Na istočnoj strani granice ili priča o jednom orahu ili pank gadno smrdi, ali možda ipak još nije mrtav

Prekjučer smo unakrsno prepričavali događaje prilikom raznovrsnih prelazaka državnih granica. Prisjetio sam se tom prilikom kako sam jednom dobio zabranu prelaska samo zbog jednog oraha. Naravno, to prisjećanje uzrokovalo je čitavu bujicu sjećanja na razne događaje za vrijeme putovanja, naročito autostopom. Tako da to moram podijeliti s javnošću.
Ali o čemu se radi? Kad? Kakav orah? Kako to?Godina je valjda 1997. Ne.. sad vidim da je ipak 1996. Pistolsi su se ponovo okupili i dolaze u Ljubljanu, Ljeto je, početak srpnja. Šta uopće hoće ti Pistolsi? Zašto su se baš morali okupiti? Pank je stvarno mrtav, definitivno.. Band koji je u dvije furiozne godine, u kratkoj eksploziji čistog bijesa, energijom kojega je napojio čitav svijet - sada se vraća? Užas! To nikako, nikako, nikako ne može biti dobro! Šta da gledam debeloguzog Rottena u poodmaklim godinama kako se pravi da je pun energije? Ipak, čini se da će se u Ljubljani okupiti ekipa i isplati se otići samo zbog toga što će grad biti pun naših prijatelja..
Idemo!
- Marko, idemo?
- Daaa!
- OK, nađemo se na Remizi. Ja samo moram u podne na ispit iz njemačkog pa idemo.
- Nema frke - kaže Marko, zaglavi cigaru između brade i donje usne, na samo njemu svojstven način zavrti bradom i ubaci cigaru u usta. "Samo još da nauči upaliti cigaru uhom i to će biti to..." pomislio sam.
Profesor, naravno, kasni. Dolazi tek u 14, daje mi neki tekst, čini mi se o otrovnosti kemikalija, a ja, nervozan, nešto na brzinu spetljam, dajem mu do znanja da mi uopće nije stalo, samo da što prije završi... Oko 16 se nalazimo, dižemo prst, uskoro staje auto, izlazimo u Bregani, pješačimo do granice. Sve ide zapravo prilično glatko i čini se da bismo već oko 21 mogli biti u Ljubljani.
Na jednom parkiralištu ispred granice nailazimo na autobus, oko kojega baulja hrpa mlađahnih pankera. Iz Zaboka, kažu.
- E pičke, ne puštaju preko grane!- govori nam jedan od njih i daje nam bambus. Ispijamo, još malo sjedimo s njima, a onda krećemo dalje.
Dočekuje nas sumnjičavi graničar, a ja spremno govorim kako imamo 60 Eura, kako ćemo spavati kod prijatelja. Govorim mu i ime i prezime i adresu prijatelja, iako, naravno, nemamo pojma gdje ćemo spavati - to ćemo lako, uvijek smo se snalazili na licu mjesta.
Sam sebi se divim - godine iskustva ipak nešto znače.
Očajni graničar, vođen graničarskom skepsom, pokušavajući dokučiti zašto nemamo nikakvu prtljagu ni ništa, a opet izgledamo sumnjivo - Marko s onim njegovim profilom, ja dugokos, nepočešljan, u nekakvoj glupavoj majici - dakle, graničar samo kratko kaže:
- Vadite sve iz džepova i ostavite ih izvrnute!
Hrpa raznih papirića, sitniša, svakojakih gluposti prekrila je pult. Nakon dugog prebiranja ne nailazi ni na što bi moglo naštetiti našem ugledu, studenata posjetitelja jedne vrhunske kulturne manifestacije. To ga vidno nervira.
- Cipele. Skidajte cipele!
