Ispisani zvijezdama

Prirodna znanost nastala je kao odgovor ljudskog uma na Prirodu. Jasno nam je od davnina da svijet ne čini samo ono što nas okružuje i što neposredno opažamo svojim osjetilima, nego smo to i mi sami po sebi, kao i ono što je toliko veliko, ali i ono što je toliko sitno da nismo u stanju obuhvatiti svojim pogledom. Oduvijek intuitivno slutimo da je zapravo ovaj dio svijeta kojega svakodnevno opažamo tek odraz, posljedica onoga što ne možemo neposredno opažati. No, kako se to neopazivo odražava na ono opazivo, koje zakonitosti povezuju ta dva svijeta i jesu li to uopće dva ili više odvojenih, ili tek jedan jedinstveni svijet, Priroda, koja je narav tog jedinstva, pitanja su u srži prirodne znanosti. Put od slutnje o spomenutoj vezi nevidljivog s vidljivim ka znanju o tome je znanost.
Prvotno, čovjek je, u nedostatku spoznajnih alata, svijet oslikavao mitopoetskim kistom. U tim su predodžbama glavnu ulogu igrala natprirodna bića što su upravljala prirodnim ciklusima noći i dana, godišnjih doba, života i smrti, vremenskim prilikama, nepogodama i drugim pojavama. Međutim, racionalni pristup tim fenomenima sve je jasnije pokazivao da se u njihovoj pozadini zapravo ne nalazi ništa natprirodno, već, u svojoj biti, vrlo jednostavna načela, što ih matematički kist oslikava na platnu fizike.
S obzirom na temeljnu različitost religijske doktrine i znanstvene kritičke misli, ta su dva pristupa dolazila u vrlo žestoke sukobe. Povijest nas uči koliki su mislioci, samo zato što su ukazivali na činjenice koje danas uzimamo zdravo za gotovo, stradavali na lomači, gledajući uništavanje njihovih kapitalnih djela. Ipak, toj hrabrosti zahvaljujemo današnje visoke životne standarde. Zahvaljujući upravo ljudskoj radoznalosti, koja nas od samog postanka naše vrste tjera u spoznaju fundamenata svijeta u kojemu živimo, kao svojevrsni nusprodukti nastajala su tehnička, tehnološka i medicinska rješenja što nam danas toliko olakšavaju život. Primjeri su nebrojeni, a ovdje ću spomenuti samo jedan vrlo recentan, naime izum lasera. Laser je, ili preciznije stimuliranu emisiju elektromagnetskog zračenja, 1917. teorijski predvidio znameniti fizičar Albert Einstein u svom radu „O kvantnoj teoriji zračenja“. Svoje oživotvorenje taj je teorijski konstrukt dočekao 1959., kad su Charles Townes i Arthur Schawlow izradili prvi laser što emitira zračenje. Međutim, to se tada smatralo toliko egzotičnim optičkim fenomenom da su i sami autori zapisali da ne vjeruju da će laser ikada naći bilo kakvu praktičnu upotrebu. Povijest je, to dobro znamo, pokazala potpuno suprotno.
Svakom se novom spoznajom naši horizonti šire. Otvaraju se sasvim neslućeni pogledi, iznova i iznova otkrivajući začudnost svijeta, beskrajnost Prirode. No, nije bit samo u pukom prikupljanju podataka. Kad je Kopernik ustanovio heliocentričnu predodžbu svijetu, Zemlja je za sva vremena izbačena iz savršenog, nepomičnog središta Svemira. Otac suvremene astronomije, Galileo Galilei, usmjerio je svoj teleskop prema nebu, otkrivši da je ono napućeno neprebrojivim mnoštvom zvijezda. Dekonstrukciji predodžbe o savršenom svijetu doprinjeli su mnogi njegovi suvremenici. Johannes Kepler, u nastojanjima da održi sustav kristalnih sfera, na temelju astronomskih promatranja Ticha Brachea dolazi do sasvim suprotnog zaključka – putanje planeta nisu određene savršenim pitagorejskim tijelima, nego su one nepristojno nesavršene elipse. Giordano Bruno govori o beskonačnosti Univerzuma i bezbrojnim svijetovima, gdje je naš svijet tek jedan od tih bezbrojnih svijetova. I gibanje svih tih planeta, svih tih zvijezda, određuje jedna sila, ona ista gravitacija što nas drži prikovanima čvrsto na površini Zemlje, a u koju je proniknuo Isaac Newton.
U svojoj knjizi „Optika“ Newton kaže: „Reći nam da je svaka stvar obdarena nekim posebnim okultnim svojstvom, kojim djeluje i proizvodi vidljive učinke, isto je kao i ne reći nam ništa. Ali izvesti iz pojava dva ili tri opća principa kretanja, a zatim nam objasniti  kako svojstva i djelovanje svih tjelesnih stvari slijede iz tih nedvojbenih principa, tek je to uistinu velik korak naprijed.“ Tpotraga za principima dovelo nas je do najudaljenijih dijelova svemira, kao i do najdubljih dubina materije. Kad je Hubbleov svemirski teleskop, nakon što je skoro 4 mjeseca snimao jedan te isti dijelić neba, u kojem se prividno ne nalazi ni jedna jedina zvijezda, dobili smo sliku vrlo mladog svemira, starog „tek“ 400 – 800 milijuna godina. S druge strane, CERN-ovim uređajem LHC nastojimo prodrijeti do najsitnijih djelića materije, u potrazi za Higgsovim bozonom, česticom čije bi postojanje potvrdilo tzv. Standardni model, koji ujedinjuje fundamentalne sile. Putovanja nepoznatim morima važna su odrednica čovjekovog postojanja.
