Pravo na rad

Prije nekoliko dana Tomislav Horvatinčić je najavio (možebitno) pokretanje peticije, koju je nazvao (ah, patetike li....) "Pravo na rad". Navodno, on, altruista, gradi pogon koji će zaposliti 1000 ljudi (prije mjesec dana govorio je o brojci od 1500). Ali u toj ga duboko humanoj namjeri sprječavaju antipoduzetnički nastrojeni izmanipulirani mladi ljudi, zaostali u nekom mračnom sustavu, po tko zna čijem nalogu. Nije rekao kad kreće potpisivanje peticije, zapravo se sve nešto kao nećka hoće li uopće skupljati potpise, ali sama me najava nadahnula da odmah ujutro sjednem za kompjuter i napišem sljedeće pismo građanima. Patetično je, ali, ponavljam, i sam naziv "Pravo na rad" izuzetno je patetičan, izgovoren iz usta Tomislava Horvatinčića.

Poštovani sugradani!

U najmanju je ruku cudno kad covjek, kojemu nije problem na oltar profita žrtvovati opcu dobrobit, zaziva pravo na rad. Tako je, zbog gradnje shopping centra Hoto grupe, uništen cijeli blok u samom srcu Zagreba. To što je medu srušenim zgradama bilo i nekoliko povijesno vrijednih kuca, koje su zaslužile uvrštenje u spomenicku baštinu, spomenutom investitoru ne predstavlja nikakav problem. I to nije bilo dovoljno, nego zbog ulaza u privatnu podzemnu garažu tog istog shopping centra svjedocimo pokušajima bezocne krade dijela pješacke zone u Varšavskoj ulici. Krupni kapital ne trpi takve „sitnicave“ potrebe gradana, na njegovom pobjedonosnom putu treba uklanjati te prepreke, zvane javni interes. Medutim, zapitajmo se – što onda „pravo na rad“ znaci kad to izgovara covjek lišen bilo kakvih moralnih skrupula? Da li od covjeka, koji evidentno ne poznaje pojam javnog interesa, možemo ocekivati ikakvo razumijevanje radnickih prava?

Zato, ne nasjedajmo na laži i objede gospodina Horvatincica! „Pravo na rad“, izgovoreno iz njegovih usta, jednako je pravu galiota na veslo. Galioti su, prisjetimo se, svojom snagom pokretali Mletacke galije, sve dok ne bi skapali od iscrpljenosti. Odrezanih nogu, privezani na vesla, ti su robovi bili pogonska snaga tih srednjovjekovnih trgovackih brodova, što su plovili našim Jadranskim morem, na svom putu trgovine, ali i pljacke prirodne i kulturne baštine. Danas svjedocimo slicnom odnosu vlasnika velikih kompanija prema svojim zaposlenicima, koji stenju u tim pogonima, samo zato da rade i zarade, a na svaki spomen socijalnih prava prijeti im se otkazom. Cak je i odnos tih istih kompanija, vizionara i developera prema prirodnoj i kulturnoj baštini istovjetan onome stranih mocnika, kakvom su svjedocili naši preci.

Nažalost, to je realnost s kojom smo suoceni. Medutim, dozvolimo li gospodinu Horvatincicu da i dalje obmanjuje javnost svojim „pravom na rad“, dajemo dodatni kredibilitet takvom nacinu poslovanja, a zanemarujemo vlastita prava, zajamcena Ustavom Republike Hrvatske i Opcom deklaracijom o pravima covjeka. Pravo na stjecanje profita ne smijemo pretpostaviti radnickim pravima i vrijednostima koje baštini naša domovina. Profit je kratkorocan, a prava i vrijednosti stvari su koje dugujemo našim potomcima.

Zato, ne dozvolimo da se pravo na rad svede na pravo na mizernu zaradu za robovski posao, pravo na kradu javnog interesa gradana! Neka to bude pravo na naše, ljudsko dostojanstvo – pravo na pravedne uvjete rada, ali i na zdrav okoliš u kojemu se možemo slobodno kretati, stvarati, rasti - jednostavno receno, uživati u slobodi.

Na pseudorubu znanosti

Prije nekoliko tjedana potpisao sam peticiju kojom se zahtjeva premještanje HTV-ove emisije "Na rubu znanosti" iz znanstvenog programa.

