Ministar Dragan Primorac voli govoriti o društvu temeljenom na znanju. Jer to dobro zvuči. Čak štoviše, to zvuči nevjerojastno dobro, odlično, baš ono - super! Ne propušta on prozboriti i pokoju o tome kako je znanje danas temeljna vrijednost suvremenog hrvatskog društva. Ministar Dragan Primorac zatim skida svoje uredno ispeglano odjelce i postaje građanin Dragan Primorac, sjeda u auto, odlazi u Čavoglave odigrati nogomet sa svojim dobrim prijateljem građaninom Markom Perkovićem, koji se voli kititi nadimkom Thompson. Voli građanin Dragan Primorac te ugodne trenutke kad, okružen svojim prijateljima iranskog porijekla, može i zapjevati koju o Juri i Bobanu, psovati one komunjare s faksa. Jer, kad opet obuče svoje odjelce, više to neće moći činiti. Ipak, tad je ministar, a ministar, jelte, govori ono što narod voli čuti. Da je Hrvatska temeljena na znanju, recimo."Da, to baš ono ful dobro zvuči, gospodine Ministre. Imate moju punu potporu u svezi s time, gospodine Ministre", reče gospodin Načelnik Odjela za potporu ministru u kabinetu, dok zaposlenici Odjela sinhronizirano klimaju glavama.
No, što je to "društvo temeljeno na znanju"? Ta zvonka fraza, čini se, oslobođena je bilo kakvog sadržaja. Potpuno šuplja, odzvanja kad udaraju u nju, odjekuje obuzimajući cijeli puk hrvatski, uljuljkujući
ga u ružičasti san u kojem je sve lijepo, u kojem je sve nježno… Koliko god sam se trudio, nisam uspio naći definiciju tog pojma. Nigdje to nije razjašnjeno. Na toj pojmovnoj razini, "Društvo znanja" je nešto maglovito, misteriozno, obavijeno velom tajni. Zapravo, to je još jedan od mitova što toliko opterećuju naše društvo.
Nedavno je okončana javna rasprava o Nacionalnom okvirnom kurikulumu (NOK), temeljnom dokumentu na kojemu se temelje odgoj i obrazovanje na predškolskoj, osnovnoškolskoj i srednjoškolskoj razini. U njegovom prijedlogu dalo se iščitati, između ostaloga, što bi se trebalo podrazumijevati pod znanjem. Naravno, sve to ima posebnu težinu sada, u kontekstu studentskih prosvjeda što su se proširili cijelom zemljom. Naravno, ni u prijedlogu NOK-a nisam uspio naći ništa detaljnije o "Društvu znanja", na koje se i NOK stalno poziva, kao vrhunaravnom cilju. Dakle, cilj je imenovan, ali ne zna se što to točno znači.
"To odlično zvuči!" lupa šakom u stol ministar Dragan Primorac, istovremeno svojim prodornim pogledom tražeći potporu od strane Načelnika i zaposlenika Odjela za potporu ministru u kabinetu.
"Točno, gospodine Ministre. Odlično zvuči. Dajem Vam svoju puno potporu.", spremno će Načelnik Odbora za potporu ministru u kabinetu.
Dalje prijedlog NOK-a pjevuši: "Znanje kao vrijednost, obrazovanje kao djelatnost i učenje kao proces, postali su temeljni pokretač razvoja hrvatskoga društva". Pa dobro, kvragu! Gdje vam je samo kraj??? Naravno da je svima bjelodano da, suprotno ovoj tvrdnji ispunjenoj optimizmom i elanom, danas svjedočimo kako znanje, obrazovanje i učenje ni približno nisu „temeljni pokretači razvoja hrvatskoga društva“. Sustav vrijednosti, kakav je danas nametnut mladom čovjeku, takav je da među kriterijima uspješnosti nema mjesta znanju i obrazovanosti, nego su se na prva mjesta smjestili sirova gramzivost i što brži prodor u glamurozni svijet lažne elite, a uspješnim ljudima smatraju se oni koji se najbolje snalaze u ovakvoj, machiavellijanskoj borbi za opstanak. Prema tome, gornja tvrdnja, kao i mnoge druge u prijedlogu NOK-a, nisu ništa više od običnog niza floskula. Obrazovni sustav danas, odlučnije nego ikad dosad u novijoj povijesti, mora raditi na temeljnom obratu sustava vrijednosti. Odista, znanju, obrazovanju i učenju treba vratiti dignitet. To se, međutim, neće postići bježanjem od, zapravo vrlo sumorne, istine.