Međutim, koliko god se naš pogled u Prirodu poboljšao instrumentima, stalno se javljaju nova pitanja, novi fenomeni koje ne možemo objasniti ni najboljim teorijama. Stalno se osjećamo, isto kao što se i Newton osjećao, kao djeca što se igraju pijeskom na obali nepreglednog oceana.
Danas smo, pritisnuti diktatom tržišta, uhvaćeni u zamku objavljivanja pod svaku cijenu. Posljedica toga je da se objavljuju često potpuno ogoljene informacije, pri čemu se gubi bit znanja kao takvog, dok nam se čini da svjedočimo upravo eksploziji znanja. Ne smijemo zaboraviti da nam je znanstveno-tehnička revolucija, uz svoje dobre strane, donijela i mnogo štete. Još je Ivan Supek upozoravao na opasnosti sprege tržišno diktirane znanosti s industrijom. Potencijale njezine ogromne produkcije kapitalizam ne može podnijeti, s obzirom na to da je apsorpcijska moć kapitalističkog tržišta premala za to. Prema tome, ta sprega znanstvenotehničke revolucije i kapitalizma vodi u bankrot i propast. Unatoč tome, model znanstvenog rada, kakav predlože MZOŠ u prijedlogu Zakona o znanstvenoj djelatnosti, upućenom u saborsku proceduru, upravo je tržišni diktat instrumentaliziran kroz jaku političku kontrolu, bez ikakvih odredbi što bi regulirale etičnost znanstvenog rada. Ovdje neću govoriti o mnogim negativnim primjerima, kojima povijest znanosti obiluje, a koji oslikavaju u kakve nas je sve mračne dubine odvodila znanost pod diktatom trenutnih političkih ciljeva moćnika. To bi nas predaleko odvelo. Zapravo, naši su instituti već nekoliko desetljeća jako dobar ogledni primjer smanjenja znanstvene kvalitete zbog jačanja političke kontrole, na račun utjecaja znanstvenih vijeća, o čemu je mnogo govorio Ivan Supek. Situacija će se, odobri li Sabor ovaj zakon, u tom smislu jako zaoštriti. Podsjetimo, Nacionalno vijeće za znanost i tehnologiju, vrhovno nacionalno tijelo na području znanosti, bi se, prema prijedlogu, sastojalo od ukupno 9 članova, pri čemu su dva člana ujedno i članovi Vlade (ministar nadležan za znanost i ministar nadležan za gospodarstvo), treći je predstavnik Nacionalnog vijeća za konkurentnost iz podruĉja gospodarstva. Time je osigurana ne samo politička kontrola, već i tržišna usmjerenost znanosti. S druge strane, uloga znanstvenika u tom Vijeću, koje bi trebalo donositi znanstvenu politiku RH, dovedena je u drugi plan, što omogućuje donošenje odluka u skladu s trenutnom političkom dinamikom te kratkoročnim gospodarskim potrebama. I sam naziv tog tijela, u koji je uključen pojam tehnologije, navodi na zaključak da će znanstvena djelatnost što nije usmjerena stvaranju tehnološki primjenjivih inovacija biti diskriminirana.
Temelj znanstvenog treba biti sloboda uma. To je prepoznato jako davno, a, kao što znamo, zajamčeno je i Ustavom RH. Johannes Kepler je to 1595. godine, u svom djelu „Mysterium Cosmographicum“, formulirao riječima: „Ne pitamo se kakva je korisna svrha pjeva ptica, jer poj je pticama zadovoljstvo, s obzirom na to da su one stvorene da pjevaju. Isto tako, ne bismo se trebali pitati zašto se ljudski um muči da pronikne u tajne nebesa. Raznovrsnost pojava u Prirodi toliko je velika, a riznice skrivene na nebesima tako su bogate, da ljudski um nikada neće oskudjevati svježom hranom.“ Znanost je, prema tome, ugrađena u samu narav čovjeka kao bića kojew se hrani znanjem. Zbog toga nas, bez obzira na stupanj obrazovanja, socijalni položaj i bilo kakvu pripadnost, istinski razgaljuje pogled spram zvijezdama posutog neba. Mi, kao ljudska vrsta, pripadamo upravo zvijezdama. Promatranje tog mnoštva zvijezda daje nam bistar uvid u činjenicu da smo beskrajno malena točkica i beskrajno kratak trenutak u tom prostoru i vremenu. A opet, znamo da smo, koliko god prividno beznačajni, jednako vrijedni kao bilo koja druga točka u tom beskraju. I to je ono što nam nitko, ničim ne može oduzeti. Tim je pismom ispisan Čovjek.
Zbog toga je naš pogled prema nebu ili u najdublju nutrinu materije prvorazredno pitanje naše slobode. Pitanje je to ustvari jesmo li ljudi i je li svatko od nas uopće sposoban biti Čovjekom. Ako jesmo, ako se ne želimo odreći čovječnosti, upravo trebamo slobodno gledati zvijezde nad nama. Tako je 1887. ustvrdio Thomas Huxley: „Dužnost svake generacije je da moru otme još po koji komadić kopna.“ Prisili bilo koje vrste, političkom i tržišnom diktatu tu jednostavno nema mjesta.
Antički pjesnik Horacije je u svojim „Epistolama“ opisao glupana, koji stoji pored potoka, čekajući da se ovaj zaustavi kako bi ga prešao. To se nikad neće dogoditi, kao što ni ocean na čijem se žalu igramo zrncima pijeska nikad neće presušiti. No, zakoračimo li u njega, uronimo li, bez obzira na sve poteškoće što nas očekuju u toj pustolovini našega duha, bit ćemo višestruko nagrađeni. Blaise Pascal je zapisao „Dostojanstvo moram tražiti ne u svemiru, već ovladavanjem svojih misli. Nemam ništa od toga ako posjedujem svjetove. U svemiru me beskraj okružuje i progutan sam poput atoma; u mislima, međutim, shvaćam svijet.“
Sapere aude!

