Čudna šuma znanstvenog izdavaštva

Nakon pristupnog predavanja, u sklopu procedure za izbor na radno mjesto znanstvene savjetnice, jučer mi se kolegica požalila kako je danas užasno teško baviti se pravom teorijskom kemijom, kad te cijeli sustav prisiljava na štancanje radova, jer se znanstvena uspješnost mjeri brojnošću objavljenih radova. Drugim riječima, teorijska kemija je vrsta koja izumire u takvom sustavu, a teorijski kemičari pretvaraju se u kemičare – račundžije, kojima je jedina svrha upotrebljavati gotove programske pakete za dobivanje (i objavljivanje) tablica izračunatih podataka. I, naravno, nije mi to bilo ništa novo. I, naravno, to se može reći i za eksperimentalne i za teorijske prirodne znanosti, kao i puno šire od toga. 

Imperativ objavljivanja pod svaku cijenu dobrim je dijelom posljedica politike izdavača znanstvenih časopisa. To nas je naposljetku dovelo do situacije da u zadnjih nekoliko desetljeća svjedočimo sve većem broju objavljenih radova. Na prvi pogled se stvara dojam sve ubrzanijeg rasta znanja. No, pogled malo ispod površine pokazuje da se radi samo o sve ubrzanijem objavljivanju golih informacija. To je dovedeno do apsurda činjenicom da su se u zadnjih nekoliko godina počeli pojavljivati radovi koje su u cijelosti izveli i napisali kompjuteri i to u prestižnim znanstvenim časopisima. 

Krajem kolovoza je akademskom zajednicom vrlo glasno odjeknuo članak što ga je George Monbiot objavio u Guardianu [1], u kojem znanstvene izdavače proziva najokrutnijim kapitalistima zapadnoga svijeta. I zaista, svakome tko ima ikakvog dodira sa znanstvenom literaturom vrlo su dobro poznati basnoslovni iznosi koji se uplaćuju za pretplate na periodiku. No, svi bi trebali imati pravo na pristup izvornim znanstvenim informacijama, i to ne samo zato što dio vašeg novca odlazi na financiranje znanosti, nego to pravo proizlazi iz same svrhe znanosti, koja ne može i ne smije biti ništa manje od zajedničkog dobra cijelog čovječanstva. Na primjer, hipotetski zainteresirani građanin traži najnovije spoznaje o smrzavanju vode. S obzirom na to da se radi o vrlo živahnom području, internetski pretraživač mu ponudi mnogo znanstvenih radova, a on se opredijeli za Nature [2]. Klikom miša otvara mu se sažetak rada, zajedno s linkom na cijeli članak. Međutim, ništa od toga. Izdavač mu je bacio mrvice u vidu sažetka, ali za pristup cijelom članku, čovjek bi trebao platiti 32 USD. Usput mu se nudi i pretplata na Nature i to će ga stajati 199 USD (što je razmjerno jeftino). Ništa bolje nije ni s drugim časopisima. Zainteresiranom građaninu počinje biti jasnije da je akademija ograđena višim zidinama nego što je zamišljao.

Odlazak u knjižnicu neke od znanstvenih institucija našeg junaka suočava s drugim problemom. Zaista, impresivna je količina znanstvenih publikacija kojima su popunjene police. Međutim, mjesta koja bi trebala popunjavati najnovija godišta mnogih časopisa su prazna. Na iste te praznine nailazi i u elektroničkim verzijama časopisa. Jednostavno, pretplata nije uplaćena ili pretplata nije obnovljena. Spektar razloga za to je vrlo širok, ali prečesto ti razlozi nisu baš pretjerano uzvišeni. 

Što se tiče financiranja nabavke znanstvene literature, o tome kod nas vodi brigu MZOŠ. Tako je za ovu godinu odobreno nešto više od 16,7 milijuna kuna. Zvuči mnogo, ali to čini 0,0125 % ukupnog državnog proračuna, odnosno 0,14 % proračuna MZOŠ-a. Osim toga, MZOŠ je ugovorio pretplatu s izdavačima EBSCO, Elsevier-Science Direct / Scopus, Ovid, Thomson Reuters i American Mathematical Society, s time da prioritet imaju elektronička izdanja, dok se pretplata na tiskana izdanja prepušta samim institucijama. Uzme li se u obzir, kao kriterij vrednovanja odluke, samo broj časopisa i obuhvat baza podataka, to zapravo i nije tako loš odabir. Recimo, Elsevier je, sa svojih 2576 naslova, jedan od najdominantnijih izdavača, odmah rame uz rame sa Springer Verlagom (2638 naslova), a slijedi John Willey & Sons sa 1500 naslova. Što se baza podataka tiče, Web of Science Thomson Reutersa pokriva oko 12 000 časopisa. Međutim, izdavači tjeraju korisnike na pretplatu pakete, a ne na pojedinačne časopise, čime se favoriziraju najjači izdavače na račun onih slabijih. I tako, MZOŠ je platio pristup paketu Elsevierovih e-izdanja, koji obuhvaća 1800 naslova. Jasno je da se u takvim paketima nalazi i puno onoga što nitko nije htio kupiti, dok neki časopisi za kojima postoji potreba ostaju nedostupnima. 

U ovakvom društvu naši su izdavači, s tipičnim jednim naslovom, potpuno ništavni i, kako se to obično kaže, nekonkurentni. Međutim, jasno je da kvantitativni kriteriji nisu ni izbliza dovoljni za donošenje ikakvog suda. Sad bismo mogli pogledati izdavače koji ne igraju na kartu kvantiteta, nego na prestiž. Takav je npr. Nature Publishing Group. Očito je da je danas tržište znanstvene literature postalo jedna vrlo unosna poduzetnička disciplina, što samo po sebi ima poprilično neobičan prizvuk, smatramo li znanost općim dobrom cijelog čovječanstva. 

Osvrnemo li se sad na kvalitetu časopisa, možemo govoriti o utjecajnosti časopisa. U tu je svrhu izmišljen faktor utjecaja (impact factor) [3], što je kvantizirani kriterij kvalitete. Ukratko, oni časopisi koji imaju veći faktor utjecaja bolji su od onih s manjim faktorom utjecaja pa su, posljedično, izdavači koji izdaju više „boljih” časopisa bolji od onih koji izdaju „slabije” časopise, bez obzira na brojnost. Međutim, imaju li ovakve usporedbe uopće ikakvog smisla, osim što eventualno olakšavaju posao površnim birokratskim analizama? 

Faktor utjecaja (FU) je zapravo brojka zapravo vrlo upitne upotrebljivosti, a podložan je i različitim manipulacijama. Primjer je samocitiranje, koje povećava FU, naročito u „slabijim” časopisima. Uredništvo takvih časopisa vrlo često autorima više ili manje otvoreno sugerira citiranje nekoliko radova objavljenih baš u časopisu u kojemu žele objaviti rad. Druga je manipulacija sadržana u tendencioznom namještanju brojnika i nazivnika u izrazu za FU. Najčešće se to radi tako da se u brojnik stave citati na sve moguće priloge objavljene u određenom časopisu, dok nazivnik sadrži broj samo neke određene vrste priloga. U toj igri postaju važni i neznanstveni članci. No, i među znanstvenim radovima pregledni radovi su u pravilu češće citirani od ostalih vrsta radova, tako da časopisi koji objavljuju veliki broj preglednih radova (ili isključivo pregledne radove) imaju veću vjerojatnost za veći faktor utjecaja. Primjer je jedan članak u kojemu se opisuje razvoj programa SHELX, nezaobilaznog u kristalografiji, objavljen 2008. u časopisu Acta Crystallographica Sect. A [4]. U tom članku se zahtijeva od svih korisnika tog programa da citiraju upravo taj članak, što je dovelo do 19 522 citata do sada, a 2008. i 2009. godine (razdoblje relevantno za određivanje faktora utjecaja) 6600 puta. To je dovelo do enormnog skoka FU s 2,051 na 49,926. Za usporedbu, drugoplasirani članak u istom časopisu citiran je 28 puta u istom razdoblju. Poznati su i primjeri kada su pojedini časopisi objavljivali tzv. revijalne brojeve ili „radove” u kojima su naveli sve radove koje je taj časopis objavio u nekom razdoblju, a sadašnji Thomson Reuters je te popise radova tretirao kao citate te je časopisu zbog toga jako narastao FU za tu godinu. U tu skupinu spada i jedan članak u časopisu Folia Phoniatrica et Logopaedica čiji je FU 0,66, u kojemu je izražen protest protiv apsurdnosti FU [5]. U popisu korištene literature citirani su svi članci objavljeni u tom časopisu u razdoblju 2005. i 2006. godine, zbog čega je FU odmah skočio na 1,44. Osim toga, FU je jako ovisan o znanstvenoj disciplini, što tjera znanstvenike na „izlete” u utjecajnije grane znanosti.

Očito, niti kvalitativni kriteriji nam baš nisu od pretjerane pomoći. Zapravo, jedini pravi kriterij bi na kraju trebala biti kvaliteta svakog pojedinačnog znanstvenog rada objavljenog u bilo kojem časopisu. Na to, ipak, jako utječe sustav recenziranja radova. Jasno je da će „bolji” časopisi, tj. oni koji imaju visok FU pa, posljedično, dobro kotiraju na tržištu, moći graditi bolje mreže recenzenata, ali pokazalo se da je i taj sustav pun rupa. Na kraju, na svakom je pojedinačnom znanstveniku odabir u koji će časopis slati svoje priloge, a jasno je da će, zbog pritiska cijelog sustava, slati u one s višim faktorima utjecaja. 

Ovdje se upliće i kriterij dostupnosti časopisa. Naravno, najdostupniji su časopisi oni s potpuno otvorenim pristupom. Iako su takvi časopisi sve popularniji [6], čini se da domaća znanstvena zajednica još nije prepoznala prednosti objavljivanja u takvim časopisima. Kod nas se i dalje procjenjuje koji se časopisi najčešće nalaze na pretplatničkim listama znanstvenih institucija. I tu se opet vraćamo na početak priče.

Očito je da se znanstvenik u takvom sustavu nalazi u jednoj vrlo čudnoj šumi, u kojoj se zapravo gubi ono bitno, a to je znanje, a sve u ime profita.

Članak je objavljen u Zarezu

____________________

[1] Članak je, u prijevodu J. Lončara, objavljen u zadnjem broju Zareza i na Slobodnom filozofskom.

[2] Za primjer je uzet članak M. Matsumoto, S. Saito, I. Ohmine, Nature 416 (2011) 409

[3] Faktor utjecaja je definiran kao broj citata na članke objavljene u određenom časopisu u dvogodišnjem razdoblju podijeljen s ukupnim brojem znanstvenih članaka objavljenih u tom časopisu u danom razdoblju.

[4] G. M. Sheldrick: A Short History of SHELX,  Acta Crystallographica Section A 64 (2008) 112

[5] H. K. Schuttea, J. G. Svec: Reaction of Folia Phoniatrica et Logopaedica on the Current Trend of Impact Factor Measures, Folia Phoniatrica et Logopaedica 59 (2007) 281

[6] Vidi npr. P. Curtis: Scottish universities sign open access deal, Guardian od 14. ožujka 2011.