Idemo dalje…
Znanje je „postalo temeljna proizvodna snaga u društvu i glavni uvjet uspješnosti“??? Joj kako je to lijepo! Prekrasno! Baš smo sretni što živimo u ovako divnoj državi, zar ne? Ljudi! Istrčite na ulice, kličite našem prekrasnom Ministru! Neka se zastave vijore, a cvjetne latice neka lepršaju proljetnim zrakom hrvatskim!
Nego, ovako stoje stvari. Čitanjem cjelovitog teksta prijedloga NOK-a, dolazimo do zaključka da je znanje razlučeno na dvije vrste. Prvo je „živo“, primjenjivo znanje, dok je druga vrsta znanja „tromo“, neprimjenjivo znanje. U prijedlogu NOK-a inzistira se na praktičnom znanju, dok druga vrsta znanja postaje irelevantna, čak i nepotrebna, balastna, nepoželjna. Iako je realna važnost praktičnog znanja, kao niza vještina koje će pojedincu trebati kako bi se snalazilo u suvremenom okruženju, ono samo za sebe nije ništa drugo nego puka tržišna roba. Ona druga vrsta znanja, „tromo“ znanje, jest upravo ono znanje koje vodi k razvoju kritičke misli, koje omogućuje pojedincu kritički odmak, čime će moći propitivati sve aspekte djelovanja, kako svoga tako i svih sudionika u društvu, u kontekstu društva, na opću dobrobit. Prema tome, „tromo“ znanje jest upravo pokretačka sila napretka. Zato bi se upravo tu vrstu znanja, iako ne dovodi do neposrednih gospodarskih koristi, trebalo jasno identificirati kao istinsko znanje, kao pogonsku snagu napretka. Upravo bi se na toj vrsti znanja, na tom „tromom“ znanju, trebalo inzistirati. Naravno, ne umanjujući vrijednost praktičnog znanja.
Tu dolazimo do najhitnije potrebe našega društva (pa i šire), a to je obnova humanizma. Svi, ali baš svi sudionici u procesu obrazovanja moraju djelovati u duhu humanizma. U tom duhu treba jasno ukazati na to da nikako ne smijemo dozvoliti da znanje postane tek roba kojom se trguje ili puka „proizvodna snaga“. Znanje treba biti prvenstveno usmjereno ka čovjeku. Istina, na kraju poglavlja III.1. „Društveno-kulturne i odgojno-obrazovne vrijednosti“ kaže se kakav se odgoj pretpostavlja. Međutim, odgoj prema u tom odlomku zacrtanim idealima zahtjeva humanistički pristup, ne samo u nekim, već u svim predmetima.
A što uopće znači humanizam? On je u novom vijeku nastao iz suprotstavljanja znanstvenika i slobodara dogmatskom svjetonazoru. No, nikako ga ne bi trebalo poistovjetiti s ateizmom. Humanizam se protivi bilo kakvom dogmatizmu, autoritarnosti, šovinizmu, rasizmu, sektaštvu i fanatizmu, a nadahnjuje se sumnjom u sve zasade, tolerancijom spram drukčijih mišljenja, univerzalnošću spoznaje, ljudskom jednakošću i mirotvornosti. To je moralni stav i životni nazor što polazi od samih ljudi i njihove težnje da urede svijet u skladu s dometima stvaralaštva. Prema tome, humanizam svoju povijesnu dimenziju i orijentaciju prema budućnosti (što ga odvaja od bilo kojeg oblika nihilizma ili utopizma). Filozofija humanizma je prije svega otkrivanje cijele ljudske opstojnosti, naših dostignuća i mogućnosti u kontekstu sadašnjeg trenutka povijesti.
Kako bi se ostvario taj cilj, dakle obrazovanje temeljeno na humanističkim načelima, što je temelj za obnovu humanizma, obrazovanje mora nužno biti dostupno svima jednako, naravno u skladu sa sposobnostima svakog pojedinca.Naravno, zato obrazovanje na svim razinama mora biti besplatno.