__________

Članak je objavljen u Zarezu XIII / 313-314, 7. srpnja 2011. 

Interview s Ivanom Supekom - uvod

Razgovarao: Bojan Pečnik 11. travnja 2006.
Uredio, komentirao i pripremio za objavljivanje: Nikola Biliškov 10. travnja 2009.

Ivana Supeka (8. travnja 1915. – 3. ožujka 2007.) mnogi pamte kao vrhunskog fizičara, oca suvremene hrvatske znanosti, osnivača Instituta „Ruñer Bošković“. Mnogi ga pamte po njegovom zalaganju na mirotvornom planu. Neki će ga pamtiti po njegovom političkom djelovanju (nikad u okvirima bilo koje stranke), za vrijeme hrvatskog proljeća, ali i za vrijeme 90-tih, kad se žestoko suprotstavio Tuñmanovom režimu. Istovremeno, bio je on i književnik, što je za sobom ostavio brojne romane, drame i pjesme. Uspješnost na svim tim, prividno različitim, poljima učinila ga je jedinstvenom pojavom, ne samo u okvirima naše zemlje, već i mnogo šire. Tokom svog života ovaj je veliki čovjek surañivao s najvećim znanstvenicima XX. stoljeća, kao što su Werner Heisenberg, Albert Einstein, Niels Bohr,... Uvijek se bez milosti, voñen načelima humanizma, borio protiv znanstveničke neodgovornosti, strančarenja, dodvornosti diktatorskim režimima, što je čovječanstvo dovelo do ruba ponora nuklearnog rata, ali i do mnogih drugih pojava s tragičnim posljedicama.
Svakako, od njega se može mnogo naučiti. Njegovo djelo danas nije ništa manje aktualno, naročito u kontekstu predloženog paketa zakona, kojega pokušava nametnuti MZOŠ. U klimi globalne recesije, preraspodjele snaga, obnove mračne sjene nuklearne opasnosti, koja se vrlo lako može prometnuti u ponovnu utrku u naoružanju, aktualnije nego prije.
Sjećam se Ivana Supeka. Tog izrazito visokog čovjeka, uspravnog hoda, često udubljenog u misli ili u raspravu, često sam susretao na Zrinjevcu. Više od ikoga, bio mi je nadahnuće, ne samo za vrijeme studija, nego i dalje. Jednom sam mu, ne mogavši izdržati, prišao i pružio ruku, rekavši da mu zahvaljujem na svemu što je učinio za čovječanstvo. Nakon tog kratkog razgovora rekao mi je da je sad na nama mladima vrlo teško breme i da upravo mi trebamo odvesti ovaj svijet na put odgovornosti. Zadnji njegov istup protiv rata, kojemu sam prisustvovao, bio je onaj za vrijeme protesta protiv invazije SAD na Irak 2003. Iako kratak, u tom je govoru iznio nekoliko misli o civilizacijskom ambisu, u koji nas sve gura divlji kapitalizam što se izmakao kontroli i koji, u svom nastojanju za širenjem tržišta, stalno kreira nove ratove. Mi smo ga, kao studenti, jednom pozvali da nam održi predavanje. Vrlo rado se odazvao, ali nije želio držati predavanje, nego razgovarati s nama.
Danas se X. Zagrebačka gimnazija zove njegovim imenom. No, sam Ivan Supek je, kao što se vidi i iz ovog interviewa, otišao duboko razočaran, kako u hrvatsko društvo, tako i u cijeli svijet. U Hrvatskoj, pa i na samom Institutu „Ruñer Bošković“, svjedočimo samo daljnjem nazatku. Vrijeme je, zato, za obnovu humanističkih ideja. Treba to usaditi što većem broju ljudi, a naročito znanstvenicima i nastavnicima.
Zato konačno, četiri godine nakon njegove smrti, iznosim ovaj interview, koji je održan u travnju 2006. na inicijativu članova portala Connect, za što je posebno zaslužan dr. sc. Bojan Pečnik, koji je prikupio naša pitanja i snimio razgovor s akademikom Supekom. Smatrajući da će tako biti dostupan široj javnosti, prebacio sam taj razgovor u tekstualni oblik. U sirovom obliku, tekst je bio prepun digresija, koje bi odvodile misli sugovornika često i predaleko od postavljenog pitanja. Radi stvaranja što smislenije cjeline, prerasporedio sam pitanja i odgovore, dodao nekoliko dodatnih pitanja, ali sam i dopunio neke Supekove odgovore uzimajući rečenice iz nekih drugih njegovih tekstova.

Interview nije dostupan zbog (vjerojatnog) objavljivanja u formatu knjige.


_____________

Drugi korišteni izvori

1.  Ivan Supek, Fizika, znanost i humanizam, HAZU Zagreb 1995.

2.  Ivan Supek, Tko bi ubio Spasitelja? Pismo jednoj starici, Vijenac, Zagreb 1995.

3.  Pugwash conference

4.  Slike su uglavnom preuzete sa stranica Središnje knjižnice za fiziku Prirodoslovno- matematičkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

Zakon o totalnoj rasprodaji znanosti

Ustav Republike Hrvatske
Članak 68
Jamči se sloboda znanstvenoga, kulturnog i umjetničkog stva­­­ra­laštva.
Država potiče i pomaže razvitak znanosti, kulture i umjetnosti.
Država štiti znanstvena, kulturna i umjetnička dobra kao duhovne narodne vrednote.
Jamči se zaštita moralnih i materijalnih prava koja proistječu iz znanstvenoga, kulturnog, umjetničkog, intelektualnog i drugog stvaralaštva.
Država potiče i pomaže skrb o tjelesnoj kulturi i športu.

