I poslije Ivora Ivor
Humpsi su, nešto malo nakon koncerta HPu, odlučili snimiti svoje materijale, kako bi jednog dana stvarno objavili i album. Draškov stav je, s tim u vezi, bio da treba snimiti demo snimku koja bi služila više kao evaluacija banda.
U to doba, band više ne vježba na Monte Zaru. Koliko se sjećam, došlo je i do neke svađe s Headbangerima (iako možda i griješim) - čini mi se da se radilo o nesuglasicama oko termina proba. Band se, dakle, seli na Kaštel, u prostorije Inata, amaterske kazališne skupine u kojoj je bio jako aktivan Draško. Branko Sušac, voditelj Inata, bio je oduševljen Humpsima, smatrao je da band ima velike potencijale i da treba raditi na tome.
Kao što već rekosmo, nametnula se i potreba nalaženja "ozbiljnog" basista. Braičin je jedan od idejnih stvaratelja banda, ali nikad nije bio baš preterano pouzdan, a i trebao je otići iz Pule u Zagreb, na faks. Ivor je stalno imao nekih frka u školi pa nije baš mogao biti uvijek na raspolaganju. I sad se, kao logičan izbor, pojavljuje Ivor Ledinski. Ivor je sam izrađivao instrumente, popravljao gitare, a i odlično je svirao. Učio je od najvećih gitarista i želio je negdje prezentirati svoje umijeće. Vrlo brzo je svladao sve stvari Humpsa, dodajući im još neke finese. Još neko vrijeme je ipak Ivor Ivezić svirao, a Ivor Ledinski je učio, jer nije želio ništa manje od savršenstva.
Javljaju se tu još neki problemi koji će kasnije, kako ćemo vidjeti, metastazirati do neslućenih razmjera. Igor, bubnjar, zaljubljuje se u Ivanu, jednu od tri vjerne pratiteljice banda. Ta ljubav se samo djelomično ostvarila. S druge strane, Draško sve češće iznosi svoje ideje, vizije banda. Draško vidi band kao umjetnički projekt, na kojemu stalno treba raditi, kojega treba dorađivati, unositi stalno nove momente. Treba dodavati instrumente, mijenjati izraz, treba poraditi na scenskom nastupu. Čak je govorio i o uniformiranju članova banda. Igor je na sve to gledao s priličnom dozom nerazumijevanja. Davor je želio samo svirati i ništa više od toga.
Nastaju dvije glavne struje - artistička, tj. Draškova, koja je zastupala tezu "Humpsi su teatar"; rock'n'roll, tj. Davorova, kojoj je bio cilj raditi što veću količinu dobrih pjesama i što više nastupati, bez potrebe za nekim spektakularnim scenskim nastupom. Igor je bio priklonjen Davoru, bez jasnog izjašnjavanja. Ivor Ledinski je svemu pristupao profesionalno. Ja sam želio da band svira, zastupao sam akumulaciju pjesama, ali zastupao sam i Draškove vizije.
Draško i Davor dovode u band klavijaturistu, koji je, međutim, trebao nastupati samo u nekim stvarima.
Kako su se stvari razvijale, vidjet ćemo uskoro.
[Obavezno pročitajte i komentar, u kojemu Draško pojašnjava neke detalje]
Humpsi su, nešto malo nakon koncerta HPu, odlučili snimiti svoje materijale, kako bi jednog dana stvarno objavili i album. Draškov stav je, s tim u vezi, bio da treba snimiti demo snimku koja bi služila više kao evaluacija banda.
U to doba, band više ne vježba na Monte Zaru. Koliko se sjećam, došlo je i do neke svađe s Headbangerima (iako možda i griješim) - čini mi se da se radilo o nesuglasicama oko termina proba. Band se, dakle, seli na Kaštel, u prostorije Inata, amaterske kazališne skupine u kojoj je bio jako aktivan Draško. Branko Sušac, voditelj Inata, bio je oduševljen Humpsima, smatrao je da band ima velike potencijale i da treba raditi na tome.
Kao što već rekosmo, nametnula se i potreba nalaženja "ozbiljnog" basista. Braičin je jedan od idejnih stvaratelja banda, ali nikad nije bio baš preterano pouzdan, a i trebao je otići iz Pule u Zagreb, na faks. Ivor je stalno imao nekih frka u školi pa nije baš mogao biti uvijek na raspolaganju. I sad se, kao logičan izbor, pojavljuje Ivor Ledinski. Ivor je sam izrađivao instrumente, popravljao gitare, a i odlično je svirao. Učio je od najvećih gitarista i želio je negdje prezentirati svoje umijeće. Vrlo brzo je svladao sve stvari Humpsa, dodajući im još neke finese. Još neko vrijeme je ipak Ivor Ivezić svirao, a Ivor Ledinski je učio, jer nije želio ništa manje od savršenstva.
