Ispisani zvijezdama

Prirodna znanost nastala je kao odgovor ljudskog uma na Prirodu. Jasno nam je od davnina da svijet ne čini samo ono što nas okružuje i što neposredno opažamo svojim osjetilima, nego smo to i mi sami po sebi, kao i ono što je toliko veliko, ali i ono što je toliko sitno da nismo u stanju obuhvatiti svojim pogledom. Oduvijek intuitivno slutimo da je zapravo ovaj dio svijeta kojega svakodnevno opažamo tek odraz, posljedica onoga što ne možemo neposredno opažati. No, kako se to neopazivo odražava na ono opazivo, koje zakonitosti povezuju ta dva svijeta i jesu li to uopće dva ili više odvojenih, ili tek jedan jedinstveni svijet, Priroda, koja je narav tog jedinstva, pitanja su u srži prirodne znanosti. Put od slutnje o spomenutoj vezi nevidljivog s vidljivim ka znanju o tome je znanost.
Prvotno, čovjek je, u nedostatku spoznajnih alata, svijet oslikavao mitopoetskim kistom. U tim su predodžbama glavnu ulogu igrala natprirodna bića što su upravljala prirodnim ciklusima noći i dana, godišnjih doba, života i smrti, vremenskim prilikama, nepogodama i drugim pojavama. Međutim, racionalni pristup tim fenomenima sve je jasnije pokazivao da se u njihovoj pozadini zapravo ne nalazi ništa natprirodno, već, u svojoj biti, vrlo jednostavna načela, što ih matematički kist oslikava na platnu fizike.
S obzirom na temeljnu različitost religijske doktrine i znanstvene kritičke misli, ta su dva pristupa dolazila u vrlo žestoke sukobe. Povijest nas uči koliki su mislioci, samo zato što su ukazivali na činjenice koje danas uzimamo zdravo za gotovo, stradavali na lomači, gledajući uništavanje njihovih kapitalnih djela. Ipak, toj hrabrosti zahvaljujemo današnje visoke životne standarde. Zahvaljujući upravo ljudskoj radoznalosti, koja nas od samog postanka naše vrste tjera u spoznaju fundamenata svijeta u kojemu živimo, kao svojevrsni nusprodukti nastajala su tehnička, tehnološka i medicinska rješenja što nam danas toliko olakšavaju život. Primjeri su nebrojeni, a ovdje ću spomenuti samo jedan vrlo recentan, naime izum lasera. Laser je, ili preciznije stimuliranu emisiju elektromagnetskog zračenja, 1917. teorijski predvidio znameniti fizičar Albert Einstein u svom radu „O kvantnoj teoriji zračenja“. Svoje oživotvorenje taj je teorijski konstrukt dočekao 1959., kad su Charles Townes i Arthur Schawlow izradili prvi laser što emitira zračenje. Međutim, to se tada smatralo toliko egzotičnim optičkim fenomenom da su i sami autori zapisali da ne vjeruju da će laser ikada naći bilo kakvu praktičnu upotrebu. Povijest je, to dobro znamo, pokazala potpuno suprotno.
Svakom se novom spoznajom naši horizonti šire. Otvaraju se sasvim neslućeni pogledi, iznova i iznova otkrivajući začudnost svijeta, beskrajnost Prirode. No, nije bit samo u pukom prikupljanju podataka. Kad je Kopernik ustanovio heliocentričnu predodžbu svijetu, Zemlja je za sva vremena izbačena iz savršenog, nepomičnog središta Svemira. Otac suvremene astronomije, Galileo Galilei, usmjerio je svoj teleskop prema nebu, otkrivši da je ono napućeno neprebrojivim mnoštvom zvijezda. Dekonstrukciji predodžbe o savršenom svijetu doprinjeli su mnogi njegovi suvremenici. Johannes Kepler, u nastojanjima da održi sustav kristalnih sfera, na temelju astronomskih promatranja Ticha Brachea dolazi do sasvim suprotnog zaključka – putanje planeta nisu određene savršenim pitagorejskim tijelima, nego su one nepristojno nesavršene elipse. Giordano Bruno govori o beskonačnosti Univerzuma i bezbrojnim svijetovima, gdje je naš svijet tek jedan od tih bezbrojnih svijetova. I gibanje svih tih planeta, svih tih zvijezda, određuje jedna sila, ona ista gravitacija što nas drži prikovanima čvrsto na površini Zemlje, a u koju je proniknuo Isaac Newton.
