Kje sta bla 1992?

- Kje sta bla?
Gledao sam kroz prozor auta, koji je konačno stao, nakon toliko dugog pješačenja iz Kopra. Negdje oko Portoroža dan je bio vruć, majsko kasno proljeće pripeklo je, a Breški i ja smo hodali i hodali i hodali i proklinjali svu tu gospodu što se voze svojim autima. Pjevali smo autostoperske bajalice, kojima nas je naučila Lara:

The farmer wants survive
The farmer wants survive,
i ja i ja i ooo the farmer wants survive....

bacali kamenčiće na cestu, što bliže bijeloj crti, jer to, prema drevnim vjerovanjima, zaustavlja i najantiautostoperski raspoložene vozače. Ništa nije pomagalo. Sunce je peklo, mi smo hodali, nitko se nije obazirao na naše dignute palčeve, naš ponosan stav (jer "Moraš izgledati kao da si ponosan što si baš ovdje i što stopiraš", prisjećali smo se nečijeg savjeta), naš totalno nezainteresiran stav (je "Moraš izgledati kao da te nije briga hoće li ti netko stati", govorio nam je netko), naš veseo, nasmijani stav (jer "Moraš izgledati kao da si ful vedro raspoložen"...)
Ništa nije pomagalo.
Ali konačno je stao neki crveni auto.
- Kje sta bla? - pitao me je opet vozač. Trgnuo sam se i zapanjeno ga pogledao. Onda sam dugo gledao kroz prozor. Krajolik je prilično pust, ogoljen. U daljini vidimo more, a do njega se prostiru samo livade, makija, kupine, neka spaljena bivša šuma... Pogledam i Breškija, koji sjedi na zadnjem sjedalu, a njemu nije jasno šta me uhvatila panika.
- Kje sta bla? - upita me još jednom, ovoga puta malo glasnije, polakše, misli da ga ne čujem ili ne razumijem. Moje zaprepaštenje transformira se u tugu, strah, suosjećanje.
"Evo, to je to...", mislim ja. "To je jedan od tih vozača manijaka, masovnih ubojica, koji krstare cestama u potrazi za bespomoćnim žrtvama u liku stopera. Sad će nas zatući, raskomadati i bacit u nekakvo grmlje, cijelo vrijeme ponavljajući -Kje sta bla? Kje sta bla? KJE STA BLA?"
Gledam vozača pogledom ga moleći da nas pusti. U očima mi se odražava nekakva čudna smjesa razumijevanja, gnušanja, prezira, straha, odlučnosti.
- Pa tu... valjda su tu bila nekad. Sad ih više... ovaj... nema." odgovaram mu ja zamuckujući.
Sad se u pogledu vozača odražava samilost. Daje mi bocu vode.
- Pij, valjda te je Sunce.
Zahvaljujem i pijem vodu.. Breški uzima bocu i pije i on.
- Pitao sam - kje sta bla? Kje ---- sta ---- bla? - opet će on. Oblijeva me znoj.
- Ma žao mi je što ih nema. I ja bi više volio kad bi tu bila stabla. Ovako je baš tužno, slažem se.
- Ma kaj ti to pričaš? - sad je zaprepašten vozač. A Breški iza umire od smijeha.
- Ja isto baš volim stabla... - izvlačim se. Breški se sad hvata za trbuh, ne može više izdržati.
- Ej, Nidžo... Čovjek te ne pita za stabla...
- ????
- ... nego gdje smo bili.
Na prvom križanju čovjek je rekao da skreće i mi smo izašli iz auta. Nismo mu ni stigli reći da smo bili u Kopru, u MKCu, na koncertu Velikog bijelog slona, koji su doduše odgodili nastup, ali zamijenili su ih Once upon a Time, odličan australski band, kojega ni prije ni poslije nisam čuo.
Cesta se prostirala pred nama. Sad smo bili negdje na pola puta između Izole i Portoroža, na pustopoljini bez stabala. Čekalo nas je pješačenje do Buja. Polako smo krenuli dalje, hodajući i stopirajući putem, a kilometri su promicali pod našim bolnim nogama, na tvrdom asfaltu.