Zatim sam, zajedno s još četvoricom kolega, i iznjeo svoje mišljenje u Jutarnjem listu.
I, zapravo... nakon toga zakljuučio da sam reagirao ishitreno i sve skupa je ispalo nespretno, nikako ne onako kako bih ja želio da to ispadne. Čini mi se da smo se ovom peticijom udaljili od cilja, a to je objašnjenje javnosti da je pseudoznanost neprihvatljiva pa čak u mnogim slučajevima i opasna ili samo način za stjecanje znatne zarade na račun naivnih i očajnih pojedinaca. Drugim riječima, našao sam se u nečemu u čemu se, zapravo, nisam želio naći.
Naravno, ne odustajem od mišljenja da bi emisiju trebalo drukčije koncipirati želi li je se zadržati u znanostvenom programu. Isto tako, pseudoznanost smatram izuzetno štetnom i nikad neću odustati od borbe protiv te štetne pojave. Međutim, nemam ništa protiv samog Krešimira Mišaka. Čak ne smatram niti da emisija "Na rubu znanosti" isključivo promovira pseudoznanost. Treba se malo prisjetiti, prolistati arhivu i vidjet ćemo da je Mišak ugošćavao i znanstvenike, koje nikako ne možemo nazvati "prodavačima magle". Naravno, gosti su vrlo često bili raznorazni pseudoznanstvenici i razna druga čeljad što nastanjuje svijet iza ruba znanosti. A što je najtragičnije, poneki su gosti bili znanstvenici koji su odlutali u taj svijet iza ruba i trajno ostali u njemu. Ali ne svi!
Što se ovih zadnjih tiče, treba biti pošten do kraja i sjetiti se da ti ljudi i dalje, unatoč svim svojim sasvim neznanstvenim tvrdnjama, kojima obmanjuju javnost, i dalje mirno zauzimaju svoje visoke pozicije unutar sustava znanosti, sudjeluju i, npr. na simpoziju posvećenom Ivanu Supeku u "najvećem hrvatskom prirodoznanstvenom institutu". Naravno, ovdje sam dao primjer sasvim određene osobe, one iste o kojoj sam već dovoljno pisao. No ovdje neću duljiti o toj osobi. Možda bi ipak trebalo ići radikalno "do kraja" i tražiti sve te institucije da se izjasne, da se vidi koliko one zapravo drže do znanosti, prepoznaju li one uopće pseudoznanost. Meni se, nažalost, čini da one to ne prepoznaju ili, što je još tragičnije, prepoznaju, ali tome ne pridaju važnost.
Problem je, dakle, puno dublji i emisija "Na rubu znanosti" je relativno benigna posljedica cjelokupnog stanja.
Mišaku treba priznati da dobro radi emisiju. Njena gledanost, unatoč nepopularnom terminu, to potvrđujue sama po sebi. S druge strane ostale emisije koje čine znanstveni program redom su ubitačno dosadne i, rekao bih, zaslužnije su za depopularizaciji znanosti od sporne "Na rubu znanosti". Ovdje nećemo ni spominjati ostala zla koja vrebaju u cvjetnoj aleji katodnog crijeva. Iako bi možda ipak bilo dobro i o tome govoriti...
U konkretnom slučaju, ponavljam, uvjerio sam se da smo prenaglili i krenuli u akciju bez prethodne senzibilizacije javnosti na problem sve veće prodornosti pseudoznanosti u našem društvu, što nadalje smatramo izuzetno štetnim, jer se time posljedično otvara prostor raznolikim manipulacijama. Problem je zapravo znatno dublji i zato bi ga trebalo rješavati vrlo promišljenim koracima. Dobro je napomenuti da je problem prodro već i u samu srž našeg obrazovnog sustava. Primjeri:
I, zapravo... nakon toga zakljuučio da sam reagirao ishitreno i sve skupa je ispalo nespretno, nikako ne onako kako bih ja želio da to ispadne. Čini mi se da smo se ovom peticijom udaljili od cilja, a to je objašnjenje javnosti da je pseudoznanost neprihvatljiva pa čak u mnogim slučajevima i opasna ili samo način za stjecanje znatne zarade na račun naivnih i očajnih pojedinaca. Drugim riječima, našao sam se u nečemu u čemu se, zapravo, nisam želio naći.
