[Ovaj post je ustvari nastao 1. IX. 2007. kao mail, ali dobro se uklapa u temu ovog bloga pa sam ga odlučio staviti na ovo mjesto]
Jučerašnji dan je trebao biti jedan od najsretnijih dana u životu svim Zagrepčanima pa, posljedično, i svim građanima Hrvatske. To su mi prekjučer ne-znam-koliko puta objasnili na radiju. I u novinama sam pročitao da ćemo jučer trebat biti sretni. Na TVu su nam pokazivali kako ćemo se usrećiti. Sa svih strana, na sve načine, bili smo bombardirani slikama i hvalospjevima objektu nase sreće.
Jučer nisam bio baš naročito sretan. Nimalo sretniji nego inače. Niti nesretniji. Bio je to lijepi ljetni dan, ja sam otišao na posao i vratio se kući, kao i obično. Ništa posebno.
Ali mnoštvo Medijski Osviještenih je pohrlilo. Svako od 70 000 nasmiješenih lica čitav se dan mahnito probijalo kroz 70 000 drugih nasmiješenih lica. Razdragani predmet hrvatske žudnje širom je otvorio svoja vrata i 70 000 nasmiješenih lica dočekalo je ljubazno osoblje tog objekta sreće.
Novac se trošio. Zjenice su, u naletu adrenalina, se širile do granica izdrzljivosti. Jer, trebalo je primiti sve te šarene artikle, što su svojim sirenskim zovom dozvali malog hrvatskog čovjeka i rekli mu da je lijepo biti tako mali u tako velikom shopping centru.
Ljudi, otvorio se Avenue Mall!!! Wow!
A ja nisam bio sretan! Niti nesretan. Ja sam bio ravnodušan.
Ja sam se našao s financijskom savjetnicom i ugovorio stambenu štednju. Da barem nešto i mi konačno počnemo stediti, da si jednog dana možemo priskrbiti neki stan. Financijska savjetnica me prvo pitala jesam li bio na koncertu (VipIN Music), a onda ustvrdila da je bila sigurna da jesam. I prica mi ona, ta Zrinka, kako je i ona htjela ići na koncert [sumnjičav pogled ispod oka s moje strane]. Priča kako je i ona htjela pogledati sve te bandove, naročito Sonic Youth, u čiju se muziku toliko zaklinjala. I onda nije otišla, jer, kaže, osjećala bi se neiskreno prema samoj sebi. Objašnjavao sam joj kako se nema šta lose osjećati, jer već i sama činjenica da joj je takva kost u grlu je OK. Citirao sam i Kultur Shock: "Sevdah je blues, a blues je kad se čovjek dobro osjeća loše."
Ta Zrinka se osjeća loše. Posao koji radi nije ono kako je zamišljala sebe u svojim mlađim danima. Ali ipak... Čini mi se da se ipak dobro osjeća loše. Ima ona taj neki blues...
Pitanje je koliko se ljudi dobro osjeća loše? Da li se oni koji se osjećaju dobro, zbilja dobro osjećaju dobro? Koliko ima onih koji se loše osjećaju dobro? I je li dobro ili loše loše se osjećati dobro?
Kad sam došao kući, glasno sam stavio Cheap Thrills od "Big Brother and the Holding Company" i hipnotizirano gledao u one vizualne efekte Winampa.
Jučerašnji dan je trebao biti jedan od najsretnijih dana u životu svim Zagrepčanima pa, posljedično, i svim građanima Hrvatske. To su mi prekjučer ne-znam-koliko puta objasnili na radiju. I u novinama sam pročitao da ćemo jučer trebat biti sretni. Na TVu su nam pokazivali kako ćemo se usrećiti. Sa svih strana, na sve načine, bili smo bombardirani slikama i hvalospjevima objektu nase sreće.
Jučer nisam bio baš naročito sretan. Nimalo sretniji nego inače. Niti nesretniji. Bio je to lijepi ljetni dan, ja sam otišao na posao i vratio se kući, kao i obično. Ništa posebno.
Ali mnoštvo Medijski Osviještenih je pohrlilo. Svako od 70 000 nasmiješenih lica čitav se dan mahnito probijalo kroz 70 000 drugih nasmiješenih lica. Razdragani predmet hrvatske žudnje širom je otvorio svoja vrata i 70 000 nasmiješenih lica dočekalo je ljubazno osoblje tog objekta sreće.
Novac se trošio. Zjenice su, u naletu adrenalina, se širile do granica izdrzljivosti. Jer, trebalo je primiti sve te šarene artikle, što su svojim sirenskim zovom dozvali malog hrvatskog čovjeka i rekli mu da je lijepo biti tako mali u tako velikom shopping centru.
Ljudi, otvorio se Avenue Mall!!! Wow!
A ja nisam bio sretan! Niti nesretan. Ja sam bio ravnodušan.
Ja sam se našao s financijskom savjetnicom i ugovorio stambenu štednju. Da barem nešto i mi konačno počnemo stediti, da si jednog dana možemo priskrbiti neki stan. Financijska savjetnica me prvo pitala jesam li bio na koncertu (VipIN Music), a onda ustvrdila da je bila sigurna da jesam. I prica mi ona, ta Zrinka, kako je i ona htjela ići na koncert [sumnjičav pogled ispod oka s moje strane]. Priča kako je i ona htjela pogledati sve te bandove, naročito Sonic Youth, u čiju se muziku toliko zaklinjala. I onda nije otišla, jer, kaže, osjećala bi se neiskreno prema samoj sebi. Objašnjavao sam joj kako se nema šta lose osjećati, jer već i sama činjenica da joj je takva kost u grlu je OK. Citirao sam i Kultur Shock: "Sevdah je blues, a blues je kad se čovjek dobro osjeća loše."
Ta Zrinka se osjeća loše. Posao koji radi nije ono kako je zamišljala sebe u svojim mlađim danima. Ali ipak... Čini mi se da se ipak dobro osjeća loše. Ima ona taj neki blues...
Pitanje je koliko se ljudi dobro osjeća loše? Da li se oni koji se osjećaju dobro, zbilja dobro osjećaju dobro? Koliko ima onih koji se loše osjećaju dobro? I je li dobro ili loše loše se osjećati dobro?
Kad sam došao kući, glasno sam stavio Cheap Thrills od "Big Brother and the Holding Company" i hipnotizirano gledao u one vizualne efekte Winampa.
Nema komentara:
Objavi komentar