Već i sam način donošenja nacrta paketa zakona: Zakona o znanosti, Zakona o visokom obrazovanju i Zakona o sveučilištu poziva na uzbunu. U tajnosti, iza zatvorenih vrata, bez ikakvog objašnjenja, a još manje dijaloga sa zainteresiranom javnošću, donesena su ta tri nacrta i stavljena na javnu raspravu 12. listopada. Krajnji rok za podnošenje primjedbi je 1. studenog. Za javnu raspravu o ta tri vrlo važna zakona velikodušno nam je, dakle, dodijeljeno čak 19 dana (13 radnih). Istina, prije toga je procurila verzija rektora Sveučilišta u Zagrebu, žigosana, kao da se radi o strogo povjerljivoj vojnoj tajni, a ne dokumentu od općeg interesa. Primjedbe i prijedlozi, koji su dosad pristigli na adresu MZOŠ-a nalaze se ovdje.
Kažem, već je iz toga razvidan odnos nadležnog Ministarstva prema znanosti. Nije ni potrebno čitati tekst nacrta Zakona kako bismo se uvjerili u namjeru stvaranja politički dirigirane znanosti. Zato od te točke i krećemo.
Ustav Republike Hrvatske prepoznaje znanost kao jednu od temeljnih vrednota našeg društva, djelatnost od općeg interesa i jamči joj se puna autonomija. Iz ovih odredbi Ustava proizlaze i sve moje primjedbe. Pojednostavljeno, u Ustavu možemo pročitati da, iako je država dužna financirati znanost, upravljanje treba biti prepušteno samim znanstvenicima. Iz toga ne proizlazi da znanstvenik može istraživati štogod mu padne napamet, a da se pritom ne treba pitati o konzekvencama svojih otkrića. Koje bi se to tijelo, ako nije sastavljeno od znanstvenika, moglo kompetentno suočiti s pitanjima opravdanosti nekog istraživanja? Kakva je to uopće znanost, ako je lišena bilo kakve odgovornosti? To nužno dovodi do predavanja otkrića društvu bez dovoljnog znanja i uvida, na temelju čega bi donijelo ispravan sud o mogućoj koristi, ali i opasnostima koje donose ta otkrića.

Etika

U važećem Zakonu o znanosti predviđa postojanje tijela što kontroliraju etičnost znanstvenih istraživanja (čl. 37 Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visikom obrazovanju NN 45/09). Nacrt novog Zakona ni jednim slovom ne predviđa etičku regulaciju znanstvenog rada. Time se, ako ovaj Zakon prođe, ukida Odbor za etiku u znanosti. Iako tom Odboru možemo predbaciti, za naše prilike vrlo uobičajenu, neefikasnost, ipak je u nekoliko navrata ukazao na grube povrede znanstvene etike. U članku Nenada Jarića Dauenhauera objavljenom 20. listopada na t-portalu, navodi se da predsjednik Odbora dr. sc. Vedran Katavić s Medicinskog fakulteta u Zagrebu ističe da je to tijelo za svojeg rada bilo svjedok teških slučajeva povrede znanstvene čestitosti koji su najčešće bili prešutno prihvaćeni ili podupirani u vlastitim institucijama, što je samo vrh sante leda. Prema tome, to tijelo nam je potrebno, s time da ga je nužno ojačati, sastaviti ga od nezavisnih znanstvenika, čime bi se izbjegao sukob interesa, klijentelizam i klanovska solidarnost. Odbor bi trebao predstavljati najviši autoritet i trebalo bi biti lišeno bilo čega što bi moglo utjecati na njegove odluke. Iz toga proizlazi da bi, s obzirom na veličinu naše zemlje i znanstvene zajednice, najbolje bilo da se članovima tog tijela imenuju znanstvenici koji nisu iz Hrvatske.
Nažalost, nacrt Zakona o znanosti ne pridaje nikakvu važnost etici u znanosti.

Članak 88
(1)Nacionalno vijeće za znanost, Savjet za financiranje znanstvene djelatnosti i visokog obrazovanja, Odbor za etiku u znanosti i visokom obrazovanju, područna znanstvena vijeća i matični odbori prestaju s radom istekom roka iz članka 84. stavka 1. ovog Zakona.

Financiranje

Nacrt Zakona nameće jaku tržišnu usmjerenost znanosti. To zovemo komercijalizacijom. Ovdje je bitna novina nova terminologija, prema kojoj se instituti dijele na nacionalne i državne. Nacionalni instituti se iz državnog proračuna financiraju s najvećim mogućim udjelom od 80%, a udio javnih sredstava u financiranju državnih instituta iznosi najviše 60%. Procjena udjela u ukupnim sredstvima se provodi po proporcionalnom modelu, što znači da će se utvrđivati sredstva dobivena iz različitih fondova, vlastiti prihodi instituta itd. pa će se prema tome određivati ostatak. Taj ostatak je vrlo upitan iz same činjenice da u Nacionalnom vijeću (vidi dalje u tekstu) sjedi Ministar financija. Taj udjel se određuje i s obzirom na sukladnost s nacionalnim prioritetima u znanosti, koji su zadani Strategijom razvoja znanosti i tehnologije u RH. U članku 2 nalazimo da je Strategija razvoja znanosti i tehnologije u RH "dokument kojeg na prijedlog Nacionalnog vijeća za visoko obrazovanje i znanosti donosi Hrvatski sabor za razdoblje od pet godina, a sadrži temeljene prioritete i ciljeve u znanstvenim istraživanjima i tehnologiji u Republici Hrvatskoj". Dakle, opet to isto tijelo kojim, prema predloženome, upravljaju osobe koje ne trebaju imati nikakve znanstvene kompetencije. Strategija se donosi na 5 godina, što, u kombinaciji s poznavanjem sastava tijela koje ju donosi, dovodi do zaključka da će ta strategija biti uvjetovana trenutnim (ne dugoročnim, naravno!) gospodarskim potrebama te trenutnom političkom dinamikom. Uz to, već i sam naslov te Strategije privilegira znanost usmjerenu k tehnologiji i, shodno tome, tržištu, čime se, posljedično, deprivilegiraju fundamentalna istraživanja. Društveno-humanistički sektor je u još lošijoj poziciji. A gdje se tu nalazi obrazovanje? Nema ga u naslovu.
Sve ovo zajedno sigurno će dovoditi do neetičkih prenamjena sredstava, što će biti naročito potpomognuto izostankom tijela koje bi na unificiran način provodilo etičku regulativu.