- E, čekaj...- nailazi drugi graničar, - Šta je ovo? - slavodobitno podiže orah, što sam ga izvukao iz džepa. I stoji pred nama taj the Graničar, ponosan na svoj plijen, uzbuđen zbog sigurnog unapređenja, koje će neminovno uslijediti, uzdiže on taj maleni koštunjavi plod, taj orah. I plava uniforma blješti nekim novim sjajem, a jedna zraka Sunca obasjava mu značku. Misija je ispunjena.
- Pa... orah... - odgovaram, sliježući ramenima i jedva susprežući smijeh.
No, uzalud mi smijeh. Mi zlikovci smo raskrinkani u pokušaju prijenosa oraha preko državne granice i tog dana nećemo preći granicu, ne za vrijeme smjene revnog graničara. Da se njega pita, ne bismo više nikad prešli granicu. Graničar uzima moj pasoš i s vidljivim užitkom udara pečat "Zabranjuje se prelazak granice u toku dana 09. VII. 1996."
- Do viđenja!, kaže nam graničar, mi se okrećemo i odlazimo. Odlazi i on, ulazi u svoju kancelariju, zadovoljno se uvaljuje u svoju udobnu fotelju, mašta o veselju šefova, o unapređenju, udobnosti njegove buduće kancelarije, koja više neće biti na graničnom prijelazu, nego sigurno negdje u Zagrebu, možda i u ministarstvu, a možda... tko zna... tko zna...
Mi se još malo družimo s pankerima iz Zaboka, a onda mi pada napamet da ima još jedan mali prijelaz kilometar i pol na jug pa krećemo prema njemu. Prolazeći kroz selo, upitali smo nekoga idemo li pravim putem.
- A kamo bi vi, u Sloveniju?
- Da..
- Oćete preko granice ili kroz šumu?
- Ma ne, idemo preko granice.
Ali nismo uspjeli. Na granici su pogledali moj pasoš i vratili nas.
Uglavnom, Pistolsi su premašili sva naša očekivanja, iako ni oni toga nisu svjesni.

Napalm Death - koncert (konačni izvještaj)

Isprovociran komentarom jednog čitatelja, ali i obećanjem s kraja ztadnjeg posta, konačno sjedam za kompjuter, kako bi reako nešto o koncertu. Malo sam bio zaokupljen drugim stvarima i nije mi se dalo pisati, ali eto... nestrpljivost čitateljstva raste.
Slušajući "Cruising with Ruben and the Jets", kroz kišu sam kročio k Limbu, gdje me čekalo društvo. Prošao sam ispred KSET-a, da vidim je li se skuplja ekipa. Uvijek mi je zanimljiv taj folklorni aspekt. Promatrati nošnje auditorija, običaje i obredne radnje vezane uz kult banda na pozornici. Sve je po propisu - kožnjaci sa zakrpama Slayer, Obituary,... Zanimljivo, ustvari, kako odjednom, niotkuda, u ovakvim prilikama izranja davno zaboravljena ikonografija. Ljudi cupkaju na hladnoći, piju bambus, čekaju da ih puste unutra.
Mi, za to vrijeme, pijemo pivo u Limbu i razgovaramo o fakultetskoj birokraciji. Karte su nam u džepu.
Međutim, karte ne pomažu. Ne puštaju nas u KSET. Nemamo zelene iskaznice, a bez njih nema ulaza.
"Javite se na šalter 1. Tamo ćete je dobiti."
Pred šalterom 1 čekamo kratki red koji se stvorio. Red nije dug, jer je ekipa već više-manje, digla iskaznice i ušla. Vidimo da na šalteru 2 nema reda pa tamo pitamo za iskaznice, kako bi preskočili red. Uzimaju nam podatke, dobivamo iskaznice. [S birokratske točke gledišta, postupak je prilično neprofesionalan. Da su pravi, vratili bi nas na šalter 1 i još javili kolegama sa šaltera 1 da smo pokušali prekršiti proceduru pa da nam malo zakompliciraju. Na šalteru 1 bismo, zatim, bili upućeni da negdje podignemo formular, kojega trebamo ispuniti i predati na šalteru 1. Tek nakon toga, s potvrdom izdanom na šalteru 1 (koja ima klasu i ur. broj, potpis nadzornog organa, potpis službenika i pečat ustanove), odlazimo na šalter 2, gdje nam izdaju zelenu iskaznicu.] Gledam tu iskaznicu. Na njoj je moje ime, datum rođenja, a na poleđini potpis službenika, koji ju je izdao.