Naravno, ne odustajem od mišljenja da bi emisiju trebalo drukčije koncipirati želi li je se zadržati u znanostvenom programu. Isto tako, pseudoznanost smatram izuzetno štetnom i nikad neću odustati od borbe protiv te štetne pojave. Međutim, nemam ništa protiv samog Krešimira Mišaka. Čak ne smatram niti da emisija "Na rubu znanosti" isključivo promovira pseudoznanost. Treba se malo prisjetiti, prolistati arhivu i vidjet ćemo da je Mišak ugošćavao i znanstvenike, koje nikako ne možemo nazvati "prodavačima magle". Naravno, gosti su vrlo često bili raznorazni pseudoznanstvenici i razna druga čeljad što nastanjuje svijet iza ruba znanosti. A što je najtragičnije, poneki su gosti bili znanstvenici koji su odlutali u taj svijet iza ruba i trajno ostali u njemu. Ali ne svi!
Što se ovih zadnjih tiče, treba biti pošten do kraja i sjetiti se da ti ljudi i dalje, unatoč svim svojim sasvim neznanstvenim tvrdnjama, kojima obmanjuju javnost, i dalje mirno zauzimaju svoje visoke pozicije unutar sustava znanosti, sudjeluju i, npr. na simpoziju posvećenom Ivanu Supeku u "najvećem hrvatskom prirodoznanstvenom institutu". Naravno, ovdje sam dao primjer sasvim određene osobe, one iste o kojoj sam već dovoljno pisao. No ovdje neću duljiti o toj osobi. Možda bi ipak trebalo ići radikalno "do kraja" i tražiti sve te institucije da se izjasne, da se vidi koliko one zapravo drže do znanosti, prepoznaju li one uopće pseudoznanost. Meni se, nažalost, čini da one to ne prepoznaju ili, što je još tragičnije, prepoznaju, ali tome ne pridaju važnost.
Problem je, dakle, puno dublji i emisija "Na rubu znanosti" je relativno benigna posljedica cjelokupnog stanja.
Mišaku treba priznati da dobro radi emisiju. Njena gledanost, unatoč nepopularnom terminu, to potvrđujue sama po sebi. S druge strane ostale emisije koje čine znanstveni program redom su ubitačno dosadne i, rekao bih, zaslužnije su za depopularizaciji znanosti od sporne "Na rubu znanosti". Ovdje nećemo ni spominjati ostala zla koja vrebaju u cvjetnoj aleji katodnog crijeva. Iako bi možda ipak bilo dobro i o tome govoriti...
U konkretnom slučaju, ponavljam, uvjerio sam se da smo prenaglili i krenuli u akciju bez prethodne senzibilizacije javnosti na problem sve veće prodornosti pseudoznanosti u našem društvu, što nadalje smatramo izuzetno štetnim, jer se time posljedično otvara prostor raznolikim manipulacijama. Problem je zapravo znatno dublji i zato bi ga trebalo rješavati vrlo promišljenim koracima. Dobro je napomenuti da je problem prodro već i u samu srž našeg obrazovnog sustava. Primjeri:
- ravnateljica jedne osnovne škole troši 100000 kn proračunskog novca kako bi svoju školu opremila magijskim predmetima što djecu štite od "štetnog zračenja". Link
- Vladimir Paar je na turneji po školama diljem Hrvatske i svuda je rado prihvaćen gost, koji promovira svoje vrlo problematične teze o nadolazećem ledenom dobu.
- Prirodoslovna škola Vladimira Preloga ugošćuje nekog tipa koji, kao, ne jede niti pije već 15 godina, a energiju crpi samo izravno od Sunca. [Moje pitanje njemu bi bilo kakve to on ima biokemijske sustave, kad može na taj način izravno crpiti energiju potrebnu za održavanje života]. Link
Dodamo li tome istovremeni trend sustavne marginalizacije prirodoslovnih predmeta u školama, uz najnoviju ideja Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta da se u gimnazijama kemija, fizika i biologija spoje u jedan nastavni predmet - Prirodoslovlje, mislim da nije nikakvo čudo da smo se uzbunili zbog ovih spregnutih trendova.
Naravno da za taj prodor velikim dijelom smatram krivom i samu akademsku zajednicu. I to ne samo što si pojedinci iz te zajednice (nekažnjeno) dozvoljavaju potpuno nedopustive izlete (pa čak i trajni boravak) iza ruba znanosti. Sjetimo se ponovo slučaja akademika Paara, na čije objede o nadolazećem ledenom dobu HAZU nije našla za shodno reagirati. Zašto smatram da su takvi "izleti" nedopustivi? Zato što znanstvenici moraju u svom djelovanju poštovati znanstvenu metodu, a to je u osnovi kritičko propitivanje svake hipoteze, činjenice, literaturnog navoda,... Ako se mi znanstvenici ne držimo tih pšravila, onda kvragu i takva znanost!
