Svi auti Čovjeka s bijelim fičom
Stalni pratilac Humpsa bio je FX. On je bio nešto stariji od nas, ali to ne znači da je bio i mudriji. FX je imao auto. Ustvari, FX se bavio svim i svačim, a između ostalog je i kupovao stare aute, koje bi sredio, da ih poslije proda. To sređivanje je značilo da je bojao unutrašnjost auta u najnevjerojatnije kombinacije boja, takve da mi je ponekad bilo i neugodno i voziti se u tome.
FX se, uglavnom, s nama družio najviše zbog toga što nas može voziti. Međutim, u krivu je svatko tko pomisli da smo ga mi trpili zato što smo na taj način imali prijevoz. Ne. FX je bio taj koji nas je maltretirao svojom potrebom da nas stalno nekamo vozi. Tako da smo se često vozili iako to nismo htjeli.
A te vožnje gradom sa FXom bile su stvarno nešto posebno. Kad bi on sjeo za volan, nije on mogao voziti polako, pažljivo. Ne. To je uvijek bila divlja jurnjava, uz škripu guma.
Ali posebno je bio slab prema curama. Cure se mirno šeću, a mi jurimo Bulevarom, adrenalin je odavno prešao u crvenu zonu, FX vozi slalom i usput se okreće i nešto brblja, a nama se u glavi vrte misli "Samo da prođe ova vožnja, samo još ova vožnja..." I onda, krajičkom oka, FX zapaža cure, koje smo ostavili za sobom već nekih 100 metara.
"CURE! Ha ha ha! Cureee!" urla FX, poteže ručnu, prebacuje u rikverc, vozači oko nas negoduju.
Otvara prozor. Uzima češljić i zalizuje si frizuru. Prebacuje u finjak mode.
"Kamo cure? Da vas prebacimo?"
"Ne, ne treba, idemo tu blizu..."
Ali nema milosti. FX već otvara vrata, nas četvoricu prebacuje u neki kut iza, "Cure, ima mjesta", objašnjava i ugurava njih pet u auto.
"Mi smo band. Sviramo. The Humps."
Zatvaraju se vrata.
FX sjeda za volan, mirno otvara poklopac, vadi crne Ray Banke. Curama je to zabavno, upoznaju se s nama, a mi se već preznojavamo, jer dobro znamo šta slijedi.
FX kreće. Uz gromoglasni smijeh i škripu guma jurimo kroz noć pulskog Bulevara, cure vrište, FX urla od smijeha, FX sav oduševljen razgovara i s nama:
"Dečki, jeste vidili? Čim sviraš, cure samo padaju!"
i s curama:
"Mi smo The Humps! Dođite nas gledati, dečki odlično sviraju!
Pušta im kazetu sa snimkom probe.
FX prolazi kroz crveno - jedno, dva, pet crvenih. Pjeva "Milinku":
"E.. slušaj ovu stvar, kako ste dobro to odsvirali!!!"
Iz zvučnika dolazi samo neartikulirana škriputava buka.
Pretječe, uliječe u škare, onda naglo zakoči - samo da može škripati gumama. Cure pokušavaju iskočiti iz auta, ali ne mogu, jer vrata se mogu otvoriti samo izvana. Mi ih, od straha već potpuno ludi, gledamo pogledima punim sažaljenja. Objašnjavamo im da je FX baš super vozač i da ćemo preživjeti.
Onda dolazimo pred hotel Pulu. FX na parkiralištu još više podivlja, gume već smrde, oko nas sve dimi..
I odjednom, FX se zaustavlja, otvara vrata, a cure izliječu iz auta i deru se na nas da smo divljaci i da će tužiti FXa. A FX čini još nekoliko krugova, ovaj put sam, mi gledamo, cure gledaju, upućuju nam upitne poglede. I, onda, kad FX završi sa svojim obredom, skida Ray Banke, mirno otvara gepek, vadi kožnu jaknu s resicama, oblači je:
"Bilo je odlično, šta ne?"