Zatim sam, zajedno s još četvoricom kolega, i iznjeo svoje mišljenje u Jutarnjem listu.
I, zapravo... nakon toga zakljuučio da sam reagirao ishitreno i sve skupa je ispalo nespretno, nikako ne onako kako bih ja želio da to ispadne. Čini mi se da smo se ovom peticijom udaljili od cilja, a to je objašnjenje javnosti da je pseudoznanost neprihvatljiva pa čak u mnogim slučajevima i opasna ili samo način za stjecanje znatne zarade na račun naivnih i očajnih pojedinaca. Drugim riječima, našao sam se u nečemu u čemu se, zapravo, nisam želio naći.
Naravno, ne odustajem od mišljenja da bi emisiju trebalo drukčije koncipirati želi li je se zadržati u znanostvenom programu. Isto tako, pseudoznanost smatram izuzetno štetnom i nikad neću odustati od borbe protiv te štetne pojave. Međutim, nemam ništa protiv samog Krešimira Mišaka. Čak ne smatram niti da emisija "Na rubu znanosti" isključivo promovira pseudoznanost. Treba se malo prisjetiti, prolistati arhivu i vidjet ćemo da je Mišak ugošćavao i znanstvenike, koje nikako ne možemo nazvati "prodavačima magle". Naravno, gosti su vrlo često bili raznorazni pseudoznanstvenici i razna druga čeljad što nastanjuje svijet iza ruba znanosti. A što je najtragičnije, poneki su gosti bili znanstvenici koji su odlutali u taj svijet iza ruba i trajno ostali u njemu. Ali ne svi!
Što se ovih zadnjih tiče, treba biti pošten do kraja i sjetiti se da ti ljudi i dalje, unatoč svim svojim sasvim neznanstvenim tvrdnjama, kojima obmanjuju javnost, i dalje mirno zauzimaju svoje visoke pozicije unutar sustava znanosti, sudjeluju i, npr. na simpoziju posvećenom Ivanu Supeku u "najvećem hrvatskom prirodoznanstvenom institutu". Naravno, ovdje sam dao primjer sasvim određene osobe, one iste o kojoj sam već dovoljno pisao. No ovdje neću duljiti o toj osobi. Možda bi ipak trebalo ići radikalno "do kraja" i tražiti sve te institucije da se izjasne, da se vidi koliko one zapravo drže do znanosti, prepoznaju li one uopće pseudoznanost. Meni se, nažalost, čini da one to ne prepoznaju ili, što je još tragičnije, prepoznaju, ali tome ne pridaju važnost.
Problem je, dakle, puno dublji i emisija "Na rubu znanosti" je relativno benigna posljedica cjelokupnog stanja.
Mišaku treba priznati da dobro radi emisiju. Njena gledanost, unatoč nepopularnom terminu, to potvrđujue sama po sebi. S druge strane ostale emisije koje čine znanstveni program redom su ubitačno dosadne i, rekao bih, zaslužnije su za depopularizaciji znanosti od sporne "Na rubu znanosti". Ovdje nećemo ni spominjati ostala zla koja vrebaju u cvjetnoj aleji katodnog crijeva. Iako bi možda ipak bilo dobro i o tome govoriti...
U konkretnom slučaju, ponavljam, uvjerio sam se da smo prenaglili i krenuli u akciju bez prethodne senzibilizacije javnosti na problem sve veće prodornosti pseudoznanosti u našem društvu, što nadalje smatramo izuzetno štetnim, jer se time posljedično otvara prostor raznolikim manipulacijama. Problem je zapravo znatno dublji i zato bi ga trebalo rješavati vrlo promišljenim koracima. Dobro je napomenuti da je problem prodro već i u samu srž našeg obrazovnog sustava. Primjeri:

1. ravnateljica jedne osnovne škole troši 100000 kn proračunskog novca kako bi svoju školu opremila magijskim predmetima što djecu štite od "štetnog zračenja". Link
2. Vladimir Paar je na turneji po školama diljem Hrvatske i svuda je rado prihvaćen gost, koji promovira svoje vrlo problematične teze o nadolazećem ledenom dobu.
3. Prirodoslovna škola Vladimira Preloga ugošćuje nekog tipa koji, kao, ne jede niti pije već 15 godina, a energiju crpi samo izravno od Sunca. [Moje pitanje njemu bi bilo kakve to on ima biokemijske sustave, kad može na taj način izravno crpiti energiju potrebnu za održavanje života]. Link
   

Dodamo li tome istovremeni trend sustavne marginalizacije prirodoslovnih predmeta u školama, uz najnoviju ideja Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta da se u gimnazijama kemija, fizika i biologija spoje u jedan nastavni predmet - Prirodoslovlje, mislim da nije nikakvo čudo da smo se uzbunili zbog ovih spregnutih trendova.
Naravno da za taj prodor velikim dijelom smatram krivom i samu akademsku zajednicu. I to ne samo što si pojedinci iz te zajednice (nekažnjeno) dozvoljavaju potpuno nedopustive izlete (pa čak i trajni boravak) iza ruba znanosti. Sjetimo se ponovo slučaja akademika Paara, na čije objede o nadolazećem ledenom dobu HAZU nije našla za shodno reagirati. Zašto smatram da su takvi "izleti" nedopustivi? Zato što znanstvenici moraju u svom djelovanju poštovati znanstvenu metodu, a to je u osnovi kritičko propitivanje svake hipoteze, činjenice, literaturnog navoda,... Ako se mi znanstvenici ne držimo tih pšravila, onda kvragu i takva znanost!
Znanstvenu zajednicu smatram krivom i za nereagiranje, za izostanak bilo kakvih istupa u medijima, za izostanak popularizacije znanosti i za vrlo aljkav stav prema javnosti. Uglavnom smo zatvoreni u svoje kule od bjelokosti i to je jedna od najvećih negativnosti. To dovodi do neosjetljivosti za probleme realnog svijeta, pasivnost koja je, prema mom mišljenju, potpuno nespojiva s misijom intelektualaca. Javnost danas uglavnom uopće nema pojma čime se znanstvenici zapravo bave. Zašto je znanost zapravo važna? Kakvu nam to ona dobrobit donosi? Ljudi ne znaju, a znanstvenike baš briga... Mislim da su to stvari koje prije svega trebamo riješiti. Prvo se treba počistiti vlastiti prag, a tek onda možeš ići dalje.
Zato mi je drago da su, uglavnom zaslugom Dejana Vinkovića, znanstvenici u zadnjih nekoliko mjeseci znatno prisutniji u medijima, znatno se više govori o znanosti i pratećim problemima. Ali zato mi je i žao što je ovo s "Na rubu znanosti" ispalo tako bezveze, što smo tako ishitreno istupili.

Na kraju svega, želim se ispričati Krešimiru Mišaku. Nadam se da će on ovo pročitati i izdržati do kraja. Zapravo, volio bih se naći s njime, mislim da bismo zajedno mogli napraviti neke jako lijepe i vrijedne stvari.
Iako, nakon svega, potpuno bih razumio njegovu ljutnju i odbijanje bilo kakve suradnje.

PS ako vas zanima, pogledajte dosta lijepu raspravu o ovome ovdje.

Kje sta bla 1992?

