Zakon o totalnoj rasprodaji znanosti

Ustav Republike Hrvatske
Članak 68
Jamči se sloboda znanstvenoga, kulturnog i umjetničkog stva­­­ra­laštva.
Država potiče i pomaže razvitak znanosti, kulture i umjetnosti.
Država štiti znanstvena, kulturna i umjetnička dobra kao duhovne narodne vrednote.
Jamči se zaštita moralnih i materijalnih prava koja proistječu iz znanstvenoga, kulturnog, umjetničkog, intelektualnog i drugog stvaralaštva.
Država potiče i pomaže skrb o tjelesnoj kulturi i športu.

Već i sam način donošenja nacrta paketa zakona: Zakona o znanosti, Zakona o visokom obrazovanju i Zakona o sveučilištu poziva na uzbunu. U tajnosti, iza zatvorenih vrata, bez ikakvog objašnjenja, a još manje dijaloga sa zainteresiranom javnošću, donesena su ta tri nacrta i stavljena na javnu raspravu 12. listopada. Krajnji rok za podnošenje primjedbi je 1. studenog. Za javnu raspravu o ta tri vrlo važna zakona velikodušno nam je, dakle, dodijeljeno čak 19 dana (13 radnih). Istina, prije toga je procurila verzija rektora Sveučilišta u Zagrebu, žigosana, kao da se radi o strogo povjerljivoj vojnoj tajni, a ne dokumentu od općeg interesa. Primjedbe i prijedlozi, koji su dosad pristigli na adresu MZOŠ-a nalaze se ovdje.
Kažem, već je iz toga razvidan odnos nadležnog Ministarstva prema znanosti. Nije ni potrebno čitati tekst nacrta Zakona kako bismo se uvjerili u namjeru stvaranja politički dirigirane znanosti. Zato od te točke i krećemo.
Ustav Republike Hrvatske prepoznaje znanost kao jednu od temeljnih vrednota našeg društva, djelatnost od općeg interesa i jamči joj se puna autonomija. Iz ovih odredbi Ustava proizlaze i sve moje primjedbe. Pojednostavljeno, u Ustavu možemo pročitati da, iako je država dužna financirati znanost, upravljanje treba biti prepušteno samim znanstvenicima. Iz toga ne proizlazi da znanstvenik može istraživati štogod mu padne napamet, a da se pritom ne treba pitati o konzekvencama svojih otkrića. Koje bi se to tijelo, ako nije sastavljeno od znanstvenika, moglo kompetentno suočiti s pitanjima opravdanosti nekog istraživanja? Kakva je to uopće znanost, ako je lišena bilo kakve odgovornosti? To nužno dovodi do predavanja otkrića društvu bez dovoljnog znanja i uvida, na temelju čega bi donijelo ispravan sud o mogućoj koristi, ali i opasnostima koje donose ta otkrića.

Etika

U važećem Zakonu o znanosti predviđa postojanje tijela što kontroliraju etičnost znanstvenih istraživanja (čl. 37 Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visikom obrazovanju NN 45/09). Nacrt novog Zakona ni jednim slovom ne predviđa etičku regulaciju znanstvenog rada. Time se, ako ovaj Zakon prođe, ukida Odbor za etiku u znanosti. Iako tom Odboru možemo predbaciti, za naše prilike vrlo uobičajenu, neefikasnost, ipak je u nekoliko navrata ukazao na grube povrede znanstvene etike. U članku Nenada Jarića Dauenhauera objavljenom 20. listopada na t-portalu, navodi se da predsjednik Odbora dr. sc. Vedran Katavić s Medicinskog fakulteta u Zagrebu ističe da je to tijelo za svojeg rada bilo svjedok teških slučajeva povrede znanstvene čestitosti koji su najčešće bili prešutno prihvaćeni ili podupirani u vlastitim institucijama, što je samo vrh sante leda. Prema tome, to tijelo nam je potrebno, s time da ga je nužno ojačati, sastaviti ga od nezavisnih znanstvenika, čime bi se izbjegao sukob interesa, klijentelizam i klanovska solidarnost. Odbor bi trebao predstavljati najviši autoritet i trebalo bi biti lišeno bilo čega što bi moglo utjecati na njegove odluke. Iz toga proizlazi da bi, s obzirom na veličinu naše zemlje i znanstvene zajednice, najbolje bilo da se članovima tog tijela imenuju znanstvenici koji nisu iz Hrvatske.
Nažalost, nacrt Zakona o znanosti ne pridaje nikakvu važnost etici u znanosti.