-----------------
Objavljeno u RegionalExpressu 29. travnja 2009.
No, što je to "društvo temeljeno na znanju"? Ta zvonka fraza, čini se, oslobođena je bilo kakvog sadržaja. Potpuno šuplja, odzvanja kad udaraju u nju, odjekuje obuzimajući cijeli puk hrvatski, uljuljkujući
ga u ružičasti san u kojem je sve lijepo, u kojem je sve nježno… Koliko god sam se trudio, nisam uspio naći definiciju tog pojma. Nigdje to nije razjašnjeno. Na toj pojmovnoj razini, "Društvo znanja" je nešto maglovito, misteriozno, obavijeno velom tajni. Zapravo, to je još jedan od mitova što toliko opterećuju naše društvo.
Nedavno je okončana javna rasprava o Nacionalnom okvirnom kurikulumu (NOK), temeljnom dokumentu na kojemu se temelje odgoj i obrazovanje na predškolskoj, osnovnoškolskoj i srednjoškolskoj razini. U njegovom prijedlogu dalo se iščitati, između ostaloga, što bi se trebalo podrazumijevati pod znanjem. Naravno, sve to ima posebnu težinu sada, u kontekstu studentskih prosvjeda što su se proširili cijelom zemljom. Naravno, ni u prijedlogu NOK-a nisam uspio naći ništa detaljnije o "Društvu znanja", na koje se i NOK stalno poziva, kao vrhunaravnom cilju. Dakle, cilj je imenovan, ali ne zna se što to točno znači.
"To odlično zvuči!" lupa šakom u stol ministar Dragan Primorac, istovremeno svojim prodornim pogledom tražeći potporu od strane Načelnika i zaposlenika Odjela za potporu ministru u kabinetu.
"Točno, gospodine Ministre. Odlično zvuči. Dajem Vam svoju puno potporu.", spremno će Načelnik Odbora za potporu ministru u kabinetu.
Dalje prijedlog NOK-a pjevuši: "Znanje kao vrijednost, obrazovanje kao djelatnost i učenje kao proces, postali su temeljni pokretač razvoja hrvatskoga društva". Pa dobro, kvragu! Gdje vam je samo kraj??? Naravno da je svima bjelodano da, suprotno ovoj tvrdnji ispunjenoj optimizmom i elanom, danas svjedočimo kako znanje, obrazovanje i učenje ni približno nisu „temeljni pokretači razvoja hrvatskoga društva“. Sustav vrijednosti, kakav je danas nametnut mladom čovjeku, takav je da među kriterijima uspješnosti nema mjesta znanju i obrazovanosti, nego su se na prva mjesta smjestili sirova gramzivost i što brži prodor u glamurozni svijet lažne elite, a uspješnim ljudima smatraju se oni koji se najbolje snalaze u ovakvoj, machiavellijanskoj borbi za opstanak. Prema tome, gornja tvrdnja, kao i mnoge druge u prijedlogu NOK-a, nisu ništa više od običnog niza floskula. Obrazovni sustav danas, odlučnije nego ikad dosad u novijoj povijesti, mora raditi na temeljnom obratu sustava vrijednosti. Odista, znanju, obrazovanju i učenju treba vratiti dignitet. To se, međutim, neće postići bježanjem od, zapravo vrlo sumorne, istine.
Idemo dalje…
Znanje je „postalo temeljna proizvodna snaga u društvu i glavni uvjet uspješnosti“??? Joj kako je to lijepo! Prekrasno! Baš smo sretni što živimo u ovako divnoj državi, zar ne? Ljudi! Istrčite na ulice, kličite našem prekrasnom Ministru! Neka se zastave vijore, a cvjetne latice neka lepršaju proljetnim zrakom hrvatskim!