Ispisani zvijezdama

Prirodna znanost nastala je kao odgovor ljudskog uma na Prirodu. Jasno nam je od davnina da svijet ne čini samo ono što nas okružuje i što neposredno opažamo svojim osjetilima, nego smo to i mi sami po sebi, kao i ono što je toliko veliko, ali i ono što je toliko sitno da nismo u stanju obuhvatiti svojim pogledom. Oduvijek intuitivno slutimo da je zapravo ovaj dio svijeta kojega svakodnevno opažamo tek odraz, posljedica onoga što ne možemo neposredno opažati. No, kako se to neopazivo odražava na ono opazivo, koje zakonitosti povezuju ta dva svijeta i jesu li to uopće dva ili više odvojenih, ili tek jedan jedinstveni svijet, Priroda, koja je narav tog jedinstva, pitanja su u srži prirodne znanosti. Put od slutnje o spomenutoj vezi nevidljivog s vidljivim ka znanju o tome je znanost.
Prvotno, čovjek je, u nedostatku spoznajnih alata, svijet oslikavao mitopoetskim kistom. U tim su predodžbama glavnu ulogu igrala natprirodna bića što su upravljala prirodnim ciklusima noći i dana, godišnjih doba, života i smrti, vremenskim prilikama, nepogodama i drugim pojavama. Međutim, racionalni pristup tim fenomenima sve je jasnije pokazivao da se u njihovoj pozadini zapravo ne nalazi ništa natprirodno, već, u svojoj biti, vrlo jednostavna načela, što ih matematički kist oslikava na platnu fizike.
S obzirom na temeljnu različitost religijske doktrine i znanstvene kritičke misli, ta su dva pristupa dolazila u vrlo žestoke sukobe. Povijest nas uči koliki su mislioci, samo zato što su ukazivali na činjenice koje danas uzimamo zdravo za gotovo, stradavali na lomači, gledajući uništavanje njihovih kapitalnih djela. Ipak, toj hrabrosti zahvaljujemo današnje visoke životne standarde. Zahvaljujući upravo ljudskoj radoznalosti, koja nas od samog postanka naše vrste tjera u spoznaju fundamenata svijeta u kojemu živimo, kao svojevrsni nusprodukti nastajala su tehnička, tehnološka i medicinska rješenja što nam danas toliko olakšavaju život. Primjeri su nebrojeni, a ovdje ću spomenuti samo jedan vrlo recentan, naime izum lasera. Laser je, ili preciznije stimuliranu emisiju elektromagnetskog zračenja, 1917. teorijski predvidio znameniti fizičar Albert Einstein u svom radu „O kvantnoj teoriji zračenja“. Svoje oživotvorenje taj je teorijski konstrukt dočekao 1959., kad su Charles Townes i Arthur Schawlow izradili prvi laser što emitira zračenje. Međutim, to se tada smatralo toliko egzotičnim optičkim fenomenom da su i sami autori zapisali da ne vjeruju da će laser ikada naći bilo kakvu praktičnu upotrebu. Povijest je, to dobro znamo, pokazala potpuno suprotno.
Svakom se novom spoznajom naši horizonti šire. Otvaraju se sasvim neslućeni pogledi, iznova i iznova otkrivajući začudnost svijeta, beskrajnost Prirode. No, nije bit samo u pukom prikupljanju podataka. Kad je Kopernik ustanovio heliocentričnu predodžbu svijetu, Zemlja je za sva vremena izbačena iz savršenog, nepomičnog središta Svemira. Otac suvremene astronomije, Galileo Galilei, usmjerio je svoj teleskop prema nebu, otkrivši da je ono napućeno neprebrojivim mnoštvom zvijezda. Dekonstrukciji predodžbe o savršenom svijetu doprinjeli su mnogi njegovi suvremenici. Johannes Kepler, u nastojanjima da održi sustav kristalnih sfera, na temelju astronomskih promatranja Ticha Brachea dolazi do sasvim suprotnog zaključka – putanje planeta nisu određene savršenim pitagorejskim tijelima, nego su one nepristojno nesavršene elipse. Giordano Bruno govori o beskonačnosti Univerzuma i bezbrojnim svijetovima, gdje je naš svijet tek jedan od tih bezbrojnih svijetova. I gibanje svih tih planeta, svih tih zvijezda, određuje jedna sila, ona ista gravitacija što nas drži prikovanima čvrsto na površini Zemlje, a u koju je proniknuo Isaac Newton.
U svojoj knjizi „Optika“ Newton kaže: „Reći nam da je svaka stvar obdarena nekim posebnim okultnim svojstvom, kojim djeluje i proizvodi vidljive učinke, isto je kao i ne reći nam ništa. Ali izvesti iz pojava dva ili tri opća principa kretanja, a zatim nam objasniti  kako svojstva i djelovanje svih tjelesnih stvari slijede iz tih nedvojbenih principa, tek je to uistinu velik korak naprijed.“ Tpotraga za principima dovelo nas je do najudaljenijih dijelova svemira, kao i do najdubljih dubina materije. Kad je Hubbleov svemirski teleskop, nakon što je skoro 4 mjeseca snimao jedan te isti dijelić neba, u kojem se prividno ne nalazi ni jedna jedina zvijezda, dobili smo sliku vrlo mladog svemira, starog „tek“ 400 – 800 milijuna godina. S druge strane, CERN-ovim uređajem LHC nastojimo prodrijeti do najsitnijih djelića materije, u potrazi za Higgsovim bozonom, česticom čije bi postojanje potvrdilo tzv. Standardni model, koji ujedinjuje fundamentalne sile. Putovanja nepoznatim morima važna su odrednica čovjekovog postojanja.
Međutim, koliko god se naš pogled u Prirodu poboljšao instrumentima, stalno se javljaju nova pitanja, novi fenomeni koje ne možemo objasniti ni najboljim teorijama. Stalno se osjećamo, isto kao što se i Newton osjećao, kao djeca što se igraju pijeskom na obali nepreglednog oceana.
Danas smo, pritisnuti diktatom tržišta, uhvaćeni u zamku objavljivanja pod svaku cijenu. Posljedica toga je da se objavljuju često potpuno ogoljene informacije, pri čemu se gubi bit znanja kao takvog, dok nam se čini da svjedočimo upravo eksploziji znanja. Ne smijemo zaboraviti da nam je znanstveno-tehnička revolucija, uz svoje dobre strane, donijela i mnogo štete. Još je Ivan Supek upozoravao na opasnosti sprege tržišno diktirane znanosti s industrijom. Potencijale njezine ogromne produkcije kapitalizam ne može podnijeti, s obzirom na to da je apsorpcijska moć kapitalističkog tržišta premala za to. Prema tome, ta sprega znanstvenotehničke revolucije i kapitalizma vodi u bankrot i propast. Unatoč tome, model znanstvenog rada, kakav predlože MZOŠ u prijedlogu Zakona o znanstvenoj djelatnosti, upućenom u saborsku proceduru, upravo je tržišni diktat instrumentaliziran kroz jaku političku kontrolu, bez ikakvih odredbi što bi regulirale etičnost znanstvenog rada. Ovdje neću govoriti o mnogim negativnim primjerima, kojima povijest znanosti obiluje, a koji oslikavaju u kakve nas je sve mračne dubine odvodila znanost pod diktatom trenutnih političkih ciljeva moćnika. To bi nas predaleko odvelo. Zapravo, naši su instituti već nekoliko desetljeća jako dobar ogledni primjer smanjenja znanstvene kvalitete zbog jačanja političke kontrole, na račun utjecaja znanstvenih vijeća, o čemu je mnogo govorio Ivan Supek. Situacija će se, odobri li Sabor ovaj zakon, u tom smislu jako zaoštriti. Podsjetimo, Nacionalno vijeće za znanost i tehnologiju, vrhovno nacionalno tijelo na području znanosti, bi se, prema prijedlogu, sastojalo od ukupno 9 članova, pri čemu su dva člana ujedno i članovi Vlade (ministar nadležan za znanost i ministar nadležan za gospodarstvo), treći je predstavnik Nacionalnog vijeća za konkurentnost iz podruĉja gospodarstva. Time je osigurana ne samo politička kontrola, već i tržišna usmjerenost znanosti. S druge strane, uloga znanstvenika u tom Vijeću, koje bi trebalo donositi znanstvenu politiku RH, dovedena je u drugi plan, što omogućuje donošenje odluka u skladu s trenutnom političkom dinamikom te kratkoročnim gospodarskim potrebama. I sam naziv tog tijela, u koji je uključen pojam tehnologije, navodi na zaključak da će znanstvena djelatnost što nije usmjerena stvaranju tehnološki primjenjivih inovacija biti diskriminirana.
Temelj znanstvenog treba biti sloboda uma. To je prepoznato jako davno, a, kao što znamo, zajamčeno je i Ustavom RH. Johannes Kepler je to 1595. godine, u svom djelu „Mysterium Cosmographicum“, formulirao riječima: „Ne pitamo se kakva je korisna svrha pjeva ptica, jer poj je pticama zadovoljstvo, s obzirom na to da su one stvorene da pjevaju. Isto tako, ne bismo se trebali pitati zašto se ljudski um muči da pronikne u tajne nebesa. Raznovrsnost pojava u Prirodi toliko je velika, a riznice skrivene na nebesima tako su bogate, da ljudski um nikada neće oskudjevati svježom hranom.“ Znanost je, prema tome, ugrađena u samu narav čovjeka kao bića kojew se hrani znanjem. Zbog toga nas, bez obzira na stupanj obrazovanja, socijalni položaj i bilo kakvu pripadnost, istinski razgaljuje pogled spram zvijezdama posutog neba. Mi, kao ljudska vrsta, pripadamo upravo zvijezdama. Promatranje tog mnoštva zvijezda daje nam bistar uvid u činjenicu da smo beskrajno malena točkica i beskrajno kratak trenutak u tom prostoru i vremenu. A opet, znamo da smo, koliko god prividno beznačajni, jednako vrijedni kao bilo koja druga točka u tom beskraju. I to je ono što nam nitko, ničim ne može oduzeti. Tim je pismom ispisan Čovjek.
Zbog toga je naš pogled prema nebu ili u najdublju nutrinu materije prvorazredno pitanje naše slobode. Pitanje je to ustvari jesmo li ljudi i je li svatko od nas uopće sposoban biti Čovjekom. Ako jesmo, ako se ne želimo odreći čovječnosti, upravo trebamo slobodno gledati zvijezde nad nama. Tako je 1887. ustvrdio Thomas Huxley: „Dužnost svake generacije je da moru otme još po koji komadić kopna.“ Prisili bilo koje vrste, političkom i tržišnom diktatu tu jednostavno nema mjesta.
Antički pjesnik Horacije je u svojim „Epistolama“ opisao glupana, koji stoji pored potoka, čekajući da se ovaj zaustavi kako bi ga prešao. To se nikad neće dogoditi, kao što ni ocean na čijem se žalu igramo zrncima pijeska nikad neće presušiti. No, zakoračimo li u njega, uronimo li, bez obzira na sve poteškoće što nas očekuju u toj pustolovini našega duha, bit ćemo višestruko nagrađeni. Blaise Pascal je zapisao „Dostojanstvo moram tražiti ne u svemiru, već ovladavanjem svojih misli. Nemam ništa od toga ako posjedujem svjetove. U svemiru me beskraj okružuje i progutan sam poput atoma; u mislima, međutim, shvaćam svijet.“
Sapere aude!

__________

Članak je objavljen u Zarezu XIII / 313-314, 7. srpnja 2011. 