U svojoj knjizi „Optika“ Newton kaže: „Reći nam da je svaka stvar obdarena nekim posebnim okultnim svojstvom, kojim djeluje i proizvodi vidljive učinke, isto je kao i ne reći nam ništa. Ali izvesti iz pojava dva ili tri opća principa kretanja, a zatim nam objasniti  kako svojstva i djelovanje svih tjelesnih stvari slijede iz tih nedvojbenih principa, tek je to uistinu velik korak naprijed.“ Tpotraga za principima dovelo nas je do najudaljenijih dijelova svemira, kao i do najdubljih dubina materije. Kad je Hubbleov svemirski teleskop, nakon što je skoro 4 mjeseca snimao jedan te isti dijelić neba, u kojem se prividno ne nalazi ni jedna jedina zvijezda, dobili smo sliku vrlo mladog svemira, starog „tek“ 400 – 800 milijuna godina. S druge strane, CERN-ovim uređajem LHC nastojimo prodrijeti do najsitnijih djelića materije, u potrazi za Higgsovim bozonom, česticom čije bi postojanje potvrdilo tzv. Standardni model, koji ujedinjuje fundamentalne sile. Putovanja nepoznatim morima važna su odrednica čovjekovog postojanja.
Međutim, koliko god se naš pogled u Prirodu poboljšao instrumentima, stalno se javljaju nova pitanja, novi fenomeni koje ne možemo objasniti ni najboljim teorijama. Stalno se osjećamo, isto kao što se i Newton osjećao, kao djeca što se igraju pijeskom na obali nepreglednog oceana.
Danas smo, pritisnuti diktatom tržišta, uhvaćeni u zamku objavljivanja pod svaku cijenu. Posljedica toga je da se objavljuju često potpuno ogoljene informacije, pri čemu se gubi bit znanja kao takvog, dok nam se čini da svjedočimo upravo eksploziji znanja. Ne smijemo zaboraviti da nam je znanstveno-tehnička revolucija, uz svoje dobre strane, donijela i mnogo štete. Još je Ivan Supek upozoravao na opasnosti sprege tržišno diktirane znanosti s industrijom. Potencijale njezine ogromne produkcije kapitalizam ne može podnijeti, s obzirom na to da je apsorpcijska moć kapitalističkog tržišta premala za to. Prema tome, ta sprega znanstvenotehničke revolucije i kapitalizma vodi u bankrot i propast. Unatoč tome, model znanstvenog rada, kakav predlože MZOŠ u prijedlogu Zakona o znanstvenoj djelatnosti, upućenom u saborsku proceduru, upravo je tržišni diktat instrumentaliziran kroz jaku političku kontrolu, bez ikakvih odredbi što bi regulirale etičnost znanstvenog rada. Ovdje neću govoriti o mnogim negativnim primjerima, kojima povijest znanosti obiluje, a koji oslikavaju u kakve nas je sve mračne dubine odvodila znanost pod diktatom trenutnih političkih ciljeva moćnika. To bi nas predaleko odvelo. Zapravo, naši su instituti već nekoliko desetljeća jako dobar ogledni primjer smanjenja znanstvene kvalitete zbog jačanja političke kontrole, na račun utjecaja znanstvenih vijeća, o čemu je mnogo govorio Ivan Supek. Situacija će se, odobri li Sabor