Politička kontrola

Radim na Institutu Ruđer Bošković. Kroz njegovu povijest može se pratiti srozavanje kvalitete znanosti, koja je korelirana s uplivom politike. Ovim Zakonom, u predloženom obliku, utjecaj politike postaje jači nego ikada, što već samo po sebi ukazuje na veliku opasnost od daljnjeg srozavanja. Ako Odborom za obrazovanje, znanost i kulturu (vidi čl. 7) predsjedava predsjednik/ca Vlade, a u njemu sjede i ministar znanosti, predsjednik i potpredsjednik saborskog Odbora za obrazovanje, znanost i kulturu, ministar financija te znanstvenici prema izboru Vlade. Usporedimo sad to s odgovarajućim odredbama važećeg Zakona:

Važeći Zakon (NN 45/09):
Članak 9
(1) Nacionalno vijeće za znanost ima predsjednika i dvanaest članova, od kojih su četiri
znanstvenika u zvanju znanstvenog savjetnika zaposlena u znanstvenim institutima, šest redovitih profesora te tri osobe izvan sustava znanstvene djelatnosti i visokog obrazovanja.
(2) Mandat predsjednika i članova Nacionalnog vijeća za znanost je četiri godine.
(3) Nacionalno vijeće za znanost na svoje sjednice poziva ministra te po potrebi druge članove
Vlade Republike Hrvatske, koji mogu sudjelovati u raspravi bez prava glasa.

Članak 10
(1) Nacionalno vijeće za visoko obrazovanje ima predsjednika i dvanaest članova od kojih su
sedam sveučilišni profesori s time da je jedan od njih iz područja obrazovanja nastavnika, dva
profesori visoke škole, dva znanstvenika zaposlena u znanstvenom institutu te dvije osobe izvan
sustava znanstvene djelatnosti i visokog obrazovanja.
(2) Mandat predsjednika i članova Nacionalnog vijeća za visoko obrazovanje je četiri godine.
(3) Nacionalno vijeće za visoko obrazovanje na svoje sjednice poziva ministra te po potrebi
druge članove Vlade Republike Hrvatske, koji mogu sudjelovati u raspravi bez prava glasa.
Način imenovanja članova Nacionalnog vijeća za znanost i Nacionalnog vijeća za visoko obrazovanje

Nacrt Zakona o visokom obrazovanju
Članak 7
(1) Nacionalno vijeće ima devetnaest članova.
(2) Predsjednik Nacionalnog vijeća po položaju je predsjednik Vlade Republike Hrvatske.
(3) Nacionalno vijeće ima dva zamjenika. Jedan zamjenik po položaju je Ministar i jedan od članova iz stavka 5. ovog članka kojeg između sebe biraju članovi Nacionalnog vijeća.
(4) Članovi Nacionalnog vijeća po položaju su i:
- ministar nadležan za financije;
- predsjednik Odbora za obrazovanje, znanost i kulturu Hrvatskog Sabora;
- potpredsjednik Odbora za obrazovanje, znanost i kulturu Hrvatskog Sabora.
(5) Ostale članove Nacionalnoga vijeća imenuje Vlada Republike Hrvatske na vrijeme od četiri godine na sljedeći način:
- za svako znanstveno područje iz zakona kojim se uređuje područje znanosti imenuje po dva člana;
- iz umjetničkog područja imenuju se po dva člana.

Članak 8
(1) Na temelju javno objavljenog poziva Ministarstva, kandidate za članove
Nacionalnoga vijeća predlažu znanstvene pravne osobe.
(2) Vlada Republike Hrvatske imenuje članove Nacionalnoga vijeća na prijedlog
Ministarstva, vodeći računa o zastupljenosti predstavnika sveučilišta i drugih
znanstvenih pravnih osoba.

Vidimo da se ovim nacrtom predlaže upravo suprotno rješenje od važećeg. Rješenje koje znanstvenike baca u drugi plan upravo tamo gdje bi morali biti u prvom planu. Dakle, novi prijedlog je upravo zastrašujuće lošiji od važećih odredbi. Ovako omalovažavajući stav prema znanosti i znanstvenicima, ukidanje Ustavom zajamčene autonomije znanosti podsjeća na neke druge, diktatorske režime. Našao sam još jedan članak s t-portala (autor Nenad Jarić Dauenhauer, objavljen 25. listopada), u kojem nalazim sličnu tvrdnju prof. Mislava Ježića.
Nadalje, a u skladu s gore navedenim, znanstvenim vijećima se dodatno umanjuju ovlasti, dok se upravnim vijećima povećavaju. Pogledajmo kakve su ovlasti znanstvenog te kakve su ovlasti, sastav i način imenovanja članova upravnog vijeća:

Važeći Zakon (NN 45/09):
Članak 25
(4) Upravno vijeće instituta, sukladno statutu, čine članovi koje imenuje osnivač te članovi koje izabere znanstveno vijeće instituta. Broj članova upravnog vijeća instituta određuje se statutom, uz ograničenje da ne može biti manji od tri ni veći od devet. Članovi koje imenuje osnivač čine
većinu u upravnom vijeću. Upravno vijeće vodi financijsku i poslovnu politiku, odlučuje o
raspolaganju imovinom veće vrijednosti sukladno statutu te odlučuje o pitanjima koja statutom
nisu stavljena u nadležnost drugih tijela.
(5) U znanstvenom vijeću znanstvenici i osobe izabrane na suradnička radna mjesta ili njihovi predstavnici odlučuju o znanstvenim i stručnim pitanjima. Znanstveno vijeće:
1. utvrđuje i provodi znanstvenu politiku instituta,
2. raspravlja i odlučuje o znanstvenim i stručnim pitanjima,
3. provodi dio postupka izbora u znanstvena zvanja, kad je institut za to ovlašten,
4. provodi postupke izbora na znanstvena, suradnička i stručna radna mjesta,
5. imenuje i razrješuje dio članova upravnog vijeća instituta, u skladu sa statutom,
6. predlaže upravnom vijeću kandidate za natječajni odbor za izbor ravnatelja instituta,
7. daje upravnom vijeću instituta prethodno mišljenje u postupku donošenja statuta te
8. obavlja druge poslove određene odlukom o osnivanju i statutom instituta.

