Iz buvljačkog šarenila Hrelića, u rukama mi se našao maleni
sprešani leptir. Između tankog stakla i nježnog mrežastog vela, uokviren grubo
istesanim grančicama, tom prekrasnom malom stvoru oduzeta je treća dimenzija,
dimenzija nesputanog kretanja, leta, obilaženja cvijetova, lutanja livadama,
sve to kako bi postao dio slike, sličica sama, ideja leptira zamrznutog u letu.
Stvorenje slobode i šarenog, mirisnog prostranstva zastao je u toj ograničenoj
planarnosti sićušne sličice. Bez ikakvog prava, bez pitanja, naprasno mu je
oduzet život te je sveden na tijelo, lijepo, ali bez daha i pokreta. Iz glasnih
povika trgovaca, iz užurbanosti kupaca što prebiru robu, glasnog sajamskog
nadmudrivanja, iz gomile šibicara, džepara, prevaranata svih vrsta,
nezainteresiranih šetača s rukama u džepovima, izronio je taj mali, krhki
komadić tuge i nepomične tišine, ta dva zaustavljena krila. I kao da je u njemu
zastao sav taj svijet, taj život, osjetio sam tu beskrajnu mirnu ljepotu,
tutnuo trgovcu dvije kune te se udaljio utopivši se u užurbanoj gomili.
„Moramo vam saopćiti tužnu vijest“. Glas s druge strane
telefonske žice u trenu je prekinuo sve naše nade, očekivanja, veselje zbog
svakog malog koraka naprijed, optimizam što je iz dana u dan rastao zbog
povoljnog smjera kojim je krenuo tatin oporavak u pulskoj mornaričkoj bolnici. Istoga
dana kad sam našao leptirića, tata je legao u bolnički krevet. Velika hematomska
izraslina u desnom sljepoočnom dijelu pritisla je mozak i oduzela mu kontrolu
nad tijelom. Operacija je bila hitna i neizvjesnog ishoda, ali sve je nakon
toga išlo povoljnim tokom.
Sve do te noći, u mraku između zadnjeg petka i subote tog
kolovoza 2016. godine.
„Moramo vam saopćiti tužnu vijest“. Prekid jednog života.
Odlazak čovjeka, tate, dede, brata, ujke, prijatelja.
Kraj tog kolovoza mnogi će pripadnici pulskog undergrounda
pamtiti po njegovom odlasku, odlasku čovjeka koji nikad u uobičajenom smislu nije
bio aktivan na rock'n'roll sceni, ali za kojega mnogi od njih potvrđuju da je
zaslužan za uobličavanje i usmjeravanje glazbenog ukusa. Bio je to čovjek koji
je donio muziku Franka Zappe u Pulu, čovjek koji je podržao tolike mlade
bandove, bez obzira što nisu uvijek odgovarali njegovom ukusu, čovjek koji je
bio prisutan na sceni, uvijek negdje malo sa strane, ali na kojega su se oslanjali
brojni glavni akteri. Čovjek za kojega mnogi kažu da ih je glazbeno obrazovao. „Sjećam
se, kad bi nas pokupio na stopu za Pulu, bilo je to 15 min odlične glazbene
edukacije - za nas seljake koji pojma nismo imali tko je Frank Zappa..bili su
to prvi susreti s "neobičnom" glazbom...“, kaže jedna prijateljica. „Posljednji
pozdrav mom dragom sumještaninu, čovjeku dobrom kao kruh, svjetskom putniku i
čovjeku koji je u Medulin donio dašak Zapadne obale. Siguran sam da već ćakula
sa Frankom Zappom tamo negdje gore...“, kaže drugi prijatelj. A mnogi kao
talismane čuvaju kazete sa Zappinim albumima, koje im je on snimao i upravo te
snimke spominju kao smjernice što su im obilježile stvaranje vlastite muzike.
U pamćenju grada ostaje slika o njemu konstruirana promatranjem
kroz tu prizmu. I to je dobro, to je način na koji grad pamti svoje ljude.
Ipak, to je bila samo vanjska manifestacija čovjeka koji je
bio dobar kao kruh. Ponekad grub, neki bi rekli teškog karaktera, ali zapravo
izgubljen u novom vremenu koje je donijelo nova pravila, na koja se zbog svog osjećaja
za pravdu, zapravo upravo zbog te dobrote, nije bio spreman prilagoditi. Mnogi
su ljudi zato iščezli iz njegovog života, u zadnje vrijeme se i pretjerano
izolirao, ali u pozadini svega toga zauvijek je ostala ona karakteristična,
njegova dobrota. Prenio je to na sve nas. Iako, kako bismo preživjeli u ovom
svijetu, stvaramo veće kompromise od onih na koje je on bio spreman, dišemo
istim tim plućima. Prenio je na sve nas tu svoju dobrotu, koja se čini oporom, spremnost
da svakome pmognemo, ali i da uživamo u stvarima koje su nama bitne.
Teško je, nemoguće, riječima izraziti gubitak takve osobe,
po mnogim stvarima ključne u mom životu. Da, bio mi je tata, ali zapravo je čak
i te okvire probijao. Bio je on i više od tate. Nemoguće je izraziti što sam
osjećao prema njemu. Toliko je njega ugrađeno u mene. Gledam svoje ruke i vidim
njegove. Njegove korake čujem hodajući šumom, u šuštanju lišća i krckanju
grančica. Iza njega je ostala beskrajna praznina, koju ispunjava njegova
dobrota.
I sad, gdje je on? Zapravo, s nama i u nama. I tu ostaje,
zauvijek. Njegov život i dalje traje, u jednom drugom obliku, na drukčiji
način. Ugrađen je u nas, kao leptir, ali ne sprešan i zaustavljen. Taj leptir predivnih
šarenih krila slobodno leti.
1 komentar:
Pozdrav Nikola, jako dirljiv tekst, rastužio me. Pamtit ću tvog oca kao šutljivog, ali dobrog čovjeka. Uvijek ljubazan i spreman pomoći. Puno me puta povezao kad bih autostopirao. Prije 2 mjeseca i ja i moja braća smo izgubili tatu, tako da te u potpunosti razumijem. Brat me oko 23h probudio i rekao da su tatu hitno prebacili u Rijeku. U 23:15h tata je već umro. Najteži dio u svemu je što nisam imao priliku oprostiti se s njime.
Lp,
Boki
Objavi komentar