Interview s Ivanom Supekom - uvod

Razgovarao: Bojan Pečnik 11. travnja 2006.
Uredio, komentirao i pripremio za objavljivanje: Nikola Biliškov 10. travnja 2009.

Ivana Supeka (8. travnja 1915. – 3. ožujka 2007.) mnogi pamte kao vrhunskog fizičara, oca suvremene hrvatske znanosti, osnivača Instituta „Ruñer Bošković“. Mnogi ga pamte po njegovom zalaganju na mirotvornom planu. Neki će ga pamtiti po njegovom političkom djelovanju (nikad u okvirima bilo koje stranke), za vrijeme hrvatskog proljeća, ali i za vrijeme 90-tih, kad se žestoko suprotstavio Tuñmanovom režimu. Istovremeno, bio je on i književnik, što je za sobom ostavio brojne romane, drame i pjesme. Uspješnost na svim tim, prividno različitim, poljima učinila ga je jedinstvenom pojavom, ne samo u okvirima naše zemlje, već i mnogo šire. Tokom svog života ovaj je veliki čovjek surañivao s najvećim znanstvenicima XX. stoljeća, kao što su Werner Heisenberg, Albert Einstein, Niels Bohr,... Uvijek se bez milosti, voñen načelima humanizma, borio protiv znanstveničke neodgovornosti, strančarenja, dodvornosti diktatorskim režimima, što je čovječanstvo dovelo do ruba ponora nuklearnog rata, ali i do mnogih drugih pojava s tragičnim posljedicama.
Svakako, od njega se može mnogo naučiti. Njegovo djelo danas nije ništa manje aktualno, naročito u kontekstu predloženog paketa zakona, kojega pokušava nametnuti MZOŠ. U klimi globalne recesije, preraspodjele snaga, obnove mračne sjene nuklearne opasnosti, koja se vrlo lako može prometnuti u ponovnu utrku u naoružanju, aktualnije nego prije.
Sjećam se Ivana Supeka. Tog izrazito visokog čovjeka, uspravnog hoda, često udubljenog u misli ili u raspravu, često sam susretao na Zrinjevcu. Više od ikoga, bio mi je nadahnuće, ne samo za vrijeme studija, nego i dalje. Jednom sam mu, ne mogavši izdržati, prišao i pružio ruku, rekavši da mu zahvaljujem na svemu što je učinio za čovječanstvo. Nakon tog kratkog razgovora rekao mi je da je sad na nama mladima vrlo teško breme i da upravo mi trebamo odvesti ovaj svijet na put odgovornosti. Zadnji njegov istup protiv rata, kojemu sam prisustvovao, bio je onaj za vrijeme protesta protiv invazije SAD na Irak 2003. Iako kratak, u tom je govoru iznio nekoliko misli o civilizacijskom ambisu, u koji nas sve gura divlji kapitalizam što se izmakao kontroli i koji, u svom nastojanju za širenjem tržišta, stalno kreira nove ratove. Mi smo ga, kao studenti, jednom pozvali da nam održi predavanje. Vrlo rado se odazvao, ali nije želio držati predavanje, nego razgovarati s nama.
Danas se X. Zagrebačka gimnazija zove njegovim imenom. No, sam Ivan Supek je, kao što se vidi i iz ovog interviewa, otišao duboko razočaran, kako u hrvatsko društvo, tako i u cijeli svijet. U Hrvatskoj, pa i na samom Institutu „Ruñer Bošković“, svjedočimo samo daljnjem nazatku. Vrijeme je, zato, za obnovu humanističkih ideja. Treba to usaditi što većem broju ljudi, a naročito znanstvenicima i nastavnicima.
Zato konačno, četiri godine nakon njegove smrti, iznosim ovaj interview, koji je održan u travnju 2006. na inicijativu članova portala Connect, za što je posebno zaslužan dr. sc. Bojan Pečnik, koji je prikupio naša pitanja i snimio razgovor s akademikom Supekom. Smatrajući da će tako biti dostupan široj javnosti, prebacio sam taj razgovor u tekstualni oblik. U sirovom obliku, tekst je bio prepun digresija, koje bi odvodile misli sugovornika često i predaleko od postavljenog pitanja. Radi stvaranja što smislenije cjeline, prerasporedio sam pitanja i odgovore, dodao nekoliko dodatnih pitanja, ali sam i dopunio neke Supekove odgovore uzimajući rečenice iz nekih drugih njegovih tekstova.

Interview nije dostupan zbog (vjerojatnog) objavljivanja u formatu knjige.


_____________

Drugi korišteni izvori

1.  Ivan Supek, Fizika, znanost i humanizam, HAZU Zagreb 1995.

2.  Ivan Supek, Tko bi ubio Spasitelja? Pismo jednoj starici, Vijenac, Zagreb 1995.

3.  Pugwash conference

4.  Slike su uglavnom preuzete sa stranica Središnje knjižnice za fiziku Prirodoslovno- matematičkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

Zakon o totalnoj rasprodaji znanosti

Ustav Republike Hrvatske
Članak 68
Jamči se sloboda znanstvenoga, kulturnog i umjetničkog stva­­­ra­laštva.
Država potiče i pomaže razvitak znanosti, kulture i umjetnosti.
Država štiti znanstvena, kulturna i umjetnička dobra kao duhovne narodne vrednote.
Jamči se zaštita moralnih i materijalnih prava koja proistječu iz znanstvenoga, kulturnog, umjetničkog, intelektualnog i drugog stvaralaštva.
Država potiče i pomaže skrb o tjelesnoj kulturi i športu.

Već i sam način donošenja nacrta paketa zakona: Zakona o znanosti, Zakona o visokom obrazovanju i Zakona o sveučilištu poziva na uzbunu. U tajnosti, iza zatvorenih vrata, bez ikakvog objašnjenja, a još manje dijaloga sa zainteresiranom javnošću, donesena su ta tri nacrta i stavljena na javnu raspravu 12. listopada. Krajnji rok za podnošenje primjedbi je 1. studenog. Za javnu raspravu o ta tri vrlo važna zakona velikodušno nam je, dakle, dodijeljeno čak 19 dana (13 radnih). Istina, prije toga je procurila verzija rektora Sveučilišta u Zagrebu, žigosana, kao da se radi o strogo povjerljivoj vojnoj tajni, a ne dokumentu od općeg interesa. Primjedbe i prijedlozi, koji su dosad pristigli na adresu MZOŠ-a nalaze se ovdje.
Kažem, već je iz toga razvidan odnos nadležnog Ministarstva prema znanosti. Nije ni potrebno čitati tekst nacrta Zakona kako bismo se uvjerili u namjeru stvaranja politički dirigirane znanosti. Zato od te točke i krećemo.
Ustav Republike Hrvatske prepoznaje znanost kao jednu od temeljnih vrednota našeg društva, djelatnost od općeg interesa i jamči joj se puna autonomija. Iz ovih odredbi Ustava proizlaze i sve moje primjedbe. Pojednostavljeno, u Ustavu možemo pročitati da, iako je država dužna financirati znanost, upravljanje treba biti prepušteno samim znanstvenicima. Iz toga ne proizlazi da znanstvenik može istraživati štogod mu padne napamet, a da se pritom ne treba pitati o konzekvencama svojih otkrića. Koje bi se to tijelo, ako nije sastavljeno od znanstvenika, moglo kompetentno suočiti s pitanjima opravdanosti nekog istraživanja? Kakva je to uopće znanost, ako je lišena bilo kakve odgovornosti? To nužno dovodi do predavanja otkrića društvu bez dovoljnog znanja i uvida, na temelju čega bi donijelo ispravan sud o mogućoj koristi, ali i opasnostima koje donose ta otkrića.

Etika

U važećem Zakonu o znanosti predviđa postojanje tijela što kontroliraju etičnost znanstvenih istraživanja (čl. 37 Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visikom obrazovanju NN 45/09). Nacrt novog Zakona ni jednim slovom ne predviđa etičku regulaciju znanstvenog rada. Time se, ako ovaj Zakon prođe, ukida Odbor za etiku u znanosti. Iako tom Odboru možemo predbaciti, za naše prilike vrlo uobičajenu, neefikasnost, ipak je u nekoliko navrata ukazao na grube povrede znanstvene etike. U članku Nenada Jarića Dauenhauera objavljenom 20. listopada na t-portalu, navodi se da predsjednik Odbora dr. sc. Vedran Katavić s Medicinskog fakulteta u Zagrebu ističe da je to tijelo za svojeg rada bilo svjedok teških slučajeva povrede znanstvene čestitosti koji su najčešće bili prešutno prihvaćeni ili podupirani u vlastitim institucijama, što je samo vrh sante leda. Prema tome, to tijelo nam je potrebno, s time da ga je nužno ojačati, sastaviti ga od nezavisnih znanstvenika, čime bi se izbjegao sukob interesa, klijentelizam i klanovska solidarnost. Odbor bi trebao predstavljati najviši autoritet i trebalo bi biti lišeno bilo čega što bi moglo utjecati na njegove odluke. Iz toga proizlazi da bi, s obzirom na veličinu naše zemlje i znanstvene zajednice, najbolje bilo da se članovima tog tijela imenuju znanstvenici koji nisu iz Hrvatske.
Nažalost, nacrt Zakona o znanosti ne pridaje nikakvu važnost etici u znanosti.

Članak 88
(1)Nacionalno vijeće za znanost, Savjet za financiranje znanstvene djelatnosti i visokog obrazovanja, Odbor za etiku u znanosti i visokom obrazovanju, područna znanstvena vijeća i matični odbori prestaju s radom istekom roka iz članka 84. stavka 1. ovog Zakona.

Financiranje

Nacrt Zakona nameće jaku tržišnu usmjerenost znanosti. To zovemo komercijalizacijom. Ovdje je bitna novina nova terminologija, prema kojoj se instituti dijele na nacionalne i državne. Nacionalni instituti se iz državnog proračuna financiraju s najvećim mogućim udjelom od 80%, a udio javnih sredstava u financiranju državnih instituta iznosi najviše 60%. Procjena udjela u ukupnim sredstvima se provodi po proporcionalnom modelu, što znači da će se utvrđivati sredstva dobivena iz različitih fondova, vlastiti prihodi instituta itd. pa će se prema tome određivati ostatak. Taj ostatak je vrlo upitan iz same činjenice da u Nacionalnom vijeću (vidi dalje u tekstu) sjedi Ministar financija. Taj udjel se određuje i s obzirom na sukladnost s nacionalnim prioritetima u znanosti, koji su zadani Strategijom razvoja znanosti i tehnologije u RH. U članku 2 nalazimo da je Strategija razvoja znanosti i tehnologije u RH "dokument kojeg na prijedlog Nacionalnog vijeća za visoko obrazovanje i znanosti donosi Hrvatski sabor za razdoblje od pet godina, a sadrži temeljene prioritete i ciljeve u znanstvenim istraživanjima i tehnologiji u Republici Hrvatskoj". Dakle, opet to isto tijelo kojim, prema predloženome, upravljaju osobe koje ne trebaju imati nikakve znanstvene kompetencije. Strategija se donosi na 5 godina, što, u kombinaciji s poznavanjem sastava tijela koje ju donosi, dovodi do zaključka da će ta strategija biti uvjetovana trenutnim (ne dugoročnim, naravno!) gospodarskim potrebama te trenutnom političkom dinamikom. Uz to, već i sam naslov te Strategije privilegira znanost usmjerenu k tehnologiji i, shodno tome, tržištu, čime se, posljedično, deprivilegiraju fundamentalna istraživanja. Društveno-humanistički sektor je u još lošijoj poziciji. A gdje se tu nalazi obrazovanje? Nema ga u naslovu.
Sve ovo zajedno sigurno će dovoditi do neetičkih prenamjena sredstava, što će biti naročito potpomognuto izostankom tijela koje bi na unificiran način provodilo etičku regulativu.

