Razgovarao: Bojan Pečnik 11. travnja 2006.Uredio, komentirao i pripremio za objavljivanje: Nikola Biliškov 10. travnja 2009.
Ivana Supeka (8. travnja 1915. – 3. ožujka 2007.) mnogi pamte kao vrhunskog fizičara, oca suvremene hrvatske znanosti, osnivača Instituta „Ruñer Bošković“. Mnogi ga pamte po njegovom zalaganju na mirotvornom planu. Neki će ga pamtiti po njegovom političkom djelovanju (nikad u okvirima bilo koje stranke), za vrijeme hrvatskog proljeća, ali i za vrijeme 90-tih, kad se žestoko suprotstavio Tuñmanovom režimu. Istovremeno, bio je on i književnik, što je za sobom ostavio brojne romane, drame i pjesme. Uspješnost na svim tim, prividno različitim, poljima učinila ga je jedinstvenom pojavom, ne samo u okvirima naše zemlje, već i mnogo šire. Tokom svog života ovaj je veliki čovjek surañivao s najvećim znanstvenicima XX. stoljeća, kao što su Werner Heisenberg, Albert Einstein, Niels Bohr,... Uvijek se bez milosti, voñen načelima humanizma, borio protiv znanstveničke neodgovornosti, strančarenja, dodvornosti diktatorskim režimima, što je čovječanstvo dovelo do ruba ponora nuklearnog rata, ali i do mnogih drugih pojava s tragičnim posljedicama.
Svakako, od njega se može mnogo naučiti. Njegovo djelo danas nije ništa manje aktualno, naročito u kontekstu predloženog paketa zakona, kojega pokušava nametnuti MZOŠ. U klimi globalne recesije, preraspodjele snaga, obnove mračne sjene nuklearne opasnosti, koja se vrlo lako može prometnuti u ponovnu utrku u naoružanju, aktualnije nego prije.
Sjećam se Ivana Supeka. Tog izrazito visokog čovjeka, uspravnog hoda, često udubljenog u misli ili u raspravu, često sam susretao na Zrinjevcu. Više od ikoga, bio mi je nadahnuće, ne samo za vrijeme studija, nego i dalje. Jednom sam mu, ne mogavši izdržati, prišao i pružio ruku, rekavši da mu zahvaljujem na svemu što je učinio za čovječanstvo. Nakon tog kratkog razgovora rekao mi je da je sad na nama mladima vrlo teško breme i da upravo mi trebamo odvesti ovaj svijet na put odgovornosti. Zadnji njegov istup protiv rata, kojemu sam prisustvovao, bio je onaj za vrijeme protesta protiv invazije SAD na Irak 2003. Iako kratak, u tom je govoru iznio nekoliko misli o civilizacijskom ambisu, u koji nas sve gura divlji kapitalizam što se izmakao kontroli i koji, u svom nastojanju za širenjem tržišta, stalno kreira nove ratove. Mi smo ga, kao studenti, jednom pozvali da nam održi predavanje. Vrlo rado se odazvao, ali nije želio držati predavanje, nego razgovarati s nama.
Danas se X. Zagrebačka gimnazija zove njegovim imenom. No, sam Ivan Supek je, kao što se vidi i iz ovog interviewa, otišao duboko razočaran, kako u hrvatsko društvo, tako i u cijeli svijet. U Hrvatskoj, pa i na samom Institutu „Ruñer Bošković“, svjedočimo samo daljnjem nazatku. Vrijeme je, zato, za obnovu humanističkih ideja. Treba to usaditi što većem broju ljudi, a naročito znanstvenicima i nastavnicima.
Zato konačno, četiri godine nakon njegove smrti, iznosim ovaj interview, koji je održan u travnju 2006. na inicijativu članova portala Connect, za što je posebno zaslužan dr. sc. Bojan Pečnik, koji je prikupio naša pitanja i snimio razgovor s akademikom Supekom. Smatrajući da će tako biti dostupan široj javnosti, prebacio sam taj razgovor u tekstualni oblik. U sirovom obliku, tekst je bio prepun digresija, koje bi odvodile misli sugovornika često i predaleko od postavljenog pitanja. Radi stvaranja što smislenije cjeline, prerasporedio sam pitanja i odgovore, dodao nekoliko dodatnih pitanja, ali sam i dopunio neke Supekove odgovore uzimajući rečenice iz nekih drugih njegovih tekstova.
Interview nije dostupan zbog (vjerojatnog) objavljivanja u formatu knjige.
_____________
Drugi korišteni izvori
1. Ivan Supek, Fizika, znanost i humanizam, HAZU Zagreb 1995.
2. Ivan Supek, Tko bi ubio Spasitelja? Pismo jednoj starici, Vijenac, Zagreb 1995.
4. Slike su uglavnom preuzete sa stranica Središnje knjižnice za fiziku Prirodoslovno- matematičkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.