Članak 88
(1)Nacionalno vijeće za znanost, Savjet za financiranje znanstvene djelatnosti i visokog obrazovanja, Odbor za etiku u znanosti i visokom obrazovanju, područna znanstvena vijeća i matični odbori prestaju s radom istekom roka iz članka 84. stavka 1. ovog Zakona.

Financiranje

Nacrt Zakona nameće jaku tržišnu usmjerenost znanosti. To zovemo komercijalizacijom. Ovdje je bitna novina nova terminologija, prema kojoj se instituti dijele na nacionalne i državne. Nacionalni instituti se iz državnog proračuna financiraju s najvećim mogućim udjelom od 80%, a udio javnih sredstava u financiranju državnih instituta iznosi najviše 60%. Procjena udjela u ukupnim sredstvima se provodi po proporcionalnom modelu, što znači da će se utvrđivati sredstva dobivena iz različitih fondova, vlastiti prihodi instituta itd. pa će se prema tome određivati ostatak. Taj ostatak je vrlo upitan iz same činjenice da u Nacionalnom vijeću (vidi dalje u tekstu) sjedi Ministar financija. Taj udjel se određuje i s obzirom na sukladnost s nacionalnim prioritetima u znanosti, koji su zadani Strategijom razvoja znanosti i tehnologije u RH. U članku 2 nalazimo da je Strategija razvoja znanosti i tehnologije u RH "dokument kojeg na prijedlog Nacionalnog vijeća za visoko obrazovanje i znanosti donosi Hrvatski sabor za razdoblje od pet godina, a sadrži temeljene prioritete i ciljeve u znanstvenim istraživanjima i tehnologiji u Republici Hrvatskoj". Dakle, opet to isto tijelo kojim, prema predloženome, upravljaju osobe koje ne trebaju imati nikakve znanstvene kompetencije. Strategija se donosi na 5 godina, što, u kombinaciji s poznavanjem sastava tijela koje ju donosi, dovodi do zaključka da će ta strategija biti uvjetovana trenutnim (ne dugoročnim, naravno!) gospodarskim potrebama te trenutnom političkom dinamikom. Uz to, već i sam naslov te Strategije privilegira znanost usmjerenu k tehnologiji i, shodno tome, tržištu, čime se, posljedično, deprivilegiraju fundamentalna istraživanja. Društveno-humanistički sektor je u još lošijoj poziciji. A gdje se tu nalazi obrazovanje? Nema ga u naslovu.
Sve ovo zajedno sigurno će dovoditi do neetičkih prenamjena sredstava, što će biti naročito potpomognuto izostankom tijela koje bi na unificiran način provodilo etičku regulativu.

Politička kontrola

Radim na Institutu Ruđer Bošković. Kroz njegovu povijest može se pratiti srozavanje kvalitete znanosti, koja je korelirana s uplivom politike. Ovim Zakonom, u predloženom obliku, utjecaj politike postaje jači nego ikada, što već samo po sebi ukazuje na veliku opasnost od daljnjeg srozavanja. Ako Odborom za obrazovanje, znanost i kulturu (vidi čl. 7) predsjedava predsjednik/ca Vlade, a u njemu sjede i ministar znanosti, predsjednik i potpredsjednik saborskog Odbora za obrazovanje, znanost i kulturu, ministar financija te znanstvenici prema izboru Vlade. Usporedimo sad to s odgovarajućim odredbama važećeg Zakona:

Važeći Zakon (NN 45/09):
Članak 9
(1) Nacionalno vijeće za znanost ima predsjednika i dvanaest članova, od kojih su četiri
znanstvenika u zvanju znanstvenog savjetnika zaposlena u znanstvenim institutima, šest redovitih profesora te tri osobe izvan sustava znanstvene djelatnosti i visokog obrazovanja.
(2) Mandat predsjednika i članova Nacionalnog vijeća za znanost je četiri godine.
(3) Nacionalno vijeće za znanost na svoje sjednice poziva ministra te po potrebi druge članove
Vlade Republike Hrvatske, koji mogu sudjelovati u raspravi bez prava glasa.