Politička kontrola

Radim na Institutu Ruđer Bošković. Kroz njegovu povijest može se pratiti srozavanje kvalitete znanosti, koja je korelirana s uplivom politike. Ovim Zakonom, u predloženom obliku, utjecaj politike postaje jači nego ikada, što već samo po sebi ukazuje na veliku opasnost od daljnjeg srozavanja. Ako Odborom za obrazovanje, znanost i kulturu (vidi čl. 7) predsjedava predsjednik/ca Vlade, a u njemu sjede i ministar znanosti, predsjednik i potpredsjednik saborskog Odbora za obrazovanje, znanost i kulturu, ministar financija te znanstvenici prema izboru Vlade. Usporedimo sad to s odgovarajućim odredbama važećeg Zakona:

Važeći Zakon (NN 45/09):
Članak 9
(1) Nacionalno vijeće za znanost ima predsjednika i dvanaest članova, od kojih su četiri
znanstvenika u zvanju znanstvenog savjetnika zaposlena u znanstvenim institutima, šest redovitih profesora te tri osobe izvan sustava znanstvene djelatnosti i visokog obrazovanja.
(2) Mandat predsjednika i članova Nacionalnog vijeća za znanost je četiri godine.
(3) Nacionalno vijeće za znanost na svoje sjednice poziva ministra te po potrebi druge članove
Vlade Republike Hrvatske, koji mogu sudjelovati u raspravi bez prava glasa.

Članak 10
(1) Nacionalno vijeće za visoko obrazovanje ima predsjednika i dvanaest članova od kojih su
sedam sveučilišni profesori s time da je jedan od njih iz područja obrazovanja nastavnika, dva
profesori visoke škole, dva znanstvenika zaposlena u znanstvenom institutu te dvije osobe izvan
sustava znanstvene djelatnosti i visokog obrazovanja.
(2) Mandat predsjednika i članova Nacionalnog vijeća za visoko obrazovanje je četiri godine.
(3) Nacionalno vijeće za visoko obrazovanje na svoje sjednice poziva ministra te po potrebi
druge članove Vlade Republike Hrvatske, koji mogu sudjelovati u raspravi bez prava glasa.
Način imenovanja članova Nacionalnog vijeća za znanost i Nacionalnog vijeća za visoko obrazovanje

Nacrt Zakona o visokom obrazovanju
Članak 7
(1) Nacionalno vijeće ima devetnaest članova.
(2) Predsjednik Nacionalnog vijeća po položaju je predsjednik Vlade Republike Hrvatske.
(3) Nacionalno vijeće ima dva zamjenika. Jedan zamjenik po položaju je Ministar i jedan od članova iz stavka 5. ovog članka kojeg između sebe biraju članovi Nacionalnog vijeća.
(4) Članovi Nacionalnog vijeća po položaju su i:
- ministar nadležan za financije;
- predsjednik Odbora za obrazovanje, znanost i kulturu Hrvatskog Sabora;
- potpredsjednik Odbora za obrazovanje, znanost i kulturu Hrvatskog Sabora.
(5) Ostale članove Nacionalnoga vijeća imenuje Vlada Republike Hrvatske na vrijeme od četiri godine na sljedeći način:
- za svako znanstveno područje iz zakona kojim se uređuje područje znanosti imenuje po dva člana;
- iz umjetničkog područja imenuju se po dva člana.

Članak 8
(1) Na temelju javno objavljenog poziva Ministarstva, kandidate za članove
Nacionalnoga vijeća predlažu znanstvene pravne osobe.
(2) Vlada Republike Hrvatske imenuje članove Nacionalnoga vijeća na prijedlog
Ministarstva, vodeći računa o zastupljenosti predstavnika sveučilišta i drugih
znanstvenih pravnih osoba.

Vidimo da se ovim nacrtom predlaže upravo suprotno rješenje od važećeg. Rješenje koje znanstvenike baca u drugi plan upravo tamo gdje bi morali biti u prvom planu. Dakle, novi prijedlog je upravo zastrašujuće lošiji od važećih odredbi. Ovako omalovažavajući stav prema znanosti i znanstvenicima, ukidanje Ustavom zajamčene autonomije znanosti podsjeća na neke druge, diktatorske režime. Našao sam još jedan članak s t-portala (autor Nenad Jarić Dauenhauer, objavljen 25. listopada), u kojem nalazim sličnu tvrdnju prof. Mislava Ježića.
Nadalje, a u skladu s gore navedenim, znanstvenim vijećima se dodatno umanjuju ovlasti, dok se upravnim vijećima povećavaju. Pogledajmo kakve su ovlasti znanstvenog te kakve su ovlasti, sastav i način imenovanja članova upravnog vijeća:

Važeći Zakon (NN 45/09):
Članak 25
(4) Upravno vijeće instituta, sukladno statutu, čine članovi koje imenuje osnivač te članovi koje izabere znanstveno vijeće instituta. Broj članova upravnog vijeća instituta određuje se statutom, uz ograničenje da ne može biti manji od tri ni veći od devet. Članovi koje imenuje osnivač čine
većinu u upravnom vijeću. Upravno vijeće vodi financijsku i poslovnu politiku, odlučuje o
raspolaganju imovinom veće vrijednosti sukladno statutu te odlučuje o pitanjima koja statutom
nisu stavljena u nadležnost drugih tijela.
(5) U znanstvenom vijeću znanstvenici i osobe izabrane na suradnička radna mjesta ili njihovi predstavnici odlučuju o znanstvenim i stručnim pitanjima. Znanstveno vijeće:
1. utvrđuje i provodi znanstvenu politiku instituta,
2. raspravlja i odlučuje o znanstvenim i stručnim pitanjima,
3. provodi dio postupka izbora u znanstvena zvanja, kad je institut za to ovlašten,
4. provodi postupke izbora na znanstvena, suradnička i stručna radna mjesta,
5. imenuje i razrješuje dio članova upravnog vijeća instituta, u skladu sa statutom,
6. predlaže upravnom vijeću kandidate za natječajni odbor za izbor ravnatelja instituta,
7. daje upravnom vijeću instituta prethodno mišljenje u postupku donošenja statuta te
8. obavlja druge poslove određene odlukom o osnivanju i statutom instituta.

Nacrt Zakona o znanosti:
Članak 22
(1)Upravno vijeće javnog znanstvenog instituta ima pet do devet članova od kojih je jedan član predstavnik zaposlenih.
(2)Točan broj članova upravnog vijeća određuje se statutom.
(3)Predsjednika i članove upravnog vijeća javnog znanstvenog instituta imenuje Ministar, osim člana predstavnika zaspolenih kojeg bira radničko vijeće.
(7)Predsjednik i članovi upravnog vijeća javnog znanstvenog instituta imenuju se na vrijeme od četiri godine.

Članak 24
(1)Znanstveno vijeće obavlja funkciju stručnog vijeća u smislu odredbi Zakona o ustanovama.
(2)Znanstveno vijeće čine radnici na znanstvenim radnim mjestima ili njihovi predstavnici te predstavnik znanstvenih novaka u skladu sa statutom.
(3)Znanstveno vijeće javnog znanstvenog instituta:
- na zahtjev upravnog vijeća utvrđuje prijedlog strategije razvoja znanstvenog instituta i elaborat o obavljanju znanstvenih istraživanja;
- na zahtjev upravnog vijeća predlaže opći akt o uvjetima za izbor na znanstvena radna mjesta, u slučaju javnih znanstvenih instituta donosi se uz prethodnu suglasnost Ministra;
- ocjenjuje uvjete pristupnika za izbor znanstvenih novaka na javnim znanstvenim institutima;
- predlaže dio članova upravnog vijeća znanstvenog instituta, u skladu s ovim Zakonom i statutom;
- ocjenjuje rad znanstvenih novaka i suradnika postdoktoranda na temelju izvješća njihovog mentora;
- na zahtjev ravnatelja nacionalnog znanstvenog instituta daje mišljenje o sadržaju programskog ugovora koji utvrđuje upravno vijeće dvotrećinskom većinom glasova ukupnog broja članova;
- na zahtjev ravnatelja javnog znanstvenog instituta, u postupku izbora na znanstveno radno mjesto, utvrđuje ispunjavanje uvjeta pristupnika;
- daje mišljenje o izvješću o radu znanstvenog savjetnika nakon drugog izbora;
- donosi odluku o dodjeli počasnog zvanja emeritus umirovljenim zaslužnim znanstvenicima na način predviđen općim aktom znanstvenog instituta;
- raspravlja i odlučuje o znanstvenim i stručnim pitanjima;
- obavlja druge poslove određene odlukom o osnivanju i statutom instituta.
(4)Statutom znanstvenog instituta može se odrediti da dužnost predsjednika znanstvenog vijeća obavlja ravnatelj.

Jasno je - znanstveno vijeće postaje drugorazredno tijelo, dok se upravnom vijeću, koje je pod praktički potpunom kontrolom politike, daju velike ovlasti. Uz to, ravnatelja instituta (za kojega nema zakonske zapreke da postane i predsjednik znanstvenog vijeća) potvrđuje Ministarstvo nadležno za znanost. Matematika je vrlo jednostavna - uz tolike članove upravnog vijeća, koje imenuje Ministarstvo, dvotrećinska većina pri donošenju politički podobnih odluka je zajamčena.
Sve naše Vlade, na deklarativnoj, i to manje-više prigodničarski, trube o znanosti kao temeljnoj djelatnosti, koja na svojim krilima treba ponijeti našu zemlju u krug visokorazvijenih zemalja. Ipak, svi znamo da, kad se treba poduzeti neki konkretni korak, potaknuti znanost, sve te velike izvjave padaju u vodu, sve se zaboravlja i govori nam se kako baš sad nema para "i za to". Znanošću trebaju upravljati znanstvenici. Političari jednostavno nisu kompetentni odlučivati o strategiji razvitka znanosti. Na primjer, netko tko je u svom životu pogledao samo par popularnoznanstvenih emisija o nanotehnologiji ne može shvatiti važnost ulaganja u neko istraživanje, koje bi u konačnici moglo dovesti do stvarno revolucionarnih otkrića na području nanotehnologije. Nama, ukratko, treba zakon koji će ojačati znanost i koji će znanstvenu djelatnost dovesti u poziciju, Ustavom zajamčene, autonomne djelatnosti od posebne važnosti za ovu zemlju. Znanost bi zaista trebala biti naše pogonsko gorivo. Umjesto toga, nameće nam se model koji omogućuje jačanje znanstvenih klanova, korupciju, klijentelizam, plagijatorstvo itd. itd. S druge strane, potiče se samo jedan aspekt znanosti, onaj neposredno orijentiran k tržištu. To kratkovidnom političaru može izgledati kao dobar model, ali za dugoročnu dobrobit cijeloga društva od ključne su važnosti upravo ona istraživanja koja ne dovode do neposredno tehnološki iskoristivih otkrića.

