Međutim, bilo je prilično zanimljivo čuti Milanovićev govor na otvaranju konferencije. Zaista, prava je milina bilo iz njegovih usta slušati kako „svaki oblik rasta baziran na visokougljičnim modelima više nije učinkovit, već dapače, predstavlja prijetnju svijetu za buduće generacije" pa i da „energetska efikasnost i obnovljivi izvori energije mogu otvoriti nova zelena radna mjesta“.
Da, bili bismo ponosni na takav stav, samo kad bi to uistinu i bio - stav. U ovom slučaju, stav bi bile riječi iza kojih stoje i konkretna djela. I da budemo potpuno jasni, to što govori premijer Milanović nije nikakav stav Vlade RH, nego je to prepisao iz nekog od nebrojenih materijala koje potpisuju naše ekološke udruge. I to su ti materijali koje, inače, predstavnici naših vlada i njihovi vjerni raznoliki psići vrlo zdušno i uporno ismijavaju u javnom prostoru RH. A onda se s istim tim materijalom šepire na otvaranju klimatskog summita. Je li to žalosno? Ne, to je jednostavno - bijedno!
U radu svih dosadašnjih vlada RH nije baš bila uočljiva neka naročita upućenost u problematiku klimatskih promjena. Štoviše, klimatske promjene se u diskursu službene politike RH pojavljuju ili u funkciji zločestih bića iz bajki ili kao nekakvo dosadno, ali ipak prisutno smetalo. Ako su se i donosile neke politike, obavezno su bile popraćene otpuhavanjem kako to, eto, moramo učiniti, jer to od nas zahtijeva EU. Dublji smisao akcija usmjerenih ka smanjenju emisija i drugih mjera uvijek je ostajao vrlo maglovit ili sasvim nevidljiv, a nije baš ni da se netko od 'odgovornih' ikad i potrudio razbistriti te pojmove. Nažalost, nemam nikakvog razloga vjerovati da ćemo u skoroj budućnosti dobiti vladu koja bi razumijela sadržaj gore citiranih velikih riječi.
Naši političari stalno ističu kako je udio Hrvatske u globalnim emisijama stakleničkih plinova zanemariv (0,06 %), iz čega proizlazi da se valjda ne trebamo truditi i da, štoviše, možemo slobodno nastaviti služiti kao platforma za odlaganje isluženih tehnologija, koje se više nemaju gdje instaliravati u razvijenim zemljama. I onda to još prikazujemo kao velike pobjede, jer smo, eto, privukli strane investitore s velikim investicijama u (uglavnom) energetski sektor.
I to prečesto prolazi, jer u javnom diskursu klimatske promjene skoro da i ne postoje, jer su potpuno marginalizirane i služe samo za prigodničarsko popunjavanje medijskog prostora kad se nema što pametnije prezentirati ili kad se nešto želi baciti u drugi plan. Osim toga, kritički način razmišljanja u Hrvatskoj je već sad skoro izumrla vrsta, pa se prečesto ne sjetimo pitati kolike su nam zapravo emisije po glavi stanovnika (5,8 t eq.CO2/cap. 2012.), koliki je prosječni ugljični otisak građanina RH itd. itd. A onda bi se mogli pitati treba li nam baš svaka investicija, kolika je stvarna cijena pojedinačne investicije, kakve su alternative. Jesu li alternative, gledajući izvan granica RH, još uvijek tek alternative ili su već nadrasle tu fazu?
Da, problemi vezani uz klimatske promjene su vrlo složeni i mjere koje treba poduzeti, želimo li postići da postanemo održivi kao civilizacija, ali i kao biološka vrsta, postaju vrlo radikalne, ali što ih više odgađamo, te potrebne mjere će postajati sve radikalnije. I to je princip borbe protiv klimatskih promjena sveden na najjednostavniji mogući izrijek.
Nema komentara:
Objavi komentar