- Kje sta bla?
Gledao sam kroz prozor auta, koji je konačno stao, nakon toliko dugog pješačenja iz Kopra. Negdje oko Portoroža dan je bio vruć, majsko kasno proljeće pripeklo je, a Breški i ja smo hodali i hodali i hodali i proklinjali svu tu gospodu što se voze svojim autima. Pjevali smo autostoperske bajalice, kojima nas je naučila Lara:

The farmer wants survive
The farmer wants survive,
i ja i ja i ooo the farmer wants survive....

bacali kamenčiće na cestu, što bliže bijeloj crti, jer to, prema drevnim vjerovanjima, zaustavlja i najantiautostoperski raspoložene vozače. Ništa nije pomagalo. Sunce je peklo, mi smo hodali, nitko se nije obazirao na naše dignute palčeve, naš ponosan stav (jer "Moraš izgledati kao da si ponosan što si baš ovdje i što stopiraš", prisjećali smo se nečijeg savjeta), naš totalno nezainteresiran stav (je "Moraš izgledati kao da te nije briga hoće li ti netko stati", govorio nam je netko), naš veseo, nasmijani stav (jer "Moraš izgledati kao da si ful vedro raspoložen"...)
Ništa nije pomagalo.
Ali konačno je stao neki crveni auto.
- Kje sta bla? - pitao me je opet vozač. Trgnuo sam se i zapanjeno ga pogledao. Onda sam dugo gledao kroz prozor. Krajolik je prilično pust, ogoljen. U daljini vidimo more, a do njega se prostiru samo livade, makija, kupine, neka spaljena bivša šuma... Pogledam i Breškija, koji sjedi na zadnjem sjedalu, a njemu nije jasno šta me uhvatila panika.
- Kje sta bla? - upita me još jednom, ovoga puta malo glasnije, polakše, misli da ga ne čujem ili ne razumijem. Moje zaprepaštenje transformira se u tugu, strah, suosjećanje.
"Evo, to je to...", mislim ja. "To je jedan od tih vozača manijaka, masovnih ubojica, koji krstare cestama u potrazi za bespomoćnim žrtvama u liku stopera. Sad će nas zatući, raskomadati i bacit u nekakvo grmlje, cijelo vrijeme ponavljajući -Kje sta bla? Kje sta bla? KJE STA BLA?"
Gledam vozača pogledom ga moleći da nas pusti. U očima mi se odražava nekakva čudna smjesa razumijevanja, gnušanja, prezira, straha, odlučnosti.
- Pa tu... valjda su tu bila nekad. Sad ih više... ovaj... nema." odgovaram mu ja zamuckujući.
Sad se u pogledu vozača odražava samilost. Daje mi bocu vode.
- Pij, valjda te je Sunce.
Zahvaljujem i pijem vodu.. Breški uzima bocu i pije i on.
- Pitao sam - kje sta bla? Kje ---- sta ---- bla? - opet će on. Oblijeva me znoj.
- Ma žao mi je što ih nema. I ja bi više volio kad bi tu bila stabla. Ovako je baš tužno, slažem se.
- Ma kaj ti to pričaš? - sad je zaprepašten vozač. A Breški iza umire od smijeha.
- Ja isto baš volim stabla... - izvlačim se. Breški se sad hvata za trbuh, ne može više izdržati.
- Ej, Nidžo... Čovjek te ne pita za stabla...
- ????
- ... nego gdje smo bili.
Na prvom križanju čovjek je rekao da skreće i mi smo izašli iz auta. Nismo mu ni stigli reći da smo bili u Kopru, u MKCu, na koncertu Velikog bijelog slona, koji su doduše odgodili nastup, ali zamijenili su ih Once upon a Time, odličan australski band, kojega ni prije ni poslije nisam čuo.
Cesta se prostirala pred nama. Sad smo bili negdje na pola puta između Izole i Portoroža, na pustopoljini bez stabala. Čekalo nas je pješačenje do Buja. Polako smo krenuli dalje, hodajući i stopirajući putem, a kilometri su promicali pod našim bolnim nogama, na tvrdom asfaltu.