Ukratko, ovaj prijedlog Zakona predlaže sveobuhvatno slabljenje znanosti, čak njeno duboko, teško povratno srozavanje. Upravo suprotno onome što nam je u ovom trenutku potrebno. Naši se birokrate često vole izvlačiti potrebom donošenja takvih zakona kako bismo pristupili EU. Međutim, ovo nema nikakve veze s time. Naročito zato što, u ovom obliku, nacrt Zakona potiče korupciju, neetičnost, klijentelizam, plagijatorstvo i mediokritetstvo, što se protivi vrednotama koje se uvažavaju u EU. Svaki novi zakon bi trebao biti bolji od prethodne verzije, a ovaj to nije. I zato smatram ovaj nacrt lošim i predlažem njegovo potpuno odbacivanje.
Nisam stručnjak za ustavno pravo, čak nisam ni pravnik, ali logika mi govori da je nacrt Zakona o znanosti se protivi Ustavu, jer ne jamči ono što je jasno rečeno u članku 68 Ustava RH. Prihvati li se ovakav Zakon, možemo zaboraviti na nezavisnu znanost. Znanost je djelatnost od javnog interesa. Prema tome, znanstvene institucije nisu i ne smiju postati tržnica. Znanost nije roba! Znanost je djelatnost koja nadilazi okvire trenutnih i kratkoročnih interesa, nadilazi i nacionalne okvire. Znanost je opće dobro cijelog čovječanstva i na taj se način trebamo odnositi prema njoj.
Ista ta logika mi govori da nacrt Zakona o visokom obrazovanju i Zakona o sveučilištu također su protivni odredbama Ustava (čl. 65, st. 2). Unatoč obećanjima o potpuno javnom financiranju sveučilišnih studija. Za razliku od toga, uvode se školarine i upisnine.
Još jednom - znanje nije roba!

Opet Paar...

Danas se pojavila vijest da akademik Paar sumnja u teoriju evolucije. Naime, prema njegovim riječima, "... računalnom metodom za traženje korelacija unutar šifre ljudskog genoma ... smo otkrili da je razlika između genoma čovjeka i njegovog najbližeg rođaka čimpanze višestruko veća nego što je dosad znanosti bilo poznato. To je važno jer je intelektualna razlika između ljudi i majmuna velika. Naši rezultati postavljaju velike izazove pred teoriju evolucije..." U nastavku teksta, na pitanje o izmirenju znanstvenih ideja s duhovnima, Paar odgovara: "
Ja mislim da tu problema uopće nema. Odgovor je jednostavan - Bog je stvorio prirodne zakone, a sve što se odvija u svijetu u skladu je s njima. Moderna teologija zastupa to stajalište. Konačno, prvi čovjek koji je u 13. stoljeću uveo teoriju evolucije bio je teolog." Zapravo, nešto slično smo imali prilike slušati u njegovoj historijsko-revizionističkoj verziji sukoba Galileja s katoličkom crkvom.Zapravo, samo sam čekao kad će Paar istupiti s idejom da teorija evolucije ne valja. Nije baš da me to iznenadilo, zato što je djelovanje Vladimira Paara i dosad išlo u tom pravcu.
I opet koristi isti obrazac - pod krinkom znanosti promovira, u najmanju ruku, vrlo problematične stavove, koji sa znanošću nemaju veze. Naravno, sama činjenica da ideje nisu znanstvene ne bi bio razlog za uzbunu kad bi Paar bio neka beznačajna, marginalna ličnost. Medutim, on si, kao fizičar, pa prema tome znanstvenik, a k tome još i akademik, i to jedna od najistaknutijih ličnosti u kreiranju nastavnog programa prirodoslovnih predmeta, dozvoljava ovakve izlete u pseudoznanost. I ti "izleti" prestaju biti tek izleti, jer on zapravo već jako dugo trajno boravi u tom području. Djelovanje ovog čovjeka je u tom smislu užasno štetno. Tragično je da ovakvo djelovanje člana HAZU-a, kao nominalno krovne nacionalne znanstvene institucije, ne nailazi na žestoku reakciju te iste institucije. Jednako je tako tragično što znanstvena zajednica uglavnom ne odgovara na ovakve ispade.
Kreacionizam i ideje inteligentnog dizajna, promovirane od strane znanstvenika, a implementirane u obrazovni sustav, smatram vrlo stetnima, a o tome lijepo govori i rezolucija Vijeca Europe o opasnostima kreacionizma. U tom smislu je mene, kao znanstvenika, sram što pripadam zajednici u kojoj tako istaknuto mjesto zauzima jedna ovakva štetočina. Sram me i što ovakva izjava nije naišla na jači odjek u toj istoj zajednici. Sram me što se nedjelotvornošću znanstvene zajednice ovakvom štetočini daje toliki prostor djelovanja, umjesto da ga se potpuno marginalizira.

Na pseudorubu znanosti

Prije nekoliko tjedana potpisao sam peticiju kojom se zahtjeva premještanje HTV-ove emisije "Na rubu znanosti" iz znanstvenog programa.

Zatim sam, zajedno s još četvoricom kolega, i iznjeo svoje mišljenje u Jutarnjem listu.
I, zapravo... nakon toga zakljuučio da sam reagirao ishitreno i sve skupa je ispalo nespretno, nikako ne onako kako bih ja želio da to ispadne. Čini mi se da smo se ovom peticijom udaljili od cilja, a to je objašnjenje javnosti da je pseudoznanost neprihvatljiva pa čak u mnogim slučajevima i opasna ili samo način za stjecanje znatne zarade na račun naivnih i očajnih pojedinaca. Drugim riječima, našao sam se u nečemu u čemu se, zapravo, nisam želio naći.
Naravno, ne odustajem od mišljenja da bi emisiju trebalo drukčije koncipirati želi li je se zadržati u znanostvenom programu. Isto tako, pseudoznanost smatram izuzetno štetnom i nikad neću odustati od borbe protiv te štetne pojave. Međutim, nemam ništa protiv samog Krešimira Mišaka. Čak ne smatram niti da emisija "Na rubu znanosti" isključivo promovira pseudoznanost. Treba se malo prisjetiti, prolistati arhivu i vidjet ćemo da je Mišak ugošćavao i znanstvenike, koje nikako ne možemo nazvati "prodavačima magle". Naravno, gosti su vrlo često bili raznorazni pseudoznanstvenici i razna druga čeljad što nastanjuje svijet iza ruba znanosti. A što je najtragičnije, poneki su gosti bili znanstvenici koji su odlutali u taj svijet iza ruba i trajno ostali u njemu. Ali ne svi!
Što se ovih zadnjih tiče, treba biti pošten do kraja i sjetiti se da ti ljudi i dalje, unatoč svim svojim sasvim neznanstvenim tvrdnjama, kojima obmanjuju javnost, i dalje mirno zauzimaju svoje visoke pozicije unutar sustava znanosti, sudjeluju i, npr. na simpoziju posvećenom Ivanu Supeku u "najvećem hrvatskom prirodoznanstvenom institutu". Naravno, ovdje sam dao primjer sasvim određene osobe, one iste o kojoj sam već dovoljno pisao. No ovdje neću duljiti o toj osobi. Možda bi ipak trebalo ići radikalno "do kraja" i tražiti sve te institucije da se izjasne, da se vidi koliko one zapravo drže do znanosti, prepoznaju li one uopće pseudoznanost. Meni se, nažalost, čini da one to ne prepoznaju ili, što je još tragičnije, prepoznaju, ali tome ne pridaju važnost.
Problem je, dakle, puno dublji i emisija "Na rubu znanosti" je relativno benigna posljedica cjelokupnog stanja.
Mišaku treba priznati da dobro radi emisiju. Njena gledanost, unatoč nepopularnom terminu, to potvrđujue sama po sebi. S druge strane ostale emisije koje čine znanstveni program redom su ubitačno dosadne i, rekao bih, zaslužnije su za depopularizaciji znanosti od sporne "Na rubu znanosti". Ovdje nećemo ni spominjati ostala zla koja vrebaju u cvjetnoj aleji katodnog crijeva. Iako bi možda ipak bilo dobro i o tome govoriti...
U konkretnom slučaju, ponavljam, uvjerio sam se da smo prenaglili i krenuli u akciju bez prethodne senzibilizacije javnosti na problem sve veće prodornosti pseudoznanosti u našem društvu, što nadalje smatramo izuzetno štetnim, jer se time posljedično otvara prostor raznolikim manipulacijama. Problem je zapravo znatno dublji i zato bi ga trebalo rješavati vrlo promišljenim koracima. Dobro je napomenuti da je problem prodro već i u samu srž našeg obrazovnog sustava. Primjeri:

1. ravnateljica jedne osnovne škole troši 100000 kn proračunskog novca kako bi svoju školu opremila magijskim predmetima što djecu štite od "štetnog zračenja". Link
2. Vladimir Paar je na turneji po školama diljem Hrvatske i svuda je rado prihvaćen gost, koji promovira svoje vrlo problematične teze o nadolazećem ledenom dobu.
3. Prirodoslovna škola Vladimira Preloga ugošćuje nekog tipa koji, kao, ne jede niti pije već 15 godina, a energiju crpi samo izravno od Sunca. [Moje pitanje njemu bi bilo kakve to on ima biokemijske sustave, kad može na taj način izravno crpiti energiju potrebnu za održavanje života]. Link
   

Dodamo li tome istovremeni trend sustavne marginalizacije prirodoslovnih predmeta u školama, uz najnoviju ideja Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta da se u gimnazijama kemija, fizika i biologija spoje u jedan nastavni predmet - Prirodoslovlje, mislim da nije nikakvo čudo da smo se uzbunili zbog ovih spregnutih trendova.
Naravno da za taj prodor velikim dijelom smatram krivom i samu akademsku zajednicu. I to ne samo što si pojedinci iz te zajednice (nekažnjeno) dozvoljavaju potpuno nedopustive izlete (pa čak i trajni boravak) iza ruba znanosti. Sjetimo se ponovo slučaja akademika Paara, na čije objede o nadolazećem ledenom dobu HAZU nije našla za shodno reagirati. Zašto smatram da su takvi "izleti" nedopustivi? Zato što znanstvenici moraju u svom djelovanju poštovati znanstvenu metodu, a to je u osnovi kritičko propitivanje svake hipoteze, činjenice, literaturnog navoda,... Ako se mi znanstvenici ne držimo tih pšravila, onda kvragu i takva znanost!
Znanstvenu zajednicu smatram krivom i za nereagiranje, za izostanak bilo kakvih istupa u medijima, za izostanak popularizacije znanosti i za vrlo aljkav stav prema javnosti. Uglavnom smo zatvoreni u svoje kule od bjelokosti i to je jedna od najvećih negativnosti. To dovodi do neosjetljivosti za probleme realnog svijeta, pasivnost koja je, prema mom mišljenju, potpuno nespojiva s misijom intelektualaca. Javnost danas uglavnom uopće nema pojma čime se znanstvenici zapravo bave. Zašto je znanost zapravo važna? Kakvu nam to ona dobrobit donosi? Ljudi ne znaju, a znanstvenike baš briga... Mislim da su to stvari koje prije svega trebamo riješiti. Prvo se treba počistiti vlastiti prag, a tek onda možeš ići dalje.
Zato mi je drago da su, uglavnom zaslugom Dejana Vinkovića, znanstvenici u zadnjih nekoliko mjeseci znatno prisutniji u medijima, znatno se više govori o znanosti i pratećim problemima. Ali zato mi je i žao što je ovo s "Na rubu znanosti" ispalo tako bezveze, što smo tako ishitreno istupili.

