Dolores i Matko su na kauču - Dolores ga pokušava uvjeriti da ode spavati, Zvjezdana mi je još prije sat vremena zaspala. Sve u svemu, lijepa, idilična obiteljska sličica.
"Ničega se ne bojim", kaže gimnazijalka na TVu. Čudno. Čudno, jer mene je jako strah. Ali ovo "Ničega se ne bojim" mi je samo poslužilo kao povod za pisanje ovog posta. Ne, neću govoriti kako se bojim tih mladih koji dolaze i "njihove inertnosti". Neću, jer i našu je generaciju karakterizirala neaktivnost i sveopća apatija. Ovi su samo nasljedili to stanje od nas, a još ih sa svih strana hrane i bezgraničnom ushićenošću, šarenilom shopping centara i sl.
Bojim se onoga što čujem zadnjih dana. Bojim se onoga što se zbiva u svijetu, u sve većoj mjeri. Sve se glasnije zvecka nuklearnim oružjem. Prvo su ovi iz NATO-a donijeli neki novi manifest, u kojemu govore o prevetivim nuklearnim udarima zbog sprječavanja širenja nuklearnog oružja (?!?) Onda, oni s druge strane, Rusi, kažu da su za obranu svog suvereniteta i teritorijalnog integriteta i za zaštitu svojih saveznika spremni na preventivnu upotrebu nuklearnog oružja. Pa Rusi izvrše veliku vojnu vježbu malo zapadno od Francuske, u sklopu koje ispaljuju taktičke rakete.
E pa ne znam kako da me ne bude strah!
Strah me i te novokomponirane neravnoteže, koja poprima sve veće razmjere, a koja se odražava u nezadrživom rastu NATO-a, što guta cijele države i polako, ali sigurno okružuje Rusiju. A Rusija sve otvorenije negoduje protiv toga. A pristupanje NATO-u nam se prikazuje kao nasušna potreba prvog reda, kao nacionalni prioritet. Ideja nekog alternativnog, trećeg, nesvrstanog.. kako god to želite zvati... umrla je, sve je nestalo u općoj konzumerističkoj ekstazi.U sjeni interkontinentalnih raketa s nuklearnim glavama ravnoteža ovog tipa jednostavno je zastrašujuća. Izjave povampirenih generala još su zloslutniji. Ponovo nam se, u snoviđenju, pojavljuje crveno dugme i hladnokrvni prst koji ga pritišće. Gospodari rata govore o uništenju svijeta - preventivnom.
Jasno se sjećam one čudne nelagode koju sam osjećao prolazeći kroz Hiroshimu. Sjećam se i kad sam iz Fukuoke, gledajući prvo ka sjeveru pa onda ka jugu, zamišljao pojavu zlokobnih bljeskova na horizontu. Kao i onog osjećaja beskrajne nemoći da ispravim nepravdu koja je nanesena stanovništvu onog mirnog atola, koji je evakuiran samo zato da USA u miru mogu isprobati svoju hidrogensku bombu. Eksplozija je u djeliću sekunde cijeli atol, na kojem su u miru živjeli domoroci tisućama godina. I onda su im gospodari rata pretvorili njihovu domovinu u oblak zatrovane pare.I u svom tom užasu, žive ljudi. Dišu, rađaju se, rastu, rade i odlaze u miru, u neprekidnom nizu. I nadaju se ljudi da će svijet kojega ostave za sobom biti ljepše mjesto za život. Uživamo u toplini svoga doma, u obiteljskom okruženju, dijelimo sreću sa svojom djecom, dajemo sve od sebe na poslu... Ljudi i pjevaju, bune se, vjeruju da je drugačiji svijet moguć i da treba biti realan i zahtjevati nemoguće.
A ima i malih stvari koje nas svaki put iznova razvesele svojom prostodušnošću. Japansko društvo za origami avione planira poslati papirnati avion iz Međunarodne svemirske stanice, kako bi, iz orbite, u spiralnoj putanji polako pao negdje na površinu Zemlje. I iza te ideje ne stoji nikakva skrivena namjera, nikakav dublji smisao. Osim onog najdubljeg - da aviončić leti i mirno sleti na Zemlju.
"Ničega se ne bojim", kaže gimnazijalka na TVu. Čudno. Čudno, jer mene je jako strah. Ali ovo "Ničega se ne bojim" mi je samo poslužilo kao povod za pisanje ovog posta. Ne, neću govoriti kako se bojim tih mladih koji dolaze i "njihove inertnosti". Neću, jer i našu je generaciju karakterizirala neaktivnost i sveopća apatija. Ovi su samo nasljedili to stanje od nas, a još ih sa svih strana hrane i bezgraničnom ushićenošću, šarenilom shopping centara i sl.
Bojim se onoga što čujem zadnjih dana. Bojim se onoga što se zbiva u svijetu, u sve većoj mjeri. Sve se glasnije zvecka nuklearnim oružjem. Prvo su ovi iz NATO-a donijeli neki novi manifest, u kojemu govore o prevetivim nuklearnim udarima zbog sprječavanja širenja nuklearnog oružja (?!?) Onda, oni s druge strane, Rusi, kažu da su za obranu svog suvereniteta i teritorijalnog integriteta i za zaštitu svojih saveznika spremni na preventivnu upotrebu nuklearnog oružja. Pa Rusi izvrše veliku vojnu vježbu malo zapadno od Francuske, u sklopu koje ispaljuju taktičke rakete.
