Krizni izazovi 2021.

Mnogi danas stalno ponavljaju kako 2020. godina konačno prolazi, nadajući se da sve nedaće odlaze zajedno s njom. Naravno, činjenica da će Zemlja u ponoć zatvoriti puni krug (zapravo elipsu) oko matične nam zvijezde Sunca u odnosu na 1. siječanj 2020. ne znači da će sva zla iz tog proteklog ciklusa nestati sama po sebi. 

Nažalost, ne ide to tako.

U ponoć možemo ritualno zamijeniti kalendare, naravno da ćemo svi jedni drugima poželjeti sretnu novu godinu, bolju od protekle, naravno da se svi nadamo da će 2021. biti dosadnija i manje izazovna od 2020. I doista, 2020. godina je obilovala katastrofama i krizama, kakve smo mogli zamišljati samo u crnom humoru ili u scenarijima jako loših filmova katastrofe. Sigurno je da ćemo svi pamtiti tu nesretnu 2020., vjerojatno ćemo pričama o njoj i dosađivati našim unucima. 

Ipak, ne smijemo zaboraviti ni dobre stvari koje su nastale kao odgovor na sve te krize. Neke od tih stvari su tek načete i najiskrenije se nadam da ćemo ih dalje razvijati, kako bismo se efikasnije suočavali sa znatno većim krizama u koje smo duboko uronjeni. Izazovi pandemije su ponovo ujedinili mnoge znanstvenike, sada fokusirane na njeno efikasno suzbijanje. Danas su nam na raspolaganju takva znanja, vještine i oprema da smo uspjeli u svega nekoliko mjeseci riješiti važne detalje strukture virusa SARS-CoV-2 te na temelju toga razviti i nekoliko cjepiva. S druge strane, očekujući to moćno oružje, pribjegli smo klasičnim epidemiološkim mjerama, koje se nisu mijenjale već nekoliko stoljeća. No, za efikasnost svih tih mjera je ključna solidarnost i duboka svijest da svi zajedno činimo zajednicu, da nismo atomizirani pojedinci, nego međusobno ovisni dijelovi društva. U tom smislu, pandemiju trebamo smatrati globalnom i sveprožimajućom porukom, koja nas poziva na obnovu tih, pomalo zatomljenih vrijednosti. 

Iako je znanost na prvoj liniji borbe protiv pandemije, društvo u cjelini mora biti spremno prihvatiti znanstvene spoznaje i dostignuća te shvaćati opću dobrobit, koja je sadržana u znanosti. Naprosto, pandemija je bolest cijelog društva i samo kao jedinstveno društvo je možemo suzbiti.

Zdravstvena kriza uzrokovana COVID-om je teška, ali nikako ne i najteža kriza s kojom smo suočeni. Naime, nikako ne smijemo zaboraviti da živimo u doba puno dublje klimatske krize i krize bioraznolikosti, koje svojom kompleksnošću i obuhvatnošću znatno nadmašuju trenutnu pandemiju. Pritom je važno naglasiti da se radi o međusobno ovisnim, isprepletenim krizama, osobito u kontekstu pojave pandemija i gubitka bioraznolikosti gdje su evidentne izravne uzročno-posljedične veze. Zato pravi odgovor na bilo koju od njih podrazumijeva i razmatranje veza i interakcija s ostalim krizama. Pravo suočavanje s tim krizama se, mora obuhvatiti njihovo temeljito i sveobuhvatno razmatranje, od njihovog korijena, preko mehanizma, sve do njihovih posljedica te se nužno temelji na rezultatima interdisciplinarnog znanstvenog pristupa, na kojima se onda gradi sinergijsko intersektorsko djelovanje. Primjerice, pravilna klimatska politika, koja podrazumijeva sustavnu promjenu, uključuje i jačanje otpornosti i snage javnozdravstvenog sustava, kao i obrtanje sada već rapidnog trenda gubitka bioraznolikosti. 

U tom smislu, možemo puno naučiti iz društvenog odgovora na pandemiju, ali kod nas i na potrese. Po svojoj prirodi, potres je lokaliziran, nagao, iznenadan i djeluje kao vrlo intenzivan šok. S druge strane, pandamija je kriza sporijeg hoda, ali obuhvaća cijelo čovječanstvo. Zanimljivo je promatrati razlike u odgovoru na te dvije vrste kriznih situacija. Potres potiče promptni odaziv cijelog društva i ta akcija je intenzivna, u tim situacijama dolazi do izražaja ljudskost i solidarnost, jak osjećaj da smo jedinstveni kao društvo, da smo svi uključeni u krizu. U odgovoru na pandemiju važniji je objektivan znanstveni pristup, u kojemu su manje izražene emocije. Međutim, taj znanstveni pristup je vrlo često loše iskomuniciran, ali i sama široka javnost je prilično loše senzibilizirana, ali i informirana o znanosti kao takvoj. Osim toga, vrlo su raširene i različite teorije zavjere i ostali mitovi, koji ne iziskuju veći intelektualni napor kako bi se prihvatile. Sve to rezultira vrlo raširenim otporom i sumnjičavošću javnosti prema znanstvenom pristupu. Možemo govoriti o slaboj educiranosti, ali ja bih rekao da je edukacija vrlo često pogrešno usmjerena, čime su široko otvorena vrata nekritičkom prihvaćanju informacija iz slabo utemeljenih izvora. 

Važnost znanstvenog pristupa je osobito očita u kontekstu trenutne epidemiološke krize, koja zasigurno nije zadnja, već predstavlja konstantu s kojom ćemo se morat znati nositi u budućnosti. No, još je važniji u odgovoru na klimatsku krizu i krizu bioraznolikosti. Pandemija nam daje uvid u širinu i interdisciplinarnost svih tih kriza. Pokazuje nam i koliko je važno razumijeti i psihologiju, uz sve ostale znanosti, od prirodnih, preko tehničkih do društvenih, kako bismo u potpunosti razumijeli sve aspekte tih kriza te se efikasno suočili s njima. Ne smijemo zaboraviti ni činjenicu da su naše mogućnosti adaptacije promjenama u okolišu ograničene stupnjem tehnološkog razvoja. Zato, kako bismo prevenirali socijalni kolaps i ostavili mogućnost društvene tranzicije ka održivom i otpornom sustavu, odlučan korak u borbi  protiv  klimatskih promjena i gubitka bioraznolikosti mora se dogoditi sada, i to na globalnoj razini.

Težak je to zadatak i to je jedan od većih izazova u godinama u kojima trenutno živimo.