A cure kuhaju od bijesa. Najrađe bi ga razbile. Mi bi također najrađe razbili FX. Cure su zgodne, dalo bi se nešto konstruktivno učiniti s njima, ali nemamo šanse nakon faking FXa. Cure kipe, ali na kraju se smiju, smiju se jer su još žive, smiju se jer su očito mislile da ćemo ih u najmanju ruku silovati, zatući i zakopati ispred hotela Pula.
Par značajnih pogleda. Cure nešto ipak, na kraju svega, očekuju od nas. A nama je totalno neugodno zbog svega i ne možemo im ni pogledati u oči.
"Vi ste stvarno band?"
"Mmda..." odgovaram, totalno sramežljivo, "ustvari, oni sviraju", pokazujem na Davora, koji pali cigaru da se skulira i na Dobranovića, u njegovoj skamenjenoj pozi, s cigarom što mu dogorijeva među prstima. Ivo gleda u pod. "oni sviraju, ja samo pišem tekstove." Na FXa više nitko ne obraća pažnju: "momci, potražite me kad želite ići kući" pa sjeda za volan i polako odlazi
"Ma da? Ti pišeš? Daj, reci nam neki tekst"
"Pa ne znam sad.. to ti se pjeva, znaš... Oni izvode te stvari, dođite na koncert kad bude..."
"Doći ćemo." kažu cure i odlaze. Smijeh se gubi u noći, a mi ulazimo u HP da se prepustimo Stoogesima, Ramonesima, Sonic Youthu, Disciplini kičme i ostalim našim idolima.
FX je, tako, bio nešto kao roadie. Definitivno najluđi roadie kojega je povijest pulskog r'n'r-a vidjela. Kasnije nastala stvar "Čovjek sa bijelim fičom" naša je posveta njemu. Uvijek ću se sjećati njegovih izjava, kao "Dečki, gomila uspaljenih Čehinja se kupa na Valkanama. Samo čekaju vas." ili ono kad nam je objašnjavao da će njegove video-snimke gimnazijalki na tjelesnom "jednog dana vrijediti zlata".
Stalni pratilac Humpsa bio je FX. On je bio nešto stariji od nas, ali to ne znači da je bio i mudriji. FX je imao auto. Ustvari, FX se bavio svim i svačim, a između ostalog je i kupovao stare aute, koje bi sredio, da ih poslije proda. To sređivanje je značilo da je bojao unutrašnjost auta u najnevjerojatnije kombinacije boja, takve da mi je ponekad bilo i neugodno i voziti se u tome.
FX se, uglavnom, s nama družio najviše zbog toga što nas može voziti. Međutim, u krivu je svatko tko pomisli da smo ga mi trpili zato što smo na taj način imali prijevoz. Ne. FX je bio taj koji nas je maltretirao svojom potrebom da nas stalno nekamo vozi. Tako da smo se često vozili iako to nismo htjeli.
A te vožnje gradom sa FXom bile su stvarno nešto posebno. Kad bi on sjeo za volan, nije on mogao voziti polako, pažljivo. Ne. To je uvijek bila divlja jurnjava, uz škripu guma.
Ali posebno je bio slab prema curama. Cure se mirno šeću, a mi jurimo Bulevarom, adrenalin je odavno prešao u crvenu zonu, FX vozi slalom i usput se okreće i nešto brblja, a nama se u glavi vrte misli "Samo da prođe ova vožnja, samo još ova vožnja..." I onda, krajičkom oka, FX zapaža cure, koje smo ostavili za sobom već nekih 100 metara.
"CURE! Ha ha ha! Cureee!" urla FX, poteže ručnu, prebacuje u rikverc, vozači oko nas negoduju.
Otvara prozor. Uzima češljić i zalizuje si frizuru. Prebacuje u finjak mode.
"Kamo cure? Da vas prebacimo?"
"Ne, ne treba, idemo tu blizu..."
Ali nema milosti. FX već otvara vrata, nas četvoricu prebacuje u neki kut iza, "Cure, ima mjesta", objašnjava i ugurava njih pet u auto.
"Mi smo band. Sviramo. The Humps."
Zatvaraju se vrata.
FX sjeda za volan, mirno otvara poklopac, vadi crne Ray Banke. Curama je to zabavno, upoznaju se s nama, a mi se već preznojavamo, jer dobro znamo šta slijedi.