E pa ne znam kako da me ne bude strah!
Strah me i te novokomponirane neravnoteže, koja poprima sve veće razmjere, a koja se odražava u nezadrživom rastu NATO-a, što guta cijele države i polako, ali sigurno okružuje Rusiju. A Rusija sve otvorenije negoduje protiv toga. A pristupanje NATO-u nam se prikazuje kao nasušna potreba prvog reda, kao nacionalni prioritet. Ideja nekog alternativnog, trećeg, nesvrstanog.. kako god to želite zvati... umrla je, sve je nestalo u općoj konzumerističkoj ekstazi.U sjeni interkontinentalnih raketa s nuklearnim glavama ravnoteža ovog tipa jednostavno je zastrašujuća. Izjave povampirenih generala još su zloslutniji. Ponovo nam se, u snoviđenju, pojavljuje crveno dugme i hladnokrvni prst koji ga pritišće. Gospodari rata govore o uništenju svijeta - preventivnom.
Jasno se sjećam one čudne nelagode koju sam osjećao prolazeći kroz Hiroshimu. Sjećam se i kad sam iz Fukuoke, gledajući prvo ka sjeveru pa onda ka jugu, zamišljao pojavu zlokobnih bljeskova na horizontu. Kao i onog osjećaja beskrajne nemoći da ispravim nepravdu koja je nanesena stanovništvu onog mirnog atola, koji je evakuiran samo zato da USA u miru mogu isprobati svoju hidrogensku bombu. Eksplozija je u djeliću sekunde cijeli atol, na kojem su u miru živjeli domoroci tisućama godina. I onda su im gospodari rata pretvorili njihovu domovinu u oblak zatrovane pare.I u svom tom užasu, žive ljudi. Dišu, rađaju se, rastu, rade i odlaze u miru, u neprekidnom nizu. I nadaju se ljudi da će svijet kojega ostave za sobom biti ljepše mjesto za život. Uživamo u toplini svoga doma, u obiteljskom okruženju, dijelimo sreću sa svojom djecom, dajemo sve od sebe na poslu... Ljudi i pjevaju, bune se, vjeruju da je drugačiji svijet moguć i da treba biti realan i zahtjevati nemoguće.
A ima i malih stvari koje nas svaki put iznova razvesele svojom prostodušnošću. Japansko društvo za origami avione planira poslati papirnati avion iz Međunarodne svemirske stanice, kako bi, iz orbite, u spiralnoj putanji polako pao negdje na površinu Zemlje. I iza te ideje ne stoji nikakva skrivena namjera, nikakav dublji smisao. Osim onog najdubljeg - da aviončić leti i mirno sleti na Zemlju.
4 komentara:
Bilo je prošle srijede u emisiji Drugi format, gdje je Tvrtko Jakovina malo pričao o mladima, tj. o svojim studentima. Pa kaže između ostalog kako 40% njih ili tako sa četvrte godine nije čulo za Darfur. A kaže i kako ga iznenađuje nikakav, bezosjećajan odnos prema pričama o holokaustu. Ne pišeš zapravo puno o mladima u ovom postu, ali ti je takav naslov, a mene isto tako (neugodno uglavnom) iznenađuju mladi kao neka skupina. Baš mi je sablažnjiva bešćutnoist i nezainteresiranost. Ova priča s nemanjem straha uklapa se u tu sliku.
meni "mladi" (p)ostaju misterija otkad držim taj vječiti kolegij prve godine. ukratko, imam dojam da kako vrijeme odmiče sve manje kužim šta brucoše zanima. tj sve teže mi je zainteresirati ih za bilo šta ima veze s nekim proučavanjem kulture. mislim da nije moja paranoja, dosta dobro to vidim ako pogledam generaciju od prije 5g i ovogodišnju. dobro dbi nam došla neka soiološka istraživanja o promjenama svijesti itd mladih...
Da, veza između naslova i sadržaja možda nije direktna, ali želio sam upravo naglasiti kako [imam dojam] se mladi ignorantski odnose prema svemu što se oko njih zbiva. Ne znam što bi se trebalo dogoditi, a da čujemo neku suvislu reakciju mladih. Stav koji će nas (nadam se) iznenaditi, reakcju koja nam se (možda) neće sviđati iz naše perspektive 10-15 godina starijih - ali nešto trebaju govoriti. [OK, ni naša generacija nije bila ništa bolja - u svom onom užasu prve polovice devedesetih jedino što je pokrenulo studente je bilo poskupljenje bonova u menzi]
Neki od vas su primijetili da je maknuta slika na kojoj piše "Nuclear power is not health for children..." i zamijenjena s dvije slike protesta protiv nuklearnog naoružanja. To je samo jedna mala ispravka, ništa više...
Objavi komentar