29 siječnja 2008

Kako upoznati susjede?

Kad živiš u gradu, obično živiš u zgradi punoj stanova. Onda sa susjedima dijeliš hodnik. Susjede susrećeš na hodniku, tu i tamo. I pozdravljaš ih, ali kad skužiš da oni tebi baš ne odzdravljaju, onda i ti prestaneš s iskazivanjem gesti iz elementarnog bontona.
Ima različitih susjeda. Recimo, čim sam došao pogledati kako izgleda stan u Ulici grada Chicaga 19, u kojemu sad stanujemo, upoznao sam Ivanu, s kojom smo se skompali i od tada se stalno družimo.
Susjedi koji žive nasuprot nama su ljudi druge vrste. Tu i tamo ih vidimo da prođu, da otključavaju i zaključavaju vrata, čujemo da im plače dijete... i to je to. Jučer smo upoznali te susjede tako da je Dolores naišla na članak u novinama o ženi što živi u tom stanu.
Treće susjede nikad nisam ni vidio. Možda i jesam, ali se ne sjećam.
To je jedna od onih stvari što mi najviše smetaju u životu u gradu. Susjed ne poznaje susjeda, komunikacija se svodi na bezvoljno klimanje glavom (to bi trebao biti srdačan pozdrav). Kontakti među ljudima, čak i među najbližim susjedima, svedeni su na minimum i ostvaruju se samo kad stisne nužda. Stambene zgrade su najobičniji kokošinjci, gdje ljudi spavaju, hrane se i međusobno se ogovaraju, a da se i ne poznaju.
U takvom svijetu Ivana je čudakinja s kakvom ne bismo trebali imati posla, a susjedi preko puta su normalni ljudi.

3 komentara:

Anonimno kaže...

Ha ha ha! Potpuno se slažem, u našoj zgradi je slična situacija, dobro, imamo susjedu prvu koja je sjajna, ali ovo ostalo, humph, ćmrlj, ser, gle poda...
Ali ima i psihopata, imamo gore obitelj o kojoj ću napisati članak, sad si me baš sjetio, treba malo vremena na to potrošiti da bi dobro napisao.
Iako, nije svugdje tako. Kod prijateljice u Dugavama, zgrada je ogromna, ali svi su jako srdačni. Ono, ja dobar dan, a oni Bok! i uvijek osmjeh, uvijek neka pozitiva. Tako da valjda zavisi i o kvartu.
A sjećaš se one Milice koja je živjela ispod moje bake? :-) Susjedi su vječna inspiracija... :)

Nikx kaže...

Milica :-)
Dobro, treba shvatiti da je ponekad i opravdano negodovala. Recimo ono kad su na radiju pustili neku stvar s novog albuma Jella Biafre, a mi smo na to reagirali tako da smo se skinuli goli i divljali po sobi :-D

Anonimno kaže...

Jaakoo dobro!! Imam sreću da se mogu pohvaliti da znam kako je to imati susjede u gradu i na selu. Međutim moji susjedi u gradu su relativno dobri. Svi smo znali što tko radi, ali se nitko nije petljao u ničiju intimu. Uvijek smo si popričali (a ne se samo pozdravili) kad bi se sreli. Obavezno bi si čestitali blagdane i praznike. Mogla bih nazvati Zagreb po tom pitanju jednim velikim selom-točnije svoje tamošnje susjede. S druge strane, moji sadašnji susjedi na selu isto su tako pričljivi (ako ne i malo više) od onih u Zagrebu. Štoviše, oni stariji (reda velicine moje bake) su i previše pričljivi da to ide do te granice da zabadaju nos u moje privatne stvari i da me stalno zivkaju na telefon. Idealna bi bila vjerojatno sredina, samo kako takvo što postići ili možda bi bilo bolje reći gdje! Baš se pitam kakve ću susjede imati u Njemačkoj! :-)