Z.D.R.A.V.O. Zdravo! Zdravo! Zdravo!
Onima koji su izdržali gledanje nagradnog priloga uz zadnji post, obećao sam još jedno obraćanje pa evo... Kad smo već kod nostalgije i kod prisjećanja na stare dane, možda je najbolje krenuti od onog doba kad sam devet mjeseci odrađivao "dug državi". To znači da sam tih devet mjeseci proveo radeći - apsolutno ništa!
Ipak, zanimljivo je to kako se relativno često vraćam na tu temu i s prijateljima pretresamo naše uspomene iz tog mrskog perioda. Na kraju krajeva, u nekom smislu mi je i drago da sam bio u vojsci.
Ali nemojte me sad krivo shvatiti.
Nije mi drago zato što su učinili od mene "pravog muškarca". Uopće mi nije stalo do toga i, iako sam u to doba bio jako nervozan zbog svega što sam proživljavao, izašao sam iz toga nepromijenjenih stavova i, nakon kratkog perioda resocijalizacije, opet sam se vratio na isto.
Drago mi je zato što sam tada stvarno bio uronjen u kolektiv koji je bio sastavljen od svih vrsta ljudi. Za razliku od ovoga, kad se krećem među ljudima čiji je profil sličan mom, to je bio period u kojem sam se družio s ljudima čijeg postojanja nikad ne bih bio svjestan.
Drago mi je što sam bio u maloj vojarni u rupi između dva brda u Rijeci, gdje se živilo relativno dobro. Nikad neću zaboraviti neke slike. Kad smo došli, dežurni oficir nas je dočekao spavajući u gaćama na vrhu nekog bunkera. A vojnici su za to vrijeme oplakivali plantažicu koju im je VP prije par dana spalila.
Uglavnom se onda sve svodilo na metenje lišća, redovno dežurstvo uz radio stanicu u zapovjedništvu (frekvencija prijemnika poklapa se s frekvencijom prijenosnih telefona :-) ) i svakodnevne odlaske u grad (ilegalne, naravno, jer svako traženje dopuštenja značilo je gubljenje vremena).
A u srce mi se tada urezala i jedna stvar koja inače nikad ne bi. Sjećam se kao da je bilo danas, kad je naš uvijek napušeni razvodnik, tip s Raba, uzeo gitaru i, okružen isto tako uvijek napušenim nama, zapjevao Californication. Neusporedivo bolje od RHCP, nikad nitko tu stvar neće tako dobro izvesti. Stvar je u kontekstu, jer tad je ono ...dream a Californicatiooon... zvučalo kao vrhunaravni krik oslobođenja.
Onima koji su izdržali gledanje nagradnog priloga uz zadnji post, obećao sam još jedno obraćanje pa evo... Kad smo već kod nostalgije i kod prisjećanja na stare dane, možda je najbolje krenuti od onog doba kad sam devet mjeseci odrađivao "dug državi". To znači da sam tih devet mjeseci proveo radeći - apsolutno ništa!
Ipak, zanimljivo je to kako se relativno često vraćam na tu temu i s prijateljima pretresamo naše uspomene iz tog mrskog perioda. Na kraju krajeva, u nekom smislu mi je i drago da sam bio u vojsci.
Ali nemojte me sad krivo shvatiti.
Nije mi drago zato što su učinili od mene "pravog muškarca". Uopće mi nije stalo do toga i, iako sam u to doba bio jako nervozan zbog svega što sam proživljavao, izašao sam iz toga nepromijenjenih stavova i, nakon kratkog perioda resocijalizacije, opet sam se vratio na isto.Drago mi je zato što sam tada stvarno bio uronjen u kolektiv koji je bio sastavljen od svih vrsta ljudi. Za razliku od ovoga, kad se krećem među ljudima čiji je profil sličan mom, to je bio period u kojem sam se družio s ljudima čijeg postojanja nikad ne bih bio svjestan.
Drago mi je što sam bio u maloj vojarni u rupi između dva brda u Rijeci, gdje se živilo relativno dobro. Nikad neću zaboraviti neke slike. Kad smo došli, dežurni oficir nas je dočekao spavajući u gaćama na vrhu nekog bunkera. A vojnici su za to vrijeme oplakivali plantažicu koju im je VP prije par dana spalila.
Uglavnom se onda sve svodilo na metenje lišća, redovno dežurstvo uz radio stanicu u zapovjedništvu (frekvencija prijemnika poklapa se s frekvencijom prijenosnih telefona :-) ) i svakodnevne odlaske u grad (ilegalne, naravno, jer svako traženje dopuštenja značilo je gubljenje vremena).
A u srce mi se tada urezala i jedna stvar koja inače nikad ne bi. Sjećam se kao da je bilo danas, kad je naš uvijek napušeni razvodnik, tip s Raba, uzeo gitaru i, okružen isto tako uvijek napušenim nama, zapjevao Californication. Neusporedivo bolje od RHCP, nikad nitko tu stvar neće tako dobro izvesti. Stvar je u kontekstu, jer tad je ono ...dream a Californicatiooon... zvučalo kao vrhunaravni krik oslobođenja.
2 komentara:
Tis luuuuud!!! Deder zaustavi se malo, ko će tolko čitati.
Dobro, ja ću.
I btw. trenutno nemam naočala i imam bradu. Al neka.
e a zašto ova fotka nije bila na naslovnici hrvatskog vojnika? mislim ipak su ove face na slici reprezentativne.
Objavi komentar