Članak 10
(1) Nacionalno vijeće za visoko obrazovanje ima predsjednika i dvanaest članova od kojih su
sedam sveučilišni profesori s time da je jedan od njih iz područja obrazovanja nastavnika, dva
profesori visoke škole, dva znanstvenika zaposlena u znanstvenom institutu te dvije osobe izvan
sustava znanstvene djelatnosti i visokog obrazovanja.
(2) Mandat predsjednika i članova Nacionalnog vijeća za visoko obrazovanje je četiri godine.
(3) Nacionalno vijeće za visoko obrazovanje na svoje sjednice poziva ministra te po potrebi
druge članove Vlade Republike Hrvatske, koji mogu sudjelovati u raspravi bez prava glasa.
Način imenovanja članova Nacionalnog vijeća za znanost i Nacionalnog vijeća za visoko obrazovanje

Nacrt Zakona o visokom obrazovanju
Članak 7
(1) Nacionalno vijeće ima devetnaest članova.
(2) Predsjednik Nacionalnog vijeća po položaju je predsjednik Vlade Republike Hrvatske.
(3) Nacionalno vijeće ima dva zamjenika. Jedan zamjenik po položaju je Ministar i jedan od članova iz stavka 5. ovog članka kojeg između sebe biraju članovi Nacionalnog vijeća.
(4) Članovi Nacionalnog vijeća po položaju su i:
- ministar nadležan za financije;
- predsjednik Odbora za obrazovanje, znanost i kulturu Hrvatskog Sabora;
- potpredsjednik Odbora za obrazovanje, znanost i kulturu Hrvatskog Sabora.
(5) Ostale članove Nacionalnoga vijeća imenuje Vlada Republike Hrvatske na vrijeme od četiri godine na sljedeći način:
- za svako znanstveno područje iz zakona kojim se uređuje područje znanosti imenuje po dva člana;
- iz umjetničkog područja imenuju se po dva člana.

Članak 8
(1) Na temelju javno objavljenog poziva Ministarstva, kandidate za članove
Nacionalnoga vijeća predlažu znanstvene pravne osobe.
(2) Vlada Republike Hrvatske imenuje članove Nacionalnoga vijeća na prijedlog
Ministarstva, vodeći računa o zastupljenosti predstavnika sveučilišta i drugih
znanstvenih pravnih osoba.

Vidimo da se ovim nacrtom predlaže upravo suprotno rješenje od važećeg. Rješenje koje znanstvenike baca u drugi plan upravo tamo gdje bi morali biti u prvom planu. Dakle, novi prijedlog je upravo zastrašujuće lošiji od važećih odredbi. Ovako omalovažavajući stav prema znanosti i znanstvenicima, ukidanje Ustavom zajamčene autonomije znanosti podsjeća na neke druge, diktatorske režime. Našao sam još jedan članak s t-portala (autor Nenad Jarić Dauenhauer, objavljen 25. listopada), u kojem nalazim sličnu tvrdnju prof. Mislava Ježića.
Nadalje, a u skladu s gore navedenim, znanstvenim vijećima se dodatno umanjuju ovlasti, dok se upravnim vijećima povećavaju. Pogledajmo kakve su ovlasti znanstvenog te kakve su ovlasti, sastav i način imenovanja članova upravnog vijeća:

Važeći Zakon (NN 45/09):
Članak 25
(4) Upravno vijeće instituta, sukladno statutu, čine članovi koje imenuje osnivač te članovi koje izabere znanstveno vijeće instituta. Broj članova upravnog vijeća instituta određuje se statutom, uz ograničenje da ne može biti manji od tri ni veći od devet. Članovi koje imenuje osnivač čine
većinu u upravnom vijeću. Upravno vijeće vodi financijsku i poslovnu politiku, odlučuje o
raspolaganju imovinom veće vrijednosti sukladno statutu te odlučuje o pitanjima koja statutom
nisu stavljena u nadležnost drugih tijela.
(5) U znanstvenom vijeću znanstvenici i osobe izabrane na suradnička radna mjesta ili njihovi predstavnici odlučuju o znanstvenim i stručnim pitanjima. Znanstveno vijeće:
1. utvrđuje i provodi znanstvenu politiku instituta,
2. raspravlja i odlučuje o znanstvenim i stručnim pitanjima,
3. provodi dio postupka izbora u znanstvena zvanja, kad je institut za to ovlašten,
4. provodi postupke izbora na znanstvena, suradnička i stručna radna mjesta,
5. imenuje i razrješuje dio članova upravnog vijeća instituta, u skladu sa statutom,
6. predlaže upravnom vijeću kandidate za natječajni odbor za izbor ravnatelja instituta,
7. daje upravnom vijeću instituta prethodno mišljenje u postupku donošenja statuta te
8. obavlja druge poslove određene odlukom o osnivanju i statutom instituta.

Nacrt Zakona o znanosti:
Članak 22
(1)Upravno vijeće javnog znanstvenog instituta ima pet do devet članova od kojih je jedan član predstavnik zaposlenih.
(2)Točan broj članova upravnog vijeća određuje se statutom.
(3)Predsjednika i članove upravnog vijeća javnog znanstvenog instituta imenuje Ministar, osim člana predstavnika zaspolenih kojeg bira radničko vijeće.
(7)Predsjednik i članovi upravnog vijeća javnog znanstvenog instituta imenuju se na vrijeme od četiri godine.

Članak 24
(1)Znanstveno vijeće obavlja funkciju stručnog vijeća u smislu odredbi Zakona o ustanovama.
(2)Znanstveno vijeće čine radnici na znanstvenim radnim mjestima ili njihovi predstavnici te predstavnik znanstvenih novaka u skladu sa statutom.
(3)Znanstveno vijeće javnog znanstvenog instituta:
- na zahtjev upravnog vijeća utvrđuje prijedlog strategije razvoja znanstvenog instituta i elaborat o obavljanju znanstvenih istraživanja;
- na zahtjev upravnog vijeća predlaže opći akt o uvjetima za izbor na znanstvena radna mjesta, u slučaju javnih znanstvenih instituta donosi se uz prethodnu suglasnost Ministra;
- ocjenjuje uvjete pristupnika za izbor znanstvenih novaka na javnim znanstvenim institutima;
- predlaže dio članova upravnog vijeća znanstvenog instituta, u skladu s ovim Zakonom i statutom;
- ocjenjuje rad znanstvenih novaka i suradnika postdoktoranda na temelju izvješća njihovog mentora;
- na zahtjev ravnatelja nacionalnog znanstvenog instituta daje mišljenje o sadržaju programskog ugovora koji utvrđuje upravno vijeće dvotrećinskom većinom glasova ukupnog broja članova;
- na zahtjev ravnatelja javnog znanstvenog instituta, u postupku izbora na znanstveno radno mjesto, utvrđuje ispunjavanje uvjeta pristupnika;
- daje mišljenje o izvješću o radu znanstvenog savjetnika nakon drugog izbora;
- donosi odluku o dodjeli počasnog zvanja emeritus umirovljenim zaslužnim znanstvenicima na način predviđen općim aktom znanstvenog instituta;
- raspravlja i odlučuje o znanstvenim i stručnim pitanjima;
- obavlja druge poslove određene odlukom o osnivanju i statutom instituta.
(4)Statutom znanstvenog instituta može se odrediti da dužnost predsjednika znanstvenog vijeća obavlja ravnatelj.