Na predavanju Vladimira Paara

Više-manje slučajno, našao sam se danas na stručnom skupu u Školskoj knjizi, namijenjenom nastavnicima fizike. Skup je vodio akademik Vladimir Paar.
Onaj Paar koji zadnjih nekoliko tjedana opsjeda sve moguće medije i uništava nam moždane stanice svojom nebuloznom "teorijom" o nadolazećem ledenom dobu.
Onaj Paar koji je među najodgovornijima u ovoj zemlji za kreiranje nastave fizike, a svoj utjecaj širi i na ostale prirodne predmete u školama.Onaj Paar, pisac mnogih udžbenika fizike, koji se prije bavio popularizacijom znanosti.
Dakle, pričao nam je o klimatskim promjenama i to je prikazao kao zanimljiv problem koji bi trebalo koristiti u školama za ilustraciju kompleksnih sustava. Priča mi je bila prilično dobro poznata, npr. odavde, odavde, odavde, odavde i odavde i odavde. Otišao sam na taj stručni skup s namjerom da ga miniram, tj. da Paaru postavim nekoliko pitanja, a zatim da iz reakcija ostalih sudionika vidim kako učitelji fizike gledaju na sve to.
Iako nisam postigao sve to onako kako sam zamišljao, ipak sam zadovoljan učinjenim. Uspio sam postaviti jedno pitanje, a nastavak je spriječila moderatorica.
Započeo sam slatkorječivo:- Lijepo ste nam izložili kompleksnost sustava klime planeta Zemlje. I stvarno se svi možemo složiti kako na klimu utječe mnoštvo varijabli pa je zato svako predviđanje vrlo težak zadatak. Vi na temelju pregleda literature tvrdite da dolazi ledeno doba...
I sad olazi ono ali:
- Ali ovdje se nameću dva pitanja. Na prvom slideu ste prikazali mjerenja temperature 14 meteoroloških stanica u Hrvatskoj, i to u razdoblju između 1999. i 2009. godine. Usporedbom dva petogodišnja prosjeka temperatura dobili ste pad od 0,4 °C i time potkrepljujete tvrdnju o nadolazećem ledenom dobu. Ja to ne smatram vjerodostojnim iz najmanje dva razloga - prvi je prekratko razmotreno vremensko razdoblje. Drugi je razlog činjenica da su sve stanice smještene u Hrvatskoj, a mi govorimo o globalnoj promjeni klime. Isto tako, pozivate nas na znanstvenu strogost pri proučavanju literature, a Vi ste nam prikazali samo pojedinačne rezultate koji podupiru Vašu ideju. Zašto niste prikazali i druge rezultate?Eto, to je bilo moje pitanje. Dugačko je, ali trebao sam dati uvod da ne bude zabune. Ali odgovor je bio očekivan. Ispričao nam je nešto o sprezi visoke znanosti i visoke politike, a njega ne zanima politika, nego, jelte - samo fizika. Pričao nam je o uroti protiv ugljikovog dioksida, koji ni za šta, naravno, nije kriv... Itd. Onda je, u vezi opadanja temperature, govorio i kako je trend, koji je vidljiv iz očitanja u Hrvatskoj odraz globalnog trenda.Evo, pogledajte te trendove. U zadnjih 12 godina opažamo blagi pad prosječne temperature:Međutim, nekako mu je promaklo pokazati kretanje temperatura u malo duljem razdoblju. Pogledamo li zadnjih 130 godina, vidimo da je generalni trend uzlazan, iako prosječne godišnje temperature, pa čak i prosjeci za 5 godina, mogu fluktuirati oko dominantnog trenda:Pogledamo li zadnjih 1000 godina, vidimo da je blago opadajući trend prosječne godišnje globalne temperature oko 1850. godine naglo prešao u vrlo strmo rastući trend:Tad je i pokazao sliku (prvu sliku od ove tri koje sam dodao), opet zadnjih 10 godina, kako temperatura opada, a koncentracija ugljikovog dioksida u atmosferi raste. Što je, po njemu, dokaz friziranja podataka po želji političara. Htjeo sam ga pitati još jednu stvar, ali me prekinula moderatorica. Pitanje bi bilo:- Ako je ovo što pokazujete točno, onda mi zapravo nije jasan porast koncentracije CO2. Jer, znamo da je ocean najveći apsorber CO2, a topljivost plinova se povećava sa smanjenjem temperature. Prema tome, ako nema baš naročitog povećanja aktivnosti vulkana (a nema). onda negdje mora nastajati taj suvišak CO2. Vi kažete da čovjek ne proizvodi značajne količine CO2 pa mi objasnite otkuda taj suvišak. - Evo te slike, koja nije baš tako tajna kao što je Paar tvrdio, bez problema sam je našao na internetu:Moderatorica je dala riječ jednoj učiteljici:
- Profesore Paar, možete li nam poslati Vašu prezentaciju?
- Da,, naravno, možete si je odmah uzeti ako imate neki medij.
I onda su učitelji nahrupili i snimali si prezentaciju. Još je jedan pitao za ozonsku rupu, na što je Paar rekao kako se o njoj u zadnje vrijeme uopće više ne govori, a on je iz povjerljivih izvora saznao kako nema dokaza da freoni uništavaju ozon pa zato moraju skrivati te rezultate.
I onda smo otišli na domjenak. Malo sam osluškivao komentare.
- Sjajan je!
- Da, stvarno se dobro drži. Čuj, ipak je on sam protiv svih tih moćnika...
itd. itd.

"Od Paara su još veća katastrofa učitelji fizike. Ne znam tko je zapravo štetniji - oni kao kolektiv ili on, kao čovjek koji je umnogome doprinjeo stvaranju takvih nastavnika. Njima je on super - u njihovim očima on je usamljeni borac protiv sistema. Ipak mislim da je on tu veći štetočina. I da - nekoliko puta je rekao da oni koji mu protuslove nisu baš na ti s fizikom :-) Uspio sam mu postaviti jedno pitanje, ali i to ga je uzrujalo. Dalje mi nije dozvolila moderatorica." bio je SMS kojeg sam, odlazeći sa skupa, poslao prijatelju fizičaru.
"Fala na izvještaju. Vrlo korisno. Da, nastavnici fizike su koma, a Paar je predstavnik generacije diletanata koji su stvorili te nastavnike i nafurali ih totalno pogrešnim znanjima o edukaciji fizike. Šteta je nemjerljivo velika." odgovorio mi je.
Od Školske knjige sam dobio puno poklona, između čega i dvije lijepe knjižice - Metrom i aršinom Janeza Strnada te Nogometna matematika i fizika Franke Miriam Brückler i Dinka Cicvarića. Dobio sam i potvrdu o stručnom usavršavanju.

Na istočnoj strani granice ili priča o jednom orahu ili pank gadno smrdi, ali možda ipak još nije mrtav

