Danas sam u jednom jarku, uz cestu, vidio odbačenu božićnu pšenicu.
To me rastužilo. I navelo na razmišljanje o iskrenosti vjere.
Božićna pšenica se, prema običaju, sije 13. prosinca i predstavlja jedan od simbola plodnosti i novog života koji se ponovo rađa u to najmračnije doba godine. Uglavnom, dio jednog prastarog kulta i u samoj svojoj biti vrlo optimistično, nešto što samo po sebi grije ljudska srca.
Dakle, imamo situaciju odbačenog simbola života uz cestu. Dokaz je to da je vjera neiskrena i ništa drugo nego stvar marketinga. Kad bacim pogled na one TV emisije u kojima se prenose mise i sl. zapravo mi je najzanimljivije gledati ljude (okupljeno stado). Njihovi prazni pogledi jasno pokazuju da ih uglavnom baš i ne zanima što svećenik govori. U ključnim trenucima oni će ustati, onda će izbaciti one ključne riječi, i to je to. A svećenik za to vrijeme može govoriti što god hoće, može trkeljati o svemu i svačemu, nitko mu neće zamjeriti, jer nitko ga ionako ne sluša. I zato se za oltarom čuje stvarno sve i svašta, o čemu bi se trebalo posebno raspravljati, ali - tema je pšenica, šta ne?
Dakle, pšenica...
Netko tom stadu, tako, objasni da trebaju posaditi pšenicu i onda vam još ta pšenica dolazi kao poseban dar uz novine, recimo, i ljudi je sade... Zašto? Zato što tako treba. Ali - zašto treba? Paa... treba! Vjera se kod nas svodi na odlaske na mise, na provođenje obreda o čijem smislu ljudi uopće ne vode računa. Kad bi barem malo razmislili o smislu sadnje pšenice, kad bi samo malo više iskrenosti bilo u tom činu - sve bi bilo ljepše. I ne mora taj čin biti izraz neke kršćanske ili bilo kakve druge (imenovane i institucionalizirane) vjeroispovijesti - neka taj čin bude od srca i tek onda će imati smisla. I siguran sam da tada nitko ne bi tako olako bacio tu pšenicu.
Pogledao sam malo okolo po webu, da vidim šta se sve radi s tom božićnom pšenicom. Kaže, recimo, ovako: "Nakon Božića pšenica se daje pticama jer se ništa iz tog svetog doba ne smije baciti." Ovim činom pšenica, koja je rasla u našoj zdjelici, simbolično nastavlja svoj život u ptici. Naglasak je na onome nastavlja život.
I tako...
Nekako me baš rastužila ta odbačena pšenica. Iako me baš i nije iznenadila. Jutro je postalo još hladnije i puno maglovitije.
To me rastužilo. I navelo na razmišljanje o iskrenosti vjere.
Božićna pšenica se, prema običaju, sije 13. prosinca i predstavlja jedan od simbola plodnosti i novog života koji se ponovo rađa u to najmračnije doba godine. Uglavnom, dio jednog prastarog kulta i u samoj svojoj biti vrlo optimistično, nešto što samo po sebi grije ljudska srca.
Dakle, imamo situaciju odbačenog simbola života uz cestu. Dokaz je to da je vjera neiskrena i ništa drugo nego stvar marketinga. Kad bacim pogled na one TV emisije u kojima se prenose mise i sl. zapravo mi je najzanimljivije gledati ljude (okupljeno stado). Njihovi prazni pogledi jasno pokazuju da ih uglavnom baš i ne zanima što svećenik govori. U ključnim trenucima oni će ustati, onda će izbaciti one ključne riječi, i to je to. A svećenik za to vrijeme može govoriti što god hoće, može trkeljati o svemu i svačemu, nitko mu neće zamjeriti, jer nitko ga ionako ne sluša. I zato se za oltarom čuje stvarno sve i svašta, o čemu bi se trebalo posebno raspravljati, ali - tema je pšenica, šta ne?
Dakle, pšenica...
Netko tom stadu, tako, objasni da trebaju posaditi pšenicu i onda vam još ta pšenica dolazi kao poseban dar uz novine, recimo, i ljudi je sade... Zašto? Zato što tako treba. Ali - zašto treba? Paa... treba! Vjera se kod nas svodi na odlaske na mise, na provođenje obreda o čijem smislu ljudi uopće ne vode računa. Kad bi barem malo razmislili o smislu sadnje pšenice, kad bi samo malo više iskrenosti bilo u tom činu - sve bi bilo ljepše. I ne mora taj čin biti izraz neke kršćanske ili bilo kakve druge (imenovane i institucionalizirane) vjeroispovijesti - neka taj čin bude od srca i tek onda će imati smisla. I siguran sam da tada nitko ne bi tako olako bacio tu pšenicu.
Pogledao sam malo okolo po webu, da vidim šta se sve radi s tom božićnom pšenicom. Kaže, recimo, ovako: "Nakon Božića pšenica se daje pticama jer se ništa iz tog svetog doba ne smije baciti." Ovim činom pšenica, koja je rasla u našoj zdjelici, simbolično nastavlja svoj život u ptici. Naglasak je na onome nastavlja život.
I tako...
Nekako me baš rastužila ta odbačena pšenica. Iako me baš i nije iznenadila. Jutro je postalo još hladnije i puno maglovitije.
1 komentar:
nije sve tako crno! neki siroti i gladni jaganjac božiji će sigurno utažiti glad sa pšenicom iz kanala.
to dođe kad zbrojiš kako budeš sijao tako ćeš i žeti i da su čudni i neizmjerni puteve bošji.
Objavi komentar