Krivo je more

Portal news-bar je nedavno objavio tekst o oslobađajućoj presudi Suda u Šibeniku u postupku protiv Tomislava Horvatinčića. Nezadovoljan kvalitetom tog teksta, odlučio sam napisati alternativni članak na istu temu.

Šibenik - Gotovo dvije godine nakon što se u šibenskom akvatoriju dogodio manji prometni incident između Tomislava Horvatinčića i talijanskoga bračnog para, sud u Šibeniku donio je oslobađajuću presudu za Tomislava Horvatinčića, vozača glisera koji se zabio u talijanski jedrenjak. Uzevši u obzir sve okolnosti pod kojima se dogodio incident te ih ispravno stavivši u širi kontekst cjelokupnog života i djela poznatog hrvatskog poduzetnika, sud u Šibeniku je u obrazloženju presude, između ostalog, naveo sljedeće:

“Odmah na početku treba istaknuti kako je čak i instituciji kakva je Sud vrlo teško biti u potpunosti objektivan pri izricanju presude uptuženom. Naime, čak i sama činjenica njegovog prisustva, zapravo prisustva trinitasa poduzetnika, developera i vizionara sadržanog u jednoj jedinoj osobi, iskustvo je koje nadahnjuje na više duhovnih razina. Stoga je objektivne činjenice njegovog krstarenja 12-metarskom jahtom primoštenskim akvatorijem, što je rezultiralo sudarom s talijanskom jedrilicom i pogibijom talijanskog bračnog para Salpietro što se nalazio na toj jedrilici, moguće pravilno interpretirati tek u širem kontekstu cjelokupnog života i djela optuženika.

Tomislav Horvatinčić jest osoba neobuzdane životne energije. Cijeli je njegov život i rad obilježen vizijom, iz koje proizlaze svi njegovi hrabri i kreativni poduzetničko-razvojni projekti, koji u svojoj realizaciji nerijetko redefiniraju odnos privatnog i javnog te zajedničkog i partikularnog interesa. Njegova gradnja cijelih novih cjelina unutar urbanog tkiva grada Zagreba samo je jedan, recentniji i medijski amplificiran aspect njegovog ukupnog društvenog doprinosa. Međutim, psihološkim je profiliranjem utvrđeno da temelje njegove iznimne osobnosti treba tražiti upravo u vožnji kao metafori neprestanog kretanja po sebi, u smislu Kantove “Kritike čistog uma”, dakle stalne promjene kao Ding für sich. Sama je osobnost Tomislava Horvatinčića, kao stvar za sebe, nespoznatljiva te prema tome njegovi postupci i djela izmiču ovozemaljskom sintetičkom sudu.

Osobnost, život i cjelina djelovanja Tomislava Horvatinčića romantičniji su od bilo koje poezije. Time on kao takav ulazi u kategoriju lučonoša čovječnosti, kakav je, spomenimo samo jedan primjer, francuski pjesnik Rimbaud. U iskazu suputnice Tomisllava Horvatinčića na jahti, Anice Đerđe Dilber, on je u trenutku sudara s jedrilicom bio za upravljačem jahte. U smislu gore navedene diskusije temelja osobnosti okrivljenika, vožnja je on po sebi, tako da nas najpribližniji analitički sud dovodi do zaključka da je on u trenutku sudara bio u stanju potpune prepuštenosti kretanju, tj. upijanju kretanja kao ideje u platonovskom smislu, pri čemu okrivljenik postaje kretanje po sebi. U tom smislu materijalni svijet je promjenjiv, varljiv, sasvim prolazan. Prema tome, jedrilica i talijanski bračni par na njoj, kao ništa drugo do varljive materijalne prolaznosti, u susretu s idejom an sich, ispario je i nestao. U tom smislu treba interpretirati i obdukcijski nalaz sudske vještakinje Marije Definis Gojanović: "Obdukcijom nisu registrirani tragovi utapanja iz čega proizlazi da su oboje u trenutku kontakta s morem već bili mrtvi". Drugim riječima, okrivljenik ničim, baš ničim nije kriv ni po jednoj točki optužnice. “

Postavlja se ključno pitanje: tko je zapravo kriv? Obrazlloženje Suda donosi i na to pitanje odgovor:

“Za cijeli ovaj incident krivo je more, koje je odigralo ulogu medija u sudbonosnom srazu ideje i materije. Kako je to moguće? U tom je smislu suputnica okrivljenika odigrala ulogu demijurginje, koja je oblikovala ideju kretanja po sebi u materijalnu jahtu, što se svojim materijalnim pramcem zabila u sasvim materijalnu, k tome još i talijansku jedrilicu. Na neki način, ovdje je ponovljena starozavjetna priča, u kojoj žena uzrokuje udaljavanje muškarca, tj. čovjeka od idealnog božanskog svijeta.”

Spomenimo na kraju da opravdanosti donesene presude znatno doprinosi i pjesma, koju je sam okrivljenik osobno napisao za vrijeme boravka u pritvoru. U naslovu je i anticipiran središnji zaključak presude. Sve je tu sadržano, od materijalizacije čiste ideje kroz demonsko djelovanje žene, preko mora kao medija te srca i sreće kao metafore prolaznosti materijalnog:

Krivo je more
Ja, ja sam je upoznao

jedne ljetne večeri
ona, ona me poljubila
dok more se za jahtom pjenilo.

I tad sam se zaljubio
mada nisam htjeo to

Krivo je more

Znam, ljeto je varljivo
a srce mi zavodljivo
kući kad sam došao
znao sam da sam u zabludi

A to veče uz mora šum
od sreće sav sam blistao

Krivo je more