Ciao Branko - i vidimo se!

Nemam za čim da tugujem
Ovdje se samo luduje
I ako odem-- otići ću zauvijek
Nemam za čim da tugujem
Životom i smrću trgujem
I ako odem-- otići cu zauvijek

Kad zauvijek ode netko tko je ostavio izrazito jak pečat na tebe, ne samo kao nedostižni idol, nego kao čovjek od krvi i mesa, čovjek kojega susrećeš šećući se gradom, kojega si uistinu poznavao, viđao se s njim, pozdravljao ga, kad dakle takav netko ode, iza sebe ostavlja veliku prazninu, tugu zbog propuštenih razgovora. Ostaje za njim i toplina, sreća što si poznavao tog čovjeka, ostaju sve one lijepe stvari koje si proživio družeći se s njime.

Otišao je Tusta, iako je on za mene uvijek bio Branko, dobar prijatelj mog tate. To što je bio frontman KUD Idijota, legenda punka i rock'n'rolla, prava zvijezda, sve su to za mene uvijek bile sporedne stvari. Istina, volio sam se ponekad hvaliti kako poznajem Tustu, kako nas posjećuje i kako mi njega posjećujemo. Ipak, važnije od toga je da je taj isti megapopularni Tusta istovremeno uvijek bio onaj običan, dragi Branko. 

Branko je u velikoj mjeri odgovoran za formiranje mene kao ličnosti. On me ubacivao na sve moguće koncerte s kojima je barem djelomično imao veze. Tako sam godinama, i u Puli, a poslije i u Zagrebu mogao upijati, udisati, opipavati rock'n'roll. 

Sjećam ga se... sjećam se svih tih koncerata Idijota, kad sam puštao toj energiji da me potpuno preplavljuje iznova i iznova i iznova. Nikad ga neću zaboraviti, njegov nastup, glas, njegovo uživanje u tome. Bio sam bijesan kad su Fric i Ptica otišli, smatrajući takve Idijote besmislenima. Branko je to shvaćao, rekao mi je to jednom kad smo se sreli u gradu i završili na piću. 

Sjećam se i koncerta u Šempasu, malom selu pored Nove Gorice, kad sam se s njima ukrcao u auto, zamijenivši natjecanje iz fizike za dozu punka. Puno nam je on pomogao i kad smo mi pokušavali svirati, a i kad smo usred rata, 1992., organizirali koncert u Patinaggiu i doveli kompletnu rasturenu scenu Hrvatske na mjesto gdje mogu svirati. Upravo je on bio taj koji je potegao neke veze u vojsci, , a i sredio nam je velik dio razglasa, bez čega ne bi bilo moguće ostvariti nešto takvo. 

I sjećam se kako se nasmijao kad je naišao na nas kako pjevamo neku njihovu stvar i kako mu je to bilo baš nekako - fora. Nikad neću zaboraviti ni njegovu zaprepaštenost kad smo nas troje, krajem 1994., kroz kišu i zimu, zaobilazeći okupirano područje, stopirajući došli do Osijeka, na njihov koncert. Poslije je to prepričao mom tati, a ni on nije mogao vjerovati. 

Jedan od zadnjih susreta bio je potpuno neočekivan, u Višnjanu, nakon dočeka izlaska Sunca na ljetni sosticij 2009. Ukrcao sam njega i neku djevojku u auto i odveo ih par kilometara. Ja sam produžio dalje, oni su otišli preko neke livade, do auta. Sunce se polako uzdizalo, bilo je prohladno, rosa je blistala na travi, a izmaglica se dizala iz dolina. Tusta je bio u njegovom ofucanom kožnjaku i sve to mi se nekako urezalo u sjećanje, kao neko snoviđenje, pogled u jedan drugi svijet, drukčiji od ovoga. 

Sanjao sam ga noćas. Sanjao sam da sam došao kod njega, u njegov pulski stan, i da mu objašnjavam kako mi je užasno žao što mu nisam pisao dok je bio bolestan. Probudio sam se uznemiren, bojao sam se da je došao kraj. 

Nažalost, bio sam u pravu.

Branko ciao! Vidimo se opet, na nekom koncertu, negdje na nekom drugo svijetu, tko zna kojem, tko zna gdje!

Ljudi kao ja više ne postoje
Ljudi kao ja davno su umrli
Ljudi kao ja više nigdje ne dolaze
Ljudi kao ja svoje su odjebali

O, ostao si sam
Ostao si samo ti

Možda ćeš sretan biti ti
Možda ćeš sretno vječno živjeti
Mozda ćeš ti učiniti
Učiniti sve što nisam ja

Jer ljudi kao ja nemaju budućnosti
Ljudi kao ja stvoreni da izgube

Ljudi kao ja došli su iz stripova
Ja nisam ničiji heroj, ničija budala
Ja sam samo običan, mali čovjek
A ljudi kao ja više ne postoje

O, ostao si sam

Možda ćeš sretan biti ti
Možda ćeš vječno živjeti
Možda ćeš ti učiniti
Učiniti sve što nisam ja

Jer ljudi kao ja nemaju budućnosti
Ljudi kao ja stvoreni da izgube

Ljudi kao ja