Super. Ulazimo. Ostavljamo kapute u garderobi, uzimamo piće i utapamo se u gužvi. Sven želi ići na gornji dio dvorane. Tamo nas ne puštaju:
"Tu mogu samo oni s narančastom ili crvenom iskaznicom!", kaže jedna službenica.
Što se mene tiče, to je OK, jer mi je ionako uvijek veći gušt pratiti koncert utopljen u gomilu.
Nakon nekog vremena, Napalm Death izlaze na binu, štimaju razglas i koncert kreće. Bolje je reći - kaos se zakotrljao. Odmah, u prvim sekundama, dvorana se pretvorila u amorfnu masu, nešto vrlo dinamično, bez ikakvog reda. Band izgleda odlično. Zapravo, divim se njihovoj energiji, snazi i iskrenosti nastupa. Mislim da netko tko iskreno ne vjeruje u to, ne može raditi stvari kakve rade ovakvi bandovi. Pjevač (na Wikipedii vidim da se zove Marc Greenway) urla, gitara, bubnjevi, bas, sve se pretvara u jednu visokoenergičnu smjesu, koja udara u mnoštvo, prenosi se na ljude, sve je jedno, jedinstveno - sve odlazi kvragu... Ljudi masovno skaču na binu, oduzimaju pjevaču mikrofon, skaču nazad...
I tako, oko sat i pol.
Zašto pišem baš o ovom koncertu? Prvo, zato što mi je najsvježiji. Bio sam na gomili koncerata, ovo je možda jedan od najžešćih, ali ne i najdivljiji. Daleko od toga da je najbolji kojeg sam vidio. Nije ni najdojmljiviji, nit onaj koji će mi promijeniti život. Međutim, to je punokrvni rock koncert, rock'n'roll, onakav kakav treba biti - dakle: žestok, beskompromisan, angažiran.
Dan nakon ovog koncerta, 4. II., umro je Lux Interior, frontman Crampsa. To me baš dobro rastužilo, ali bilo mi je i nekako drago da sam baš dan prije njegove smrti bio na jednom žestokom, dobrom koncertu. Sjećam se Crampsa i njihovog odličnog (preslaba je ta riječ) nastupa u Zagrebu. Bio je to jedan od najboljih, ako ne i najbolji koncert kojeg sam vidio. Luxovo ludilo prenijelo se na sve nas, dok je Poison Ivy sve to pržila svojim nemilosrdnim riffovima, onima kakve može izvesti samo ta perverzna diva u halterima. Lux je bacio svoju pripijenu crnu majicu i pala je baš negdje blizu nas. Petnaestak nas je vuklo taj komad tkanine na sve strane, sve dok ga nismo potpuno raskomadali, dok je Lux skakao sa zvučnika na zvučnik. To je rock'n'roll! Potpuno ludilo.
To će zauvijek ostati u meni.

[Na kraju koristim priliku da odgovorim komentatoru s početka teksta. Mislim da odlasci na koncerte ne mogu nikome naškoditi. To što odlazim na koncerte i što stvarno volim biti koliko-toliko u kakvom-takvom toku, ne znači da ću napustiti ženu i djecu i otići od kuće. Stvarno ne vidim šta je tu problematično i u čemu se zapravo odlazak na koncert Napalm Deatha razlikuje od odlaska na koncert, recimo, Bečke filharmonije. I da - vrlo rado bih pogledao i Iron Maiden. Kažu, oni koji su ih gledali, da taj band, bez obzira na to volite li njihovu muziku ili je ne volite, uživo izgleda sjajno i da im je nastup jako dobar, sigurno među zanimljivijima uopće.]