Nacrt Zakona o znanosti:
Članak 22
(1)Upravno vijeće javnog znanstvenog instituta ima pet do devet članova od kojih je jedan član predstavnik zaposlenih.
(2)Točan broj članova upravnog vijeća određuje se statutom.
(3)Predsjednika i članove upravnog vijeća javnog znanstvenog instituta imenuje Ministar, osim člana predstavnika zaspolenih kojeg bira radničko vijeće.
(7)Predsjednik i članovi upravnog vijeća javnog znanstvenog instituta imenuju se na vrijeme od četiri godine.

Članak 24
(1)Znanstveno vijeće obavlja funkciju stručnog vijeća u smislu odredbi Zakona o ustanovama.
(2)Znanstveno vijeće čine radnici na znanstvenim radnim mjestima ili njihovi predstavnici te predstavnik znanstvenih novaka u skladu sa statutom.
(3)Znanstveno vijeće javnog znanstvenog instituta:
- na zahtjev upravnog vijeća utvrđuje prijedlog strategije razvoja znanstvenog instituta i elaborat o obavljanju znanstvenih istraživanja;
- na zahtjev upravnog vijeća predlaže opći akt o uvjetima za izbor na znanstvena radna mjesta, u slučaju javnih znanstvenih instituta donosi se uz prethodnu suglasnost Ministra;
- ocjenjuje uvjete pristupnika za izbor znanstvenih novaka na javnim znanstvenim institutima;
- predlaže dio članova upravnog vijeća znanstvenog instituta, u skladu s ovim Zakonom i statutom;
- ocjenjuje rad znanstvenih novaka i suradnika postdoktoranda na temelju izvješća njihovog mentora;
- na zahtjev ravnatelja nacionalnog znanstvenog instituta daje mišljenje o sadržaju programskog ugovora koji utvrđuje upravno vijeće dvotrećinskom većinom glasova ukupnog broja članova;
- na zahtjev ravnatelja javnog znanstvenog instituta, u postupku izbora na znanstveno radno mjesto, utvrđuje ispunjavanje uvjeta pristupnika;
- daje mišljenje o izvješću o radu znanstvenog savjetnika nakon drugog izbora;
- donosi odluku o dodjeli počasnog zvanja emeritus umirovljenim zaslužnim znanstvenicima na način predviđen općim aktom znanstvenog instituta;
- raspravlja i odlučuje o znanstvenim i stručnim pitanjima;
- obavlja druge poslove određene odlukom o osnivanju i statutom instituta.
(4)Statutom znanstvenog instituta može se odrediti da dužnost predsjednika znanstvenog vijeća obavlja ravnatelj.

Jasno je - znanstveno vijeće postaje drugorazredno tijelo, dok se upravnom vijeću, koje je pod praktički potpunom kontrolom politike, daju velike ovlasti. Uz to, ravnatelja instituta (za kojega nema zakonske zapreke da postane i predsjednik znanstvenog vijeća) potvrđuje Ministarstvo nadležno za znanost. Matematika je vrlo jednostavna - uz tolike članove upravnog vijeća, koje imenuje Ministarstvo, dvotrećinska većina pri donošenju politički podobnih odluka je zajamčena.
Sve naše Vlade, na deklarativnoj, i to manje-više prigodničarski, trube o znanosti kao temeljnoj djelatnosti, koja na svojim krilima treba ponijeti našu zemlju u krug visokorazvijenih zemalja. Ipak, svi znamo da, kad se treba poduzeti neki konkretni korak, potaknuti znanost, sve te velike izvjave padaju u vodu, sve se zaboravlja i govori nam se kako baš sad nema para "i za to". Znanošću trebaju upravljati znanstvenici. Političari jednostavno nisu kompetentni odlučivati o strategiji razvitka znanosti. Na primjer, netko tko je u svom životu pogledao samo par popularnoznanstvenih emisija o nanotehnologiji ne može shvatiti važnost ulaganja u neko istraživanje, koje bi u konačnici moglo dovesti do stvarno revolucionarnih otkrića na području nanotehnologije. Nama, ukratko, treba zakon koji će ojačati znanost i koji će znanstvenu djelatnost dovesti u poziciju, Ustavom zajamčene, autonomne djelatnosti od posebne važnosti za ovu zemlju. Znanost bi zaista trebala biti naše pogonsko gorivo. Umjesto toga, nameće nam se model koji omogućuje jačanje znanstvenih klanova, korupciju, klijentelizam, plagijatorstvo itd. itd. S druge strane, potiče se samo jedan aspekt znanosti, onaj neposredno orijentiran k tržištu. To kratkovidnom političaru može izgledati kao dobar model, ali za dugoročnu dobrobit cijeloga društva od ključne su važnosti upravo ona istraživanja koja ne dovode do neposredno tehnološki iskoristivih otkrića.

Ukratko, ovaj prijedlog Zakona predlaže sveobuhvatno slabljenje znanosti, čak njeno duboko, teško povratno srozavanje. Upravo suprotno onome što nam je u ovom trenutku potrebno. Naši se birokrate često vole izvlačiti potrebom donošenja takvih zakona kako bismo pristupili EU. Međutim, ovo nema nikakve veze s time. Naročito zato što, u ovom obliku, nacrt Zakona potiče korupciju, neetičnost, klijentelizam, plagijatorstvo i mediokritetstvo, što se protivi vrednotama koje se uvažavaju u EU. Svaki novi zakon bi trebao biti bolji od prethodne verzije, a ovaj to nije. I zato smatram ovaj nacrt lošim i predlažem njegovo potpuno odbacivanje.
Nisam stručnjak za ustavno pravo, čak nisam ni pravnik, ali logika mi govori da je nacrt Zakona o znanosti se protivi Ustavu, jer ne jamči ono što je jasno rečeno u članku 68 Ustava RH. Prihvati li se ovakav Zakon, možemo zaboraviti na nezavisnu znanost. Znanost je djelatnost od javnog interesa. Prema tome, znanstvene institucije nisu i ne smiju postati tržnica. Znanost nije roba! Znanost je djelatnost koja nadilazi okvire trenutnih i kratkoročnih interesa, nadilazi i nacionalne okvire. Znanost je opće dobro cijelog čovječanstva i na taj se način trebamo odnositi prema njoj.
Ista ta logika mi govori da nacrt Zakona o visokom obrazovanju i Zakona o sveučilištu također su protivni odredbama Ustava (čl. 65, st. 2). Unatoč obećanjima o potpuno javnom financiranju sveučilišnih studija. Za razliku od toga, uvode se školarine i upisnine.
Još jednom - znanje nije roba!