Javljaju se tu još neki problemi koji će kasnije, kako ćemo vidjeti, metastazirati do neslućenih razmjera. Igor, bubnjar, zaljubljuje se u Ivanu, jednu od tri vjerne pratiteljice banda. Ta ljubav se samo djelomično ostvarila. S druge strane, Draško sve češće iznosi svoje ideje, vizije banda. Draško vidi band kao umjetnički projekt, na kojemu stalno treba raditi, kojega treba dorađivati, unositi stalno nove momente. Treba dodavati instrumente, mijenjati izraz, treba poraditi na scenskom nastupu. Čak je govorio i o uniformiranju članova banda. Igor je na sve to gledao s priličnom dozom nerazumijevanja. Davor je želio samo svirati i ništa više od toga.
Nastaju dvije glavne struje - artistička, tj. Draškova, koja je zastupala tezu "Humpsi su teatar"; rock'n'roll, tj. Davorova, kojoj je bio cilj raditi što veću količinu dobrih pjesama i što više nastupati, bez potrebe za nekim spektakularnim scenskim nastupom. Igor je bio priklonjen Davoru, bez jasnog izjašnjavanja. Ivor Ledinski je svemu pristupao profesionalno. Ja sam želio da band svira, zastupao sam akumulaciju pjesama, ali zastupao sam i Draškove vizije.
Draško i Davor dovode u band klavijaturistu, koji je, međutim, trebao nastupati samo u nekim stvarima.
Kako su se stvari razvijale, vidjet ćemo uskoro.
[Obavezno pročitajte i komentar, u kojemu Draško pojašnjava neke detalje]
2 komentara:
Kad smo išli "provjeriti" Ivora Ledinskog, ja sam tada već dobro upao u spiku s Pink Floydima i donekle time zarazio Davora.
Davor je mene podsećao na Watersa, imao je onu neku ozbiljnost, i lucidnost uz dozu humora taman dovoljnu da ipak popije neke moje ideje, a ja, osokoljen velikim uspjehom Stepskog Vuka od Inata koji sam režirao skupa sa Željanom počinjem maštati o kostimiranom razrađenom scenskom nastupu.
Taman smo u to vrijeme otkrivali neke snimke koncerata Pink Floyda, poput Pompeja, a neke stvari poput Milinka 2 su nastale kao direktan utjecaj Floyda na moj muzički svjetonazor. Moji kontakti s Pulskim kazalištima, majstorima rasvjete, toncima doveli su do toga da se o bendu počelo, barem što se mene tiće, razmišljati o nekoj vrsti koncertno/kazališne atrakcije. Veliku ulogu je odigrao ozloglašeni Dick May, jer je on u cijelu priču malo po malo menađerski počeo gurati čovjeka iz Dallas Records koji je, dakako, poslušao našu demo snimku.
Snimanje dema bila je epizoda za sebe, Humpsi u Štinjanu, kod legendarnog Ćotke, pa Tedi Kramar, koji je najbolji pulski majstor rasvjete, a i šire, a sve je to kulminiralo nastupom u Uljaniku za koji i Tedi i Ćotka i dan danas tvrde da je nezapamćen na Pulskim prostorima, a ja, dakako, smatram to pretjerivanjem.
Uglavnom, da se nadovežem na Nikolu, krenule su moje redateljske ambicije i skužio sam da daske koje život znače ipak malo previše znače :) :) A to se može ispričati u nekom nastavku, o Humpsima iza Humpsa...
nigdje se ne spominje koncert u Kopru gdje smo pred malobrojnom publikom napravili štalu. ja se sjećam da sam slovensku granicu prešao sa zdravstvenom jer još nisam imao osobnu. bilo je malo ljudi i ja i draško smo većinu koncerta odsvirali nasred dvorane valjajući se po podu, stvari smo rastezali u 20minutne mješavine psihodelije i noisa. kasnije su nam prilazili ljudi i govorili da nikad nisu čuli tako nešto. da je band ustrajao na sirovom zvuku umjesto da je uveo čistunca ledinskog (sjećam se da se u to vrijeme palio na dire straitse) a nekmoli terasdžiju na klavijaturi kupus se vjerojatno ne bi dogodio. također pretenciozna izvedba shine on you crazy daimond nije pomogla. neke covere možeš svirat al neke jebiga ne. bar ne pred pulskom publikom. idoli su bili pun pogodak, izvučeni iz povijesti u pravo vrijeme kad je prekinuta muzička razmjena istok zapad - novi val rivajvl petnaest godina prije Mirkovića. netko mlađi mi je pričao da je cijela njegova generacija počela brijat na novi val nakon što su čuli humpse kako sviraju plastiku i omorinu...
Objavi komentar