Prekjučer smo unakrsno prepričavali događaje prilikom raznovrsnih prelazaka državnih granica. Prisjetio sam se tom prilikom kako sam jednom dobio zabranu prelaska samo zbog jednog oraha. Naravno, to prisjećanje uzrokovalo je čitavu bujicu sjećanja na razne događaje za vrijeme putovanja, naročito autostopom. Tako da to moram podijeliti s javnošću.
Ali o čemu se radi? Kad? Kakav orah? Kako to?Godina je valjda 1997. Ne.. sad vidim da je ipak 1996. Pistolsi su se ponovo okupili i dolaze u Ljubljanu, Ljeto je, početak srpnja. Šta uopće hoće ti Pistolsi? Zašto su se baš morali okupiti? Pank je stvarno mrtav, definitivno.. Band koji je u dvije furiozne godine, u kratkoj eksploziji čistog bijesa, energijom kojega je napojio čitav svijet - sada se vraća? Užas! To nikako, nikako, nikako ne može biti dobro! Šta da gledam debeloguzog Rottena u poodmaklim godinama kako se pravi da je pun energije? Ipak, čini se da će se u Ljubljani okupiti ekipa i isplati se otići samo zbog toga što će grad biti pun naših prijatelja..
Idemo!
- Marko, idemo?
- Daaa!
- OK, nađemo se na Remizi. Ja samo moram u podne na ispit iz njemačkog pa idemo.
- Nema frke - kaže Marko, zaglavi cigaru između brade i donje usne, na samo njemu svojstven način zavrti bradom i ubaci cigaru u usta. "Samo još da nauči upaliti cigaru uhom i to će biti to..." pomislio sam.
Profesor, naravno, kasni. Dolazi tek u 14, daje mi neki tekst, čini mi se o otrovnosti kemikalija, a ja, nervozan, nešto na brzinu spetljam, dajem mu do znanja da mi uopće nije stalo, samo da što prije završi... Oko 16 se nalazimo, dižemo prst, uskoro staje auto, izlazimo u Bregani, pješačimo do granice. Sve ide zapravo prilično glatko i čini se da bismo već oko 21 mogli biti u Ljubljani.
Na jednom parkiralištu ispred granice nailazimo na autobus, oko kojega baulja hrpa mlađahnih pankera. Iz Zaboka, kažu.
- E pičke, ne puštaju preko grane!- govori nam jedan od njih i daje nam bambus. Ispijamo, još malo sjedimo s njima, a onda krećemo dalje.
Dočekuje nas sumnjičavi graničar, a ja spremno govorim kako imamo 60 Eura, kako ćemo spavati kod prijatelja. Govorim mu i ime i prezime i adresu prijatelja, iako, naravno, nemamo pojma gdje ćemo spavati - to ćemo lako, uvijek smo se snalazili na licu mjesta.
Sam sebi se divim - godine iskustva ipak nešto znače.
Očajni graničar, vođen graničarskom skepsom, pokušavajući dokučiti zašto nemamo nikakvu prtljagu ni ništa, a opet izgledamo sumnjivo - Marko s onim njegovim profilom, ja dugokos, nepočešljan, u nekakvoj glupavoj majici - dakle, graničar samo kratko kaže:
- Vadite sve iz džepova i ostavite ih izvrnute!
Hrpa raznih papirića, sitniša, svakojakih gluposti prekrila je pult. Nakon dugog prebiranja ne nailazi ni na što bi moglo naštetiti našem ugledu, studenata posjetitelja jedne vrhunske kulturne manifestacije. To ga vidno nervira.
- Cipele. Skidajte cipele!
- E, čekaj...- nailazi drugi graničar, - Šta je ovo? - slavodobitno podiže orah, što sam ga izvukao iz džepa. I stoji pred nama taj the Graničar, ponosan na svoj plijen, uzbuđen zbog sigurnog unapređenja, koje će neminovno uslijediti, uzdiže on taj maleni koštunjavi plod, taj orah. I plava uniforma blješti nekim novim sjajem, a jedna zraka Sunca obasjava mu značku. Misija je ispunjena.
- Pa... orah... - odgovaram, sliježući ramenima i jedva susprežući smijeh.
No, uzalud mi smijeh. Mi zlikovci smo raskrinkani u pokušaju prijenosa oraha preko državne granice i tog dana nećemo preći granicu, ne za vrijeme smjene revnog graničara. Da se njega pita, ne bismo više nikad prešli granicu. Graničar uzima moj pasoš i s vidljivim užitkom udara pečat "Zabranjuje se prelazak granice u toku dana 09. VII. 1996."
- Do viđenja!, kaže nam graničar, mi se okrećemo i odlazimo. Odlazi i on, ulazi u svoju kancelariju, zadovoljno se uvaljuje u svoju udobnu fotelju, mašta o veselju šefova, o unapređenju, udobnosti njegove buduće kancelarije, koja više neće biti na graničnom prijelazu, nego sigurno negdje u Zagrebu, možda i u ministarstvu, a možda... tko zna... tko zna...
Mi se još malo družimo s pankerima iz Zaboka, a onda mi pada napamet da ima još jedan mali prijelaz kilometar i pol na jug pa krećemo prema njemu. Prolazeći kroz selo, upitali smo nekoga idemo li pravim putem.
- A kamo bi vi, u Sloveniju?
- Da..
- Oćete preko granice ili kroz šumu?
- Ma ne, idemo preko granice.
Ali nismo uspjeli. Na granici su pogledali moj pasoš i vratili nas.
Uglavnom, Pistolsi su premašili sva naša očekivanja, iako ni oni toga nisu svjesni.

Varšavska - noć poslije

Nekakva pustoš, sablasna tišina vladala je Varšavskom ulicom danas oko 18. Posvuda samo policajci i zaštitari. Ljudi nekako brzo promiču. Tu i tamo netko zastane, malo se ogledava oko sebe, kao da ne vjeruje da više nema kontejnera. Pitaju se čuva li još itko ovu pješačku oazu u centru grada.
Na jednom mjestu nailazimo na puno drvenih krhotina. Tu je uništen Trojanski konj, što je postavljen prije 24 sata. Duž Varšavske su postavljene i nekakve žardinjere, vjerojatno kako bi otežali eventualno postavljanje novih kontejnera. Gledam te žardinjere i mislim kako bi bilo dobro da ih prijavim kao komunalni nered pa da vidim šta će biti.
I sve je u Varšavskoj nekako pretiho, zastrašujuće tiho, tišina je to što guši, što steže grlo, a želim kriknuti, zaurlati od bijesa prema nepravdi, osjećam se silovanim, iako ne i bespomoćnim. Želio sam pozvati ljude da izađu i danas, da se svi zajedno, nas nekoliko tisuća, prošećemo Varšavskom i da to činimo dan za danom. Ipak, bolje je malo stati, razmisliti i vidjeti što je najefikasnije.
Odsutno vrtim trešćicu što sam je uzeo s poda. Komadić Trojanskog konja kojemu obećavam da nije uzaludno žrtvovan. Zvjezdana se igra snijegom što je prekrio klupe. Gledam je i mislim kako uživa i kako sva ta djeca, ali i odrasli, ne smiju izgubiti Varšavsku. Prilazi mi neki dečko s papirom u ruci. Ponadao sam se da će mi uvaliti neki letak, da će me pozvati u daljnju borbu.
"Imate li 5 minuta vremena za anketu o jogurtima?" pita me sa smiješkom na licu. Ja gledam, ne mogu vjerovati, zapravo uopće ne uspijevam smjestiti to njegovo pitanje ni u jedan trenutno otvoreni pretinac. Konačno mu objašnjavam da me sad ne zanimaju jogurti, nego sam došao vidjeti poprište drame kojoj predstoji još nekoliko činova.
"Vi ste sigurno bili jučer ovdje?" pita me bakica u prolazu.
"Da, bio sam..." odgovaram, a bakica pita je li to sad gotovo, nada se da nije, pita kad ćemo opet doći.
"Uskoro", kažem, "i siguran sam da će nas biti još više."
"Javite! Ja sam tu!"
Odlazimo dalje. Policajci stoje zajedno sa zaštitarima, puše i pogledima ispituju prolaznike. Valjda procjenjuju tko bi mogao biti nekakav aktivist. Želio sam im olakšati, reći da jedan upravo razgovara s njima, a sigurno nas ima još. Stiže Ranko Bon. Rukujemo se , a on me pita kakvi su planovi. Još se ništa konkretno ne zna, danas nije bilo sastanka, jer u 17 još nisu svi bili na slobodi, ali vrlo brzo krećemo s daljnjim akcijama.
Lagano hodamo. Zvjezdana se igra sa snijegom, a ja lovim fragmente razgovora koje vode raštrkane skupine ljudi.
"To je bezobrazluk!"
"Nasilje."
"Čista demonstracija sile, ništa više!"
"Sramota, tako postupiti prema tim ljudima.."
"Trebamo se okupiti, pokazati koliko nas stvarno ima!"
Bijes, ljutnja, nevjerojatna napetost lebdi Varšavskom ulicom. Nešto što dugo nisam osjetio.
Ljut, ali i ponosan...
bijesan, ali i optimističan
odlazim
i opet dolazim
i bit ću tu stalno