Ne damo Varšavsku!

Jesmo li svi mi budale?
Jesu li budale svi oni ljudi, koji su bez prestanka danima čuvali Varšavsku ulicu?
Jesu li budale i sve one tisuće ljudi, koji su jučer, unatoč snijegu i hladnoći, izašli na ulicu kako bi iskazali svoje neslaganje s gradskim vlastima? Jesu li to isto i svi oni građani, koji iz bilo kog razloga nisu mogli doći na jučerašnji prosvjed, ali ne žele uništenje pješačke zone?
Jesu li budale i svi oni ljudi što stanuju u Varšavskoj, a podržavali su blokadu donošenjem toplog čaja, kave, hrane, doniranjem struje,... Jesu li budale i roditelji djece osnovne škole Josipa Jurja Strossmayera?
Jesu li budale i svi oni intelektualci iz svih mogućih područja, kako društveno humanističkih, tako i prirodoslovnih, umjetničkih, tehničkih? Svi ti "besposličari", "anonimni" urbanisti, arhitekti, povjesničari umjetnosti, sociolozi, politolozi, pedagozi, glumci, filozofi, kemičari, fizičari, kroatisti, anglisti,...
Da, jesmo, svi smo mi budale, izmanipulirana masa, bezumnici, zarobljenici prošlosti. I da, naravno - svi mi imamo svoj privatni interes u Varšavskoj. Eto, u mentalnom sklopu našeg gradonačelnika i cijele one faune mekušaca i kolutićavaca što ga okružuju. I u mentalnom sklopu onih privatnih investitora, developera i vizionara kojima ta bljedunjava nakupina kima glavom, debljajući se i bujajući na hranjivoj podlozi korupcije.
Tisuće nas koji smo se jučer, unatoč snijegu i hladnoći, okupili u Varšavskoj, jasno smo poručili Gradu Zagrebu, ali i cijeloj Hrvatskoj da NE DAMO VARŠAVSKU! Ne damo Varšavsku, nećemo dopustiti blokadu i krađu pješačke zone. Nećemo dozvoliti da istrgnu samo srce ovoga grada.
Međutim, ono što treba naglasiti jest da se u Varšavskoj ne brani tek jedan mali komadić pješačke zone, nešto što se tiče samo Zagrepčana. Tu, upravo tu se brane pješačke zone diljem cijele Hrvatske. Jer, ako trojanski konj, što stojuje u uredu gradonačelnika, izore tu pješačku zonu, bit će to presedan, kojim se omogućuje uništenje nebojenih pješačkih zona diljem Hrvatske.
Mislim da to ne smijemo dopustiti!
I da, noćas su interventni policajci odveli 20 junaka, koji su izložili svoja tijela stali i stali na branik grada. Ali to nije kraj, ne može sve samo tako završiti. Da sad odustanemo, iznevjerili bi sve te ljude, a i sebe i sve one koji su čuvali Varšavsku i koji su je spremni čuvati do samoga kraja.

"Društvo znanja", šta je to?

Ministar Dragan Primorac voli govoriti o društvu temeljenom na znanju. Jer to dobro zvuči. Čak štoviše, to zvuči nevjerojastno dobro, odlično, baš ono - super! Ne propušta on prozboriti i pokoju o tome kako je znanje danas temeljna vrijednost suvremenog hrvatskog društva. Ministar Dragan Primorac zatim skida svoje uredno ispeglano odjelce i postaje građanin Dragan Primorac, sjeda u auto, odlazi u Čavoglave odigrati nogomet sa svojim dobrim prijateljem građaninom Markom Perkovićem, koji se voli kititi nadimkom Thompson. Voli građanin Dragan Primorac te ugodne trenutke kad, okružen svojim prijateljima iranskog porijekla, može i zapjevati koju o Juri i Bobanu, psovati one komunjare s faksa. Jer, kad opet obuče svoje odjelce, više to neće moći činiti. Ipak, tad je ministar, a ministar, jelte, govori ono što narod voli čuti. Da je Hrvatska temeljena na znanju, recimo.

"Da, to baš ono ful dobro zvuči, gospodine Ministre. Imate moju punu potporu u svezi s time, gospodine Ministre", reče gospodin Načelnik Odjela za potporu ministru u kabinetu, dok zaposlenici Odjela sinhronizirano klimaju glavama.

No, što je to "društvo temeljeno na znanju"? Ta zvonka fraza, čini se, oslobođena je bilo kakvog sadržaja. Potpuno šuplja, odzvanja kad udaraju u nju, odjekuje obuzimajući cijeli puk hrvatski, uljuljkujući

ga u ružičasti san u kojem je sve lijepo, u kojem je sve nježno… Koliko god sam se trudio, nisam uspio naći definiciju tog pojma. Nigdje to nije razjašnjeno. Na toj pojmovnoj razini, "Društvo znanja" je nešto maglovito, misteriozno, obavijeno velom tajni. Zapravo, to je još jedan od mitova što toliko opterećuju naše društvo.

Nedavno je okončana javna rasprava o Nacionalnom okvirnom kurikulumu (NOK), temeljnom dokumentu na kojemu se temelje odgoj i obrazovanje na predškolskoj, osnovnoškolskoj i srednjoškolskoj razini. U njegovom prijedlogu dalo se iščitati, između ostaloga, što bi se trebalo podrazumijevati pod znanjem. Naravno, sve to ima posebnu težinu sada, u kontekstu studentskih prosvjeda što su se proširili cijelom zemljom. Naravno, ni u prijedlogu NOK-a nisam uspio naći ništa detaljnije o "Društvu znanja", na koje se i NOK stalno poziva, kao vrhunaravnom cilju. Dakle, cilj je imenovan, ali ne zna se što to točno znači.

