Ja sjećam se - 2. dio. Tata, Branko, Ramonesi i ja

"Kakvi su ti Idijoti? Valjaju li šta?"
Bilo je to negdje u kasnu jesen 1990. Bilo je to doba kad sam svaki trenutak koristio za intenzivno slušanje Ramonesa, a polako upoznavao i ostale punk bandove. Bili smo sami u kući, tata i ja, sjedili smo za stolom i jeli. Zateklo me to pitanje, jer kako to da moj tata, čovjek toliko potkovan rokenrolom, pita mene, klinca, za mišljenje o nekom bandu.
"Kako da ne", odgovorio sam, "Pa oni su najbolji. Pobijedili su u Subotici, stalno sviraju, uvijek je hrpa ljudi na njihovim koncertima. Večeras sviraju u Pink panteru, ja bi išao na to, dođi i ti pa ćeš vidjeti."
KUD Idijoti su za sve nas bili oživotvorenje cijele te scene u našem sokaku, band koji je tu, čiji članovi šeću našim gradom i možete naići na njih, to su ljudi od krvi i mesa, oni koji dokazuju da sve nije samo iluzija, nego nešto doista stvarno.
"Ma ne zanima me to, ali evo ti ovo" i pružio mi ploču Mi smo ovdje samo zbog para. Bio sam oduševljen, Pažljivo sam je uzeo, razgledao prednju pa stražnju stranu omota, pa izvadio unutarnji omot albuma prepun zanimljive zajebancije. A onda smo ga zajedno poslušali.
"Otkuda to tebi?" pitao sam ga.
"Ma to mi je Branko donio na posao, ali meni je to bezveze". Koji Branko, pitao sam se tada.
Te večeri nisam išao na koncert, slušao sam ploču nekoliko puta za redom.
Nakon par dana u naše dvorište je ušao crni golf sa zatamnjenim zadnjim staklima. Mene to baš i nije zainteresiralo. Nakon par trenutaka začulo se zvono na vratima i otišao sam otvoriti.
A onda sam zanijemio.
Na vratima je bio nitko drugi nego Tusta. Na našim vratima. Ja sanjam, to nije istina!
"Čao, ja sam Branko. Ti je kući stari?", a tata se spustio po stepenicama i otišli su u stan.
Sjeli su za stol. Tata je iznjeo neko piće.
I ja sam sjeo za stol. Potpuno oduzet, širom otvorenih usta i očiju, u transu, pokušavao sam uloviti svaki trenutak i pospremiti to zauvijek u sjećanje. I ništa mi od njihovog razgovora nije ostalo. Znam samo da su se smijali, da je Tusta malo pomalo postajao Branko, što će zauvijek poslije i biti, jedan običan čovjek, srdačan, dobričina srca velikog kao kuća, a ipak - Tusta. Tu, za istim stolom, sjedi on, s dugom, rijetkom crvenom i ne baš preurednom kosom, u poprilično ofucanom kožnjaku.
"I šta, čujem da ti se sviđamo?" pitao me.
"Pa, kako da kažem... onako... da..."
"E Bili, samo reci kad on hoće na koncert.", a onda se okrene prema meni: "Nema frke, pozovi i prijatelje!" i namigne mi uz onaj njegov osmijeh.
Kako je to bilo dobro! A onda su se posvetili pločama, slušali su nešto od Zappe, tata je objašnjavao da bi "onaj vaš Sale trebao naučiti ovako svirati" (što mu je bio običaj, koji me počeo prilično nervirati).
"Opa, pa imaš i Ramonese", iznenadio se Branko, a ja sam zablistao od ponosa. Imao sam tada dvije njihove ploče - prvi album i Too Tough to Die, koje sam kupio početkom te godine u Beogradu na ulici.
"Ah, to ti ovaj sluša", tata će odmahnuvši rukom.
"Pusti, to je super", odgovorio mu je Branko. "Pusti ti njega, slušaj to što ti se sviđa i samo se javi ako želiš na naš koncert".
I htjeo sam ići na koncerte Idijota. Htjeo sam biti na svakom njihovom koncertu. I svaki je bio najbolji, a nikad nisam kupio kartu. I nikad nije bilo problema da uvedem još dosta ljudi, što je bilo posebno dobro kad sam se preselio u Zagreb, gdje smo svi bili konstantno dekintirani.
Doista sam bio na puno koncerata Idijota, u Puli, Zagrebu, ali i na nekim neuobičajenim mjestima (o čemu neću sada). Ni uz najbolju volju ne bi mogao odrediti brojku.
Tata je imao neugodan običaj da deklarativno obezvrijeđuje sve za što ja pokažem neki interes. Tako su Idijoti "tamo nešto pjevuckali, a nemaju pojma ni o sviranju gitare", Ramonesi su, standardno, "uvijek jedno te isto, nema razlike među pjesmama", ostali se "samo tamo nešto deru i divljaju". I tako dalje, a bilo je jasno da zapravo ne misli tako, samo je imao neku čudnu potrebu da sve neargumentirano krtizira. Čudno, jedino za Sonic Youth nikad nije rekao ništa loše, oni su mu se sasvim otvoreno sviđali.*,**
Jednog dana, mislim da je to bilo 2015., odjednom mi je, ničim izazvan, rekao: "Slušam malo one tvoje."
"Koje moje?"
"Ma one tamo, Ramonese. Dobri su oni ustvari."
"Kako to sad?" začuđeno ga pitam.
"Pa pričao mi je Branko o njima. Pa oni su stvorili toliko toga! Kad sad pogledam, da nije bilo njih, možda više nitko ne bi ništa ni svirao. Nisu oni loši... ma dobri su oni."
"Ma znao sam ja da ti se oni ustvari sviđaju", nasmiješio sam se.
"Nisam rekao da mi se sviđaju!"
Htjeo sam ga na licu mjesta zagrliti i poljubiti. Toliko je bio dobar, a opet sav tako nekako nesiguran, nedokazan, tvrd, a iznutra mekan.
Čitam knjigu "Život s Idi(j)otima". U poglavlju "Prijatelji stari gdje ste...", na počasnom mjestu, zajedno s ostalim ljudima koji su zadužili Idijote, stoji:
"Podrška nam je bio Anton Biliškov - Bili, Tustin radni kolega i prijatelj, jedan od onih samozatajnih ljubitelja muzike koji su bili uz nas gotovo do zadnjeg dana."
Hvala ti Fric, baš si me dirnuo! Na današnji dan prije tri godine tata je otišao za Brankom, koji je tamo negdje daleko sigurno već okupio band i poveo radničke mase. Sad sjede za nekim stolom i smiju se nečemu nedokučivom. 
A sjećanja samo naviru...

___________
* Naročito mu se sviđao Goo ("Nitko ne svira kao oni! Odlična gitara, a još i sva ta buka"), ali i Bad Moon Rising. Objašnjavao je da je ta buka odlična stvar. 
** Jednom sam vozio Branka iz Ližnjana u Pulu, jer mu se pokvario auto, a mora na sindikalni sastanak. Slušao sam Sonic Youth, a Branko je pojačao na bolno glasno i vrištao zajedno s Kim Gordon. Tako smo negdje na trećini Medulinske probili zid buke i u nesvjesti uletili u Pulu.