Na kraju svega, želim se ispričati Krešimiru Mišaku. Nadam se da će on ovo pročitati i izdržati do kraja. Zapravo, volio bih se naći s njime, mislim da bismo zajedno mogli napraviti neke jako lijepe i vrijedne stvari.
Iako, nakon svega, potpuno bih razumio njegovu ljutnju i odbijanje bilo kakve suradnje.

PS ako vas zanima, pogledajte dosta lijepu raspravu o ovome ovdje.

Na predavanju Vladimira Paara

Više-manje slučajno, našao sam se danas na stručnom skupu u Školskoj knjizi, namijenjenom nastavnicima fizike. Skup je vodio akademik Vladimir Paar.
Onaj Paar koji zadnjih nekoliko tjedana opsjeda sve moguće medije i uništava nam moždane stanice svojom nebuloznom "teorijom" o nadolazećem ledenom dobu.
Onaj Paar koji je među najodgovornijima u ovoj zemlji za kreiranje nastave fizike, a svoj utjecaj širi i na ostale prirodne predmete u školama.Onaj Paar, pisac mnogih udžbenika fizike, koji se prije bavio popularizacijom znanosti.
Dakle, pričao nam je o klimatskim promjenama i to je prikazao kao zanimljiv problem koji bi trebalo koristiti u školama za ilustraciju kompleksnih sustava. Priča mi je bila prilično dobro poznata, npr. odavde, odavde, odavde, odavde i odavde i odavde. Otišao sam na taj stručni skup s namjerom da ga miniram, tj. da Paaru postavim nekoliko pitanja, a zatim da iz reakcija ostalih sudionika vidim kako učitelji fizike gledaju na sve to.
Iako nisam postigao sve to onako kako sam zamišljao, ipak sam zadovoljan učinjenim. Uspio sam postaviti jedno pitanje, a nastavak je spriječila moderatorica.
Započeo sam slatkorječivo:- Lijepo ste nam izložili kompleksnost sustava klime planeta Zemlje. I stvarno se svi možemo složiti kako na klimu utječe mnoštvo varijabli pa je zato svako predviđanje vrlo težak zadatak. Vi na temelju pregleda literature tvrdite da dolazi ledeno doba...
I sad olazi ono ali:
- Ali ovdje se nameću dva pitanja. Na prvom slideu ste prikazali mjerenja temperature 14 meteoroloških stanica u Hrvatskoj, i to u razdoblju između 1999. i 2009. godine. Usporedbom dva petogodišnja prosjeka temperatura dobili ste pad od 0,4 °C i time potkrepljujete tvrdnju o nadolazećem ledenom dobu. Ja to ne smatram vjerodostojnim iz najmanje dva razloga - prvi je prekratko razmotreno vremensko razdoblje. Drugi je razlog činjenica da su sve stanice smještene u Hrvatskoj, a mi govorimo o globalnoj promjeni klime. Isto tako, pozivate nas na znanstvenu strogost pri proučavanju literature, a Vi ste nam prikazali samo pojedinačne rezultate koji podupiru Vašu ideju. Zašto niste prikazali i druge rezultate?Eto, to je bilo moje pitanje. Dugačko je, ali trebao sam dati uvod da ne bude zabune. Ali odgovor je bio očekivan. Ispričao nam je nešto o sprezi visoke znanosti i visoke politike, a njega ne zanima politika, nego, jelte - samo fizika. Pričao nam je o uroti protiv ugljikovog dioksida, koji ni za šta, naravno, nije kriv... Itd. Onda je, u vezi opadanja temperature, govorio i kako je trend, koji je vidljiv iz očitanja u Hrvatskoj odraz globalnog trenda.Evo, pogledajte te trendove. U zadnjih 12 godina opažamo blagi pad prosječne temperature:Međutim, nekako mu je promaklo pokazati kretanje temperatura u malo duljem razdoblju. Pogledamo li zadnjih 130 godina, vidimo da je generalni trend uzlazan, iako prosječne godišnje temperature, pa čak i prosjeci za 5 godina, mogu fluktuirati oko dominantnog trenda:Pogledamo li zadnjih 1000 godina, vidimo da je blago opadajući trend prosječne godišnje globalne temperature oko 1850. godine naglo prešao u vrlo strmo rastući trend:Tad je i pokazao sliku (prvu sliku od ove tri koje sam dodao), opet zadnjih 10 godina, kako temperatura opada, a koncentracija ugljikovog dioksida u atmosferi raste. Što je, po njemu, dokaz friziranja podataka po želji političara. Htjeo sam ga pitati još jednu stvar, ali me prekinula moderatorica. Pitanje bi bilo:- Ako je ovo što pokazujete točno, onda mi zapravo nije jasan porast koncentracije CO2. Jer, znamo da je ocean najveći apsorber CO2, a topljivost plinova se povećava sa smanjenjem temperature. Prema tome, ako nema baš naročitog povećanja aktivnosti vulkana (a nema). onda negdje mora nastajati taj suvišak CO2. Vi kažete da čovjek ne proizvodi značajne količine CO2 pa mi objasnite otkuda taj suvišak. - Evo te slike, koja nije baš tako tajna kao što je Paar tvrdio, bez problema sam je našao na internetu:Moderatorica je dala riječ jednoj učiteljici:
- Profesore Paar, možete li nam poslati Vašu prezentaciju?
- Da,, naravno, možete si je odmah uzeti ako imate neki medij.
I onda su učitelji nahrupili i snimali si prezentaciju. Još je jedan pitao za ozonsku rupu, na što je Paar rekao kako se o njoj u zadnje vrijeme uopće više ne govori, a on je iz povjerljivih izvora saznao kako nema dokaza da freoni uništavaju ozon pa zato moraju skrivati te rezultate.
I onda smo otišli na domjenak. Malo sam osluškivao komentare.
- Sjajan je!
- Da, stvarno se dobro drži. Čuj, ipak je on sam protiv svih tih moćnika...
itd. itd.

"Od Paara su još veća katastrofa učitelji fizike. Ne znam tko je zapravo štetniji - oni kao kolektiv ili on, kao čovjek koji je umnogome doprinjeo stvaranju takvih nastavnika. Njima je on super - u njihovim očima on je usamljeni borac protiv sistema. Ipak mislim da je on tu veći štetočina. I da - nekoliko puta je rekao da oni koji mu protuslove nisu baš na ti s fizikom :-) Uspio sam mu postaviti jedno pitanje, ali i to ga je uzrujalo. Dalje mi nije dozvolila moderatorica." bio je SMS kojeg sam, odlazeći sa skupa, poslao prijatelju fizičaru.
"Fala na izvještaju. Vrlo korisno. Da, nastavnici fizike su koma, a Paar je predstavnik generacije diletanata koji su stvorili te nastavnike i nafurali ih totalno pogrešnim znanjima o edukaciji fizike. Šteta je nemjerljivo velika." odgovorio mi je.
Od Školske knjige sam dobio puno poklona, između čega i dvije lijepe knjižice - Metrom i aršinom Janeza Strnada te Nogometna matematika i fizika Franke Miriam Brückler i Dinka Cicvarića. Dobio sam i potvrdu o stručnom usavršavanju.

Meteori - golim okom

11. XII. 2009. iz tiska je konačno, nakon nekoliko godina priprema, izašla knjiga na kojoj sam dugo radio. "Meteori - golim okom" ugledali su svjetlost dana i sad je u prodaji u knjižarama. Sve je počelo jednog kišnog rujanskog poslijepodneva, kad sam se našao s Dejanom Vinkovićem. Na stranicama Znanstveno-edukativnog centra Višnjan tad se već par godina nalazila moja skripta "Priručnik za vizualno opažanje meteora", koju su obilato koristili i još uvijek ga koriste promatrači iz Hrvatske, ali i okolnih zemalja. Trebalo je to doraditi. Nedostajale su neke slike, tekst je bio nedovršen,... Dejan mi je rekao da se ne treba zadržavati na skripti koja stoji negdje na webu, nego se trebam malo potruditi, doraditi i proširiti tekst. Tako mogu dobiti knjigu. U tom trenutku to mi je izgledalo kao znanstvena fantastika, ali tako je to bilo samo na prvi pogled. Čim sam još jednom pogledao tekst skripte, koncept se stvorio u glavi i krenuo sam na pisanje. Zapravo, sve je krenulo puno ranije, 1994. godine, kad me Goran Zgrablić pozvao da odem s njima na Korita (Ćićarija) na promatranje Perzeida. Nakon svega toga, vjerujem da će knjiga koristiti ne samo astronomima, pogotovo ne samo onima koji su se specijalizirali za opažanje meteora. Naslov knjige govori da su tema meteori, i to viđeni golim okom. Knjiga je, dakle, posvećena dobroj staroj vizualnoj metodi promatranja, metodi u kojoj nam nije potrebna nikakva instrumentacija, osim naših vlastitih očiju.
Podijelio sam je u dvije cjeline. U prvom dijelu obrađeni su sami meteori. Tu sam pratio razvitak naše spoznaje tog fenomena. Prvo je poglavlje zato posvećeno mitologiji. Možda će takvo otvaranje knjige nekoga iznenaditi, ali mitološke predodžbe prethode znanosti. U pričama iz mitologija naroda cijelog svijeta pojavljuju se meteori, ali vješto skriveni pedodžbama, interpretacijama, obredima, što su se prenosili s koljena na koljeno. Zato ćete ovdje susretati zmajeve, božanske glasnike, gromno kamenje, ali naći ćete se i usred mitske borbe Slavenskih božanstava Peruna i Velesa.
Prava znanost o meteorima počinje u antici, negdje s Aristotelom. Dalje pratimo bogatu povijest, kroz srednji vijek, preko značajnih spoznaja do kojih smo došli u XIX. stoljeću, sve do današnjih dana. Tu je, naravno, obrađena i povijest meteorske astronomije u Hrvatskoj. Ovdje su ostale mnoge rupe i nepoznanice, ali to je prvi put da je povijest meteorske astronomije u Hrvatskoj dana na jednom mjestu.
Slijedi poglavlje u kojemu detaljnije govorim o suvremenim predodžbama o meteorima. Poglavlje se zove "Što su meteori?" i u njemu su dani osnovni koncepti, a naći ćete u njemu i nomenklaturu, koja je konačno morala biti napisana, zbog mnogih terminoloških dubioza što stalno prate meteorsku astronomiju u nas. U poglavlju "Fizika meteorskih pojava" detaljnije se upoznajemo s fizikalnom podlogom atmosferskih svjetlosnih pojava koje zovemo meteorima. To je poglavlje u kojem je detaljno obrađena interakcija meteoroida s atmosferom, a kreće se od pojedinosti mehanike gibanja, kao što je usporavanje i dr. Meteoroidi se, pri interakciji s atmosferom, troše i izgaraju, a to obrađuje teorija prskanja (sputtering), ablacije, ionizacije,... Tu su i spektri meteora te spori kemijski procesi odgovorni za pojavu dugotrajnih tragova. I tu završava prvi dio knjige.