"To odlično zvuči!" lupa šakom u stol ministar Dragan Primorac, istovremeno svojim prodornim pogledom tražeći potporu od strane Načelnika i zaposlenika Odjela za potporu ministru u kabinetu.

"Točno, gospodine Ministre. Odlično zvuči. Dajem Vam svoju puno potporu.", spremno će Načelnik Odbora za potporu ministru u kabinetu.

Dalje prijedlog NOK-a pjevuši: "Znanje kao vrijednost, obrazovanje kao djelatnost i učenje kao proces, postali su temeljni pokretač razvoja hrvatskoga društva". Pa dobro, kvragu! Gdje vam je samo kraj??? Naravno da je svima bjelodano da, suprotno ovoj tvrdnji ispunjenoj optimizmom i elanom, danas svjedočimo kako znanje, obrazovanje i učenje ni približno nisu „temeljni pokretači razvoja hrvatskoga društva“. Sustav vrijednosti, kakav je danas nametnut mladom čovjeku, takav je da među kriterijima uspješnosti nema mjesta znanju i obrazovanosti, nego su se na prva mjesta smjestili sirova gramzivost i što brži prodor u glamurozni svijet lažne elite, a uspješnim ljudima smatraju se oni koji se najbolje snalaze u ovakvoj, machiavellijanskoj borbi za opstanak. Prema tome, gornja tvrdnja, kao i mnoge druge u prijedlogu NOK-a, nisu ništa više od običnog niza floskula. Obrazovni sustav danas, odlučnije nego ikad dosad u novijoj povijesti, mora raditi na temeljnom obratu sustava vrijednosti. Odista, znanju, obrazovanju i učenju treba vratiti dignitet. To se, međutim, neće postići bježanjem od, zapravo vrlo sumorne, istine.

Idemo dalje…

Znanje je „postalo temeljna proizvodna snaga u društvu i glavni uvjet uspješnosti“??? Joj kako je to lijepo! Prekrasno! Baš smo sretni što živimo u ovako divnoj državi, zar ne? Ljudi! Istrčite na ulice, kličite našem prekrasnom Ministru! Neka se zastave vijore, a cvjetne latice neka lepršaju proljetnim zrakom hrvatskim!

Nego, ovako stoje stvari. Čitanjem cjelovitog teksta prijedloga NOK-a, dolazimo do zaključka da je znanje razlučeno na dvije vrste. Prvo je „živo“, primjenjivo znanje, dok je druga vrsta znanja „tromo“, neprimjenjivo znanje. U prijedlogu NOK-a inzistira se na praktičnom znanju, dok druga vrsta znanja postaje irelevantna, čak i nepotrebna, balastna, nepoželjna. Iako je realna važnost praktičnog znanja, kao niza vještina koje će pojedincu trebati kako bi se snalazilo u suvremenom okruženju, ono samo za sebe nije ništa drugo nego puka tržišna roba. Ona druga vrsta znanja, „tromo“ znanje, jest upravo ono znanje koje vodi k razvoju kritičke misli, koje omogućuje pojedincu kritički odmak, čime će moći propitivati sve aspekte djelovanja, kako svoga tako i svih sudionika u društvu, u kontekstu društva, na opću dobrobit. Prema tome, „tromo“ znanje jest upravo pokretačka sila napretka. Zato bi se upravo tu vrstu znanja, iako ne dovodi do neposrednih gospodarskih koristi, trebalo jasno identificirati kao istinsko znanje, kao pogonsku snagu napretka. Upravo bi se na toj vrsti znanja, na tom „tromom“ znanju, trebalo inzistirati. Naravno, ne umanjujući vrijednost praktičnog znanja.

Tu dolazimo do najhitnije potrebe našega društva (pa i šire), a to je obnova humanizma. Svi, ali baš svi sudionici u procesu obrazovanja moraju djelovati u duhu humanizma. U tom duhu treba jasno ukazati na to da nikako ne smijemo dozvoliti da znanje postane tek roba kojom se trguje ili puka „proizvodna snaga“. Znanje treba biti prvenstveno usmjereno ka čovjeku. Istina, na kraju poglavlja III.1. „Društveno-kulturne i odgojno-obrazovne vrijednosti“ kaže se kakav se odgoj pretpostavlja. Međutim, odgoj prema u tom odlomku zacrtanim idealima zahtjeva humanistički pristup, ne samo u nekim, već u svim predmetima.

A što uopće znači humanizam? On je u novom vijeku nastao iz suprotstavljanja znanstvenika i slobodara dogmatskom svjetonazoru. No, nikako ga ne bi trebalo poistovjetiti s ateizmom. Humanizam se protivi bilo kakvom dogmatizmu, autoritarnosti, šovinizmu, rasizmu, sektaštvu i fanatizmu, a nadahnjuje se sumnjom u sve zasade, tolerancijom spram drukčijih mišljenja, univerzalnošću spoznaje, ljudskom jednakošću i mirotvornosti. To je moralni stav i životni nazor što polazi od samih ljudi i njihove težnje da urede svijet u skladu s dometima stvaralaštva. Prema tome, humanizam svoju povijesnu dimenziju i orijentaciju prema budućnosti (što ga odvaja od bilo kojeg oblika nihilizma ili utopizma). Filozofija humanizma je prije svega otkrivanje cijele ljudske opstojnosti, naših dostignuća i mogućnosti u kontekstu sadašnjeg trenutka povijesti.

Kako bi se ostvario taj cilj, dakle obrazovanje temeljeno na humanističkim načelima, što je temelj za obnovu humanizma, obrazovanje mora nužno biti dostupno svima jednako, naravno u skladu sa sposobnostima svakog pojedinca.Naravno, zato obrazovanje na svim razinama mora biti besplatno.

-----------------
Objavljeno u RegionalExpressu 29. travnja 2009.