U par mjeseci marljivog rada, redovitih proba, bjesomučnog kreiranja tekstova, uglazbljivanja i aranžiranja, Humpsi su početkom ljeta 1991. na repertoaru imali već zavidan broj autorskih stvari.
Međutim, onda nas je povijest pritisla svom svojom težinom. Bili smo na medulinskom otoku Cea kad smo saznali da je počeo rat u Sloveniji. Činilo nam se tada da je sve to nešto prolazno, još uvijek nekako daleko, da se to nama ipak ne može dogoditi. Rat u Sloveniji je trajao nekoliko dana i prestao. Ipak, napetost je visila u zraku. Još prije svega toga ljudi su odjednom postajali Srbi i Hrvati, oni koji su se najglasnije nazivali Hrvatima počeli su nositi crne majice s velikim U, sve se češće i javnije čuo pozdrav "Za dom spremni". Šahovnica je prestala biti obrubljena žitom, a prvo polje na njoj postalo je bijelo. Na štandovima se prodavao čist hrvatski zrak. S druge strane, u Srbiji, budili su se nacionalni mitovi, Milošević je okupljao neobrijane muškarce u šajkačama što su žderali odojke, a omiljena pjesma im je bila "Bit će mesa, bit će mesa, klat ćemo Hrvate..."
Ukratko, atmosfera je bila užasna. Smrt se osjećala u zraku.
Samo par mjeseci prije toga bio sam u Beogradu. Vidio sam plakate "Kruha i soli!", pitao sam se što to znači, a onda su mi objasnili da je to namijenjeno vojsci što se okuplja za obranu Srbije. Bilo mi je jako čudno i prvi put sam se osjećao kao stranac, kao netko tko bi se trebao skrivati u tm gradu što mi se do tada činio prijateljskim.
A onda su postavljeni balvani na prilazima Kninu, ubijeno je 6 policajaca i sve je krenulo nezaustavljivim tokom. Prekinute su telefonske i poštanske veze sa Srbijom. Rođaci i teta Antica, koji su živjeli u Beogradu, a s kojima sam cijeloga života bio toliko blizak, odjednom su se našli negdje jako daleko...
Zamračenja su se zaredala, ali Humpsi su nastavili svirati. Ljudi su oko nas naočigled pucali, mijenjali su se preko noći, bježali su u neku nacionalnu mitologiju. Mi smo radili i na taj način izgradili čvrsti zid koji nije dopuštao tim negativnim utjecajima da prodru do nas i da nas zatruju.
Štoviše, u to mračno doba, Humpsi su izašli i počeli svirati u javnosti.
Međutim, onda nas je povijest pritisla svom svojom težinom. Bili smo na medulinskom otoku Cea kad smo saznali da je počeo rat u Sloveniji. Činilo nam se tada da je sve to nešto prolazno, još uvijek nekako daleko, da se to nama ipak ne može dogoditi. Rat u Sloveniji je trajao nekoliko dana i prestao. Ipak, napetost je visila u zraku. Još prije svega toga ljudi su odjednom postajali Srbi i Hrvati, oni koji su se najglasnije nazivali Hrvatima počeli su nositi crne majice s velikim U, sve se češće i javnije čuo pozdrav "Za dom spremni". Šahovnica je prestala biti obrubljena žitom, a prvo polje na njoj postalo je bijelo. Na štandovima se prodavao čist hrvatski zrak. S druge strane, u Srbiji, budili su se nacionalni mitovi, Milošević je okupljao neobrijane muškarce u šajkačama što su žderali odojke, a omiljena pjesma im je bila "Bit će mesa, bit će mesa, klat ćemo Hrvate..."
Ukratko, atmosfera je bila užasna. Smrt se osjećala u zraku.
Samo par mjeseci prije toga bio sam u Beogradu. Vidio sam plakate "Kruha i soli!", pitao sam se što to znači, a onda su mi objasnili da je to namijenjeno vojsci što se okuplja za obranu Srbije. Bilo mi je jako čudno i prvi put sam se osjećao kao stranac, kao netko tko bi se trebao skrivati u tm gradu što mi se do tada činio prijateljskim.
A onda su postavljeni balvani na prilazima Kninu, ubijeno je 6 policajaca i sve je krenulo nezaustavljivim tokom. Prekinute su telefonske i poštanske veze sa Srbijom. Rođaci i teta Antica, koji su živjeli u Beogradu, a s kojima sam cijeloga života bio toliko blizak, odjednom su se našli negdje jako daleko...
Zamračenja su se zaredala, ali Humpsi su nastavili svirati. Ljudi su oko nas naočigled pucali, mijenjali su se preko noći, bježali su u neku nacionalnu mitologiju. Mi smo radili i na taj način izgradili čvrsti zid koji nije dopuštao tim negativnim utjecajima da prodru do nas i da nas zatruju.
Štoviše, u to mračno doba, Humpsi su izašli i počeli svirati u javnosti.
1 komentar:
Ej, odlično je ono sa Goranovim neuspjelom popravku zatim i pojačavanju snage pojačala, Dobro je što se Draško pobunio u svoju korist, ali najslađe mi je bilo čitati o Srečkovim isfuravanjima pred curama i ludoj vožnji. Stvarno je trebalo o tome pisati jer ja sam se recimo tu i tamo sjetio te grupe.
Objavi komentar