Ne damo Varšavsku!

Jesmo li svi mi budale?
Jesu li budale svi oni ljudi, koji su bez prestanka danima čuvali Varšavsku ulicu?
Jesu li budale i sve one tisuće ljudi, koji su jučer, unatoč snijegu i hladnoći, izašli na ulicu kako bi iskazali svoje neslaganje s gradskim vlastima? Jesu li to isto i svi oni građani, koji iz bilo kog razloga nisu mogli doći na jučerašnji prosvjed, ali ne žele uništenje pješačke zone?
Jesu li budale i svi oni ljudi što stanuju u Varšavskoj, a podržavali su blokadu donošenjem toplog čaja, kave, hrane, doniranjem struje,... Jesu li budale i roditelji djece osnovne škole Josipa Jurja Strossmayera?
Jesu li budale i svi oni intelektualci iz svih mogućih područja, kako društveno humanističkih, tako i prirodoslovnih, umjetničkih, tehničkih? Svi ti "besposličari", "anonimni" urbanisti, arhitekti, povjesničari umjetnosti, sociolozi, politolozi, pedagozi, glumci, filozofi, kemičari, fizičari, kroatisti, anglisti,...
Da, jesmo, svi smo mi budale, izmanipulirana masa, bezumnici, zarobljenici prošlosti. I da, naravno - svi mi imamo svoj privatni interes u Varšavskoj. Eto, u mentalnom sklopu našeg gradonačelnika i cijele one faune mekušaca i kolutićavaca što ga okružuju. I u mentalnom sklopu onih privatnih investitora, developera i vizionara kojima ta bljedunjava nakupina kima glavom, debljajući se i bujajući na hranjivoj podlozi korupcije.
Tisuće nas koji smo se jučer, unatoč snijegu i hladnoći, okupili u Varšavskoj, jasno smo poručili Gradu Zagrebu, ali i cijeloj Hrvatskoj da NE DAMO VARŠAVSKU! Ne damo Varšavsku, nećemo dopustiti blokadu i krađu pješačke zone. Nećemo dozvoliti da istrgnu samo srce ovoga grada.
Međutim, ono što treba naglasiti jest da se u Varšavskoj ne brani tek jedan mali komadić pješačke zone, nešto što se tiče samo Zagrepčana. Tu, upravo tu se brane pješačke zone diljem cijele Hrvatske. Jer, ako trojanski konj, što stojuje u uredu gradonačelnika, izore tu pješačku zonu, bit će to presedan, kojim se omogućuje uništenje nebojenih pješačkih zona diljem Hrvatske.
Mislim da to ne smijemo dopustiti!
I da, noćas su interventni policajci odveli 20 junaka, koji su izložili svoja tijela stali i stali na branik grada. Ali to nije kraj, ne može sve samo tako završiti. Da sad odustanemo, iznevjerili bi sve te ljude, a i sebe i sve one koji su čuvali Varšavsku i koji su je spremni čuvati do samoga kraja.

