježen vizijom, iz koje proizlaze svi njegovi
hrabri i kreativni poduzetničko-razvojni projekti, koji u svojoj realizaciji nerijetko
redefiniraju odnos privatnog i javnog te zajedničkog i partikularnog interesa. Njegova
gradnja cijelih novih cjelina unutar urbanog tkiva grada Zagreba samo je jedan,
recentniji i medijski amplificiran aspect njegovog ukupnog društvenog doprinosa.
Međutim, psihološkim je profiliranjem utvrđeno da temelje njegove iznimne osobnosti
treba tražiti upravo u vožnji kao metafori neprestanog kretanja po sebi, u smislu
Kantove “Kritike čistog uma”, dakle stalne promjene kao Ding für sich. Sama je osobnost Tomislava Horvatinčića, kao stvar
za sebe, nespoznatljiva te prema tome njegovi postupci i djela izmiču
ovozemaljskom sintetičkom sudu.
Osobnost, život i cjelina djelovanja Tomislava Horvatinčića
romantičniji su od bilo koje poezije. Time on kao takav ulazi u kategoriju
lučonoša čovječnosti, kakav je, spomenimo samo jedan primjer, francuski pjesnik
Rimbaud. U iskazu suputnice Tomisllava Horvatinčića na jahti, Anice Đerđe
Dilber, on je u trenutku sudara s jedrilicom bio za upravljačem jahte. U smislu
gore navedene diskusije temelja osobnosti okrivljenika, vožnja je on po sebi,
tako da nas najpribližniji analitički sud dovodi do zaključka da je on u
trenutku sudara bio u stanju potpune prepuštenosti kretanju, tj. upijanju kretanja
kao ideje u platonovskom smislu, pri čemu okrivljenik postaje kretanje po sebi.
U tom smislu materijalni svijet je promjenjiv, varljiv, sasvim prolazan. Prema
tome, jedrilica i talijanski bračni par na njoj, kao ništa drugo do varljive
materijalne prolaznosti, u susretu s idejom an
sich, ispario je i nestao. U tom smislu treba interpretirati i obdukcijski
nalaz sudske vještakinje Marije Definis Gojanović: "Obdukcijom nisu
registrirani tragovi utapanja iz čega proizlazi da su oboje u trenutku kontakta
s morem već bili mrtvi". Drugim riječima, okrivljenik ničim, baš ničim
nije kriv ni po jednoj točki optužnice. “
Postavlja se ključno pitanje: tko je zapravo kriv? Obrazlloženje
Suda donosi i na to pitanje odgovor:
“Za cijeli ovaj incident krivo je more, koje je odigralo
ulogu medija u sudbonosnom srazu ideje i materije. Kako je to moguće? U tom je
smislu suputnica okrivljenika odigrala ulogu demijurginje, koja je oblikovala
ideju kretanja po sebi u materijalnu jahtu, što se svojim materijalnim pramcem
zabila u sasvim materijalnu, k tome još i talijansku jedrilicu. Na neki način,
ovdje je ponovljena starozavjetna priča, u kojoj žena uzrokuje udaljavanje
muškarca, tj. čovjeka od idealnog božanskog svijeta.”
Spomenimo na kraju da opravdanosti donesene presude znatno doprinosi i pjesma, koju je sam okrivljenik osobno napisao za vrijeme boravka u pritvoru. U naslovu
je i anticipiran središnji zaključak presude. Sve je tu sadržano, od materijalizacije čiste
ideje kroz demonsko djelovanje žene, preko mora kao medija te srca i sreće kao
metafore prolaznosti materijalnog:
Krivo je more
Ja, ja sam je upoznao
Ja, ja sam je upoznao
jedne ljetne večeri
ona, ona me poljubila
dok more se za jahtom pjenilo.
I tad sam se zaljubio
mada nisam htjeo to
Krivo je more
Znam, ljeto je varljivo
a srce mi zavodljivo
kući kad sam došao
znao sam da sam u zabludi
A to veče uz mora šum
od sreće sav sam blistao
ona, ona me poljubila
dok more se za jahtom pjenilo.
I tad sam se zaljubio
mada nisam htjeo to
Krivo je more
Znam, ljeto je varljivo
a srce mi zavodljivo
kući kad sam došao
znao sam da sam u zabludi
A to veče uz mora šum
od sreće sav sam blistao
Krivo je more