Drugi dio knjige se zove "Promatranje meteora", a mogao sam ga nasloviti i "Što ja mogu učiniti?" ili "Kako ja mogu doprinijeti znanju o meteorima?" Taj dio kreće s poglavljem "Promatranje meteora", gdje je iznesena "kuharica", tj. kako promatrati, šta zapisivati (snimati na diktafon ili slično), što činiti kad nam iznad glava bijesni meteorska oluja, kako preživjeti na promatranjima pri temperaturama daleko ispod nule itd. itd. Tu su iznesena mnoga vlastita iskustva, naročito ona s promatranja meteorske oluje Leonida iz Mongolije 1998.
Eto, sad smo vidjeli meteore, tj. imamo sirove podatke, koje treba obraditi. A obrada je zapravo prilično zahtjevna, s obzirom na to da promatramo okom, što unosi mnoštvo grešaka zbog naše subjektivnosti, efekata uzbuđenja, oduševljenja i slično. Iz toga ipak treba izvući znanstveno upotrebljivu informaciju. Poglavlje "Analiza promatranja" je zato najdulje i sadrži najveći broj tablica, formula i sl. Sve je usklađeno sa standardima Međunarodne meteorske organizacije.
Na kraju ćete naći opis nekih najatraktivnijih meteorskih potoka. Kad se pojavljuju intenzivni meteorski potoci? Gdje se nalaze njihovi radijanti i kako prepoznati meteore tih potoka? Koje su specifičnosti meteora pojedinačnih potoka? Što je dosad učinjeno i koja su pitanja ostala otvorena? Sve ćete to naći ovdje.

Tu su gotova dva dijela od kojih se knjiga sastoji, ali sama knjiga fizički nije time zatvorena. U nekoliko dodataka nalaze se upute za računanje longituda Sunca, lokalnog zvjezdanog vremena, naučit ćete se prebacivati iz Gregorijanskog u Julijanski kalendar, naći ćete tu i osnove sferne trigonometrije. Nakon toga slijedi tablica meteorskih potoka (s njihovim karakteristikama, koje trenutno vrijede) pa poligoni za određivanje granične magnitude. Prava knjiga te vrste ne bi bila potpuna bez indeksa, tako da je opremljena i time, a svako poglavlje prati i opširna bibliografija.

Mislim da će ova knjiga biti dobar izvor informacija svima koji se žele ili se već bave meteorima. Početnicima to može služiti kao udžbenik, amaterima kao priručnik i kao inspirativno štivo za daljnji rad na meteorima, a mislim da će i profesionalci tu naći dosta duhovne hrane za sebe.

Izdavač je Sveučilišna knjižara (nakladničko poduzeće, koje je 'kćerka' Izvora), a knjiga bi se u prodaji trebala pojaviti pocetkom prosinca. Damir Mikuličić, voditelj te izdavačke kuće, ali i sam pasionirani astronom, od početka je podržavao ovaj projekt te omogućio izdavanje i distribuciju knjige. Jako su zaslužni i ljudi koji su svojim trudom bitno doprinijeli kvaliteti knjige, a to su recenzenti Dejan Vinković, Silvija Gradečak, Korado Korlević i Željko Andreić te lektorice Zlata Knez i Ivana Kurtović Budja. Naslovnicu knjige oblikovala je Barbara Galant, koja je zaslužna i za mnoge ilustracije što prate tekst.

"Društvo znanja", šta je to?

Ministar Dragan Primorac voli govoriti o društvu temeljenom na znanju. Jer to dobro zvuči. Čak štoviše, to zvuči nevjerojastno dobro, odlično, baš ono - super! Ne propušta on prozboriti i pokoju o tome kako je znanje danas temeljna vrijednost suvremenog hrvatskog društva. Ministar Dragan Primorac zatim skida svoje uredno ispeglano odjelce i postaje građanin Dragan Primorac, sjeda u auto, odlazi u Čavoglave odigrati nogomet sa svojim dobrim prijateljem građaninom Markom Perkovićem, koji se voli kititi nadimkom Thompson. Voli građanin Dragan Primorac te ugodne trenutke kad, okružen svojim prijateljima iranskog porijekla, može i zapjevati koju o Juri i Bobanu, psovati one komunjare s faksa. Jer, kad opet obuče svoje odjelce, više to neće moći činiti. Ipak, tad je ministar, a ministar, jelte, govori ono što narod voli čuti. Da je Hrvatska temeljena na znanju, recimo.

"Da, to baš ono ful dobro zvuči, gospodine Ministre. Imate moju punu potporu u svezi s time, gospodine Ministre", reče gospodin Načelnik Odjela za potporu ministru u kabinetu, dok zaposlenici Odjela sinhronizirano klimaju glavama.

No, što je to "društvo temeljeno na znanju"? Ta zvonka fraza, čini se, oslobođena je bilo kakvog sadržaja. Potpuno šuplja, odzvanja kad udaraju u nju, odjekuje obuzimajući cijeli puk hrvatski, uljuljkujući

ga u ružičasti san u kojem je sve lijepo, u kojem je sve nježno… Koliko god sam se trudio, nisam uspio naći definiciju tog pojma. Nigdje to nije razjašnjeno. Na toj pojmovnoj razini, "Društvo znanja" je nešto maglovito, misteriozno, obavijeno velom tajni. Zapravo, to je još jedan od mitova što toliko opterećuju naše društvo.

Nedavno je okončana javna rasprava o Nacionalnom okvirnom kurikulumu (NOK), temeljnom dokumentu na kojemu se temelje odgoj i obrazovanje na predškolskoj, osnovnoškolskoj i srednjoškolskoj razini. U njegovom prijedlogu dalo se iščitati, između ostaloga, što bi se trebalo podrazumijevati pod znanjem. Naravno, sve to ima posebnu težinu sada, u kontekstu studentskih prosvjeda što su se proširili cijelom zemljom. Naravno, ni u prijedlogu NOK-a nisam uspio naći ništa detaljnije o "Društvu znanja", na koje se i NOK stalno poziva, kao vrhunaravnom cilju. Dakle, cilj je imenovan, ali ne zna se što to točno znači.

"To odlično zvuči!" lupa šakom u stol ministar Dragan Primorac, istovremeno svojim prodornim pogledom tražeći potporu od strane Načelnika i zaposlenika Odjela za potporu ministru u kabinetu.

"Točno, gospodine Ministre. Odlično zvuči. Dajem Vam svoju puno potporu.", spremno će Načelnik Odbora za potporu ministru u kabinetu.

Dalje prijedlog NOK-a pjevuši: "Znanje kao vrijednost, obrazovanje kao djelatnost i učenje kao proces, postali su temeljni pokretač razvoja hrvatskoga društva". Pa dobro, kvragu! Gdje vam je samo kraj??? Naravno da je svima bjelodano da, suprotno ovoj tvrdnji ispunjenoj optimizmom i elanom, danas svjedočimo kako znanje, obrazovanje i učenje ni približno nisu „temeljni pokretači razvoja hrvatskoga društva“. Sustav vrijednosti, kakav je danas nametnut mladom čovjeku, takav je da među kriterijima uspješnosti nema mjesta znanju i obrazovanosti, nego su se na prva mjesta smjestili sirova gramzivost i što brži prodor u glamurozni svijet lažne elite, a uspješnim ljudima smatraju se oni koji se najbolje snalaze u ovakvoj, machiavellijanskoj borbi za opstanak. Prema tome, gornja tvrdnja, kao i mnoge druge u prijedlogu NOK-a, nisu ništa više od običnog niza floskula. Obrazovni sustav danas, odlučnije nego ikad dosad u novijoj povijesti, mora raditi na temeljnom obratu sustava vrijednosti. Odista, znanju, obrazovanju i učenju treba vratiti dignitet. To se, međutim, neće postići bježanjem od, zapravo vrlo sumorne, istine.

Idemo dalje…

Znanje je „postalo temeljna proizvodna snaga u društvu i glavni uvjet uspješnosti“??? Joj kako je to lijepo! Prekrasno! Baš smo sretni što živimo u ovako divnoj državi, zar ne? Ljudi! Istrčite na ulice, kličite našem prekrasnom Ministru! Neka se zastave vijore, a cvjetne latice neka lepršaju proljetnim zrakom hrvatskim!

Nego, ovako stoje stvari. Čitanjem cjelovitog teksta prijedloga NOK-a, dolazimo do zaključka da je znanje razlučeno na dvije vrste. Prvo je „živo“, primjenjivo znanje, dok je druga vrsta znanja „tromo“, neprimjenjivo znanje. U prijedlogu NOK-a inzistira se na praktičnom znanju, dok druga vrsta znanja postaje irelevantna, čak i nepotrebna, balastna, nepoželjna. Iako je realna važnost praktičnog znanja, kao niza vještina koje će pojedincu trebati kako bi se snalazilo u suvremenom okruženju, ono samo za sebe nije ništa drugo nego puka tržišna roba. Ona druga vrsta znanja, „tromo“ znanje, jest upravo ono znanje koje vodi k razvoju kritičke misli, koje omogućuje pojedincu kritički odmak, čime će moći propitivati sve aspekte djelovanja, kako svoga tako i svih sudionika u društvu, u kontekstu društva, na opću dobrobit. Prema tome, „tromo“ znanje jest upravo pokretačka sila napretka. Zato bi se upravo tu vrstu znanja, iako ne dovodi do neposrednih gospodarskih koristi, trebalo jasno identificirati kao istinsko znanje, kao pogonsku snagu napretka. Upravo bi se na toj vrsti znanja, na tom „tromom“ znanju, trebalo inzistirati. Naravno, ne umanjujući vrijednost praktičnog znanja.

Tu dolazimo do najhitnije potrebe našega društva (pa i šire), a to je obnova humanizma. Svi, ali baš svi sudionici u procesu obrazovanja moraju djelovati u duhu humanizma. U tom duhu treba jasno ukazati na to da nikako ne smijemo dozvoliti da znanje postane tek roba kojom se trguje ili puka „proizvodna snaga“. Znanje treba biti prvenstveno usmjereno ka čovjeku. Istina, na kraju poglavlja III.1. „Društveno-kulturne i odgojno-obrazovne vrijednosti“ kaže se kakav se odgoj pretpostavlja. Međutim, odgoj prema u tom odlomku zacrtanim idealima zahtjeva humanistički pristup, ne samo u nekim, već u svim predmetima.

A što uopće znači humanizam? On je u novom vijeku nastao iz suprotstavljanja znanstvenika i slobodara dogmatskom svjetonazoru. No, nikako ga ne bi trebalo poistovjetiti s ateizmom. Humanizam se protivi bilo kakvom dogmatizmu, autoritarnosti, šovinizmu, rasizmu, sektaštvu i fanatizmu, a nadahnjuje se sumnjom u sve zasade, tolerancijom spram drukčijih mišljenja, univerzalnošću spoznaje, ljudskom jednakošću i mirotvornosti. To je moralni stav i životni nazor što polazi od samih ljudi i njihove težnje da urede svijet u skladu s dometima stvaralaštva. Prema tome, humanizam svoju povijesnu dimenziju i orijentaciju prema budućnosti (što ga odvaja od bilo kojeg oblika nihilizma ili utopizma). Filozofija humanizma je prije svega otkrivanje cijele ljudske opstojnosti, naših dostignuća i mogućnosti u kontekstu sadašnjeg trenutka povijesti.

Kako bi se ostvario taj cilj, dakle obrazovanje temeljeno na humanističkim načelima, što je temelj za obnovu humanizma, obrazovanje mora nužno biti dostupno svima jednako, naravno u skladu sa sposobnostima svakog pojedinca.Naravno, zato obrazovanje na svim razinama mora biti besplatno.