Jasno je - znanstveno vijeće postaje drugorazredno tijelo, dok se upravnom vijeću, koje je pod praktički potpunom kontrolom politike, daju velike ovlasti. Uz to, ravnatelja instituta (za kojega nema zakonske zapreke da postane i predsjednik znanstvenog vijeća) potvrđuje Ministarstvo nadležno za znanost. Matematika je vrlo jednostavna - uz tolike članove upravnog vijeća, koje imenuje Ministarstvo, dvotrećinska većina pri donošenju politički podobnih odluka je zajamčena.
Sve naše Vlade, na deklarativnoj, i to manje-više prigodničarski, trube o znanosti kao temeljnoj djelatnosti, koja na svojim krilima treba ponijeti našu zemlju u krug visokorazvijenih zemalja. Ipak, svi znamo da, kad se treba poduzeti neki konkretni korak, potaknuti znanost, sve te velike izvjave padaju u vodu, sve se zaboravlja i govori nam se kako baš sad nema para "i za to". Znanošću trebaju upravljati znanstvenici. Političari jednostavno nisu kompetentni odlučivati o strategiji razvitka znanosti. Na primjer, netko tko je u svom životu pogledao samo par popularnoznanstvenih emisija o nanotehnologiji ne može shvatiti važnost ulaganja u neko istraživanje, koje bi u konačnici moglo dovesti do stvarno revolucionarnih otkrića na području nanotehnologije. Nama, ukratko, treba zakon koji će ojačati znanost i koji će znanstvenu djelatnost dovesti u poziciju, Ustavom zajamčene, autonomne djelatnosti od posebne važnosti za ovu zemlju. Znanost bi zaista trebala biti naše pogonsko gorivo. Umjesto toga, nameće nam se model koji omogućuje jačanje znanstvenih klanova, korupciju, klijentelizam, plagijatorstvo itd. itd. S druge strane, potiče se samo jedan aspekt znanosti, onaj neposredno orijentiran k tržištu. To kratkovidnom političaru može izgledati kao dobar model, ali za dugoročnu dobrobit cijeloga društva od ključne su važnosti upravo ona istraživanja koja ne dovode do neposredno tehnološki iskoristivih otkrića.

Ukratko, ovaj prijedlog Zakona predlaže sveobuhvatno slabljenje znanosti, čak njeno duboko, teško povratno srozavanje. Upravo suprotno onome što nam je u ovom trenutku potrebno. Naši se birokrate često vole izvlačiti potrebom donošenja takvih zakona kako bismo pristupili EU. Međutim, ovo nema nikakve veze s time. Naročito zato što, u ovom obliku, nacrt Zakona potiče korupciju, neetičnost, klijentelizam, plagijatorstvo i mediokritetstvo, što se protivi vrednotama koje se uvažavaju u EU. Svaki novi zakon bi trebao biti bolji od prethodne verzije, a ovaj to nije. I zato smatram ovaj nacrt lošim i predlažem njegovo potpuno odbacivanje.
Nisam stručnjak za ustavno pravo, čak nisam ni pravnik, ali logika mi govori da je nacrt Zakona o znanosti se protivi Ustavu, jer ne jamči ono što je jasno rečeno u članku 68 Ustava RH. Prihvati li se ovakav Zakon, možemo zaboraviti na nezavisnu znanost. Znanost je djelatnost od javnog interesa. Prema tome, znanstvene institucije nisu i ne smiju postati tržnica. Znanost nije roba! Znanost je djelatnost koja nadilazi okvire trenutnih i kratkoročnih interesa, nadilazi i nacionalne okvire. Znanost je opće dobro cijelog čovječanstva i na taj se način trebamo odnositi prema njoj.
Ista ta logika mi govori da nacrt Zakona o visokom obrazovanju i Zakona o sveučilištu također su protivni odredbama Ustava (čl. 65, st. 2). Unatoč obećanjima o potpuno javnom financiranju sveučilišnih studija. Za razliku od toga, uvode se školarine i upisnine.
Još jednom - znanje nije roba!