ovaj zakon, u tom smislu jako zaoštriti. Podsjetimo, Nacionalno vijeće za znanost i tehnologiju, vrhovno nacionalno tijelo na području znanosti, bi se, prema prijedlogu, sastojalo od ukupno 9 članova, pri čemu su dva člana ujedno i članovi Vlade (ministar nadležan za znanost i ministar nadležan za gospodarstvo), treći je predstavnik Nacionalnog vijeća za konkurentnost iz podruĉja gospodarstva. Time je osigurana ne samo politička kontrola, već i tržišna usmjerenost znanosti. S druge strane, uloga znanstvenika u tom Vijeću, koje bi trebalo donositi znanstvenu politiku RH, dovedena je u drugi plan, što omogućuje donošenje odluka u skladu s trenutnom političkom dinamikom te kratkoročnim gospodarskim potrebama. I sam naziv tog tijela, u koji je uključen pojam tehnologije, navodi na zaključak da će znanstvena djelatnost što nije usmjerena stvaranju tehnološki primjenjivih inovacija biti diskriminirana.
Temelj znanstvenog treba biti sloboda uma. To je prepoznato jako davno, a, kao što znamo, zajamčeno je i Ustavom RH. Johannes Kepler je to 1595. godine, u svom djelu „Mysterium Cosmographicum“, formulirao riječima: „Ne pitamo se kakva je korisna svrha pjeva ptica, jer poj je pticama zadovoljstvo, s obzirom na to da su one stvorene da pjevaju. Isto tako, ne bismo se trebali pitati zašto se ljudski um muči da pronikne u tajne nebesa. Raznovrsnost pojava u Prirodi toliko je velika, a riznice skrivene na nebesima tako su bogate, da ljudski um nikada neće oskudjevati svježom hranom.“ Znanost je, prema tome, ugrađena u samu narav čovjeka kao bića kojew se hrani znanjem. Zbog toga nas, bez obzira na stupanj obrazovanja, socijalni položaj i bilo kakvu pripadnost, istinski razgaljuje pogled spram zvijezdama posutog neba. Mi, kao ljudska vrsta, pripadamo upravo zvijezdama. Promatranje tog mnoštva zvijezda daje nam bistar uvid u činjenicu da smo beskrajno malena točkica i beskrajno kratak trenutak u tom prostoru i vremenu. A opet, znamo da smo, koliko god prividno beznačajni, jednako vrijedni kao bilo koja druga točka u tom beskraju. I to je ono što nam nitko, ničim ne može oduzeti. Tim je pismom ispisan Čovjek.
Zbog toga je naš pogled prema nebu ili u najdublju nutrinu materije prvorazredno pitanje naše slobode. Pitanje je to ustvari jesmo li ljudi i je li svatko od nas uopće sposoban biti Čovjekom. Ako jesmo, ako se ne želimo odreći čovječnosti, upravo trebamo slobodno gledati zvijezde nad nama. Tako je 1887. ustvrdio Thomas Huxley: „Dužnost svake generacije je da moru otme još po koji komadić kopna.“ Prisili bilo koje vrste, političkom i tržišnom diktatu tu jednostavno nema mjesta.
Antički pjesnik Horacije je u svojim „Epistolama“ opisao glupana, koji stoji pored potoka, čekajući da se ovaj zaustavi kako bi ga prešao. To se nikad neće dogoditi, kao što ni ocean na čijem se žalu igramo zrncima pijeska nikad neće presušiti. No, zakoračimo li u njega, uronimo li, bez obzira na sve poteškoće što nas očekuju u toj pustolovini našega duha, bit ćemo višestruko nagrađeni. Blaise Pascal je zapisao „Dostojanstvo moram tražiti ne u svemiru, već ovladavanjem svojih misli. Nemam ništa od toga ako posjedujem svjetove. U svemiru me beskraj okružuje i progutan sam poput atoma; u mislima, međutim, shvaćam svijet.“
Sapere aude!