Nego, ovako stoje stvari. Čitanjem cjelovitog teksta prijedloga NOK-a, dolazimo do zaključka da je znanje razlučeno na dvije vrste. Prvo je „živo“, primjenjivo znanje, dok je druga vrsta znanja „tromo“, neprimjenjivo znanje. U prijedlogu NOK-a inzistira se na praktičnom znanju, dok druga vrsta znanja postaje irelevantna, čak i nepotrebna, balastna, nepoželjna. Iako je realna važnost praktičnog znanja, kao niza vještina koje će pojedincu trebati kako bi se snalazilo u suvremenom okruženju, ono samo za sebe nije ništa drugo nego puka tržišna roba. Ona druga vrsta znanja, „tromo“ znanje, jest upravo ono znanje koje vodi k razvoju kritičke misli, koje omogućuje pojedincu kritički odmak, čime će moći propitivati sve aspekte djelovanja, kako svoga tako i svih sudionika u društvu, u kontekstu društva, na opću dobrobit. Prema tome, „tromo“ znanje jest upravo pokretačka sila napretka. Zato bi se upravo tu vrstu znanja, iako ne dovodi do neposrednih gospodarskih koristi, trebalo jasno identificirati kao istinsko znanje, kao pogonsku snagu napretka. Upravo bi se na toj vrsti znanja, na tom „tromom“ znanju, trebalo inzistirati. Naravno, ne umanjujući vrijednost praktičnog znanja.
Tu dolazimo do najhitnije potrebe našega društva (pa i šire), a to je obnova humanizma. Svi, ali baš svi sudionici u procesu obrazovanja moraju djelovati u duhu humanizma. U tom duhu treba jasno ukazati na to da nikako ne smijemo dozvoliti da znanje postane tek roba kojom se trguje ili puka „proizvodna snaga“. Znanje treba biti prvenstveno usmjereno ka čovjeku. Istina, na kraju poglavlja III.1. „Društveno-kulturne i odgojno-obrazovne vrijednosti“ kaže se kakav se odgoj pretpostavlja. Međutim, odgoj prema u tom odlomku zacrtanim idealima zahtjeva humanistički pristup, ne samo u nekim, već u svim predmetima.
A što uopće znači humanizam? On je u novom vijeku nastao iz suprotstavljanja znanstvenika i slobodara dogmatskom svjetonazoru. No, nikako ga ne bi trebalo poistovjetiti s ateizmom. Humanizam se protivi bilo kakvom dogmatizmu, autoritarnosti, šovinizmu, rasizmu, sektaštvu i fanatizmu, a nadahnjuje se sumnjom u sve zasade, tolerancijom spram drukčijih mišljenja, univerzalnošću spoznaje, ljudskom jednakošću i mirotvornosti. To je moralni stav i životni nazor što polazi od samih ljudi i njihove težnje da urede svijet u skladu s dometima stvaralaštva. Prema tome, humanizam svoju povijesnu dimenziju i orijentaciju prema budućnosti (što ga odvaja od bilo kojeg oblika nihilizma ili utopizma). Filozofija humanizma je prije svega otkrivanje cijele ljudske opstojnosti, naših dostignuća i mogućnosti u kontekstu sadašnjeg trenutka povijesti.
Kako bi se ostvario taj cilj, dakle obrazovanje temeljeno na humanističkim načelima, što je temelj za obnovu humanizma, obrazovanje mora nužno biti dostupno svima jednako, naravno u skladu sa sposobnostima svakog pojedinca.Naravno, zato obrazovanje na svim razinama mora biti besplatno.
-----------------
Objavljeno u RegionalExpressu 29. travnja 2009.
3 komentara:
a tu se tica znači krije :)
bok Nikola, skontao sam danas da imaš blog i baš mi se sviđa ovaj tvoj post. Ne baš sve o ministru Primorcu (sumnjam da si kvalificiran davati takve izjave o njemu, ako razumiješ što mislim), ali to što dovodiš neke njegove izjave u pitanje - pohvala!
I ministar je samo čovjek, pa ne vidim razloga da ne igra nogomet s Perkovićem (lol).
Što radi kad je u odijelu i ministar ... eee, tu bi se već mogla voditi duuugačka diskusija :)))
Pozdrav iz Medulina,
Robert
"U tom duhu treba jasno ukazati na to da nikako ne smijemo dozvoliti da znanje postane tek roba kojom se trguje ili puka „proizvodna snaga“.
Ako znanje ne smije biti roba, nije li logička posljedica da se treba zabraniti da visokoškolski obrazovani ljudi naplaćuju činjenicu što imaju više znanja?
@Anonimno
Možeš li malo pojasniti pitanje?
Objavi komentar