Meteori - golim okom

11. XII. 2009. iz tiska je konačno, nakon nekoliko godina priprema, izašla knjiga na kojoj sam dugo radio. "Meteori - golim okom" ugledali su svjetlost dana i sad je u prodaji u knjižarama. Sve je počelo jednog kišnog rujanskog poslijepodneva, kad sam se našao s Dejanom Vinkovićem. Na stranicama Znanstveno-edukativnog centra Višnjan tad se već par godina nalazila moja skripta "Priručnik za vizualno opažanje meteora", koju su obilato koristili i još uvijek ga koriste promatrači iz Hrvatske, ali i okolnih zemalja. Trebalo je to doraditi. Nedostajale su neke slike, tekst je bio nedovršen,... Dejan mi je rekao da se ne treba zadržavati na skripti koja stoji negdje na webu, nego se trebam malo potruditi, doraditi i proširiti tekst. Tako mogu dobiti knjigu. U tom trenutku to mi je izgledalo kao znanstvena fantastika, ali tako je to bilo samo na prvi pogled. Čim sam još jednom pogledao tekst skripte, koncept se stvorio u glavi i krenuo sam na pisanje. Zapravo, sve je krenulo puno ranije, 1994. godine, kad me Goran Zgrablić pozvao da odem s njima na Korita (Ćićarija) na promatranje Perzeida. Nakon svega toga, vjerujem da će knjiga koristiti ne samo astronomima, pogotovo ne samo onima koji su se specijalizirali za opažanje meteora. Naslov knjige govori da su tema meteori, i to viđeni golim okom. Knjiga je, dakle, posvećena dobroj staroj vizualnoj metodi promatranja, metodi u kojoj nam nije potrebna nikakva instrumentacija, osim naših vlastitih očiju.
Podijelio sam je u dvije cjeline. U prvom dijelu obrađeni su sami meteori. Tu sam pratio razvitak naše spoznaje tog fenomena. Prvo je poglavlje zato posvećeno mitologiji. Možda će takvo otvaranje knjige nekoga iznenaditi, ali mitološke predodžbe prethode znanosti. U pričama iz mitologija naroda cijelog svijeta pojavljuju se meteori, ali vješto skriveni pedodžbama, interpretacijama, obredima, što su se prenosili s koljena na koljeno. Zato ćete ovdje susretati zmajeve, božanske glasnike, gromno kamenje, ali naći ćete se i usred mitske borbe Slavenskih božanstava Peruna i Velesa.
Prava znanost o meteorima počinje u antici, negdje s Aristotelom. Dalje pratimo bogatu povijest, kroz srednji vijek, preko značajnih spoznaja do kojih smo došli u XIX. stoljeću, sve do današnjih dana. Tu je, naravno, obrađena i povijest meteorske astronomije u Hrvatskoj. Ovdje su ostale mnoge rupe i nepoznanice, ali to je prvi put da je povijest meteorske astronomije u Hrvatskoj dana na jednom mjestu.
Slijedi poglavlje u kojemu detaljnije govorim o suvremenim predodžbama o meteorima. Poglavlje se zove "Što su meteori?" i u njemu su dani osnovni koncepti, a naći ćete u njemu i nomenklaturu, koja je konačno morala biti napisana, zbog mnogih terminoloških dubioza što stalno prate meteorsku astronomiju u nas. U poglavlju "Fizika meteorskih pojava" detaljnije se upoznajemo s fizikalnom podlogom atmosferskih svjetlosnih pojava koje zovemo meteorima. To je poglavlje u kojem je detaljno obrađena interakcija meteoroida s atmosferom, a kreće se od pojedinosti mehanike gibanja, kao što je usporavanje i dr. Meteoroidi se, pri interakciji s atmosferom, troše i izgaraju, a to obrađuje teorija prskanja (sputtering), ablacije, ionizacije,... Tu su i spektri meteora te spori kemijski procesi odgovorni za pojavu dugotrajnih tragova. I tu završava prvi dio knjige.

Drugi dio knjige se zove "Promatranje meteora", a mogao sam ga nasloviti i "Što ja mogu učiniti?" ili "Kako ja mogu doprinijeti znanju o meteorima?" Taj dio kreće s poglavljem "Promatranje meteora", gdje je iznesena "kuharica", tj. kako promatrati, šta zapisivati (snimati na diktafon ili slično), što činiti kad nam iznad glava bijesni meteorska oluja, kako preživjeti na promatranjima pri temperaturama daleko ispod nule itd. itd. Tu su iznesena mnoga vlastita iskustva, naročito ona s promatranja meteorske oluje Leonida iz Mongolije 1998.
Eto, sad smo vidjeli meteore, tj. imamo sirove podatke, koje treba obraditi. A obrada je zapravo prilično zahtjevna, s obzirom na to da promatramo okom, što unosi mnoštvo grešaka zbog naše subjektivnosti, efekata uzbuđenja, oduševljenja i slično. Iz toga ipak treba izvući znanstveno upotrebljivu informaciju. Poglavlje "Analiza promatranja" je zato najdulje i sadrži najveći broj tablica, formula i sl. Sve je usklađeno sa standardima Međunarodne meteorske organizacije.
Na kraju ćete naći opis nekih najatraktivnijih meteorskih potoka. Kad se pojavljuju intenzivni meteorski potoci? Gdje se nalaze njihovi radijanti i kako prepoznati meteore tih potoka? Koje su specifičnosti meteora pojedinačnih potoka? Što je dosad učinjeno i koja su pitanja ostala otvorena? Sve ćete to naći ovdje.

Tu su gotova dva dijela od kojih se knjiga sastoji, ali sama knjiga fizički nije time zatvorena. U nekoliko dodataka nalaze se upute za računanje longituda Sunca, lokalnog zvjezdanog vremena, naučit ćete se prebacivati iz Gregorijanskog u Julijanski kalendar, naći ćete tu i osnove sferne trigonometrije. Nakon toga slijedi tablica meteorskih potoka (s njihovim karakteristikama, koje trenutno vrijede) pa poligoni za određivanje granične magnitude. Prava knjiga te vrste ne bi bila potpuna bez indeksa, tako da je opremljena i time, a svako poglavlje prati i opširna bibliografija.

Mislim da će ova knjiga biti dobar izvor informacija svima koji se žele ili se već bave meteorima. Početnicima to može služiti kao udžbenik, amaterima kao priručnik i kao inspirativno štivo za daljnji rad na meteorima, a mislim da će i profesionalci tu naći dosta duhovne hrane za sebe.

Izdavač je Sveučilišna knjižara (nakladničko poduzeće, koje je 'kćerka' Izvora), a knjiga bi se u prodaji trebala pojaviti pocetkom prosinca. Damir Mikuličić, voditelj te izdavačke kuće, ali i sam pasionirani astronom, od početka je podržavao ovaj projekt te omogućio izdavanje i distribuciju knjige. Jako su zaslužni i ljudi koji su svojim trudom bitno doprinijeli kvaliteti knjige, a to su recenzenti Dejan Vinković, Silvija Gradečak, Korado Korlević i Željko Andreić te lektorice Zlata Knez i Ivana Kurtović Budja. Naslovnicu knjige oblikovala je Barbara Galant, koja je zaslužna i za mnoge ilustracije što prate tekst.