__________

Članak je objavljen u Zarezu XIII / 313-314, 7. srpnja 2011. 

Interview s Ivanom Supekom - uvod

Razgovarao: Bojan Pečnik 11. travnja 2006.
Uredio, komentirao i pripremio za objavljivanje: Nikola Biliškov 10. travnja 2009.

Ivana Supeka (8. travnja 1915. – 3. ožujka 2007.) mnogi pamte kao vrhunskog fizičara, oca suvremene hrvatske znanosti, osnivača Instituta „Ruñer Bošković“. Mnogi ga pamte po njegovom zalaganju na mirotvornom planu. Neki će ga pamtiti po njegovom političkom djelovanju (nikad u okvirima bilo koje stranke), za vrijeme hrvatskog proljeća, ali i za vrijeme 90-tih, kad se žestoko suprotstavio Tuñmanovom režimu. Istovremeno, bio je on i književnik, što je za sobom ostavio brojne romane, drame i pjesme. Uspješnost na svim tim, prividno različitim, poljima učinila ga je jedinstvenom pojavom, ne samo u okvirima naše zemlje, već i mnogo šire. Tokom svog života ovaj je veliki čovjek surañivao s najvećim znanstvenicima XX. stoljeća, kao što su Werner Heisenberg, Albert Einstein, Niels Bohr,... Uvijek se bez milosti, voñen načelima humanizma, borio protiv znanstveničke neodgovornosti, strančarenja, dodvornosti diktatorskim režimima, što je čovječanstvo dovelo do ruba ponora nuklearnog rata, ali i do mnogih drugih pojava s tragičnim posljedicama.
Svakako, od njega se može mnogo naučiti. Njegovo djelo danas nije ništa manje aktualno, naročito u kontekstu predloženog paketa zakona, kojega pokušava nametnuti MZOŠ. U klimi globalne recesije, preraspodjele snaga, obnove mračne sjene nuklearne opasnosti, koja se vrlo lako može prometnuti u ponovnu utrku u naoružanju, aktualnije nego prije.
Sjećam se Ivana Supeka. Tog izrazito visokog čovjeka, uspravnog hoda, često udubljenog u misli ili u raspravu, često sam susretao na Zrinjevcu. Više od ikoga, bio mi je nadahnuće, ne samo za vrijeme studija, nego i dalje. Jednom sam mu, ne mogavši izdržati, prišao i pružio ruku, rekavši da mu zahvaljujem na svemu što je učinio za čovječanstvo. Nakon tog kratkog razgovora rekao mi je da je sad na nama mladima vrlo teško breme i da upravo mi trebamo odvesti ovaj svijet na put odgovornosti. Zadnji njegov istup protiv rata, kojemu sam prisustvovao, bio je onaj za vrijeme protesta protiv invazije SAD na Irak 2003. Iako kratak, u tom je govoru iznio nekoliko misli o civilizacijskom ambisu, u koji nas sve gura divlji kapitalizam što se izmakao kontroli i koji, u svom nastojanju za širenjem tržišta, stalno kreira nove ratove. Mi smo ga, kao studenti, jednom pozvali da nam održi predavanje. Vrlo rado se odazvao, ali nije želio držati predavanje, nego razgovarati s nama.
Danas se X. Zagrebačka gimnazija zove njegovim imenom. No, sam Ivan Supek je, kao što se vidi i iz ovog interviewa, otišao duboko razočaran, kako u hrvatsko društvo, tako i u cijeli svijet. U Hrvatskoj, pa i na samom Institutu „Ruñer Bošković“, svjedočimo samo daljnjem nazatku. Vrijeme je, zato, za obnovu humanističkih ideja. Treba to usaditi što većem broju ljudi, a naročito znanstvenicima i nastavnicima.
Zato konačno, četiri godine nakon njegove smrti, iznosim ovaj interview, koji je održan u travnju 2006. na inicijativu članova portala Connect, za što je posebno zaslužan dr. sc. Bojan Pečnik, koji je prikupio naša pitanja i snimio razgovor s akademikom Supekom. Smatrajući da će tako biti dostupan široj javnosti, prebacio sam taj razgovor u tekstualni oblik. U sirovom obliku, tekst je bio prepun digresija, koje bi odvodile misli sugovornika često i predaleko od postavljenog pitanja. Radi stvaranja što smislenije cjeline, prerasporedio sam pitanja i odgovore, dodao nekoliko dodatnih pitanja, ali sam i dopunio neke Supekove odgovore uzimajući rečenice iz nekih drugih njegovih tekstova.

Interview nije dostupan zbog (vjerojatnog) objavljivanja u formatu knjige.


_____________

Drugi korišteni izvori

1.  Ivan Supek, Fizika, znanost i humanizam, HAZU Zagreb 1995.

2.  Ivan Supek, Tko bi ubio Spasitelja? Pismo jednoj starici, Vijenac, Zagreb 1995.

3.  Pugwash conference

4.  Slike su uglavnom preuzete sa stranica Središnje knjižnice za fiziku Prirodoslovno- matematičkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

Ne damo Varšavsku!

