Rušenje zida

Sve češće mislim kako se vrlo malo toga može postići mirnim pregovorima. To obično jako brzo divergira u moru birokratskih zavrzlama, gubi se vrijeme, energija, a volja se topi kao led na ekvatoru. Ubrzo ostaneš sam u borbi, više zbog toga jer ti je glupo prekinuti nešto što si sam započeo i u što si uložio toliko energije.
Mislim, dakle, da ako želiš nešto postići, moraš biti kristalno jasan. A kristalno ćeš jasan biti jedino ako poduzmeš neku odlučnu akciju, koja bi možda u drugim prilikama ili u nekom drugom kontekstu zaslužila osudu.
Evo jedne pričice, koja se pojavila u novinama.
U Bujama talijanska škola "Leonardo da Vinci" dijeli zgradu s još dvije škole, u kojima se nastava održava na hrvatskom jeziku (Gospodarska škola i Srednja škola Vladimira Gortana). Za vrijeme ljetnih praznika direktor talijanske škole u Bujama izgradio je zid na granici koja dijeli zgradu. Kaže, učenici su se neometano kretali i nisu mogli u miru pratiti nastavu. Međutim, poruka zida, u kontekstu istarske povijesti, hrvatsko-talijanskih odnosa i novijih događaja (fašističke poruke i sl.), na istarskom prostoru je uznemirujuća i podsjeća na neugodan dio povijesti. Direktor škole "Leonardo da Vinci" zidom je poručio da se neće "smrdljivi Schiavoni miješati s njegovom rasom".
Uznemirujuće, užasno i nepodnošljivo!
Tako su se osjećali i učenici te tri škole, koji žive u prijateljstvu i nije im baš pretjerano bitno tko je kome roditelj. Oni se žele družiti, dijeliti isti prostor, učiti i raditi. Nikakvi zidovi im nisu potrebni. Vidjevši da pregovori neće uroditi nikakvim plodom, učenici su uzeli stvar u svoje ruke i jednostavno srušili zid.
Taj čin netko će osuditi kao nasilan, netko će reći da nije u redu takav način borbe. No, što je nasilje? Čini mi se da je izgradnja ovog zida puno veće nasilje od njegovog rušenja. Jer, zid je izraz segregacije, zid je fizička prepreka slobodnom i mirnom suživotu. Njegovo rušenje je izraz potrebe upravo za tom slobodom. Mogli bismo ići dalje u analizi ovog čina, ali nećemo. Već je to jako lijepo opisao Slavoj Žižek u svojoj knjizi "O nasilju", gdje jasno daje do znanja da je pasivnost puno veće nasilje od vidljivog nasilja.
Zato - BRAVO DJECO!