FX kreće. Uz gromoglasni smijeh i škripu guma jurimo kroz noć pulskog Bulevara, cure vrište, FX urla od smijeha, FX sav oduševljen razgovara i s nama:
"Dečki, jeste vidili? Čim sviraš, cure samo padaju!"
i s curama:
"Mi smo The Humps! Dođite nas gledati, dečki odlično sviraju!
Pušta im kazetu sa snimkom probe.
FX prolazi kroz crveno - jedno, dva, pet crvenih. Pjeva "Milinku":
"E.. slušaj ovu stvar, kako ste dobro to odsvirali!!!"
Iz zvučnika dolazi samo neartikulirana škriputava buka.
Pretječe, uliječe u škare, onda naglo zakoči - samo da može škripati gumama. Cure pokušavaju iskočiti iz auta, ali ne mogu, jer vrata se mogu otvoriti samo izvana. Mi ih, od straha već potpuno ludi, gledamo pogledima punim sažaljenja. Objašnjavamo im da je FX baš super vozač i da ćemo preživjeti.
Onda dolazimo pred hotel Pulu. FX na parkiralištu još više podivlja, gume već smrde, oko nas sve dimi..
I odjednom, FX se zaustavlja, otvara vrata, a cure izliječu iz auta i deru se na nas da smo divljaci i da će tužiti FXa. A FX čini još nekoliko krugova, ovaj put sam, mi gledamo, cure gledaju, upućuju nam upitne poglede. I, onda, kad FX završi sa svojim obredom, skida Ray Banke, mirno otvara gepek, vadi kožnu jaknu s resicama, oblači je:
"Bilo je odlično, šta ne?"
A cure kuhaju od bijesa. Najrađe bi ga razbile. Mi bi također najrađe razbili FX. Cure su zgodne, dalo bi se nešto konstruktivno učiniti s njima, ali nemamo šanse nakon faking FXa. Cure kipe, ali na kraju se smiju, smiju se jer su još žive, smiju se jer su očito mislile da ćemo ih u najmanju ruku silovati, zatući i zakopati ispred hotela Pula.
Par značajnih pogleda. Cure nešto ipak, na kraju svega, očekuju od nas. A nama je totalno neugodno zbog svega i ne možemo im ni pogledati u oči.
"Vi ste stvarno band?"
"Mmda..." odgovaram, totalno sramežljivo, "ustvari, oni sviraju", pokazujem na Davora, koji pali cigaru da se skulira i na Dobranovića, u njegovoj skamenjenoj pozi, s cigarom što mu dogorijeva među prstima. Ivo gleda u pod. "oni sviraju, ja samo pišem tekstove." Na FXa više nitko ne obraća pažnju: "momci, potražite me kad želite ići kući" pa sjeda za volan i polako odlazi
"Ma da? Ti pišeš? Daj, reci nam neki tekst"
"Pa ne znam sad.. to ti se pjeva, znaš... Oni izvode te stvari, dođite na koncert kad bude..."
"Doći ćemo." kažu cure i odlaze. Smijeh se gubi u noći, a mi ulazimo u HP da se prepustimo Stoogesima, Ramonesima, Sonic Youthu, Disciplini kičme i ostalim našim idolima.
FX je, tako, bio nešto kao roadie. Definitivno najluđi roadie kojega je povijest pulskog r'n'r-a vidjela. Kasnije nastala stvar "Čovjek sa bijelim fičom" naša je posveta njemu. Uvijek ću se sjećati njegovih izjava, kao "Dečki, gomila uspaljenih Čehinja se kupa na Valkanama. Samo čekaju vas." ili ono kad nam je objašnjavao da će njegove video-snimke gimnazijalki na tjelesnom "jednog dana vrijediti zlata".
1 komentar:
dragi nikola,
hvala za ovaj povijesni osvrt i podsjetnik na najljepše dane naseg odrastanja. znš da se ivana i ja često pitamo kako se desio onaj famozni koncert u pattinaggiu, a ne možemo se sjetiti. ivana je čak bila voditeljica..
pozdrav iz trsta
alina
Objavi komentar