Jesmo li svi mi budale?
Jesu li budale svi oni ljudi, koji su bez prestanka danima čuvali Varšavsku ulicu?
Jesu li budale i sve one tisuće ljudi, koji su jučer, unatoč snijegu i hladnoći, izašli na ulicu kako bi iskazali svoje neslaganje s gradskim vlastima? Jesu li to isto i svi oni građani, koji iz bilo kog razloga nisu mogli doći na jučerašnji prosvjed, ali ne žele uništenje pješačke zone?
Jesu li budale i svi oni ljudi što stanuju u Varšavskoj, a podržavali su blokadu donošenjem toplog čaja, kave, hrane, doniranjem struje,... Jesu li budale i roditelji djece osnovne škole Josipa Jurja Strossmayera?
Jesu li budale i svi oni intelektualci iz svih mogućih područja, kako društveno humanističkih, tako i prirodoslovnih, umjetničkih, tehničkih? Svi ti "besposličari", "anonimni" urbanisti, arhitekti, povjesničari umjetnosti, sociolozi, politolozi, pedagozi, glumci, filozofi, kemičari, fizičari, kroatisti, anglisti,...
Da, jesmo, svi smo mi budale, izmanipulirana masa, bezumnici, zarobljenici prošlosti. I da, naravno - svi mi imamo svoj privatni interes u Varšavskoj. Eto, u mentalnom sklopu našeg gradonačelnika i cijele one faune mekušaca i kolutićavaca što ga okružuju. I u mentalnom sklopu onih privatnih investitora, developera i vizionara kojima ta bljedunjava nakupina kima glavom, debljajući se i bujajući na hranjivoj podlozi korupcije.
Tisuće nas koji smo se jučer, unatoč snijegu i hladnoći, okupili u Varšavskoj, jasno smo poručili Gradu Zagrebu, ali i cijeloj Hrvatskoj da NE DAMO VARŠAVSKU! Ne damo Varšavsku, nećemo dopustiti blokadu i krađu pješačke zone. Nećemo dozvoliti da istrgnu samo srce ovoga grada.
Međutim, ono što treba naglasiti jest da se u Varšavskoj ne brani tek jedan mali komadić pješačke zone, nešto što se tiče samo Zagrepčana. Tu, upravo tu se brane pješačke zone diljem cijele Hrvatske. Jer, ako trojanski konj, što stojuje u uredu gradonačelnika, izore tu pješačku zonu, bit će to presedan, kojim se omogućuje uništenje nebojenih pješačkih zona diljem Hrvatske.
Mislim da to ne smijemo dopustiti!
I da, noćas su interventni policajci odveli 20 junaka, koji su izložili svoja tijela stali i stali na branik grada. Ali to nije kraj, ne može sve samo tako završiti. Da sad odustanemo, iznevjerili bi sve te ljude, a i sebe i sve one koji su čuvali Varšavsku i koji su je spremni čuvati do samoga kraja.

Rušenje zida

Sve češće mislim kako se vrlo malo toga može postići mirnim pregovorima. To obično jako brzo divergira u moru birokratskih zavrzlama, gubi se vrijeme, energija, a volja se topi kao led na ekvatoru. Ubrzo ostaneš sam u borbi, više zbog toga jer ti je glupo prekinuti nešto što si sam započeo i u što si uložio toliko energije.
Mislim, dakle, da ako želiš nešto postići, moraš biti kristalno jasan. A kristalno ćeš jasan biti jedino ako poduzmeš neku odlučnu akciju, koja bi možda u drugim prilikama ili u nekom drugom kontekstu zaslužila osudu.
Evo jedne pričice, koja se pojavila u novinama.
U Bujama talijanska škola "Leonardo da Vinci" dijeli zgradu s još dvije škole, u kojima se nastava održava na hrvatskom jeziku (Gospodarska škola i Srednja škola Vladimira Gortana). Za vrijeme ljetnih praznika direktor talijanske škole u Bujama izgradio je zid na granici koja dijeli zgradu. Kaže, učenici su se neometano kretali i nisu mogli u miru pratiti nastavu. Međutim, poruka zida, u kontekstu istarske povijesti, hrvatsko-talijanskih odnosa i novijih događaja (fašističke poruke i sl.), na istarskom prostoru je uznemirujuća i podsjeća na neugodan dio povijesti. Direktor škole "Leonardo da Vinci" zidom je poručio da se neće "smrdljivi Schiavoni miješati s njegovom rasom".
Uznemirujuće, užasno i nepodnošljivo!
Tako su se osjećali i učenici te tri škole, koji žive u prijateljstvu i nije im baš pretjerano bitno tko je kome roditelj. Oni se žele družiti, dijeliti isti prostor, učiti i raditi. Nikakvi zidovi im nisu potrebni. Vidjevši da pregovori neće uroditi nikakvim plodom, učenici su uzeli stvar u svoje ruke i jednostavno srušili zid.
Taj čin netko će osuditi kao nasilan, netko će reći da nije u redu takav način borbe. No, što je nasilje? Čini mi se da je izgradnja ovog zida puno veće nasilje od njegovog rušenja. Jer, zid je izraz segregacije, zid je fizička prepreka slobodnom i mirnom suživotu. Njegovo rušenje je izraz potrebe upravo za tom slobodom. Mogli bismo ići dalje u analizi ovog čina, ali nećemo. Već je to jako lijepo opisao Slavoj Žižek u svojoj knjizi "O nasilju", gdje jasno daje do znanja da je pasivnost puno veće nasilje od vidljivog nasilja.
Zato - BRAVO DJECO!