-----------------
Objavljeno u RegionalExpressu 29. travnja 2009.

Njih se to ne tiče!

Listajući neke novine jučer uz kavu, u kantini našeg najvećeg instituta koji se bavi prirodnim znanostima, naišao sam na jedan komentar studentskog prosvjeda. Kaže: "Ako ne žele plaćati obrazovanje, znaći da ne cijene znanje." Takav jedan odvratni komentar dugo nisam pročitao. Da se razumijemo, većina komentara koji se pojavljuju na raznoraznim forumima i slično ili nemaju veze sa zdravim mozgom ili su dio liječenja osobnih frustracija ili su najprizemniji izljevi mržnje i netolerancije. Ali ovo je čak i ispod te razine. Autor te veleumne izjave potpisao se, naravno, samo nekakvim maloumnim pseudonimom koji mi se, na svu sreću nije zadržao u memoriji.

Usput, slušam dvojicu tzv. znanstvenika, "fizičara", koji raspravljaju o istoj temi. Pa jedan drugome objašnjava onu klasičnu stvar, koja prati svaki oblik aktivizma, a to je "ma to su ti sve lijenčine i neradnici pa im se ne da na nastavu pa sad tamo seru po faksu."

Moji kolege s istog tog instituta, generacija tek nešto starija od studenata, totalno su nezainteresirani. Njih se to ne tiče. Njih nije briga što i oni preskupo plaćaju svoje doktorske studije. Da, to je njihov stav - ne tiče ih se!

Dakle, imamo ovakvu situaciju: imamo postdiplomande i znanstvenike. Oni bi, kao, trebali biti spiritus movens ovoga društva. Jer oni su intelektualci i oni bi trebali biti upravo ti koji će prvi istupati protiv bilo kakvih društvenih nepravdi itd. itd. Ali njih se to ne tiče. Oni imaju svoj posao, koji traje od 9 do 17 i to je to. Izvan tog radnog vremena i izvan ograde Instituta nije na njima da misle.

Nevjerojatne su količine energije potrebne kako bi se te mudre glave uvjerilo kako se BAŠ NJIH TO TIČE! I ne samo to. Tiču ih se mnoge druge stvari, ali oni su uporni u svojem uvjerenju kako ih se ne tiče.

Kad ste početnik, očekujete neku reakciju, naročito od, jelte, vaše generacije koja je mlada i buntovna. Očekujete da zauzmu odlučniji stav prema nekom aktualnom problemu. Onda shvatite da oni i ne mogu zauzeti odlučniji stav, jer jednostavno nemaju stav (što je nužan preduvjet da taj stav možda jednom postane odlučniji). Pokušavate ih bocnuti nekim komentarom, primjedbom, provokativnim pitanjem. Ništa.

Eto… Ti ljudi, koji misle da je posao znanstvenika samo rad na određenom projektu unutar nekog hrama znanja, tužno je što se nazivaju znanstvenicima. Još je tužnije što razumijevanje za bilo koju aktivnost od šireg interesa gotovo isključivo nalazimo izvan okvira naše generacije. Nalazimo je među pripadnicima generacije starije od 50 godina.

Zbog toga me studenti vesele svojim angažmanom. A podršku sam im izrazio i zbog toga, ali i zbog vlastitog uvjerenja da je jedna od važnijih zadaća suvremenog društva dekomercijalizirati obrazovanje.

(Objavljeno u RegionalExpresu 28. IV. 2009.)

Znanosti - prirodne i humanističke

Više puta sam "branio" humanističke znanosti pred napadima elitista iz redova prirodoslovaca. Vrlo je čest stav, naime, kako su prirodne znanosti "bolje" od društvenih, jer u prirodnim znanostima objekt proučavanja podvrgavamo rigoroznoj analizi, primijenjujući stroge prirodne zakone, dok "izgubljeni" humanisti "samo tamo nešto spekuliraju".
Svaki put se iznova čudim kako ti visokoobrazovani prirodoslovci pritom očito ne razumiju nekoliko bitnih stvari. Prva je objekt proučavanja, a druga je (ne)determiniranost pojava.
Kad govorim o objektu promatranja, svima će biti jasno kako su objekti proučavanja u društvenim znanostima puno složeniji sustavi od onih koje proučavamo (u većini slučajeva) u prirodnim znanostima. Čovjek nije jednostavni zbroj biokemijskih reakcija, a ljudsko društvo i ljudsko djelovanje je to još manje.
U prirodnim znanostima određenoj pojavi pristupamo tako da pretpostavimo šta je bitno, a onda te pretpostavljene komponente proučavamo zasebno. Sistem dodatno pojednostavljujemo različitim aproksimacijama. U kasnijoj fazi sve to složimo u cjelinu i onda diskutiramo ono što ne ulazi u zbroj

Svojstvo1 + Svojstvo2 +...+ SvojstvoN

Pod pretpostavkom determinizma, tj. da su svi događaji u Prirodi određeni strogim fizikalnim zakonima i početnim uvjetima u kojima se nalazi sistem ("dajte mi položaje svih čestica i ja ću predvidjeti budućnost Svemira", kako je optimistično rekao, čini mi se, Arhimed), to će vrijediti. Dakle, pod pretpostavkom determinizma, humanistima bi bilo najbolje dobro proučiti fiziku i onda je primijeniti na sve što uočavaju u društvu.
Međutim, početkom XX. stoljeća, kvantna mehanika je slomila klasični determinizam, o čemu sam već govorio.
Društvene znanosti proučavaju, dakle, vrlo složene sisteme pa tu jednostavna primjena fizikalnih zakona nema baš puno smisla. Neke stvari možemo simulirati pa se fizičari i matematičari često zapošljavaju u bankama, burzama,... Mogu se raditi i zanimljivije stvari, kao što je to, recimo, učinio moj prijatelj Dejan Vinković, kad je primijenio teoriju tekućina na socio-ekonomska kretanja [PNAS vol.103 No.51 19261-19265 (2006)].
To sve daje nekakva predviđanja, ali uz mnoge ograde. Radi se o kolektivnim ponašanjima pa su to nešto "lakši" problemi. Predviđanje pojedinačnih događaja u društvu na temelju fizikalnih zakonitosti je besmislen posao. Recimo, ako je, pod pretpostavkom determinizma, sve određeno strogim fizikalnim zakonima, onda bi se trebao moći, npr., izračunati i Ustav RH.
Determinizam je srušen, i to jos davno. Oni koji tvrde da su društvene znanosti "lošije", a prirodne znanosti "bolje", ne uzimaju u obzir bitnu razliku objekta proučavanja i neodređenosti u prirodnim i društvenim pojavama. Ljudi su krajem XIX. stoljeća mislili da su objasnili "uglavnom sve" i da je "fizika došla do kraja". Međutim, srušilo im se tlo pod nogama kad su vidjeli da ne znaju šta bi s atomskim spektrima i sl. Kvantna mehanika je pokazala kako su objekt i subjekt zapravo jedan te isti sustav. Implikacije toga su prilično složene i nema smisla sada ići dalje.

Determinizam, kaos i neodređenost

Jučer sam pročitao da je umro Edward Lorenz.Edward Lorenz ostavio je neizbrisiv trag time što je shvatio da se ishod mnogih procesa u Prirodi ne daju predvidjeti s potpunom pouzdanošću. Simulirajući obrasce vremenskih prilika uočio je da se vrlo male, neznatne, promjene početnih uvjeta dovode do potpuno različitih rezultata. Matematički model kojim je opisao takvo ponašanje temelj je teorije kaosa. Dogodilo se to 1960. godine.

23 godine prije toga, dakle 1927. godine, Werner Heisenberg je uočio da se simultano određivanje dva svojstva nekog sistema (npr. pozicije i brzine čestice) ne može odrediti s potpunom sigurnošću. To je ono što nazivamo principom neodređenosti, a temelj je kopenhanenške interpretacije kvantne mehanike.Zašto sve ovo pričam?
Filozofske konzekvence ove dvije teorije označavaju pravu povijesnu prekretnicu, nešto slično onome što nazivamo kopernikanskim obratom. Klasična znanost temeljila se na Newtonovoj teoriji. Činilo se da se sve pojave mogu objasniti poznamo li fizikalne zakone i uvjete u kojima se nalazi sistem. To zovemo determinizmom. Činilo se da bi se ustvari sve moglo objasniti s nekoliko jednadžbi - samo te jednadžbe treba izvesti. Na temelju tog stajališta, u XIX. stoljeću se činilo kako se fizika primiče svom kraju. Sve pojave u Prirodi su uglavnom objašnjene.
Međutim, u tom su se trenutku počeli pojavljivati rezultati koji su vješto izmicali bilo kakvom objašnjenju na temelju klasične teorije. Te je rezultate kasnije uspješnije objasnila Planckova kvantna teorija. Međutim, do prave prekretnice dolazi tek kad Schrödinger s jedne, te Heisenberg s druge strane, postavljaju temelje kvantne mehanike. Schrödingerova je valna jednadžba razvijena iz naoko lude ideje deBrogliea o dualnoj naravi tvari i energije.
Uglavnom, kvantna mehanika je otklonila onu determinističku strogost fizikalnih zakona. Čovjek se našao odjednom pred neodredivošću ishoda svog promatranja. Determinirani svijet se srušio, a izvirio je jedan širi, koji pruža neograničene mogućnosti doživljaja. Najvažnija je konzkvenca toga upravo to što je svijet što okružuje čovjeka svijet neograničenih mogućnosti, svijet slobode. Čovjek je taj koji bira, granice između subjekta i objekta su izbrisane i subjekt i objekt postaju jedno.
Međutim, kvantna mehanika "radi" na mikrosistemima, dakle na onima kojisu izvan našeg neposrednog iskustva.
Teorija kaosa u svom se izvornom obliku odnosi na vremenske prilike, dakle nešto što osjećamo i s čime smo u neposrednom dodiru. Svi znamo da vremenske prognoze nisu uvijek pouzdane, naročito dugoročne. Ipak, ljudi su se nadali da će, na temelju jednadžbi klasične mehanike, razviti model koji bi omogućio sigurne prognoze.
Edward Lorenz je otkrio da to nije moguće. On je čovjeka suočio s drugom neodređenošću, s kaosom. Determinizam je tu pao. Prema determinizmu, udio čovjekovog utjecaja na budućnost određen je prošlošću i sadašnjošću. Dakle, pojedincu se ne ostavlja baš neka naročita nada da može nešto značajnijega promijeniti. Kvantna mehanika i kaos pokazali su da svaki čovjek ima neograničenu slobodu djelovanja, ali iz te slobode proizlazi i velika odgovornost pojedinca prema cijelom svijetu (ne može se predvidjeti koliko će koji pojedinac utjecati na budućnost). Čovjek, dakle, ima neograničenu slobodu djelovanja, ali pojedinac je pozvan djelovati, on mora djelovati, a iz odgovornosti proizlazi etika.
Zapravo je jako žalosno što je Heisenberg, čovjek koji je postavio temelje kvantne mehanike, ali i velik dio svog vremena posvetio razvoju filozofije što proizlazi iz te teorije, stao uz naciste kao voditelj njihovog projekta izgradnje nuklearne bombe. Ipak, ne treba zaboraviti ni to da se i suprotstavio nacizmu.