Znanstvenu zajednicu smatram krivom i za nereagiranje, za izostanak bilo kakvih istupa u medijima, za izostanak popularizacije znanosti i za vrlo aljkav stav prema javnosti. Uglavnom smo zatvoreni u svoje kule od bjelokosti i to je jedna od najvećih negativnosti. To dovodi do neosjetljivosti za probleme realnog svijeta, pasivnost koja je, prema mom mišljenju, potpuno nespojiva s misijom intelektualaca. Javnost danas uglavnom uopće nema pojma čime se znanstvenici zapravo bave. Zašto je znanost zapravo važna? Kakvu nam to ona dobrobit donosi? Ljudi ne znaju, a znanstvenike baš briga... Mislim da su to stvari koje prije svega trebamo riješiti. Prvo se treba počistiti vlastiti prag, a tek onda možeš ići dalje.
Zato mi je drago da su, uglavnom zaslugom Dejana Vinkovića, znanstvenici u zadnjih nekoliko mjeseci znatno prisutniji u medijima, znatno se više govori o znanosti i pratećim problemima. Ali zato mi je i žao što je ovo s "Na rubu znanosti" ispalo tako bezveze, što smo tako ishitreno istupili.
Na kraju svega, želim se ispričati Krešimiru Mišaku. Nadam se da će on ovo pročitati i izdržati do kraja. Zapravo, volio bih se naći s njime, mislim da bismo zajedno mogli napraviti neke jako lijepe i vrijedne stvari.
Iako, nakon svega, potpuno bih razumio njegovu ljutnju i odbijanje bilo kakve suradnje.
PS ako vas zanima, pogledajte dosta lijepu raspravu o ovome ovdje.
Naravno da za taj prodor velikim dijelom smatram krivom i samu akademsku zajednicu. I to ne samo što si pojedinci iz te zajednice (nekažnjeno) dozvoljavaju potpuno nedopustive izlete (pa čak i trajni boravak) iza ruba znanosti. Sjetimo se ponovo slučaja akademika Paara, na čije objede o nadolazećem ledenom dobu HAZU nije našla za shodno reagirati. Zašto smatram da su takvi "izleti" nedopustivi? Zato što znanstvenici moraju u svom djelovanju poštovati znanstvenu metodu, a to je u osnovi kritičko propitivanje svake hipoteze, činjenice, literaturnog navoda,... Ako se mi znanstvenici ne držimo tih pšravila, onda kvragu i takva znanost!
Znanstvenu zajednicu smatram krivom i za nereagiranje, za izostanak bilo kakvih istupa u medijima, za izostanak popularizacije znanosti i za vrlo aljkav stav prema javnosti. Uglavnom smo zatvoreni u svoje kule od bjelokosti i to je jedna od najvećih negativnosti. To dovodi do neosjetljivosti za probleme realnog svijeta, pasivnost koja je, prema mom mišljenju, potpuno nespojiva s misijom intelektualaca. Javnost danas uglavnom uopće nema pojma čime se znanstvenici zapravo bave. Zašto je znanost zapravo važna? Kakvu nam to ona dobrobit donosi? Ljudi ne znaju, a znanstvenike baš briga... Mislim da su to stvari koje prije svega trebamo riješiti. Prvo se treba počistiti vlastiti prag, a tek onda možeš ići dalje.
Zato mi je drago da su, uglavnom zaslugom Dejana Vinkovića, znanstvenici u zadnjih nekoliko mjeseci znatno prisutniji u medijima, znatno se više govori o znanosti i pratećim problemima. Ali zato mi je i žao što je ovo s "Na rubu znanosti" ispalo tako bezveze, što smo tako ishitreno istupili.
Na kraju svega, želim se ispričati Krešimiru Mišaku. Nadam se da će on ovo pročitati i izdržati do kraja. Zapravo, volio bih se naći s njime, mislim da bismo zajedno mogli napraviti neke jako lijepe i vrijedne stvari.
Iako, nakon svega, potpuno bih razumio njegovu ljutnju i odbijanje bilo kakve suradnje.
PS ako vas zanima, pogledajte dosta lijepu raspravu o ovome ovdje.
Nema komentara:
Objavi komentar