Mars

Već dugo mailom kruži sljedeća vrlo dramatična poruka:
„Ovo se jednom događa u našem životu!
28. kolovoza 2009 god., 30 minuta poslije ponoći, pogledajte u nebo.
Planet Mars bit će vrlo sjajan i bit će veličine Mjeseca, iako je Mars udaljena 34,65 milijuna kilometara od Zemlje.
Ne propustite ovaj fenomen.
Vidjet će se golim okom, a izgledat će kao da Zemlja ima dva Mjeseca.”
Svatko tko je ovo pročitao iole pažljivo, i sam će zaključiti da se radi o potpunoj besmislici. Zato možda nije potreban nikakav poseban komentar. Kao što nije potrebno da se večeras, 30 minuta poslije ponoći, odvajate od TVa ili izlazite iz kreveta kako biste pogledali u nebo i vidjeli – ništa posebno. Ponavljam, garantiram svima vama koji večeras, u noći između 27. i 28. kolovoza, pogledate u nebo, da nećete vidjeti ništa posebno. Naročito nećete vidjeti Mars koji se napuhnuo kao lubenica i koji sad svjetli sjajem Mjeseca.
Mars, crveni planet, jedan od naših najbližih nebeskih susjeda, kruži oko Sunca zajedno sa Zemljom i ostalim planetima. Udaljenost između Zemlje i Marsa iznosi oko 78 milijuna km. Međutim, Marsova orbita je prilično eliptična, tako da se može dogoditi da se nađemo relativno blizu. A to „blizu” znači da možemo biti udaljeni 55 milijuna km. Takav bliski susret se dogodio do sada samo jednom od pojave homo sapiensa. Bilo je to 27. kolovoza 2003. godine. To zapravo i nije bio najbliži mogući susret, jer najbliže ćemo se naći 2287. godine. A prije toga smo u takvom položaju bili 12. rujna 57617. godine p.K.
Možemo zamišljati kako je to izgledalo onda. Živjeli smo tada u pećinama: Europu su nastanjivali neandertalci, dok su iz Afrike polako nadirala prva plemena suvremenog homo sapiensa. Dane smo provodili u lovu, skupljanju plodova i izradi jednostavnog oruđa, a noću smo sjedili uz vatru prepričavajući priče i čudeći se zvijezdama posutom nebu. Nismo tad znali što su ta svijetla na nebeskom svodu. Nismo imali niti ikakve mogućnosti dubljeg razumijevanja svega onoga što nas okružuje; artikulirani govor tek je nastajao, a do prvih matematičkih i geometrijskih spoznaja doći ćemo tek za više desetaka tisuća godina. No, slutili smo da je nebo važno, osjećali smo povezanost s njime i osjećali smo strahopoštovanje prema njemu – zapravo ono što i danas osjećamo promatrajući to isto nebo. Slutili smo nekakvu harmoniju kojom se dešavaju promjene na nebeskom svodu. Nastanili smo ga natprirodnim bićima koja upravljaju našim životima, mijenom godišnjih doba, vremenskim prilikama. Svako odstupanje od te harmonije nas je zbog toga ispunjavalo nelagodom, čak i strahom.
Jedne smo noći, tako, primijetili kako je crveni nebeski putnik nekako sjajniji nego inače. Iz noći u noć sjaj mu se sve više pojačavao, dok mu sjaj konačno nije premašio sjaj svih drugih zvijezda. Što se dešava? Jesu li se bogovi naljutili na nas? Možda se koža prebačena preko neba (koja nas štiti od nebeske vatre) rasparala? Svakakva smo si pitanja međusobno postavljali, a nebrojene su nam se zle slutnje rojile u glavama. Nelagoda i strah širili su se svim našim plemenima, dok su naši vračevi na sve moguće načine pokušavali udobrovoljiti bogove. Odahnuli smo tek kad se crvena zvijezda jedne noći ponovo počela smanjivati, dok se uskoro nije vratila na svoj normalan sjaj. Nikad se više nije desilo ništa neobično s njom. No, kako bi se sjećali tog događaja crtali smo ga na zidovima naših spilja, a ispričane su i mnoge priče o tome, koje sad već naša djeca pričaju svojim potomcima.
Bliski susret 2003. godine medijski je bio jako dobro popraćen. I sam sam pisao o tome za Matematičko-fizički list. Bio je to nebeski spektakl, Mars je bio vrlo sjajan, ali ipak ni približno kao Mjesec.

Pogledajmo zato sad još jednom šta kažu u tom spornom mailu:
„28. kolovoza 2009 god., 30 minuta poslije ponoći, pogledajte u nebo.
Planet Mars bit će vrlo sjajan i bit će veličine Mjeseca, iako je Mars udaljena 34,65 milijuna kilometara od Zemlje.
Ne propustite ovaj fenomen.
Vidjet će se golim okom, a izgledat će kao da Zemlja ima dva Mjeseca.”
Autor se očito našalio, i u tome je očito vrlo uspješan, jer mail kruži svijetom već mjesecima i svako toliko ljudi postavljaju pitanja u vezi s time. Autor je promijenio dvije stvari; promijenio je godinu, tj. umjesto 2003. naveo je 2009. (primijećujete da je datum ostao isti); zamijenio je milje za kilometre. Još je k tome malo i napuhao Mars. No, nije potrebno da ste veliki astronomi – svatko može shvatiti da, čak i da nam se Mars približi na 34,65 milijuna km, ne bi ni približno dostigao prividnu veličinu i sjaj Mjeseca.
2003. godine smo, iako vjerojatno s jednakim divljenjem kao 60000 godina p.K., bez straha promatrali nesvakidašnje sjajni Mars. Štoviše, danas se spremamo otisnuti k njemu, kako bismo vidjeli možemo li ga jednog dana možda i nastaniti. Eto zanimljive koincidencije: prošli put kad se desio nebeski susret Zemlje i Marsa prva su plemena suvremenog čovjeka prelazila iz Afrike u Europu; ovih dana taj se isti čovjek počinje otiskivati s matičnog planeta na druge svijetove. Što će biti s nama za vrijeme sljedećeg susreta Zemlje i Marsa? Sve mi se čini da će 2287. barem jedan mali dio čovječanstva promatrati neobično svijetlu modru zvijezdu na noćnom nebu, znajući da mu je matični svijet tih dana najbliži u zadnjih 60000 godina. Tko zna, možda ćemo za vrijeme tog bliskog susreta već maštati i o našem novom domu na nekom od ekstrasolarnih planeta...